Živjeli smo pola stoljeća u sretnom braku.

Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“.  Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.

Dosada je oduvijek bila strana i nepoznata riječ u našem životu.

Osim razgledavanja gradova, privlačili su nas prostori tišine.

Prije dva dana u 94. godini  umro je akademik Viktor Žmegač, poseban čovjek: drag, miran, pouzdan, precizan. Poput renesansnog čovjeka o činjenicama, događajima, ljudima, zemljama, o umjetnosti, o životu – mnogo zna, i previše. Ljubazan je. Strog, čak i prema sebi. Germanist je i kroatist, profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, književnik, povjesničar, muzikolog, teoretičar književnosti i umjetnosti, putopisac.

Posljednjih petnaestak godina profesor Žmegač napisao je desetak fenomenalnih knjiga o civilizaciji, kulturi i umjetnosti Europe. Voli nadasve kulturu i umjetnost Europe, koju smatra središtem našeg planeta. Erudit je. Vrhunski. To je on, koji duboko poznaje ono čime se bavi ili proučava.

Bio je u braku s Cvijetom, autoricom udžbenika njemačkog jezika i savršenom predavačicom u školama stranih jezika: “Volio sam je neizmjerno od prvog dana do njezine smrti. Živjeli smo pola stoljeća u sretnom braku. Godine koje su slijedile, sve do kraja, bile su jedina tragedija u mom životu. Morala je živjeti u Domu u sve težem stanju. Pogodila ju je neizlječiva bolest spora toka. Terapije nema. Ni danas ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim epizoda iz našeg braka. Nije bila samo lijepa, draga, požrtvovna za obitelj, bila je i silno duhovita, puna viceva i doskočica. Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“.  Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.

Živjeli bismo i dalje sretno da je nije pogodila teška bolest, Alzheimerova. Ta je bolest osobito podmukla, vodi do gubitka orijentacije i prepoznavanja ljudi, pa i najbližih. Vratit ću se sretnim godinama, koje su bile sretne već zbog toga što smo odgojili divnu djecu, kćerku i sina. No možda bi bilo manje sklada da se nismo upotpunjavali po naravi”.

“Dosada je oduvijek bila strana i nepoznata riječ u našem životu. Kad netko kaže da mu je dosadno, pojma nemam što to znači. Cvijeta je brinula za obitelj, bila uzorna nastavnica njemačkog jezika, pisala je udžbenike, eno ih na polici. Studirala je u Zagrebu i Hamburgu. Izvan posla našla je vremena da nas zabavlja vještim oponašanjem naših znanaca ili javnih ličnosti. Imala je biran književni ukus.”

Cvijeta je bila, sve do oboljenja, neobično marljiva: “Povezivao nas je i njemački jezik. Ona je bila kćerka Austrijanca. Oboje smo 1950. upisali studij germanistike u Zagrebu. Ondje smo se i upoznali. Njezina bolest bila je za mene tragedija, jedina u mom životu.” Dok je bila bolesna on je nju posluživao jer nije mogla ustati iz kreveta: : ‘Pa nisam jedanput zaplakao pokraj njenog kreveta. Ne stidim se toga, jer ne želim imati posla s pristašama primitivnih muških mitova po kojima muškarac ne smije plakati. Luđaci ili glupani, ili oboje. Kao da je bešćutnost ljudska vrlina. Pišem mnogo jer se samo sa žalošću ne može živjeti. Pisaći stroj - književnost i velika glazba, ponajviše Bach, moja su utjeha. Ne plašim se plakati, makar ima nekih umišljenih glava koje kažu, ‘Nisu suze za muškarce’. Ma to nije….”. Pritom se malo grubo izrazio, ne slažući se s tom konstatacijom:” Ljudski je zaplakati! Ljudski je voljeti!“ I sve to Žmegač je pokazao prema svojoj dragoj Cvijeti. U tom kontekstu, Viktor je živi primjer kako se može biti dobar i onda kad je takva ljubav na kušnji. 

