Dok su oni umirali, majka im nije mogla biti  blizu”.

                                 Lucia Pisapia Apicella

                                          

"O vjetre s Tirenskog mora, ti koji znaš moje ime,

poljubi moju majku, koja je daleko, umjesto mene".

Ovo je priča o Luciji Pisapia Apicella, iz mjesta Cava de' Tirreni, nedaleko Napulja u Italiji. Zvali su je "majka mrtvih" vojnika, čija je tijela tražila, identificirala i dostojno pokopala ili omogućila da se vrate njihovim obiteljima. Iako i sama majka, našla je vremena i načina kako ostvariti to nevjerojatno djelo milosrđa. Pronašla je te dostojno pokopala preko 700 tijela mrtvih vojnika, sve svojim golim rukama. Rukama jedne majke koja je ljubila nepoznate sinove, uglavnom neprijateljske vojske, kao svoje vlastite. Zato su je i prozvali "Die Mutter der Toten - Majka mrtvih".

Lucia Pisapia Apicella rođena je 1887. u Cava de' Tirreni, mjestu nekoliko kilometara udaljenom od Salerna. Bila je sedmo i posljednje dijete Marije Carmele Palumbo i Francesca Pisapije, trgovca drvetom. Dvije godine nakon njenog rođenja umrla joj je majka, a otac se ponovno oženio mlađom sestrom Marije Karmele, s kojom je imao još petero djece. Lucija je osnovnu školu pohađala samo do trećeg razreda, što se u ono doba smatralo dovoljnim stupnjem obrazovanja za siromašne ljude, tek onoliko koliko je potrebno za znati čitati i pisati.

Odmalena je iskazivala veliku ljubav prema potrebitima tako što je odlazila u bolnicu u svom gradu tješiti bolesne, ne slušajući članove obitelji koji su se bojali da bi mogla dobiti tuberkulozu, koja je u to vrijeme, prije otkrića penicilina, bila neizlječiva bolest: zbog ovog neposluha nazvana je "razbojnicom": „Već povelika djevojka, kad nisam bila u crkvi bila sam za tkalačkim stanom, za pedeset metara platna trgovac bi platio pet lira. Ne sjećam se, ne mogu objasniti kako sam se zaljubila u bolnicu, jednom sam bila tamo i nikada nisam imala srca izaći iz nje. Nosila sam pacijentima kekse i naranče, davala injekcije, pomagala umirućima; ružno je kad umirući uzaludno traži nečiju ruku na plahtama, kunem se; ali u obitelji su imali neke zamjerke zbog toga!”

U dobi od 25 godina, 1912. Lucia se udaje za trgovca voćem Carla Apicella s kojim ima dva sina Vincenza i Antonija. Karlo je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu u kojem je teško ranjen. Rat je bio daleko od Salerna. Vodile se borbe na sjeveru, u pograničnim područjima, ali bilo je mnogo mladih koji su odlazili u rat i nikad se nisu vratili svojoj kući. Lucija ih jako sažalijeva i odlučuje se posvetiti jedinom što može: moliti za njih. Lucija izrezuje iz novina imena njoj nepoznatih palih mladića, moli za njih i njihove bližnje u crkvi, te tako postaje svojevrsna duhovna majka svih onih mladih ljudi koji su ginuli za Domovinu. Ona se utječe Bogu za njihove duše i njihovo spasenje: „“Ah kakva muka, i tko bi rekao da ćemo dvadeset godina nakon tog pakla imati to isto pred našim očima, u Salernu, u Cavi, na našim planinama, na našim obalama i u našim vrtovima?”.

