Bračna  i ljubavna priča u slikama: Mark Chagall i Bella Rosenfeld

I postala si moja žena

Za godine koje dolaze. Najdraža.

Darovala si mi našu kćer, rijedak dar

u najsvečaniji dan...

Hvala ti o Bože u visinima

Za dan i za mjesec.

 

Mark Chagall

 

On portretira svoju ženu kao maštovitu, intelektualnu, asertivnu ženu:“ S kim je mogu usporediti? Bila je kao nijedna druga. Bila je Bašenka-Beločka na brdu, zrcaliala se u rijeci Dvini sa svojim oblacima, drvećem i kućama. Želio sam da se probudi u mom vlastitom sanjarenju“. Njen glas je bio, kako kaže on „poput pjeva ptice s nekog drugog svijeta“.

Dvije revolucije, dva rata, siromaštvo, česta putovanja — Bella Rosenfeld, vjerna muza i supruga Marka Chagalla, bila je s njim gotovo 30 godina. Njegov anđeo, simbol ljubavi na svim njegovim slikama, nježna, pametna, lijepa, Bella je razumjela Chagalla kao nitko drugi i prihvatila ga takvog kakav jest. Niti jedna slika nije dovršena bez njezina odobrenja, umjetnik ju je obožavao, volio kao nikoga do kraja svoga dugog života.

Može li kći trgovaca nakitom iz Vitebska, djevojka iz pristojne židovske bogate obitelji, pronaći dostojnog supružnika? Bez sumnje, mogla je, pa čak i trebala. Bella se zaljubila u siromašnog umjetnika Moiseija Segala. Nije žurila. Učila je, pisala pisma svom dragom i čekala da se konačno vrati u rodni Vitebsk. Vjerovala je: on je jedini koji joj je trebao, ovaj "živopisni mladić, star oko 25 godina, s čudno razrogačenim očima koje gledaju ispod njegovih divljih uvojaka", a drugog neće biti.

Chagall je rođen 7. srpnja 1887., a Bella je rođena 14. prosinca 1889. Oboje su odrastali u isto vrijeme u Vitebsku, gradu koji je Katarina II u 18. stoljeću predodredila za židovsko stanovništvo. Grad desetaka kršćanskih crkava i sinagoga, pružio je utočište tisućama Židova, koji su činili više od polovice njegovog stanovništva. U ovom gradu, koji je s visokih obala gledao na brzu Dvinu, govorio se jidiš i subotom zatvarala vrata ureda i dućana. U takvom su okruženju rođeni i živjeli Mark i Bella.

Mali Moishe Segal živio je u siromašnom dijeli grada koji je nalikovao više na selo - tamo, među klimavim drvenim kućama, kokošima i kozama koje slobodno šetaju po ulici. Rosenfeldovi su bili trgovci nakitom: živjeli su u centru, u staji su držali kravu koju su uvijek vodili sa sobom na selo. Vitebsk je nekada bio prilično velik grad s nekoliko kazališta, gradskim simfonijskim orkestrom i umjetničkom školom.

Bella i Mark pripadali su različitim klasama, ali obadvoje su odrastali u atmosferi obiteljske ljubavi i privrženosti. Markova majka, mlada i energična Feiga-Ita Segal, obožavala je svog prvorođenca, dajući mu svu svoju ljubav, koju njezin staloženi i smireni suprug Khatskel nije previše pokazivao. "Sklonost sanjarenju, to sam primio od svoje majke", napisao je Chagall svojim sestrama 1912. Majka je velikom pažnjom  razmazila svog Moishea, plavookog, kovrčavog, zgodnog, nesvjesno praveći razliku od drugih devetero djece. Ta duboka unutarnja povezanost s majkom ostat će Chagallu zauvijek, a duboka "ženstvena" nota pokazat će se na većini njegovih slika.

Majka je za njega utjelovila energiju i pokret: „Isti smo. Zar nisam to ja sam? Tko sam ja? Htio bih reći da se negdje u njoj krije moj talenat, da sam preko nje sve primio, osim njenog duha. Toliko je godina proteklo od kako je umrla! Gdje si sada majčice? Na nebu, ili u zemlji? Ja sam ovdje, daleko od tebe. Bio bih sretniji da sam bliže tebi, bar bih gledao tvoj spomenik, dodirivao tvoj kamen. Ali moja duša je obuzeta mislima o tebi, o meni, a misao se pretvarala u jad. Ne tražim te da se moliš za mene. Sama znaš koliko muka imam? Reci mi, majčice, na onom svijetu, u raju, oblacima, tamo gdje se nalaziš, da li ti moja ljubav donosi utjehe? Da li mogu riječima iskazati svu odanost i blagu nježnosti koju osjećam prema tebi?“.