Cvijeta je već na studiju je napisala diplomski rad o pojmu vremena u ‘Čarobnoj gori’ Thomasa Manna:” Ne mogu a da ne spomenem članak ‘Putovanja’ u Vijencu 12. ožujka ove godine koji je posvećen našim putovanjima. Na brojnim putovanjima sa svojom suprugom Cvijetom, s dva automobila: „ vrlo dugo Volkswagen 1300, a kraće Fiat Uno 45. Vjerno su nas transportirali, više od 40.000 kilometara, u duljini ekvatora, iako smo putovali samo po Europi. Oboje smo bili stalno skloni verbalnim šalama i prepričavanju viceva. To je bila svojevrsna esencija. Zabavljali bismo se za vrijeme vožnje igrama riječi.

Prošli smo kroz Austriju, Češku, Slovačku, Njemačku, Švicarsku, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Dansku, Švedsku. U Austriji i Njemačkoj zavirili smo gotovo u svaki kutak, od Tirola do Baltičkog mora“. U velikim gradovima imali su čarobnu formulu: „prilikom ulaska u Pariz vozite uvijek sam ravno, ne dajte se zbuniti zbog križanja, i naći ćete se pred hotelom. Formula je bila pouzdana. Možda bismo se ipak spleli da Cvijeta nije imala na koljenima plan grada, tako velik da je spajao volan s desnim prozorom. Ako je bilo potrebno, tako smo postupali i u drugim zemljama. Na stražnjim sjedalima ležale su karte gradova i zemalja. Cvijeta je u čitanju planova gradova bila vrlo vješta. Znala je vrlo brzo razlikovati bitno od nebitnog za naše rute; vrste cesta, najkraće spojnice, podvožnjake za izlazak s autoputa na odmorišta.

Osim uživanja u razgledavanju gradova osobito su uživali u izletima u prirodu: „ No još više od gradova privlačili su nas prostori tišine. Jedan od najjačih prvih dojmova bio je višesatni odmor na obali jezera Wallen u istočnom dijelu Švicarske. Došavši iz male kneževine Lihtenštajn (čiji smo južni dio propješačili poput šetnje za jedan dan) našli smo se takozvanom pokrajinskom cestom pred jezerom koje sam posredno poznavao sa studija muzikologije u Njemačkoj. Liszt je naime ugođaju bistroga, mirnog jezera posvetio jednu epizodu u ciklusu klavirskih skladbi posvećenih putovanju po Švicarskoj. Istinskoj (a ne turistički prepariranoj) idili više su odgovarali sendviči kupljeni u Lihtenštajnu. Smjestili smo se na travi i posve predali ugođaju, uostalom bez sentimentalnosti: žemlje sa šunkom nisu bile manje važne. „Nezaboravno“ nije fraza. Sve do Cvijetine teške bolesti jezero Wallen smo često spominjali: postalo je za nas dvoje simbol ljepote”.

Na izletima je Cvijeta uvijek imala pri ruci mali fotografski aparat: “Čuvam sve te snimke krajolika, pučine, brodova, otoka. Tadanji amaterski aparati bili su izdanci slavnog Kodak-aparata koji se afirmirao već potkraj 19. stoljeća. U vili se nalazio odličan klavir pa smo priređivali večernje koncerte. Cvijeta je bila organizator, a ja sam svirao četveroručno s kolegom iz Nizozemske, Mozarta i Schuberta. Cvijeta je voljela duge noćne šetnje poslije večere. Imali smo ključeve vile. I dugo šetali… Nepovoljno je to što se prelazeći granice nalazimo u drugoj komunikacijskoj situaciji. Ako ne znamo onaj drugi jezik, onda smo najednom zapravo nepismeni. Zato smo upućeni učiti strane jezike, što je s druge strane veliko bogatstvo. Lingvistička je spoznaja da ćeš svoj materinski jezik najbolje upoznati ako poznaješ još neki drugi jezik, jer ih tako možeš uspoređivati čime sve prestaje biti samo po sebi razumljivo. Čovjek uskih horizonata misli da su četiri padeža svagdje na svijetu normalan broj, ne znajući da ih negdje ima šest, sedam ili čak četrnaest, kao u finskom jeziku. Dakle ništa u životu odnosno u kulturi nije samo po sebi razumljivo, a svijest za tu alternativnost budi se uspoređivanjem. Moglo bi se reći da je komparacija temelj svake znanosti u smislu sustavnog razmišljanja, promatranja i eksperimentiranja“.

