“Pozvati nekoga na ručak znači preuzeti odgovornost

za sreću ove osobe tijekom vremena koje

boravi ispod tvog krova (za tvojim stolom)”

                Anthelme Brillat-Savarin

                                                                                             

„Za stol sjedaju osobe koje dijele isti život ili koje život u nečemu tijesno povezuje. Stol postaje mjesto očitovanja i dijeljenja toga zajedništva. Pozvati nekoga k stolu nije, stoga, svedivo na „dati jesti“. Primiti nekoga za stol znači dati mu prostora u svome životu, dijeliti s njim život, komunicirati u onome što oblikuje život. Uskratiti nekome mjesto kod stola znači lišiti ga zajedništva.“.

 „Blagovanje nas otkriva onakvima kakvi jesmo. Otkriva nam samima onakve kakvi jesmo i upućuje nas k drugima. Način na koji blagujemo očituje naše navike, želje, izgrađenost odnosa prema drugima, odgovornost za njih, umijeće prepoznavanja darova i poniznost koja je uvijek zahvalna za sve što primamo“.

                                                               Fra Ante Crnčević

Obiteljski stol najpreciznije je „barometar u životu obitelji“. Osim što je mjesto zajedničkog blagovanja, stol je ponajprije mjesto blizine. Ne sjedamo za stol bilo s kime. Za stolom sjedimo uz koga, pokraj koga, nasuprot kome, s nekim. Nije najvažnije što jedemo nego s kim jedemo. Kad se dogodi svađa, udaljavanje, nepovjerenje ili nevjera, zajednički stol postaje teret koji svatko želi izbjeći. Izbjegavanje zajedničkog blagovanja prvi je pokazatelj napuknuća obiteljskih veza. Isus je Judinu izdaju „razotkrio“ dok su sjedili za stolom, za večerom. Obitelj koja zajedno ne blaguje i ne okuplja se oko zajedničkog stola ruši vlastite temelje. Pitanje je samo vremena kada će doći do urušavanja.

U legendi o vitezovima okrugloga stola, kaže se: „Oni su sjedili oko Stola savršeno jednaki, a u najsavršenijoj jednakosti su i posluživani: „Nitko od njih nije se mogao hvastati da je bolje smješten nego njemu jednak: svi su sjedili na počasnome mjestu, nitko nije bio postrance“. Kad je stol okrugao nisu potrebna dvojica koja predsjedaju, u jasno vidljivoj povlaštenosti, dok su ostali u odnosu na njih više ili manje počasno sa strane. Stol je, u pravom smislu riječi, mjesto ponovnog nalaženja i gostoprimstva. Kaže se: „ Da bismo se održali, trebamo se hraniti“. No on je i sredstvo da se bude pred nekim, obrokom smireno licem u lice, jedni pokraj drugih, čime se pripravlja i održava prijateljstvo (Fabrice Hadjadj).

Fabrice Hadjadj nastavlja: „Za stolom se drugoga ne može uzeti u razmatranje na izravan način, licem u lice, ne samo stoga što bi bilo nepristojno ili odveć nasilno nego također zato što ljudski susret zahtjeva stavljanje na raspolaganje, dakle, i određeno povoljno okruženje, već neku ljudsku odluku, reklo bi se nekakav ritual koji proistječe od stvari što nose biljeg vješte spretnosti naših ruku. Bližnjemu se približava, ne zaskače ga se odozgor. To približavanje odvija se na određenoj udaljenosti. A obiteljski stol pripravlja za tu blizinu, zasigurno, posredstvom obroka,  ali i kruženjem poslužavnika koji naglašava odmak, ono što dovodi u ravnotežu poštovanje i familijarnost, a ujedno otklanja ravnodušnost i raspuštenost. Bez tih čvrstih dimenzija obiteljskog stola i sjedećeg položaja koji je zadan njegovom visinom, nužni razmak između nas i drugoga bio bi jako izložen nečednosti i hiru, mogli bismo biti odviše blizu, odviše daleko, u mogućnosti da se izravno oborimo na nekoga tko nam je drag ili da se okrenemo od onoga koji nam se sviđa, tako da u stolu nije pretjerano vidjeti određenu dasku društvenog spasa.

Izraz „sjesti za stol“ bi mogao značiti „recimo istinu“ ili „ vratimo povjerenje“. Stol sjedinjuje najniže i najviše radnje živoga bića: hranjenje i inteligenciju, jedenje i govorenje. Stol je to koji pripremamo kao bića riječi koja nisu anđeli, i kao životinje koje nisu zvijeri. Ovdje se naizmjence smjenjuju usta koja govore s ustima koja su puna,  usta koja žvaču ne obaraju se kao lovački pas na zdjelu. Sv. Izidor Seviljski u svojim Etimologijama kaže: „ Među nama se svaki obrok zove convivium jer uključuje razgovor o životu“. Ako je blagovanje pravo pravcato mjesto za razgovor o životu, nije to zato što bi se tu o životu razgovaralo mjerodavnije nego drugdje, nego zato što tu razgovor iskazuje i život u onome što je u njemu začetno, rudimentarno, ono u čemu imamo udjela zajedno s amebom ili begonijom, jer se i one hrane.