Otac utjelovljuje refleksiju i red: „Sve mi je na njemu bilo tužno i zagonetno. Nedokučiva slika. Uvijek umoran, zabrinut, jedino su mu se oči blago sijale nekim plavosivkastim sjajem. Tvoj portret mogao bi ostavljati utisak svijeće, koja se istovremeno gasi i pali. A njen miris - miris sna“.

Život obje obitelji bio je usredotočen na vjerski život, običaje, tradicionalna jela i židovske blagdane. Ljubav prema ljudima i životinjama, pjesma i ples, radost i molitva — sve je to bilo prisutno u životu židpvskih obitelji, dovodeći čovjeka i prirodu u stanje unutarnjeg sklada. Mark je tijekom godina sve to donio na svoje slike, a Bella u svoj obiteljski život.

U školi je Chagall dobro napredovao samo u geometriji i crtanju. Likovno obrazovanje započeo je u Umjetničkoj školi Yehude Pen: „Jednog lijepog dana (a svi su dani lijepi), približio sam se majci dok je, držeći lopar, stavljala kruh u peć i uhvativši je za lakat, bijel od brašna, rekoh joj:

- Mama... volio bih biti slikar.

- Gotovo je, ja ne mogu biti trgovački pomoćnik, ni knjigovođa. Dosta je. Nisam uzalud osjetio da će se nešto dogoditi.

- Vidiš, mama, zar sam ja čovjek kao drugi?

- Za što sam ja sposoban?

- Želim biti slikar. Mama, spasi me. Dođi sa mnom. Idemo, idemo! U gradu ima jedno mjesto; ako me tamo prime i ako zavrπim školovanje, postat ću savršeni umjetnik. Bio bih tako sretan!

- Što? Slikar? Ti, pa ti si lud! Pusti me da stavim kruh u peć; nemoj mi smetati. Moram ispeći kruh.

- Mama ne mogu više. Idemo!

- Ostavi me na miru!

Konačno, odlučeno je. Otići ćemo gospodinu Penu. I ako on zaključi da sam nadaren, onda ćemo razmisliti. Ali ako ne...! Bit ću ipak umjetnik, mislio sam u sebi, ali na svoju odgovornost. (Iz autobiografije Moj život)

Mladi Chagall je brzo došao do vlastite izražajnosti i bogate duhovnosti židovskog okruženja i načina života,  do osjećaja da je svijet dublji i sadržajniji od obične svakodnevnice. U njegovoj svijesti su se taložile slike raznih židova, svečanosti, dječje igre, obiteljski skupovi, pjesme rabina, molitva, djed koji na vrhu dimnjaka sjedi i traži svoj mir. Svi će ti detalji koji podsjećaju na njegovo djetinjstvo vezano za Vitebsk, biti oživljeni na njegovim slikama. U toku svog dugogodišnjeg stvaranja proživio je i ratove i revolucije te iskusio patnje bijega i progonstva. Sva su se ta stanja, utemeljena na stvarnom sjećanju i iskustvu koja su se izmjenjivala, od radosti i sreće do tuge i melankolije, odrazila i na njegovo stvaralaštvo. O sebi kaže: “Rođen sam između neba i zemlje.“ Unatoč svemu, ostao je vjeran svom osobnom izrazu, svojoj potpunoj slobodi. U svakoj slici je prisutan njegov lik umjetnika. Njegova umjetnost je njegov život. U svojim je zapisima između ostalog rekao:“Bože, ti koji se kriješ u oblacima, ili iza postolarove kuće, daj da otkrijem svoju dušu, sjetnu dušu mucava dječaka, otkrij mi moj put. Ne želim biti sličan svima ostalima; želim vidjeti jedan novi svijet.“ Taj svoj svijet, on je stvorio u svojim slikama.

U međuvremenu, Bella je marljivo savladala francuski i njemački jezik u ženskoj gimnaziji. To je židovskoj djevojci dalo priliku da nastavi studij u Moskvi ili Sankt Peterburgu. Godine 1907. Bella je zajedno s prijateljicom Teom Brakhman upisala fakultet i specijalizirala rusku književnost, studirala psihologiju i logiku, povijest filozofije. Očito je tada Basia postala Bella, Tauba Brakhman postala je Teya, a Moyshe Segal je postao Moses Chagall: početkom stoljeća mnogi su mladi Židovi pokušali promijeniti svoje ime na rusko, kako se ne bi isticali. Tako je Tauba postrala Bella a Moyshe Mark.

