“Prijateljstvo između muža i žene prisutno je čini se prema naravi; naime, po svojoj je naravi čovjek skloniji da bude udvoje još više nego li u državi, kao što je sam dom prvotniji od države“.

“Onaj pak tko se ne može združivati, ili mu ništa ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.” 

Aristotel

Martin Buber tvrdi: “U početku je odnos.” Odnos (Beziehnung) nas vodi susretu (Begegnung).

Čovjek po svojoj naravi teži za životom u zajednici, po svojoj je naravi obiteljsko biće koje dobar život može ostvariti samo kroz društvenost, a ne kroz usamljeničku samodostatnost. Prenatalni život čovjeka je čista prirodna povezanost.” Čini se važnim istaknuti da je za Bubera prirodna povezanost ili prirodni odnos majke i djeteta u temelju svakog drugog duhovnog odnosa. Zahvaljujući upravo ovom odnosu otvara nam se u potpunosti svijet odnosa i postojanja. Dijete živi od sna do sna u sjaju i odsjaju susreta. Kao svako biće u nastajanju živi u prasvijetu. “Djetetu je dano vrijeme (rok) da prirodnu povezanost koju gubi zamjeni duhovnom povezanošću sa svijetom, odnosom.

Susret nije, za razliku od odnosa, umni izraz, psihološki stav, nego događaj, jednom riječju, nešto što se događa. Susret predstavlja vrhunac života odnosa, podrazumijeva odraz koji neočekivano osvjetljava čovjekov život, “on je nešto aktualno. Odnos je jednostrano priznanje “ti” od strane jednoga “ja”, a susret se događa kada dva “ja” istodobno uđu u odnos. Susret je povlastica koju primam. Spontano ulazim u odnos - Ti, ispunjavajući tako “vlastito biće”, svjestan da susret nije moje djelo. Susret je spajanje u egzistencijalno zajedništvo dva ja i dva ti. On nije rezultat moga traganja, nego se događa zahvaljujući milosti.

“Ja - ti” odnos, odnos među ljudima ima svoju formu koja je obilježena temeljnim odrednicama među kojima se prije svega ističe neposrednost. Općenito neposrednost za Bubera znači raspoloživost, pristupačnost i otvorenost prema drugima. Naglašavajući neposrednost iščitavamo Buberovu želju da oslobodi odnos svakoga posredništva, a to se može ostvariti i dogoditi samo u odnosu uzajamnosti koja uključuje autonomiju, neovisnost u dijalogu i jedinstvo u odnosu što dobiva svoj sadržajni značaj u događaju uprisutnjenja. Ovaj dijaloški fenomen znači shvaćanje osobe, prihvatiti drugoga kao partnera i kao cjelovitu osobu, potpuno i bezgranično otvaranje prema drugome biću, dopuštajući mu da postane dio moga bića, ali i slobodu da drugi u potpunosti ostvari svoje mogućnosti, ali i da se ostvari kao osoba. Iskonska kategorija čovjekove stvarnosti, sfera “međuodnosa” (das Zwischen) svemu ovome daje smisao.

Istinski susret može se dogoditi samo u jednom živom sudjelovanju (Patnerschaft), u zajedničkoj situaciji (gemeinsame Situation). Dijalog stvara, razvija i održava čovjeka. On nam pomaže razumjeti dugoga, njegove potrebe i njegova očekivanja, služi prepoznavanju tuđih vrijednosti, ali i stvaranju bliskosti. Smanjuje udaljenosti uzajamnim zbližavanjem i prihvaćanjem. Obitelj je najizvrsniji primjer „zajednice međusobnog darivanja, ljubavi i dijaloga“.

Buber je opisao svoj rad kao proces koji su poduzeli zajedno on i njegova supruga Paula: “ Brak je primjer povezanosti. Ona nas vodi do velike povezanosti kao ništa drugo. I samo u povezanosti možemo ući u slobodu djece Božje:

Sjeti se kako je bilo u mladosti, zaplovili smo

zajedno na oceanu ovih priča?

Kako slika pristaje slici u našim srcima!

Ti novi opisi, novi entitet nastao između tebe i mene“.

Platon kaže da ljudi u ljubavi traže besmrtnost koja se ostvaruje kroz združivanje muškarca i žene: “Jer združenje muškarca i žene je rađanje. A to je božanska stvar, i to je u biću koje je smrtno besmrtan dio, naime trudnoća i rađanje”. Po njemu, ljubav je susret s dijelom duše koji nam nedostaje i nalazimo ga u nekoj osobi, ali u onoj osobi koja za nas predstavlja sve što je dobro, lijepo, istinito i pravedno.