Moglo bi se čak ustvrditi da je obiteljski stol prvo mjesto uglađenosti. Biti skupa tu ujedno znači lijepo se vladati. Stoga je blagovanje roditelja s djecom uvijek popraćeno upozorenjima koja su nebrojena i tegobna: Drži se uspravno!“; „Ne maši s nožem i vilicom u rukama!“; a zatim osobito često: „Što se ono kaže?“, dakle, pitanje fundamentalno s obzirom na bit svakoga govorenja, a svodi se na znati reći: „molim“ i „hvala“. K tomu, u istom smjeru slušanja, može se čuti: „Ne prekidaj sestru!“ ili „Pričekaj da do kraja kaže, pa onda govori!“. Slični takvi pozivi na lijepo ponašanje manje se čuju ako su članovi obitelji raspršeni po kući. Prilika za njih tada je obiteljski stol. Pjesnik Georges Haldas razmišlja o tome ovako: „Taj kȏd – shvatio sam to tek poslije, u to vrijeme samo sam se prilagođavao po navici – nije nimalo imao cilj tlačiti nas, a ni u naših roditelja potvrditi njihovu nadmoć. Ni govora. Nego, jednostavno, naučiti nas da ne živimo u neredu, u kojem ništa nije važno“. Jer, za stolom se zauzima mjesto, ali i daje mjesta. Prihvaća se vlastita animalnost dajući joj ljudskost, spoznavajući da napraviti mjesta drugomu ne znači zanijekati sebe, nego je to, naprotiv, sama snaga stvoriteljeva…“

Potresna je priča Charlesa Perraulta o Palčiću, o povratku sedmorice dječaka na ognjište gdje su im roditelji priredili obrok: „Sjeli su za stol i jeli tekom na zadovoljstvo oca i majke, kojima su pričali o strahu što su ga proživjeli u šumi, govoreći kao obično u jedan glas. Ti dobričine radovali su se gledajući svoju djecu uza se, a ta je radost potrajala koliko i tih deset škuda“. Stol je ono što orkestrira okupljanje da bi ono bilo uokvireno ili bolje reći prožeto blagoslovom i milostima, svojim jedaćim priborom tradicionalno ostavljanim za stranca, prognanika, hodočasnika koji bi mogao pokucati na vrata. Stol je mjesto prijenosa i povezivanja među naraštajima pa, dakle, još i nešto dublje, podsjećanje na dar života i na život kao darivanje, a ne funkciju…, „usred potopa raspolaže tom korabljom. Usred brodoloma ostaje mu ta mala splav“. Zato, kako kaže Gȕnther Anders „TV, mobitel, tablet, PC i sl. negacija su obiteljskog stola, ne osiguravaju postojanje zajedničkog središta, nego ga zamjenjuju kao zajedničku točku bijega“.

Fabrice Hadjadj svoje razmišljanje o stolu sintetizira i kaže da upravo blagovaonički stol omogućuje trojaku gostoljubivost ili trojako okupljanje:

„Ponajprije, tu je okupljanje uzvanika koji sjedaju za stol, redoslijedom, prema starom prijateljstvu, ili se postupi kao da ja ovo prvi susret ( a kad se sa starim prijateljstvom postupa kao da je prvi susret daje se znati da prijateljstvo traje jedino ako se obnavlja). Nadalje, posrijedi je stvarna nazočnost, ne virtualna. Riječ je i o tome da se za tim stolom manje komunicira a više zajedništvuje, manje se pružaju obavijesti, a više isprepleću glasovi. Jean-Pierre Corbeau, govoreći o modernim društvima, istaknuo je činjenicu da je u naprednom industrijskom društvu došlo do brze transformacije onih praksi komensalizma koje su se dugo smatrale primjerom praksi koje su izrazito postojane i otporne na promjene. Osjećaj pripadnosti grupi, posebice onoj obiteljskoj, "afirmira se kroz određene rituale blagovanja koji više ne podrazumijevaju nužno okupljanje za stolom". (Corbeau 1985, 111).