Rođen je u Slatini, živio u Zagrebu: “Hrvatska mi je stvarna domovina, Njemačka i Austrija dijelom duhovne. Za vrijeme rata nije bilo ni koristi ni štete. Odlučujuća je bila okolnost da je tata bio liječnik, pa su ga svi trebali. Netko je u šali rekao da je u ratu najbolje biti liječnik ili službenik. Bolesti je uvijek bilo, a ljudi imaju i sklonost prema koračnicama. Budući da sam odrastao dvojezično, za vrijeme studija u Njemačkoj nitko nije primijetio da nisam Nijemac“.

Neobično sretno djetinjstvo u rodnoj Slatini razorio je rat: “ Užas. To je kolektivna povijest, ne samo moja, individualna. Srećom sam za vojsku bio premlad, imao sam tešku žuticu i neke znakove dijabetesa, koji su se ubrzo uspostavili kao lažni alarm. U virovitičku gimnaziju putovao sam kao takozvani vlakaš. Svaki dan od Slatine do Virovitice i natrag. Vrlo naporno, osobito zimi. Svašta sam doživio. Djedu s majčine strane, evangelističkom, dakle luteranskom pastoru, zahvaljujem mnogo, vrlo mnogo. Prezirao je naciste jer su zabranili Heineova djela i srušili spomenik velikom skladatelju Mendelssohnu, koji je također bio židovskog podrijetla, ali zanesen evangelik.

Djed me vodio na izlete, bili smo na Dravi, u šumama Papuka, u Voćinu, a iz Orahovice smo pošli na razvaline srednjovjekovne utvrde Ružica. Često smo boravili u našem vinogradu. Za vedrih dana su se vidjeli obrisi tornjeva u Pečuhu. Za moju sklonost prema muzici i umjetnosti najzaslužniji su on, baka i moja majka. To vrijedi i za književni odgoj. Majka mi je dala temeljnu poduku iz klavira, a baku s majčine strane slušao sam u crkvi kako svira Bachove korale. Djed je imao veliku biblioteku, od Biblije u Lutherovu prijevodu do Thomasa Manna. Za nabavu novih dječjih knjiga, primjerice, Ericha Kästnera, brinula se majka. Kao dječak pretežno sam čitao njemačka djela ili njemačke prijevode engleskih i francuskih pisaca, a hrvatsku književnost otkrio sam tek kao gimnazijalac, ali odmah s vrhunskim djelima. Djedu s majčine strane posvetio sam prethodnu knjigu, povijest njemačke kulture "Od Bacha do Bauhausa.

Nisam uspio dovršiti četvrti razred nižih godina gimnazije, jer su partizani postavljali mine ispod tračnica vlaka. Jednog sam dana i ja bio u miniranom vlaku. Tutanj i rušenje vagona nikad neću zaboraviti. Kako više nisam mogao putovati, ostalo je u roditeljskom domu mnogo vremena za čitanje. Čitao sam Kästnerov dječji roman ‘Emil i detektivi’ i srodna djela, na primjer ‘Huckleberry Finn’ Marka Twaina u njemačkom prijevodu.

Najednom sam u obiteljskoj biblioteci našao Krležine ‘Glembajeve’. O autoru sam znao vrlo malo, u školi se do 1945. nije spominjao. Stari stripovi, Mark Twain i Glembajevi – ričet, ali koristan. Dramski ciklus u Minervinom izdanju posve me zakupio. Možda i zato što mi je materinski jezik njemački. Treba pročitati samo prve stranice dijaloga. Osjetio sam što je koncentrirana dramska radnja, a obiteljske sukobe sam mogao pratiti.

Najljepše je bilo djetinjstvo, bez politike, najteže su bile godine od dvanaeste do osamnaeste. Poslije je došao brak i sretni dani s divnom djecom - kćeri Aleksandrom i sinom Andrejem, iako sam još dugo osjećao traumu iz djetinjstva - očajničke poglede židovske djece, mojih školskih drugova, koje su 1941. strpali u stočne vagone i poslali u nepovrat. U knjizi "Od Bacha do Bauhausa" istaknuo sam veliku ulogu njemačkih Židova u kulturnom životu. To je skroman izraz sjećanja na patnje onih godina”.

