Priznajem da se nas dvojica borimo jedan s drugim.

Nas smo dvojica bili toliko različiti i u toj svojoj različitosti toliko opasni jedan drugome.

Meni je trebalo malo ohrabrenja, malo prijaznosti, da mi otvoriš put, a ti si mi ga umjesto toga zapriječio, u dobroj namjeri, naravno.

U Pismu ocu Franz Kafka pripovijeda u formi pisma o svom životu bitno obilježenom prijeporima i nerazumijevanjem s ocem. Pismo je trebalo pokazati što je među njima sve pošlo po zlu, jer nisu više mogli razgovarati među sobom. To je pismo napisao 1919. godine, kad mu je bilo 36 godina, ali pismo nikad nije uručio ocu. Povod Pismu je očevo pitanje, zašto ga se Franz toliko boji:“ Nedavno si me upitao zašto ja tvrdim da osjećam strah pred tobom? Kao i obično, nisam ti znao odgovoriti na to pitanje, djelomice upravo zbog tog istog straha što ga osjećam pred tobom.“ Strah je do te mjere prevladao da je prešao u  osjećaj krivnje: „Ja sam pred tobom izgubio samopouzdanje i zamijenio ga beskrajnim osjećajem krivnje“. U takvoj situaciji Franz se osjeća slabo i nemoćno, nezaštićeno. Uvijek se osjeća krivo jer nikada ne može biti u pravu: „Kosti nitko nije smio gristi, ti da. Ocat se nije smio srkati, ti da“. Postao je nesigurno dijete a ta nesigurnost otvorila je vrata daljnjim strahovima.

Dogodilo se otuđenje među njima, koje u osnovi počiva na različitim karakterima. Otac je jake, neslomljive volje a sin tiho, bojažljivo dijete. Ipak, glavni razlog otuđenja stoji u dominaciji oca i podčinjavanju njegova sina. Njih su dvojica suprotstavljena jedan drugome – sin smatra da otac njega krivi za sve ono što e dogodilo među njima, a otac to isto misli o sinu. Stoga nije bilo osobito vjerojatno, pa ni moguće, da oni to u razgovoru izvedu načistac. Iako je otac  želio dobro sinu, činio je najgore svome sinu: „Ti si me, primjerice, sokolio kad sam dobro salutirao i marširao, ali ja nisam bio nikakav budući vojnik, ili si me bodrio kad bi se dobro najeo i popio još nešto piva, ili kad sam za tobom frfljao tvoje omiljene uzrečice, ali ništa od toga nije pripadalo mojoj budućnosti“.

Taj aspekt nadmoći prati čitatelja u raznim situacijama kroz cijelo djelo. Kad otac i sin, primjerice, odlaze na kupanje, sin doživljava očevo krupno i snažno tijelo kao nešto što ga plaši i čak mu prijeti kad on izlazi iz kupališne kabine, onako sitan i mršav. Dakako, piše Kafka, da otac nije mislio ništa loše. Samo ga je htio naučiti plivati, ali je zbog takva očitovanja nadmoći još više istaknuta njegova „ništavna“ uloga.

Drugi primjer takve nadmoći očitovao s u tome što je očevo mišljenje bilo jedino ispravno, dok je sve drugo za njega bilo glupo i neprihvatljivo. To se proteže i na sinov krug prijatelja i znanaca, prema kojima otac izražava samo prezir i ironiju. Karakteristično je u ovom slučaju da otac ne poznaje te njegove prijatelje, a unaprijed ih odbacuje i osuđuje.

Još je jadan važan primjer očeve dominacije nad cijelom obitelji njegovo ponašanje za stolom, pa i samo blagovanje. Otac, kao moralni autoritet, ne pridržava se dosljedno svojih sudova i pravilaTako otac kaže za kuharicu da je „krava“ koja upropasti svako jelo i od svega napravi „napoj“. Djeci ja za stolom zabranjeno govoriti. Osim toga moraju brzo jesti jer otac brzo jede. Za stolom se smije samo jesti, ali sam otac krši to pravilo i za jelom čak podrezuje nokte. Nepovoljni očevi sudovi o malim zadovoljstvima djeteta tište ga kao nepodnošljiv teret i konačno ga vode do preziranja samoga sebe.

Otac Herman Kafka rodio se 1852. kao sin mesara na jugu Češke. Kao četvrto od šestero djece, mora već od malih nogu pridonositi uzdržavanju obitelji. Nakon što je odslužio vojni rok, ženi se Julijom Löwy i otvara u Pragu dućan kratke pletene robe i galanterije, koji poslije proširuje u veletrgovinu. Glavni mu je cilj oduvijek bio steći i očuvati solidan društveni položaj, status i bogatstvo.