Tu je za stolom okupljanje ili sabiranje svakoga uzvanika u sebi samome, kojim svaki ujedinjuje svoje životne hranidbene, osjetne, intelektualne i društvene radnje, podrezujući u korijenu naklapanja, u dvojakom smislu toga izraza, obuzdavajući u sebi svoje lirske uzlete, sve to u svijesti ljudskog bića o vlastitom skromnom položaju bića koja žvače i guta. Oko stola odigrava se to teško održavanje zajedno, u istini, svojih mlitavih crijeva s uspaljenom mišlju. Pri stolu, riječ je proročanski položena u jasle, između vola koji preživa i magareće balege.

Tu za stolom, obično drvenim stolom, okupljanje je svemira. Tako je najbolji stol načinjen od prirodnih materijala, s prepoznatljivim godovima, tim sjećanjem na životnu snagu ili na životno probijanje, s ručno urezanim ili izglađenim linijama. A što je stol stariji, to ima više patine, što više nosi tragova da je služio, to bolje. Napokon, na tom stolu bolje se raspoređuje zemljano posuđe, urešeno plodovima, povrćem, žitom, mesom…“

Zajedništvo stola govori također o dijeljenju i blagovanju riječi. Grčki su koristili izraz syn pínein, „zajedno piti“, jer nisu običavali piti sami, nego se vino pilo i trenutcima zajedništva, osobito kod ili nakon gozbe, u susretima na kojima su se okupljale osobe koje su dijelile iste misli i mogle ravnopravno razgovarati. Gozba omogućuje raznovrsnost hranjenja: hranom, pićem, riječju, znanjem, mudrošću, spoznajom, povjerenjem, poniznošću u dijalogu i učenju…Stoga govorimo o higijeni hrane koju unosimo u tijelo, ali i o higijeni riječi, pogledâ i mislî. I kao što hrana može otrovati tijelo, tako i riječi mogu biti otrovne i ubojite. Zato riječi opisujemo odrednicama koje su vlastite hrani te ćemo reći da su riječi gorke, slatke, tvrde,, tečne, pitke…

Psiholog L. Ballerini kaže da  najbolji menadžeri večeraju kod kuće, s obitelji a ne u restoranima: „Možda danas više nego ikad trebamo stol vratiti u središte naših večeri, čak i ako to košta malo truda da malo promijenimo obiteljsku organizaciju vremena. Večeru treba smatrati dogovorom za pripremu važnog susreta, uz svu brigu za koju smo sposobni i uz najveću moguću posvećenost". I u svojoj knjizi govori o jednoj starijoj gospođi, koja je uvijek brižno pripremala stol, za kojim je gotovo uvijek bila sama: “Ova žena je uvijek jela kao kraljica čak i u svojim skromnim uvjetima, poput kraljice čiji je kralj privremeno u lovu ili je dugo u borbi, ali nikada nije odsutan u njenim mislima. Žena koju nikad nisam čuo da se žali na usamljenost, jer, iako živi i jede sama, nikada nije bila sama, jer se nikada nije smatrala takvom”. Uz nju je bio uvijek njen voljeni.

Važno je da nikada o sebi ne razmišljamo kao o "samima", već o uvijek potrebnima drugog, otvorenim za njegov dolazak, dostupnima za susret. A stol postaje najbolje mjesto za proslavu ovog susreta. I tako ćemo najbolje pronaći svoj identitet. Sazdani smo od odnosa. Pokušajmo, barem jednom dnevno, jesti da se istinski pridružimo jedni drugima. Pa hajdemo ugasiti televiziju i mobitel. Uklonimo vezu sa svijetom da bismo bili povezani sa sobom - prisutni ovdje i sada, dostupni za istinsko blagovanje, razgovor, slušanje jedni drugih.

Corbeau govori o praksi "nomadizma prehrane" koja se može promatrati na dvije različite razine. Prva razina je ona koja se odnosi na rastuću naviku jedenja obroka izvan vlastitog doma i obiteljske grupe, a u vezi je s promjenama radnog vremena i drugačijim raspolaganjem slobodnim vremenom; druga razina se umjesto toga odnosi na privatni prostor, u kojem se obrok više ne konzumira nužno u blagovaonici ili kuhinji, u prisutnosti svih članova obitelji, već ispred televizije, možda u različito vrijeme prema različitim potrebama članova obitelji. Ova promjena izraz je rastuće individualizacije koji u tom smislu nosi sa sobom rizik dekonstrukcije najstarijih društvenih praksi povezanih sa zajedničkim blagovanjem. U tom svjetlu može postati zanimljivo raditi na uspjehu kako doživjeti barem jedan obrok dnevno zajedno, kao obitelj.