Pisao je na pisaćoj mašini: “Premda sam tehnološki zaostao, za mobitele idem na barikade. Branim ih. Mobiteli su apsolutno potrebni, spasili su mnoge živote. Glupe su samo one infantilne igre na kompjutorskim i telefonskim ekranima. One su visoka škola za stvaranje idiota. Što su savršenije, to je veća opasnost ako dospiju u ruke nekog metaforičkog majmuna. Majmun u avionu, to je Krležina slika iz ‘Davnih dana. Na kompjutor nisam prešao jer se bojim da bi me internet mogao učiniti ovisnikom, kao što se tu i tamo ne mogu odhrvati listanju po enciklopedijama. Pišem izravno, uglavnom bez bilješki, u električni pisaći stroj. Ne morate biti paranoik, nego imate osjećaj kao danas mnogi ljudi koji misle da ih preko mobitela stalno netko prisluškuje, prati i skida sve njihove podatke. Ja zato isključim mobitel i najednom ne postoji više „Veliki brat““.

Klavir je svirao gotovo svaki dan. Svirao klasiku, naravno: “ Volio je svirati s drugima: „ Prije sam često s pijanisticom Srebrenkom Poljak izvodio djela iz repertoara za klavir – četveroručno. A, s Milkom Pravdićem, profesorom na Muzičkoj akademiji, svirao skladbe za klarinet i klavir. Schumann, Hindemith, Finzi. S kolegicom Poljak naglasak je bio na Bachu, Mozartu i Regeru. Sve ovisi o razvoju situacije”.

Općenito o našem vremenu kaže: “Naše doba nije ni bolje ni gore negoli sve epohe čovječanstva. Dakako, drugačije je. Povijesno dokumentirana stvarnost počinje – ratovima. Kina, Egipat, antička Grčka i Rim pružaju prave kataloge nasilja. Nije slučajno što najstarije nama poznato djelo europske književnosti počinje Homerovom ‘Ilijadom’, epom o krvavom ratu između grčkih država i Troje. Ni grčki kralj ni svojta trojanskog kralja nisu, prema pjesnikovim opisima, takvi da bismo im povjerili odgoj djece u našim vrtićima. U cijelom tom društvu najinteligentnija je bila Kasandra, kći trojanskog kralja. Njezina su proročanstva bila savršeno točna, a upravo joj zato gospoda nisu htjela vjerovati. Prije nekog vremena netko je izmislio izraz "u banani". To je egzaktan opis svjetskog stanja. Tko želi, može u posljednjoj riječi zamijeniti "t" s "r". U Napoleonovo doba rečeno je da je rat suviše ozbiljna stvar da se prepusti generalima. Danas je novac suviše ozbiljna stvar da se prepusti rukama nekih bankara. To bi se moglo protegnuti sve do tvrdnje da su kolači suviše ozbiljna stvar da se prepuste slastičarima. No šalu na stranu.

Smatram da je doista došao trenutak da se utvrdi da je Zemlja toliko vrijedna da se ne bi smjela povjeriti današnjim ljudima. "Moraš promijeniti svoj život" glasi posljednji stih jedne velike Rilkeove pjesme. Mislim da je to globalna poruka”. Iz spomenutih razloga straha je uvijek bilo. Mijenjaju se lica straha. Kao povjesničar kulture znam da je u razdobljima prije prosvjetiteljstva sloj takozvanih običnih ljudi strepio od zlih duhova, vukodlaka i cijelog tog glupog repertoara. Pisao sam o tome nedavno u Vijencu u članku ‘Preobrazbe noći’. Uostalom, i ovdje se možemo pozvati na književno djelo. Uz Eliota najveći angloamerički pjesnik stoljeća, Auden, objavio je 1947. poemu sa znakovitim naslovom: ‘Doba straha’. U njoj aludira i na atomsku bombu koja je jedan od izvora potmulog straha. Jedan, zabunom izazvan, pritisak na crveni gumb pa se u trenu vraćamo i neku zbilju prema kojoj je i kameno doma - bilo dosta komforno.”