Bellina prijateljica Tea Brakhman, kći ljekarnika iz Vitebska, upoznala je Chagalla još u Vitebsku - kada je Chagall stigao u Sankt Peterburg, otkriva bogatstva muzeja i umjetnosti ikona te se druži s Teom, koja je postala njegova djevojka i model.

Mark Chagall upoznao je svoju buduću suprugu 1909. godine u Vitebsku, kamo je došao u posjetu iz Sankt Peterburga. Prvi susret dogodio se u kući njihove zajedničke prijateljice Teye Brakhman. Bella je imala 19 godina, on tek navršio 22. Sam Chagall je to opisao u svojoj knjizi "Moj život": „Netko zvoni. Tko je to? To je jedna Teina prijateljica. Ulazi. Njezin glas zvoni, cvrkuće s Teom. Osjećam…Što osjećam? Posjet te mlade nepoznate djevojke. I njezin melodiozni glas, koji kao da je dopirao iz nekoga drugog svijeta, zapravo me uznemiruju. Tko je ona? Tko je ona? Ne, želim joj prići, približiti joj se. Na tren me je pogledala i izišla.

Tea i ja odlazimo u šetnju. Na mostu opet srećemo njenu prijateljicu. Sama je, posve sama. Odjednom osjećam kako sada ne bih smio biti s Teom, nego s njom! Ona šuti, ja također. Njezina je šutnja moja šutnja. Njezine oči, moje oči. To je kao da me već dugo poznaje, kao da poznaje cijelo moje djetinjstvo, moju sadašnjost, moju budućnost; kao da je bdjela nada mnom, ponirući u moju dušu, iako je prvi put vidim. Osjećam da je to ona, moja žena. Njezina bijela put, njezine oči. Kako su velike, okrugle i crne! To su moje oči, moja duša. Tea mi se učinila nezanimljivom, stranom. Ušao sam u novu kuću, postajem njezin neodvojivi dio“.

"Ne usuđujem se podići oči i susresti se s njegovim pogledom. Oči su mu sada zelenkastosive, boje neba i vode. Plivam u njima, kao u rijeci", napisala je Bella u svojim memoarima. Njezin opis njihovog prvog susreta je poput Chagallove slike u riječima: “Kad ste mu gledali oči, bile su plave kao da su pale ravno s neba. Bile su to čudne oči... duge, bademaste... i činilo se da svako samo plovi, poput malog čamca.”Godinu dana kasnije, Marc i Bella postali su nevjesta i mladoženja. Rosenfeldi su bili protiv te ženidbe:“On nikada neće zarađivati za život. Propast ćeš s njim, kćeri moja; propast ćeš tek tako, uludo! A osim toga, on je umjetnik. A što je to? I što će reći ljudi? Ali, što se tu može, ako ona tako želi. Jednostavno se ne da uvjeriti“.   

Bella se redovito pojavljuje u njegovim djelima: “Smračilo se. Poljubio sam je. Jedna mrtva priroda se magično rađa u mojim mislima. Pozira mi. Ležeći, bijelo platno je obavija. Bojažljivo joj prilazim. Priznajem, prvi put u životu vidio sam nagu ženu. Premda mi je bila gotovo zaručnica, ipak sam joj se bojao približiti, prići joj posve blizu, dodirnuti to blago„. Ona mu piše: „Pišem ti jer se ispreplećemo sa svojim dušama, a duša se ponekad osjeća zajedničkom, a ponekad drugačijom. Čudno je da smo prije nego što nas je život spojio, pokušavali doprijeti do toga sami“.

Činilo se da će se vjenčati, ali Chagall se osjećao nekako tužno i uplašeno, ili čak tjeskobno... Odloživši bračne stvari za kasnije,  otišao je u Sankt Peterburg na studij kod Leona Baksta: “Lunjao sam ulicama i molio: „Bože, ti koji se kriješ u oblacima ili iza postolarove kuće, daj da otkrijem svoju dušu, sjetnu dušu mucava dječaka, otkrij mi moj put. Ne želim biti sličan svima ostalima; želim vidjeti jedan  novi svijet“.