Gozba može biti i lijek ranjenome zajedništvu. Zajedničko blagovanje otvara put zajedništvu i ondje gdje se ono, zbog povrijeđenosti ili nanesenoga zla, čini nemogućim. Kad još nemamo snage za oproštenje, ono će se roditi smognemo li snage sjesti za stol i zajedno blagovati. Ne blagujemo na isti način kada smo sami i kada smo s drugima kod stola. Blagovanje tako oslobađa od usamljenosti, od okrenutosti sebi, od sebičnosti, od osjećaja samoće i povrijeđenosti; čini nas sposobnima služiti i biti služen, a to je put k pomirenju, k prevladavanju ranjenosti i oholosti. Blagovanje nam posvješćuje prisutnost drugih i čini nas odgovornima za njih. Blagovati zajedno uvijek otvara put novome zajedništvu. Evagrije Pontik kaže: „Ako tvoj brat ima nešto protiv tebe, pozovi ga na objed“. Tako nas hranjenje, sa svom čudesnošću koje održava život, kao i sa svim poteškoćama koje katkada prijete životu, uči poniznosti pred tajnom života, pred Životom koji stoji u temelju svakog življenja. Hraniti se znači ne zaboraviti život.

Gospodin Isus je, kako kaže Benedikt XVI, predstavljen kao onaj koji prima molitelja pod svoj šator, iskazujući mu velikodušno gostoprimstvo i punu pažnju. Božanski domaćin priprema hranu na "trpezi", taj izraz na hebrejskom označava, u svojem prvobitnom značenju, životinjsku kožu koja se prostire na zemlju i na koju se stavlja hrana koju će se zajedno blagovati. To je gesta dijeljenja ne samo hrane, već također života, u jednom prinosu zajedništva i prijateljstva koji stvara veze i izražava solidarnost. Tu je zatim znak velike darežljivosti: na glavu se izlijeva mirisno ulje, koje čovjeku daje olakšanje od žarkog pustinjskog sunca, osvježava i smiruje kožu i razveseljava duh svojim miomirisom. Na kraju, prepuna čaša pridodaje svemu jednu slavljeničku notu, sa svojim finim vinom, koje se dijeli preobilnom velikodušnošću. Hrana, ulje, vino: sve su to darovi od kojih se živi i koji daju radost jer nadilaze ono što je strogo nužno i izražavaju besplatnost i obilje ljubavi.

Isus je velikodušni domaćin koji nas prihvaća i spašava od ruku neprijatelja pripravljajući nam stol svojega tijela i svoje krvi, kao i trpezu konačne mesijanske gozbe na nebu: „Glad koja nas nastanjuje nije samo glad za hranom, već i za naklonošću, za smislom, za ispunjenjem, za Bogom, jer želja je "vrata prema beskonačnosti". Biti čovjek znači biti u potrazi. Biti gladan i žedan. Želja nas odvaja od našeg uobičajenog znanja, od naših utvrđenih dijagnoza i uvjerenja, od nagomilanog naslijeđa koje nas opterećuje, od tiranije naših apsolutističkih gledišta. Ne jača zatvorenost u vlastitom egu, već ga nadilazi i mijenja, stavljajući nas ispred Drugoga i njegove Drugosti. Ja koji želi daje prostor Drugome, ili vjeruje, polaže vjeru u Drugoga, postavlja se u njegovu orbitu, traži njegovo svjetlo. Želja je kompas: ona nas usmjerava prema Bogu“ (J. Tolentino Mendonça).                                              

Upravo priprema hrane kuhanjem, smatra antropolog Claude Lévi-Strauss, čini čovjeka čovjekom, za razliku od svih drugih bića. Da biste jeli morate kuhati. P. Gauguin je rekao: “Kuhanje podrazumijeva bezbrižnu glavu, velikodušan duh i široko srce". Da biste kuhali morate imati „laganu“ glavu, moći se koncentrirati na posao, ne "pokvariti hranu", ne "rasipati", ne "baciti" neukusno, čak loše ili neprobavljivo jelo. Potreban je velikodušan duh, odnosno sposobnost da se ono malo učini “obilnim”. Ne morate sami mjeriti pripremu hrane prema vlastitoj gladi, već prema gladi drugih. Kuhanje znači ozbiljno razmišljati o gladi drugih ljudi, naučiti kako ozbiljno shvatiti želje drugih. Na kraju potrebno je veliko srce, jer često se ne kuha sam za sebe, nego najčešće za druge. Mislimo ne o svojim nego o potrebama drugim. I to onim što oni najviše vole, što je najizvrsnije jelo za njih.

Vrijeme je da se vratimo osnovama. Ili bolje rečeno, vrijeme je da vratimo i pronađemo okus stvarno potrebnih, esencijalnih stvari: „Oni koji zajedno jedu i piju samim tim činom međusobno su povezani prijateljskom vezom i međusobnom obvezom“, zaključuje Robertson Smith.