I u vrijeme izolacije zbog koronavirusa, s preko devedeset godina na leđima živio je aktivno: “ Nekad sam bio aktivni sportaš - igrao sam stolni tenis, a danas svakodnevno šećem brzim korakom, uglavnom predvečer. Ne mogu se pohvaliti da se posebno čuvam, jedem malo, no volim čokoladu, osobito kad pišem. Puno radim i puno čitam. Smatrate da sam smiren. Kad god mogu raditi, zadovoljan sam. Danas me također mogu razveseliti djeca i unuci. Danas milijuni ljudi na cijelom svijetu žive tako, a ne samo stariji. Upravo mladima prijeti karantena, ako se u pravom koronatrenutku nađu na pravom, odnosno krivom mjestu. U djetinjstvu sam prvi put čuo riječ karantena jer mi je otac bio liječnik. Putovanje brodom danas je osobito opasno. Najednom se nađete na kruzeru sa žutom zastavom. Gimnastika? Da. Preporučujem posebne vježbe za jačanje stopala, neku vrstu sklekova za koljena, imaginarnu vožnju biciklom na kauču. Eto, da su prilike normalne, mogao bih, pod stare dane biti zdravstveni tehničar. Možemo se osnažiti i nositi sa stresom ako ne radimo deset stvari u isti mah. Stres i konfuzija su srodne pojave.

Imam divnu, krajnje požrtvovnu djecu. Aleksandru i Andreja, zovemo ih Tala i Andi. Idealno me zbrinjavaju. Tala. Kuha obilno i probrano. Andi se brine za nabave u trgovini i pekari. Nekoć je bila u opticaju knjiga ‘Kako su kuhale naše bake’. Sad bi se nova mogla zvati ‘Kako kuhaju naše kćeri’. Tala kuha savršeno. Ima vlastite recepte. Na primjer: bulgur sa sjeckanim mesom i mrkvom. Moj savjet: zapišite to i zapamtite. Kad tako živite kao ja, ostaje vam dosta vremena za rad. Ne znam koga više volim, a divim se njihovim talentima. Svakako su u svojim karijerama vrlo uspješni. Tu su i unuk Radovan, inženjer građevinarstva koji je prešao u programere, i unuka Jana, arhitektica, oboje sa stručnim priznanjima.

 O politici kaže: “Stara je uzrečica da se ne moraš zanimati za politiku, politika se zanima za tebe. Redovito pratim političke vijesti, domaće i strane, ali nisam baš zanesen. Dobro je biti skeptik, u nekim se stranim zemljama na televiziji često nešto mulja. Dobro je samo ono što nekomu baš odgovara. Zbog toga mi je, ako se termini podudaraju – važniji nogomet. Ako igraju vrhunske momčadi, postajem ovisnik. Ne propuštam ni jednu utakmicu. Na stadione nisam odlazio nikad. Televizijski prijenosi, s detaljima pokretne kamere i komentarima, izdašniji su.

 O kulturi: „Kultura mora biti fascinantna i rafinirana, inače nije ništa. To je rekao Baudelaire. Je li bio revolucionaran? Nije. Savjet: zabiti nos u stručnu literaturu. “ Erudicija je širok pojam. Sam perem donje rublje i čarape. I to je erudicija“.

 O Bogu: „To je zagonetka bez rješenja. Svatko mora naći svoj odgovor. Vrhunsko biće je pojam vjerovanja, religije. Jedni vjeruju, drugi ne vjeruju, a mnogima je svejedno. O ateistima je točno rečeno da su zapravo negativno religiozni. Ako nešto niječete, posredno potvrđujete da postoji objekt negacije. O tome zašto postojimo bi se morao upitati svatko. Problem je stoga prastar. Izrečeno je mišljenje da je svrha života život sam. To je samo prividno tautologija. Život nije mehanički tok. Treba mu dodati smisao vlastitim naporom, svaki čovjek na svoj način. Tu je misao u 20. stoljeću najjasnije izrazio francuski klasik Camus. Usput rečeno, Camus se često uspoređuje sa zemljakom Sartreom. Međutim, Sartre nije Camusu, u etičkom smislu, bio ni do koljena“.