Augustin kaže da je uloga ljubavi osloboditi čovjeka vlastite umišljenosti, samoga sebe, egoizma i usmjerenosti na samoga sebe kako bi ostvario svoj cilj i krenuo prema Očevu domu. Budući da je ljubav, uz uzajamnost, temelj svakoga zajedništva, ona se događa u susretu, kada izdvojeni ti stoji sučelice ja. Tada se događa ljubav koja je između, koja vidi biće u cjelini i samo tako mu može pomoći, poučiti ga, uzdići, iscijeliti. “Ljubav je kozmičko djelovanje“. Za onoga tko je u njoj, tko iz nje promatra, ljudi su oslobođeni svega što ih mota u zamršeno klupko; dobri i zli, pametni i blesavi, lijepi i ružni, jedan po jedan postaju stvarni za njega, postaju ti, slobodan, izdvojen pojedinac koji mi stoji nasuprot. Na čudesan način svaki put izvire isključivost i tako čovjek može djelovati, pomagati, ozdravljati, odgajati, podizati, izbavljati. Jednom riječju, ljubav je odgovornost jednoga ja za jedno ti.”

Prvo iskustvo osobe jest iskustvo druge osobe. Ti mi, dakle, dolazi prije ja, i slijedi ga. Prema Buberu ljubav je sinonim za “odnos” i “riječ”. Parafrazirajući: “Tko kaže jednu osnovnu riječ, ulazi u nju i u njoj stanuje”, “Tko kaže ti (...), nalazi se u odnosu”. Buber precizira: “Osjećanja se imaju, ljubav se događa. Osjećanja borave u čovjeku, ali čovjek boravi u svojoj ljubavi. To nije metafora, nego stvarnost. Ljubav nije vezana za ja na takav način da bi imala ti za sadržaj, za predmet, ona je između ja i ti.” Dijaloški princip doživljava svoje potpuno ostvarenje u odnosu čovjeka i žene. To je odnos u kojem na vidjelo izlazi struktura drugosti, važnost različitosti koja uključuje uzajamnu odgovornost: “Ovo ljudsko biće je različito, bitno se razlikuje od mene, i ja shvaćam (razumijem) ovu različitost, potvrđujem ga, jer ga razumijem, želim njegovu različitost, želim ga takvog kakav jest; ovo je temeljni princip braka, i polazeći od ovog temeljnog principa, on nas vodi, kada je brak uistinu, prihvatiti pravo i zakonitost biti drugačiji, i s ovim životnim priznanjem raznolike drugosti – i u koliko sam u suprotnosti i u borbi s njom“.

 Čovjek i žena nalaze se u odnosu koji nas poziva na uzajamnu odgovornost. On me poziva polazeći od svog povjerenja i ja odgovaram mojom vjernošću, ili pak vlastitom nevjerom niječem odgovor, ili, pošto sam pao u nevjeru, oslobađam se vjernošću odgovora. Ovo je stvarnost odgovornosti: položiti račun o onome što nam je povjereno u biću koje se u nas pouzdaje, na takav način da vjernost i nevjernost dođu na vidjelo, ali ne s istim pravima, jer vjernost ponovno rođena može pobijediti nevjernost. Tamo gdje me nikakav primarni poziv ne može dotaknuti, budući da sve smatram ‘mojim vlasništvom’, odgovornost je postala sjena. U isto vrijeme rasprši se uzajamni karakter života. Tko ne odgovara, više ne zamjećuje riječ.

Brak se ne obnavlja iz ničeg drugog osim onog na temelju čega i nastaje, a to je da dva ljudska bića međusobno otkrivaju Ti. Dijalog zaljubljenih je “ljubav bez dijaloga, bez stvarnoga hoda prema drugome, dolaženja drugome, ostajanja kod drugoga, to je zatvorena ljubav koja ostaje kod sebe i stoga nosi ime Lucifer. Samo kada netko voli ženu osjećajući njezin život neprestano prisutnim u svome životu, ti koji vidi u njezinim očima omogućuje mu promotriti tračak vječnoga Ti.” Između dijaloga i ljubavi nema istinske razlike jer je svaki iskreni dijalog inspiriran i animiran ljubavlju.

U gotovo 60 godina braka, sve do smrti Paule Buber, ljubav će pokazati da vanjske okolnosti ne moraju biti vodilja. Godine 1902. Martin Buber formulira želju u pismu Pauli Winkler: »Budi mi sve: žena, ljubavnica, prijateljica i drugarica“.

Martin Buber potvrđuje da nema osjećaja dužnosti prema njoj, već da ga za nju veže samo ljubav: „Sve su riječi presiromašne za to, ali mislim da moraš osjetiti koliko sam čist i iskren prema tebi . U meni nema ni traga dužnosti prema tebi, ništa od toga, ništa osim ljubavi i volje da ti život učinim svijetlim, lakim i lijepim“.

