A ja sam bila živa i lijepa. Ja sam napunila Ramu radošću. Ali on je htio nešto što ja nisam. I kad me ubio ništa nije dotakao od onoga što ja jesam.

Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini slobodna nedodirljivom slobodom i voljena ljubavlju što preporađa.

Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.

Diva je bila kći Luke Grabovca i njegove supruge Luce,  koji dugo vremena nisu mogli imati djecu pa se tek u starosti Bog smilovao vrućim molitvama Lucinim, te im podario divnu kćerkicu Dijevu (Djevica-Virginija), ili kako je narod onog kraja skroz ikavski izgovarao Diva Grabovčeva.

Diva se prvi put s Tahirbegom susrela kada se vraćala kući sa svete mise. Susret se dogodio kada je Tahirbeg presreo skupinu djevojaka u kojoj je bila i Diva na mjestu na kojem su morale prijeći brvno što premošćuje Jelića potok pred njegovim utokom u Ramu. Tu ih je Tahirbeg dočekao i svaku od djevojaka pažljivo pregledao.

Uhvatio je za bradu prvu djevojku i ona mu se prepustila. Okretao joj je lice lijevo i desno kao da po njemu traži neke znakove, zagledao joj se u oči, zabacivao joj glavu unatrag i tražio nešto na vratu, silio je da mu, pognuvši glavu, pokaže tjeme i zatiljak, napokon joj lice izravnao sa svojim, osmjehnuo se kiselo, kao da kaže: »Nemaš ti ono što ja tražim«, i dopustio joj da pokraj njega prijeđe s brvna na stazu… Tako je postupio i s druge dvije djevojke, a tako bi bilo i Divi da mu je mirno prišla.

Diva mu se odlučila suprotstaviti i braniti svoje dostojanstvo. To je iznenadilo Tahirbega koji nije navikao da mu se itko suprotstavlja. Njezin potez pobudio je u njemu zanimanje i time Divu osudio na probleme, jer Tahirbeg je držao da je ženski otpor svojevrsna koketerija, da treba ustrajati i otpor će nestati. Nakon što ih je napustio bez riječi, Tahirbeg se uputio k crkvi iz koje su oni došli i zabranio momcima i njihovim roditeljima da ove godine prose ruku Dive Grabovčeve. Potom je ponovno krenuo za Divinom skupinom te je, kada ih je sustigao sjahao s konja i pošao prema njima. Diva mu je rekla: „što god ti učinio, u jedno budi siguran: ja ću sačuvati svoje poštenje i svoju nevinost.“

Tahirbeg je idućih dana uzaludno odlazio na mjesta gdje je mislio da bi mogao ugledati Divu, ali Diva je od njihova susreta rijetko izlazila iz kuće. Kada bi izašla, majka ju je pratila. Jednom prilikom ju je zaustavio i počeo joj govoriti o svojoj ljubavi prema njoj. Pokušao je uhvatiti njezinu ruku, ali mu se ona izmaknula. Diva nije htjela slušati njegove riječi i tražila je da joj se makne s puta: „jer nismo jedno prama drugom; naši putovi od starine drugim pravcem teku i nek znadeš, ništa ih sastaviti neće, pa ni ono, što ti ljubavlju zoveš. Tražio je od svoga oca da za njega isprosi Divu, što su njeni roditelji odbili. To je razljutilo bega, jer nije navikao ni na čije odbijanje. Na odlasku se zarekao na osvetu zbog nanesene sramote.

Sljedećih dana na sve je načine pokušavao privući Divinu pažnju te je izvući iz kuće. Dok je Kopčić divljao, Diva se molila Bogu da je riješi napasti te je odlučila da će se suočiti s Tahirbegom ako on ne odustane od svoga ponašanja. Ona je imala u glavi sliku mučeništva koje je bila spremna podnijeti samo da se riješi toga nasilnika. Kad iz njegovih usta čuje da su njezine oči krive za njegovu grješnu uspaljenost, Diva će uzeti nož, izvaditi oba oka i pružiti ih Tahirbegu na pladnju, govoreći mu: „Evo ti oči moje kad su ti toliko drage, a mene pusti da slijepa živim u svom poštenju.“

U međuvremenu je Diva počela sanjati o hrabrom mladiću koji bi je zaprosio i spasio od Kopčića, ali takav se nije našao. Svih je bio strah Kopčića i nitko se nije usudio zaprositi Divu. Kada je vidjela da joj nema pomoći, a ni da nema mladića koji bi je isprosio, počela je Diva pričati o nadnaravnim bićima koja ljude brane od zla. Sanjala je krilate anđele koji mačem brane nevine. Dok je ona sve više zapadala u takve misli, njeni su je odlučili poslati na planinske pašnjake. Smislili su način na koji će prevariti Kopčićeve špijune zamjenom mjesta na kojima će poslati svoje ovce na ispašu.