Svi članovi obitelji podređeni su životnom stilu i načelima Hermana Kafke. Jedino se Franz i Ottla nikako ne mogu uklopiti u model što ga je otac propisao. Upada u oči Franzov strah od oca, što je svakako najviše ovisilo o očevim odgojnim metodama. Jedna očeva metoda u odgoju sina bila je ironija a kojom je govorio, na primjer: „To bi ti, valjda, bilo preteško? Za to, naravno, ne bi imao vremena?“ Te su riječi bile popraćene pakosnim izrazom lica i podsmijehom, a ironija kojom se otac djelotvorno služi, odražava njegovu nadmoć nad sinom.

Za sina je u njegovim mladim danima svijet bio podijeljen na tri kategorije: prva je bio svijet u kojem je on živio kao rob, prema zakonima svoga despotskog oca koji ih je samo za njega izmislio. Druga je kategorija bio svijet u kojem je živio njegov otac, ali koji je bio daleko od sinova svijeta. U njemu je otac upravljao dućanom i obitelji, zaposlen vladanjem, izdavanjem zapovijedi i srdžbom zbog njihova neispunjavanja. Na kraju, postojao je i treći svijet u kojem su živjeli svi ostali. Ti su ljudi bili pošteđeni da budu poslušni, pokoravaju se i izvršavaju zapovijedi, živeći sretno i slobodno. Svjetovi su jasno razgraničeni i nema prijelaza iz jednoga u drugi.

Jedna od posljedica očeva vječita nezadovoljstva svojim neuspjelim sinom, koji nikako i nipošto nije bio pravi „Kafkin sin“, bilo i to što je sin izgubio dar govora. Stalna prijetnja: „Bez riječi pogovora!“ popraćena uzdignutom rukom dovela je do toga da je sin pred ocem samo preko volje odgovarao na pitanja, to jest zamuckujući i zapinjući u govoru, da bi na kraju pred njim potpuno zanijemio.

Postoji još jedan vrlo zanimljiv razlog tome. Otac je, naime, kao „pravi Kafka“, bio, između ostaloga, i vrlo rječit i samopouzdan, a i pucao je od zdravlja. Tu je rječitost obilato koristio i u odgoju svoje djece najčešće se služeći upravo govorničkom vještinom. Kafka ne navodi kao primjere samo pogrde i prijetnje nego i ironiju, srdit podsmijeh i naposljetku samosažaljenje. Zbog svega toga sin je na kraju izgubio vjeru u sebe: „Izgubio sam samopouzdanje da nešto mogu sam učiniti. Postao sam nepostojan, kolebljiv."

Što sin biva stariji, to više rastu argumenti koje mu  otac može predočiti kao dokaze njegove nesposobnosti. Sve češće prigovara sinu da živi u „slasti i lasti“, ali samo zato što on, otac, prekomjerno radi. On mu omogućava da živi u miru, toplini i obilju. Takvim riječima i tvrdnjama neprestano utuvljuje sinu u glavu kako mu je Bog lijepo dao: „Ja sam se već sa svojih sedam godina morao s kolicima potucati po selima.“ Takve su priče mogle u drugim okolnostima biti izvrsno odgojno sredstvo „… mogle su ohrabriti i okrijepiti dijete“. Ali u ovoj obitelji nije bilo tako.

Na kraju  su sve te poteškoće u odnosima između oca i sina navele sina da bježi od svega što ga podsjeća na oca. Najprije je bježao od dućana jer nije više mogao gledati kako mu otac nepravedno postupa s personalom. On je zaposlene nazivao svojim „plaćenim neprijateljima“ i tiranizirao ih pogrdama i samovoljom. Međutim, i ti sin ističe očevu nadmoć koja natkriljuje sve oko njega. Franz misli da će bijegom od oca umanjiti i strah od njega. Stoga grozničavo pokušava udaljiti se iz sfere očeva utjecaja. Tako je i pisanje, ako sam kaže: „pokušaj bijega od oca. U mojem pisanju radilo se o tebi, ta ja sam plakao samo tako nad onim što nisam mogao isplakati na tvojim prsima. Bio je to oproštaj od tebe, namjerno razvučen u dužinu, samo što si ga ti, doduše, nametnuo, ali je protjecao u pravcu koji sam mu odredio“.