Njegova supruga Paula kao o simbolu veze, govori o "zlatnim lancima koji me spajaju s tobom. Mogu živjeti mir i radost iz sebe, samo u sigurnosti naše ljubavi u čekanju na tebe […], da živimo potpuno jedno za drugo. Sve dobro dolazi samo od nas, od naše ljubavi, naš zajednički život ne treba ništa izvana […]. Iznad svega Martine, čuvaj svoju slobodu!

Sada često osjećam kako duboko pripadamo jedno drugome, kako se cijelo moje biće ukorijenilo u tebi, kako sav spas dolazi od tebe. Osjećam to neizrecivo. To je moja najdublja, najbolja, najčvršća stvar koju imam u životu.

Čovjek mora živjeti svoj život kao što stvara u umjetničkom djelu, iz velikog impulsa unutarnje potrebe. Sve mora biti podređeno tome. Želim samo posao i tebe. A da se djeci omogući mirno odrastanje - ništa više od toga. Želim biti tvoja voljena, sve dok se ti i ja volimo kao danas i uvijek vjerna majka našeg djeteta. U tome leži duboki osjećaj prijateljstva prema tebi i jedna - željela bih reći - emocionalna nježnost koja nikada neće nestati. Naravno da mi se i danas moja ljubav prema tebi čini bez kraja, u mjeri i vremenu.

Život pokazuje da je želja za susretom duboko ukorijenjena u svakome čovjeku, ali isto je tako egoizam, koji se skriva u srcu svakog čovjeka, s izraženom željom da drugoga pretvori u objekt koji zadovoljava njegove potrebe, sposoban svaki susret i odnos pretvoriti u površan i promašen odnos. Stoga ne čudi činjenica da načela dijaloga i komunikacije teško nalaze prostor unutar obiteljske zajednice.

Buber navodi zanimljiv događaj iz svoga djetinjstva koji je utjecao na njega i njegovo oblikovanje kao osobe. Djetinjstvo i mladost proveo je kod djeda i bake zbog rastave svojih roditelja. Jednoga dana majka je napustila kuću i ostavila njega i oca. Iščekivanje majke, bol zbog njezine odsutnosti ostavili su dubok trag na njegovu odgoju. Kao četverogodišnjak jednog se dana igrao na balkonu sa kćeri svojih susjeda kojoj je njegova baka povjerila da ga pripazi, a ona ga je u igri iznenada pogodila riječima: “Ne, ona se više nikada neće vratiti”. Znao je da se te riječi odnose na njegovu majku. Bol koju je proživljavao tog trenutka pratila je Martina čitavo djetinjstvo. Kad je dvadeset godina poslije vidio svoju majku koja je došla posjetiti njega i njegovu obitelj, nije mogao gledati njezine oči, a da nije iz dubine čuo riječ Vergegnung. Kako sam svjedoči: “Sve što sam tijekom svoga života naučio o autentičnom susretu ima svoje korijene u tom satu na balkonu”. Buber je skovao termin Vergegnung (rastava, razlaz), ono što je suprotno Begegnung, kojim opisuje “promašeni susret” (disincontro, mismeeting), poraz autentičnog susreta. Vergegnung označava neuspjeh stvarne interaktivne uzajamnosti između osoba. Buberova dijaloška filozofija etički je odgovor na prazninu, nedostatak koji je proživljavao u svome djetinjstvu. Naime, njegova je majka poslije rastave njemu bila nedostupna tako da je ostatak svoga života postao tražitelj kroz odnos (Beziehnung) i susret (Begegnung).

Kada Buber govori o svijetu iskustva, on koristi glagol gehören, pripadati: što bi značilo biti nečije vlasništvo ili pak u posjedu od nekoga ili nečega, dok osnovna riječ “ja-ti” stiftet, proizvodi, rađa, daje plod, uzrokuje određeni fenomen; u ovom slučaju odnos (Beziehung), što nam predočava veliku razliku između dviju osnovnih riječi. Svijet kao iskustvo pripada osnovnoj riječi ‘ja-ono’, a osnovna riječ ‘ja-ti’ utemeljuje svijet odnosa: „ Čovjek mora živjeti, svaka osoba mora ući u ovaj svijet i u njemu se provjeriti. Čovjek se u tom svijetu nalazi kao objekt moje pozornosti (privlačenja), objekt moje uvrede, kao onaj kojeg mogu iskoristiti i koji ne bi smio ometati moj zacrtani put, jednom riječju, ne postoji nikakva vrsta ljubavi među nama. To je svijet stvari, posjedovanja, koristi, kraljevstvo samovolje. Čovjek živi sa stvarima, mijenja ih, koristi, njima upravlja, posjeduje ih, ali i u takvom slučaju i “on” i “ona” su također samo stvar, jedna “osoba-stvar” koja je meni na raspolaganju. Osoba tako više nije osoba, nego stvar, predmet moga zanimanja“.