Unatoč oprezu i pokušaju zametanja traga, Tahirbeg je saznao za Divino utočište. Njegove sluge su je uhvatile i svezale. Ugledao je Divu koja je bila razapeta i vezana, jednom riječju bespomoćna. Prizor njezinih zelenih očiju obuzimao ga je i zbog toga mu je bila gnjusna pomisao na ono što će učiniti, ali kako on zapravo i nije znao drukčije započeo je Divi otkopčati dugmad na haljini i ona je ubrzo ostala skoro u potpunosti naga. Na taj njegov čin ona je odgovorila: „Ti možeš učiniti što god hoćeš, ali moju dušu nikad nećeš imati. Ako nakon ovoga budem morala živjeti, kako god živjela, ja ću te mrziti. Mrzit ću te i ako se budem morala praviti da te volim. Diva je nastavila: Jesi li dobro pogledao moje tijelo?“, reče Diva. „Možeš me slobodno odriješiti i izvući ovaj kolac iz rukava, ja se neću braniti i neću bježati. Ono što je za tebe neosvojivo, moja duša, u ovom tijelu ne će biti dok ti budeš s njim.“ Nakon toga pomolila se Gospi da joj pomogne očuvati obraz.

Svojim riječima postala je ta koja je bila, unatoč položaju u kojem se nalazila, dostojanstvena. Svojim ga je riječima pogađala na najbolnija mjesta i to ga je boljelo. Nije ju mogao čak ni obljubiti, jer se krv nije palila kako mu je sluga rekao da hoće. Njegov poraz bio je potpun i to je i njemu bilo jasno. U taj trenutak dogodilo se čudo i ona je uspjela slomiti sohu. Komadom koji joj je ostao u ruci zamahnula je prema Tahirbegu i pokušala ga otjerati. To ga je potpuno raspametilo i on je kao zvijer nasrnuo na nju.

Zbog toga se odlučio da svoj zločin učini još gorim te je uhvatio sedefni držak noža i, malo poviše mjesta gdje je trebao izvršiti obljubu, da mu se krv uspalila, zabio sječivo do kraja, odvojio se od djevojke i, dok ga je ona oblila izobiljem zelenila iz svojih očiju, on je krv s noža obrisao crnim satenom, turio ga u korice, spustio ruke niza se i gledao kako Diva pada.

Nakon što je Kopčić napustio mjesto zločina u kuću je utrčala starica i pronašla Divu koja je zadnjim atomima snage izgovarala rečenicu koju će ponavljati mnoge generacije nakon nje: „Hvala Bogu što mi je darovao milost da svojom krvlju obranim svoju nevinost. I vi ga hvalite kad me budete spuštali u zemlju.“

Kad je starica vidjela da je Diva mrtva, pobjegla je da je Kopčićevi sluge ne ubiju pa joj je jedan od njih uspio samo priprijetiti da šuti. Zbog toga je Diva i pokopana u planini umjesto na groblju, a službeni uzrok njene smrti je bio pad u kojem je slomila kralježnicu. Kao i uvijek, za moćne nije bilo suda. Ipak, našlo se među ljudima i onih koji su smatrali da Diva ne smije ostati neosvećena. Prema Aralici to se dogodilo na dan njegova vjenčanja. Dok su trajale igre koje su bile sastavni dio pira, osvetnici su pogodili Tahirbega u zatiljak i to tako vješto da nitko nije primijetio pucanj dok mu mladenka nije prišla i na obrijanom zatiljku, gdje se kralježnica veže s glavom, ugledala krv koja se iz malog vrutka slila na sve strane, kao trakavica. Tahirbeg je svoj život završio kako ga je i vodio, nasilno.

Diva Grabovčeva stradala je zbog svoje ljepote i vjernosti svom narodu i kršćanskoj vjeri.
Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja radikalno zaoštreno iskazuje se u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.

Tako dvije žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta, sazrijevanja: Gospa i Diva. Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših, mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život.
U blizini ovih dviju žena temelji se pristup nizu pitanja... Vran-planina postaje po Divi mjesto dubljih susreta s izvorom života. Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti. Ne možemo uprljati izvornu čistoću.

Zato je, po motivu o Divi, roman Graditelj svratišta od korica do korica priča o obrani nevinosti kao obrani slobode i priča o obrani vjere kao obrani supstancijalnog elementa jedne, u ovom slučaju hrvatske, ljudske zajednice.