Nastavlja se period razdvojenosti. Preselio se  u Pariz. Bilo je to vrijeme razdojenosti. Uspjeh je došao, umjetnik je bio zapažen, njegovo se ime sve više čulo u kreativnom društvu Pariza: „Za mene je umjetnost prije svega duševno stanje. Svačija je duša svetinja, na svakoj točki kugle zemaljske. Samo je čestito srce slobodno, te ima svoju vlastitu logiku i razložnost“. Bella je njegovu umjetnost, kao i svoju glumu, doživljavala kao nešto gotovo sveto: „stvarno bih ti htjela reći sve što mi tvoje slike govore“.

 

Mark se vratio u Vitebsk 1914. kako bi oženio Bellu. Njihov odnos pružao mu je veliko samopouzdanje i afirmirao ga kao slikara. Slika Akt iznad Vitebska, pokazuje njega i Bellu Bellu sjedinjene. Vitebsk dolazi iz prošlosti i pripada djetinjstvu uvijek prisutnom na njegovim platnima i Bella koja pripada sadašnjosti i priča priču ljubavi, zajedništva, sjedinjenja: „Samo si ti, jedino ti, ostala sa mnom. Jedina o kojoj moja duša neće izgovoriti ni jednu jedinu suvišnu riječ. Kada te dugo promatram, čini mi se da si ti moje djelo. Često si spašavala moja platna od mračne sudbine. Ja ne razumijem ljude, baš kao ni svoje vlastite slike, sve što ti kažeš, točno je. Vodi moju ruku. Uzmi kist i ponesi me, kao dirigent orkestar, prema nepoznatim daljinama. Neka naši pokojni roditelji blagoslove začeće naše slike“.

Veliku promjenu u njihovu životu donijelo je rođenje kćeri Ide.  Najprije s velikim teškoćama, osobito za njega: „Sanjao sam o dječaku a rodila si se ti, Idočka“. Trebalo mu je vremena da se privikne na dječji plač i drugo: „Ne podnosim dječji prodorni plač. Strašno je to! Ukratko, ne ponašam se očinski“. Ida postaje sve značajnija za njega. Na zidu iza svadbene stolice svoje kćeri Chagall stavlja svoj vjenčani portret Rođendan: „Uvijek sam mislio: nemam puno prijatelja na zemlji: samo svoju ženu, jer ona nema ništa protiv mene". 

Sljedećih 30 godina trio koji je formirao s Bellom i Idom bit će stijena na koju se može osloniti, pružajući mu emocionalnu postojanost u traumatičnim vremenima revolucije, izgnanstva i rata. Obiteljska atmosfera iloi neki detalj iz njihova živots često je na slikama – cvijeće koje je ona svakodnevno donosila u kuću, dnevna soba u kojoj je ona često naglas čiatala priče dok je on slikao. itd.: „ I dalje se smiju. Ida skače s klavira i želi čuti priču, pa se čini kao namjerno stvorena fantastična prigoda za smijeh te „čudne“ obitelji, uz sav humor i tragediju Rusije. A otac Mark, najluđe od troje „djece“, pravi grimase, plazi jezik na kćer, bocka ženu u rebra, spušta kosu preko čela - i crta u isto vrijeme... I sve vrijeme dok se Mark tako smije, pravi grimase, pušta da ga Ida štipa, grize i uzdišući kao da ponavlja svakodnevno: "Tako sam nesretan! Želim umrijeti!““.

Budući da se rat završava, Chagall i Bella pripremaju se za povratak u Francusku iz Amerike, ali Bella iznenada umire u bolnici od virusne infekcije, a Chagall se shrvan tugom, devet mjeseci nije mogao oporaviti od gubitka voljene žene. Sve su slike tada u ateljeu bile okrenute prema zidu. Za njega je “sve postalo mračno“. Dugo se vremena oporavljao od gubitka voljene žene. A možda se nije nikad do kraja oporavio: „Mislio sam na blaga skrivena u Bellinom srcu... ispunjenom ljubavlju... Je li me se stidjela, ljudi , je li uvijek željela ostati u sjeni? Sve dok nije čula glas židovske duše…, dok jezik njenih roditelja nije ponovo postao njezin jezik...“.

Chagall je preminuo u Venceu, 1985. godine. Završavamo ovaj tekst Chagallovim riječima:

“Uprkos svim nedaćama ovoga svijeta u meni se očuvao dio one produhovljene ljubavi, u kojoj sam odgojen, i vjera u čovjeka koji je spoznao ljubav. U našemu životu, kao i na slikarovoj paleti, postoji samo jedna boja koja može dati smisao životu i umjetnosti. Boja Ljubavi“.