Od 1943. u Cava de' Tirreni, Lucia Pisapia Apicella sama je krenula tražiti, skupljati, identificirati i pokapati tijela nestalih vojnika s obje strane fronte. Tako je pronašla i dostojno ukopala 700 mladih ljudi, s raznim dokumentima i identifikacijskim oznakama, kada su se Nijemci iz divizije "Hermann Göring" povlačili, ostavljajući smrt i razaranje, dok su američki B24 bez prestanka bombardirali njemačke kolone. Lucia Apicella bila je šokirana prizorom dječaka koji igraju nogomet s iskopanom lubanjom nepoznatog vojnika. U mame Lucije misao o tim mladim ljudima, ostavljenima na rubu ceste, toliko je jaka da jedne noći u snu, dok je molila u planini za duše mrtvih vojnika, ugledala „osam iščupanih križeva na kojima stoji osam imena vojnika poginulih u borbama. Dok sam tako molila ustaju osam vojnika koji me mole da njihove posmrtne ostatke vratim njihovim majkama, koje nisu imale priliku vidjeti ih kako se vraćaju iz rata. Pitala sam ih 'odakle su', a oni mi odgovaraju 'da su iz svih naroda'. Pala sam na zemlju. Dvojica su mi prišla i pridigla me, zatim su se udaljili. Htjela sam pričati s njima ali su se ponovo vratili u zemlju pod križeve. Ujutro sam se probudila, sva u boli i uplakana, pitala sam se što moram učiniti za tolike mrtve na sve strane“.

Lucija, koja je postala franjevačka trećoretkninja  4. listopada 1942. u samostanu braće kapucina Cava de' Tirreni, posvetila se potpuno djelu dostojne sahrane mrtvih vojnika: „Taj san mi nije dao mira. Zato sam se savezničkom zapovjedništvu obratila pismom u kojem je pisalo: 'pobijedili ste, došao je kraj mržnji i zato vam pišem kao obična majka. Pustite me da dostojno sahranim mrtva tijela'.“

Odgovor Savezničkog zapovjedništva, međutim, nije bio pozitivan. Nadležnost za pokapanje leševa pripadala je općini Cava de' Tirreni. Mama Lucija ne odustaje, moli gradonačelnika Cave, a preko njega i prefekta Salerna, koji joj dodjeljuju dva pomoćnika za sahranu. No nakon nekoliko dana dvojica općinskih službenika odbili su taj zadatak smatrajući ga preopasnim zbog mina i straha od zaraze.

Od toga dana Lucija je, često sama a ponekad u pratnji rođakinje Carmele Pisapia Matonti, išla na svako mjesto gdje bi prijavili prisutnost leševa. Izvađene kosti, očišćene od komadića mesa i oprane, stavljala je u pocinčane kutije koje je Lucija o svom trošku naručila od seoskog kovača. Osobni predmeti i dokumenti, koji bi mogli pomoći u identifikaciji pokojnika, pažljivo su katalogizirani i zatim dostavljeni Komesarijatu. Onima, koji su je pitali zašto se toliko muči oko neprijatelja, Lucija je na dijalektu odgovorila: "Uvijek su to djeca (sinovi) jedne majke. Dok su oni umirali, majka im nije mogla biti  blizu”.

Unatoč poteškoćama "majka mrtvih" nastavlja sa svojom osobnom i samotnom humanitarnom akcijom. Lucija također skuplja i sastavlja posmrtne ostatke palih vojnika, ponajviše Nijemaca zato što su njihova tijela ostala na zemlji i nitko ih nije htio skupljati i sahraniti.  Oni su bili poraženi neprijatelj, njihova su  mrtva tijela bila tijela neprijatelja, koji su izazivali strah i mržnju kod ljudi. Ali ta hrabra, odvažna i pobožna žena, uvjerena katolkinja, obučena u crno i s upalim licem, otvrdnula je svoje ruke da izvadi iz zemlje, sakupi tijela i vrati kosti tih mladića njihovim obiteljima.

U Cava de' Tirreni, majka Lucia je bila jedina koja je sahranjivala tijela mrtvih vojnika. Kako bi pronašla novac potreban za ono što je sada postala njena misija, trošila je oskudne obiteljske financije i nije se libila skinuti vunu s madraca, ponosa i miraza žena s juga Italije, jer su i same sirote spavale na "velikim vrećama" napunjenim suhim kukuruzovim lišćem. Pogrebne kutije su se čuvale u crkvici Santa Maria della Pietà, poznatoj kao San Giacomo, gdje je Lucia provodila puno vremena moleći i plačući za te jadne mlade ljude koji su tako okrutno i prerano izginuli i umrli, a koje je ona smatrala svojom posvojenom djecom. Jedan od sinova svjedoči: „Majka je ustajala rano ujutro i išla pješice od mjesta do mjesta, po planini, tražeći uglavnom sama, satima i satima je kopala golim rukama na mjestima na kojima joj se činilo da će pronaći tijela mrtvih vojnika. Za to djelo je uložila sva svoja sredstva a sama je uvijek i do kraja živjela skromno, ne tražeći puno za sebe“.