Možda nije slučajno da je pravo ime Dive Grabovčeve - Virginia - Djevica. Stoga s pravom fra Mirko Jozić podsjeća na običaj koji u Rami povezuje te dvije žene: Ta transformacija u svijesti naroda Rame događa se unutar vjere u Boga koji uskrisava mrtve. Tako se nasilje nad Divom razotkriva kao uzaludni pokušaj nasilnika da sredstvima vanjske nadmoći ukine njezinu slobodu djelovanja jer, nasilnik koji usmrćuje mladu djevojku, i svojim nasilničkim činom postavlja kraj njezina života, istim tim činom također inicira početak procesa transformiranja Dive u simbol novog identiteta. Tako kraj njezina života znači također početak nove slobode. Ta transformacija svijesti naroda Rame događa se u horizontu nade i snagom vjere u Boga koji kao Ljubav izvodi mrtve iz njihovih grobova - "da ne propadne ni jedan...".

U Marijinu životu, svijenom oko križa Kristova, objelodanjuje se naviještena istina da život neće izgubiti jedino onaj tko ga smije i može založiti. Život se može založiti, dakako, samo za veću vrednotu. Veću pak vrednotu od života u kršćanskom poimanju predstavlja ljubav, pa je smisleno polaganje života uvijek izravno ili neizravno povezano s ljubavlju: prema Bogu i prema čovjeku. Polaganje vlastitog života iz ljubavi pretpostavlja slobodu, a sloboda svijest i priznanje da je čovjek potpuno ovisan o Bogu te da samo i jedino, u njemu može naći temelj svoje slobode. Tako je i sloboda za kršćanina moguća samo kao neotklonjivi paradoks: vlastiti život u punini slobode ostvaruje se samo radikalnim podređivanjem Bogu.

Nad grobom Dive Grabovčeve, na Kedžari, planinski vjetrovi bez, prestanka pjevaju himan djevojci koja je u cvijetu mladosti prekoračila prag koji vodi u vječnost. Njezin grob prešutno postaje svetim mjestom. Jednom godišnje hodočaste onamo djevojke i mlade žene iz Rame i Hercegovine da, vođene nadom i vjerom, na Divinu grobu polože zavjet svoje mladosti - zavjet ljubavi (Mirko Jozić).

Govori vam vaša Diva:

Davno to bijaše. Pričalo se da sam najljepša u Rami. Danas moja ljepota živi u vama sestrice moje i kršna braćo.

U vašim očima zrcale se još vode i livade moje mladosti, dišem s vama miris Vrana, čujem vašu pjesmu čas prkosnu, čas tužnu...

Hvala vam što ste došli u Vran planinu i pohodili svoju Divu. Tako bih voljela da vam moja priča pomogne da okrilatite ljubavlju, da zagrlite život i braću svoju i sestre, svoj život, svoju djecu i ovu svoju zemlju.

Ovo je moja priča:

Moji roditelji izmolili su me kod Boga kao dar. Ja sam i odrasla kao dar.

Kad sam prvi puta mogla razumjeti što nam je fratar pripovijedao na zidinama spaljene Gospine crkve u Rami o ljubavi Isukrstovoj, njemu čast i dika, u moju dušu se nastanilo nešto što me pratilo kamo god bih išla: kad bih čuvala ovce, kad bih tjerala zahumski ječam u mlin na Rami, kad bih pjevušila s prijateljicama na bunaru. To nešto, dublje od osjećaja, čarobnije od glasa, ljepše od glazbe govorilo mi je: Diva, ti si voljena! Diva, ti si slobodna!

Bilo je ugodno živjeti s tim glasom u sebi. Ponekad bih mu prigovorila. Rekla bih: Kako to da sam slobodna, a sve je moje poniženo. Glas bi nadjačao. S glasom i ja sam jačala. Postajala sam sve ljepša.

Postajala sam sve snažnija živjeti ljubav i slobodu istovremeno, kako nas Isukrst uči, njemu čast i dika.

Moje su me prijateljice držale malo čudnom zbog ovog unutarnjeg razgovora, koji sam im povjerila.

A sve se ovo razriješilo naglo. Susrela sam zlo u liku Tahirbega. On me ubio jer sam cvala cvijetom koji nije mogao gledati živa.

Tako je moj ubojica rastao u blizini pogažene ljepote, u strahu od pitanja i s prezirom prema sjećanju. A mogao je kao naš kum, koji me kao svoje dijete pazio i čuvao, i na drugi način pročitati Isukrstovu poruku, njemu čast i dika, da je svatko voljen, da je ljubav jača od svačije smrti, da sve što ljubav rađa postaje dio neba.

No, moj ubojica je stid zamijenio bahatošću, pokajanje novim zlima, radost u vladanju mrtvim stvarima.

Eto, to je moja priča, draga moja braćo i sestrice! Moja priča miriše dušom moga naroda a zna je i Nebo.

Jer, kako bijaše onda, tako i sada i navik vridi: Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi. Kad odeš s moga groba upali životom koje svjetlo da ljubav progleda. Voli vas vaša Diva. Volim vas dušom svih naših mučenika.

Volim vas ljepotom svih naših svjedoka ljubavi i slobode. Neka vas vazda snaži ljubav Gospodinova!
Njemu čast i dika, po sve vike vikova.