Nakon tog bježanja od oca, uslijedilo je, naravno, i bježanje od obitelji i majke. Majka je zauzimala težak položaj u obitelji – s jedne strane, voljela je muža i u svemu mu pomagala, a s druge strane mogla je razumjeti i bojazni svoje djece. U ovoj „igri“ imala je ulogu „goniča u lovu“. Bila je bezuvjetno privržena ocu i činila za njega sve što je mogla, pa se u konačnici odlučivala za muža. Pa ipak, nastojala je i djecu zaštititi od njihova oca. Franz potpuno shvaća majčin postupak bilo da je u pitanju ljubav prema mužu ili popuštanje pred ocem koji ne trpi protivljenje. On zbog toga bježi, povlači se u samoću pa je zbog tog svog bježanja izgubio i osjećaj za obitelj: „Izgubio sam majku još u djetinjstvu“. U takvoj situaciji trpjeli su i njegovi odnosi izvan obitelji, nerijetko se morao pretvarati pred prijateljima i znancima, kao i ženama koje je susretao.

U pismu se pobliže opisuje i položaj njegovih sestara Elli, Valli i Ottle, i njohov odnos spram oca. Od njih tri, Valli se mogla najlakše prilagoditi ocu jer je po naravi bila vrlo slična majci. Ottla je pak cijeli život vodila, kao i njezin brat, borbu s moćnim ocem. Elli je u biti bila vrlo slična bratu, on je opisuje kao pohlepnu, škrtu, lijenu, tromu, itd., ali je ona rano napustila roditeljski dom, udala se i izrodila djecu. Nakon toga se znatno promijenila, odjednom je postala zadovoljnija i sasvim drugačija osoba. I Franz je imao sličnu ideju za sebe ali u tome ne uspijeva: “Između nas dvojice nije bilo pravoga boja. Ja sam bio brzo dotučen i preostali su mi samo bijeg, tuga, unutarnja borba“. Otac to tako nije vidio, niti je bio kadar vidjeti unutarnju borbu sina. Otac je za sebe govorio da je teško radio i žrtvovao sve za svoju djecu, osobito za Franza, koji je stoga mogao živjeti kao „gospodin, slobodan, studirati ono što želi“. Otac je stvari gledao na materija Franz materijalistički način i to je zapravo glavna kritika koju on upućuje ocu: „Ja sam se (za razliku od oca), otkad mogu misliti, tako duboko brinuo za duhovnu potvrdu egzistencije, da mi je sve ostalo bilo ravnodušno“.

Važan je predmet spora, između oca i sina bila religija. Otac nije bio osobito pobožan Židov, ali je na velike blagdane vodio sina u sinagogu. Nadao se da će na taj način prenijeti na sina nešto od vjerskih osjećaja koje je stekao u djetinjstvu. Međutim, ta mu se nada izjalovila jer ti osjećaju nisu, naravno, za sina imali istu sentimentalnu vrijednost kakvu su imali za oca. Upravo zato nisu se njih dvojica ni u tome mogla približiti jedan drugome. A kad se sin od svoje volje počeo baviti židovstvom, došlo je opet do prijepora među njima, jer je otac zastupao mišljenje da je jedino pravo židovstvo ono koje je on nastojao prenijeti na sina dok je ovaj još bio dijete: „Isto tako malo spasa pred tobom našao sam u židovstvu. Jednim dijelom bili su to nepremostivi dojmovi iz mladosti, drugim dijelom tvoje biće, koga sam se plašio“.

Što se tiče izbora zvanja, otac je dao sinu punu slobodu. Sin nije bio dobar učenik i na kraju je studirao (nakon kemije i njemačkoga) pravo. Taj mu je studij odgovarao pa ga je i završio: „ Ti si mi svakako dao punu slobodu na svoj velikodušan, pa u ovom slučaju čak i strpljiv način. Bila je tu, napokon, posrijedi i jedna tvoja zabluda o meni. Ti si naime, iz svog očinskog ponosa, iz nepriznavanja moje prave naravi, pa i iz zaključaka koje si izveo iz moje fizičke slabosti, oduvijek smatrao da sam ja ne znam kako radišan. Ja sam ako dijete, po tvom mišljenju, vječito učio i poslije vječito nešto pisao. A to nipošto nije točno. Prije bi se moglo reći, s mnogo manje pretjerivanja, da sam ja malo učio i da nisam ništa naučio; nešto se malo od toga tijekom mnogih godina sačuvalo zahvaljujući osrednjem pamćenju, sposobnosti shvaćanja koje nije baš najslabije, što i nije nikakvo čudo, ali je u svakom slučaju ukupan rezultat znanja i posebice temeljitosti toga znanja krajnje žalostan, s obzirom na utrošak vremena i novca usred krajnje bezbrižnog i mirnog života, navlastito u usporedbi s gotovo svim ljudima koje poznajem. Ondje gdje sam živio bio sam odbačen, osuđen, zgažen, i snažno me vukla želja da uteknem nekamo, ali nije to bio nikakav posao, radilo se o nečemu nemogućem čemu nisam bio dorastao, osim u nekim sitnim iznimkama. U takvu sam dakle stanju dobio slobodu izbora zvanja. No, jesam li još uopće bio kadar iskoristiti tu slobodu? Jesam li se naime još toliko uzdao u sebe da bih mogao steći neko stvarno zvanje? Moj je sud o sebi mnogo više ovisio o tebi nego o bilo čemu drugom, recimo o nekom vanjskom uspjehu. Bilo je to trenutno ohrabrenje, ništa drugo, ali me s druge strane tvoj uteg vukao uvijek mnogo jače nadolje. Za mene dakle nije bilo prave slobode izbora zvanja, jer sam znao: sve će mi prema onoj glavnoj stvari biti isto tako potpuno svejedno kao i svi predmeti u školi, trebalo je dakle izabrati zvanje koje će mi omogućiti tu ravnodušnost a da mi ne povrijedi previše taštinu. Stoga se studij prava nametnuo sam od sebe.“