 Književnica Julijana Matanović svjedoči o Žmegaču: „zastajala sam, kao djevojčica, često uz Žmegačevu vilu. Radovala bih se kad bih u dvorištu ugledala gospođu uređene sijede kose i u haljini na cvjetove. U našoj maloj provinciji žene njezinih godina odijevale su se u tamne haljine. Supruga pokojnog liječnika Žmegača govorila je njemački i bila je majka dvojice sinova. Stariji je bio nastavnik u našoj osnovnoj školi, a mlađi, imenom Viktor, veliki znanstvenik u Zagrebu. I oni koji ga nisu poznavali, divili su mu se. Priču o njegovu uspjehu stariji su prenosili na mlađe. I mi smo rasli, u hodu širili svoje staze jer smo znali da je netko velik hodao njima prije nas.

Meni je bio podrška na hodnicima Filozofskog fakulteta. Prepoznavao je strahove, širio ruke i uvjeravao me da ono što radim itekako ima smisla. Znao je, pozivajući me za govornika na promocije svojih knjiga, da to treba meni. I zahvaljivao je, premda nije trebao. Itekako sam svjesna da u meni nije vidio samo osobu koja tumači napisane rečenice nego i nekoga tko zna kakvu hladovinu pruža đurđenovački park u vrućim srpanjskim danima.  Zahvalna sam ti, Viktore, na svakoj sekundi, na svakoj upućenoj riječi. U tvojoj blizini svi smo postajali veći. A ti si bio viši od svih nas, i svih njih. Jer, daroviti se ne plaše kad slabiji uz njih rastu. Postoji Vrijeme Viktora Žmegača i vrijeme poslije njega.

 Pavao Pavličić kaže da je: „kao čovjek bio je jednostavan i skroman, odgovoran i discipliniran, u životnim potrebama gotovo asket. No kod znanstvenih i stručnih ciljeva što ih je pred sebe postavljao nije poznavao granica. Ionako visoko postavljenu letvicu redovito bi obilno prebacio. Prostor što ga je zauzimao u hrvatskoj kulturi, znanosti o književnosti i javnom životu toliko je velik da za njim ostaje golema praznina. Pokušat ćemo je popuniti sjećanjem na njegova sjajna djela, briljantna predavanja i javne nastupe. S jedne strane, bio je sjajan sveučilišni nastavnik, a s druge je donio generalnoj zajednici brojne uvide i znanja. Posebno mi je impresivno u posljednje vrijeme bilo to što je i u zrelim godinama pisao mnogo i dobro. Utoliko može biti primjer svim mladim znanstvenicima i piscima. I prije je bio produktivan na tome polju, no posljednjih je deset godina pronašao neke nove teme. Osobito su mi zanimljive njegove knjige o gradovima. I to što je pod zadnje uveo i memoarsku dimenziju u svoje tekstove. Pisao je o djetinjstvu i mladosti u Đurđenovcu, Slatini, Osijeku… To je odlična proza, ali i vrijedan dokument vremena. Sve u svemu, od profesora smo naučili puno, a još uvijek ćemo učiti. Njegove knjige treba čitati više puta i dobro ih razumjeti. U tome smislu možemo barem malo nadomjestiti njegov odlazak."

Svjetlan Lacko Vidulić, pisac i profesor na germanistici: „Uvijek je bio spreman razgovarati, bile su to priče koje su imale nevjerojatnu širinu. Svaka izmjena riječi s njim pretvorila bi se u panoramu europskog, ali i ljudskog znanja. Kada sam čuo da je umro, bacio sam se na čitanje nekih njegovih članaka. Fascinira me kako je čovjek s jednom glavom i jednim mozgom imao nevjerojatno pamćenje, ali i čudnovatu moć da zorno sintetizira ono što je znao. Spajao je znanja iz različitih područja na način koji je bio svojstven samo njemu. Možda griješim, no mislim da u Hrvatskoj više ne postoji nitko tko može povezivati činjenice na način kako je to činio on, pri čemu se posebno osvrćem na njegov rad iz područja germanistike. Bio je jedan na njih milijun".

Posljednji svoj tekst ‘Simbolički likovi europske književnosti‘ publicirao je šest dana prije smrti u Matičinu dvotjedniku Vijenac.