Opisuje idealan oblik braka kao dijaloški odnos: “Tko je stupio u brak, tko god je sklopio brak, shvatio ga je ozbiljno kao sakrament, da onaj Drugi jest: da ne mogu  imati udjela u Biću koje jest bez sudjelovanja u Biti Drugoga."

Iskorištavanje drugoga je za Bubera najpovršniji odnos. Umjesto promišljanja cjelovitosti čovjeka, promišljam njegov sastav, boju njegove kose, ton njegova govora, skalu njegove dobrote: „Dok god činim ovo, on nije moj ti, nije moj bližnji, nego čovjek koji stoji nasuprot meni, jer ja ne eksperimentiram s čovjekom kojem govorim ti“.

Autentični se odnos događa uvijek u trenutku, on ne poznaje neprekidnost: „ To je svijet koji ne poznaje sudjelovanje, nego eksperimentiranje, ne poznaje susret, nego korist, ne poznaje ljubav, nego brigu ili pažnju za nešto, ne poznaje osobnu sudbinu, nego slučajan i beznačajan čin, ne poznaje istinski smisao slobode, nego diskreciju, obijest i proizvoljnost, ne zanima ga biti, nego posjedovati. To je svijet u kojem se ne razumije izravno bit subjekta, nego samo njegovo zastupanje, njegovi podaci, očiti i prolazni. Koliko je ipak moćan continuum svijeta onog i koliko su krhke pojave ti! ... Kad se jedna stvar uzdigne nad stvari, jedna živa stvar, postane biće za mene i priđe mi blizu pomoću jezika, kako je neizbježno kratak trenutak u kojem ova stvar nije ništa drugo za mene nego ti!”

Za svako razumijevanje potrebno je iskustvo “drugoga”, da bi shvatio sebe, čovjek mora razumjeti i cijeniti druge jer u “svakome ima nešto dragocjeno, čega nema ni u kom drugom. Drugi tako nije onaj koji nas ograničava, nego onaj koji nam dopušta da budemo i da se razvijamo. Čovjek je po svojoj naravi usmjeren i upućen na drugoga, što nas i vodi zasnivanju zajednice ljubavi i života, koja je mjesto našeg svekolikog rasta, fizičkog, psihičkog, emocionalnog i duhovnog. Iz svakog istinskog susreta crpimo bogatstvo ljubavi koja je univerzalna i mistična kozmička snaga koja pokreće čovjeka.

Buber je ovo primio od svoga oca, o kojemu svjedoči: „Ali primijetio sam što ga je stvarno brinulo, kad sam stajao s njim usred sjajnog krda konja i promatrao ga dok je pozdravljao jednu životinju za drugom, ne samo na prijateljski način već svaku pojedinačno; ili kada sam se vozio s njim kroz polja koja su sazrijevala i gledao dok je zaustavljao kola, spustio bi se i uvijek iznova, kako bi na kraju pažljivo izvadio iz ljuske zrno i kušao da li je dozrelo. Ovaj potpuno nesentimentalan i neromantični čovjek bio je zabrinut za istinski ljudski kontakt s prirodom, aktivan i odgovoran kontakt“.

Prateći ga tako povremeno na njegovom putu, dječak koji raste naučio je nešto što nije naučio ni od koga drugoga, od mnogih autora koje je čitao i susretao: „Na poseban način odnos mog oca prema prirodi bio je povezan s njegovim odnosom prema  društvu i socijalnim kontaktima. Kako je sudjelovao u životu svih ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili ovisni o njemu: radnici vezani za imanje u njihovim kućicama koje su okruživale zgrade imanja, kuće sagrađene po njegovom nacrtu; seljaci koji su obavljali poslove za njega pod uvjetima točna razrađenim s naglašenom pravednošću; kako se brinuo oko obiteljskih odnosa, o odgoju djece i školovanju, u bolesti i starenju svih ljudi. Nije to bila općenita briga,  već osobna, u smislu aktivnog i odgovornog kontakta koji bi se ovdje tako mogao doći do punog reciprociteta. Prilikom pomaganja drugima, razumio je to na izravan način, samo kao osoba prema osobi, što je i prakticirao. Čak i u pod stare dane lutao je  neumorno od kuće do kuće kako bi otkrio stvarne želje i potrebe ljudi; kako bi se to inače moglo dogoditi osim kroz pravi kontakt!

Jednu posebnu stvar ipak moram spomenuti. Moj otac temeljno je bio pripovjedač. Dok bi razgovarao, baš onako kako ga je vodilo, pričao bi o ljudima koje je poznavao. Ni više ni manje nego o njihovom životu i onome što se događalo među njima“.