Sin nije mogao zamisliti da se oženi jer nije „pokazao nikakvu dalekovidnost što se tiče značenja i mogućnosti braka“, pa mu je vjerojatno zato propao i prvi i drugi pokušaj ženidbe. Otac je te neuspjele pokušaje svrstao u isti red kao i ostale njegove neuspjehe u životu. A kad se sin nakanio oženiti jednom mladom djevojkom iz Praga, usprotivi ose toj njegovoj nakani ovim riječima: „Vjerojatno je obukla neku zgodnu bluzu kako te praške Židovke umiju, i ti si se onda nakanio oženiti njome. I to po mogućnosti što prije, za tjedan dana, sutra već, danas.“ I tada je otac posegnuo za svojim omiljenim sredstvom – ironijom ne bi li sina smekšao. Osnovna zamisao bračnih pokušaja bila je osnovati dom i postati samostalan. Ženidba je njegov najveći ideal: „Oženiti se, osnovati obitelj, svu djecu koja dođu uzeti, održati u ovom nesigurnom svijetu i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspjeti nekom čovjeku. Ženidba je, doduše, ono najveće i daje najčasniju samostalnost, ali je istovremeno i u najužoj vezi s tobom“. Oženiti se znači izjednačiti se s ocem tamo gdje je on upravo najmoćniji. I u tom pokušaju vidi sebe kao krivca: „Nijedna od djevojaka nije me razočarala, nego sam ja njih obje“.

On je držao brak nečim najljepšim što čovjek može postići u životu:“ U vašem braku imao sam pred očima po mnogo čemu uzoran brak, uzoran po vjernosti, uzajamnom pomaganju, broju djece, a čak i onda kad su djeca već bila velika i sve više ometala vaš mir, ostao je brak kao takav netaknut. Upravo na tom primjeru izgradio sam i svoj uzvišen pojam o braku, a to što je moja želja za brakom ostala neispunjena, imalo je sasvim druge uzroke. Oni su se krili u tvom odnosu prema djeci, o čemu se najviše radi u cijelom ovom pismu.“ Zastupao je mišljenje da se ženidba mnogima jednostavno dogodi, da oni to makinalno učine. Mislio je da bi ženidbom uspostavio bolje odnose s ocem, da bi došlo do stanovite ravnopravnosti među njima kad bi obojica bili oženjeni. Ali to bi se moglo dogoditi samo da se nije sve ono prije toga među njima dogodilo. Sina je u sklapanju braka najviše priječilo strahovanje za svoju egzistenciju kao pisca, i općenito shvaćanje braka kao nekakve opasnosti. Osim toga, kao supružnik i otac obitelji, morao bi steći sve one osobine koje su krasile oca, a on ih nije posjedovao. A te bi osobine bile prijeko potrebne za uzdržavanje i prehranjivanje obitelji.

Ovo je pismo ispunjeno osjećajima što su se bili nagomilali tijekom jednog životnog vijeka (autor je pet godina kasnije umro). Pismo ocu zacijelo je biografski dokument koji najjasnije i najpodrobnije razotkriva životnu situaciju Franza Kafke, njegovo mišljenje o samom sebi i odnos prema ocu. Reklo bi se da je utjecaj oca na Kafkin život bio presudan i da se odnos između oca i sina zrcali u svom njegovu opusu.

Na kraju svog Pisma ocu Kafka daje riječ svom ocu, koji optužuje sina zbog nesposobnost: za život: „Ti si nesposoban za život, a li da bi mogao još i bezbrižan biti u svojoj nesposobnosti i ostati, u njoj bez ikakva prigovora, pokazat ćeš da sam ti ja oduzeo sklonost prema životu i da sam je stavio u svoj džep“.