Papa Pio XII doznaje za ono što se događa u Cava de' Tirreni i dodjeljuje majci Luciji dragocjeni srebrnjak. U rujnu 1951. godine, prigodom susreta s roditeljima njemačkog kaplara Josepha Wagnera, koji je pao na bojnom polju i pronađen na planinskoj litici, majka Lucija je odlikovana Velikim križem Reda za zasluge Savezne Republike Njemačke. Radio Stuttgart ističe da "narod koji je mogao dati svijetu majku Luciju zaslužuje svu našu ljubav, svu našu zahvalnost i svu čast koju nekome možemo pružiti". Tom prigodom je otišla u dom Adama i Karoline Wagner, roditelja kaplara Josefa, kako bi im vratila prsten, tabakeru i sat njihova sina koji je pao u borbi u dobi od 22 godine, te tako mogla sudjelovati u boli tih roditelja. Susrela je majku koja je izgubila 4 djece u ratu: „Obadvije smo tako zagrljene plakale za izgubljenim životima. To je bilo za mene najmučnije iskustvo u mom životu“. Zato je stalno ponavljala: „ Nikad više rata! Rat donosi samo zlo“. Godine 1959. Lucia Apicella primila je od predsjednika Republike Italije nagradu kao zaslužna građanka, a grad Salerno ju je proglasio počasnom građankom: „Nikad nisam željela nikakvu nagradu za ono što sam učinila. Jednostavno sam slijedila Božju volju“.

Majka Lucia umrijet će u 95. godini života 1982. godine, no tijekom svog života neće prestati prenositi mladima da ljubav nema granica i da milosrđe ne staje samo na ideologijama. Kada je čuo vijest o njenoj smrti, tadašnji predsjednik Sandro Pertini napisao je gradonačelniku Cava de' Tirreni: "Nestanak majke Lucije bolno pogađa one koji ljubav i solidarnost prepoznaju kao temeljne vrijednosti za izgradnju čovjeka". Uvijek je nosila crninu, u znak žalosti za „svojim“ brojnim poginulim sinovima-vojnicima.

Pokop mrtvih gesta je koju dugujemo pokojnima, ali prije svega nama, onima koji ostaju. Nije to samo čin milosrđa i krajnjeg dostojanstva prema tom smrtnom tijelu, nije to samo odavanje počasti posmrtnim ostacima "dostojnim ukopom" i davanje voljenima nadgrobnog spomenika. To je puno više od ispisivanja riječi "kraj" na hladnoj mramornoj ploči. Nije prošlost ono što zakopavamo i pokušavamo zakopati, koliko god bolan bio nestanak voljene osobe i ostavljao prazninu u grudima, koju bismo željeli kao što je prije moguće eliminirati . Taj nadgrobni spomenik je način da se oda počast svemu što nam je ostalo: uspomenama, poukama, osmijesima, čak i greškama. U tom kraju iščitavamo novu mogućnost, ne samo za one koji vjeruju da ćemo ponovno ustati iz tog praha, ne samo za one koji znaju da je smrt samo nužan prolaz do istinskog života, već i za one koji vide samo smisao u njemu, samom zemaljskom kraju životne priče. I tada nas taj grob podsjeća na ljubav, dobrotu, radost, svađu i sve ono što nismo uvijek mogli razumjeti, cijeniti, oprostiti, znati o toj osobi, na ovom životnom putu. U krajnjem i tihom činu milosrđa ove žene postoji univerzalni osjećaj koji nas, poput smrti, ujedinjuje i ne može nas ostaviti ravnodušnima.

Na jednom kamenu koji je Mama Lucija pronašla na planini San Liberatore bilo je ugravirano: "O vjetre s Tirenskog mora, ti koji znaš moje ime, poljubi moju majku, koja je daleko, umjesto mene".