Tražio sam ljubav duše svoje

Došao sam u svoj vrt, sestro moja, nevjesto moja

Tamo ću ti dati svoju ljubav

Nađoh ljubav duše svoje

Zagrlio sam je i neću je pustiti

 

Biblija počinje s vrtom, vrtom koji je Bog zasadio u Edenu (usp. Post 2,8), a završava spominjanjem grada-vrta, nebeskog Jeruzalema: "Posred gradskog trga, s obje strane rijeke, stoji stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima" (Otk 22,2). Također u središtu Biblije nalazi se vrt, onaj iz Pjesme nad pjesmama, o kojoj je rabin Akiva rekao da je "Svetinja nad svetinjama" u Pismu, nalazi se vrt s vodama tekućicama i drvećem u cvatu.

Željeli bismo razmišljati o ovoj dvostrukoj perspektivi, koja povezuje "misterij" vrta s onim ljudskog para. Zašto par dogovara sastanak u vrtu? Kako je antropološki i kozmički lik para u vrtu nositelj teološke istine? Pjesma nad pjesmama pružit će "okruženje" za ovo razmišljanje; upravo je na stranicama Pjesme izričitije izražen poziv ljubavnika da odu u vrt: „Neka moj dragi dođe u svoj vrt [...]. Došao sam u svoj vrt, moja sestro, moja nevjesto" (Pj 4, 16-5,1). Govorit ćemo o  mreži zajedničkih korijena, o brizi za zajednički dom, o ljubavi u obitelji. Par razmatran u tom kontekstu se otvara za Božanski plan, za život u punini, s mnogovrsnim plodovima.

Upravo opisani fenomen ponavlja se u odnosu na ljudski par, na zaručnike, na bračni par. Biblija na prvim stranicama pripovijeda o pojavi ljudskog para (usp. Post 2-3), a u posljednjim redcima čuje zaziv zaručnice zaručniku, Crkve Kristu koji dolazi u svojoj slavi. : "Duh i zaručnica govore: Dođi!" (Otk 22,17). Ali Biblija čini da se čuju ukršteni glasovi ljubljene i ljubljenog čak i u središtu njezina korpusa, u svetištu koje je Pjesma nad Pjesmama: "Kako si lijepa, ljubljena moja!"; "Kako si lijep, ljubljeni moj!" (Pj 1, 15-16).

U knjizi Postanka se ljudski par pojavljuje u vrtu koji je zasadio Bog, ali je povjeren čovjeku (usp. Post 2,8). Ovaj vrt (na hebrejskom, gan) je "ograda" (korijen ganan znači "ograditi, zaštititi"), navodnjavaju četiri potoka, koji obiluje biljnim vrstama: "Gospodin Bog je stvorio svakovrsna stabla ugodna za oko i dobro za jelo, drvo života usred vrta i drvo spoznaje dobra i zla” (Post 2,9). U ovom mikrokozmosu stvaranja, muškarac i žena otkrivaju jedno drugo, u početku ispunjeni izvornim darovima.

Iako je ljudski par izagnan iz ovog vrta zbog toga što je prekršio božansku zapovijed, vrt ipak ne zadržava biblijsku perspektivu: opetovano se pojavljuje kod biblijskih pjesnika i proroka. Metafora vrta pojavljuje se tako u Iz 61,11, kada je u pitanju najava ožalošćenom narodu o izvjesnosti božanske intervencije u njihovu korist: "Jer, kao što zemlja rađa svoje klice i kao što vrt čini da proklija sjeme, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima”. Ona ukazuje na preobrazbu koju će Izrael doživjeti nakon Božje intervencije: "Bit ćeš kao vrt navodnjeni i kao izvor čija voda ne presušuje" (Iz 58,11). U Jer 31,12 ista je slika povezana s povratkom iz mjesta koja se nalaze u pustinji. Slike biljnog svijeta, najbolje označavaju ontološku dubinu božanskog iscjeljenja: «Bit ću kao rosa Izraelu; procvjetat će kao ljiljan i ukorijeniti se kao stablo libanonsko, mladice će mu se raširiti i imat će ljepotu masline i miris Libanona" (Hoš 14,6-7). Metafora vrta - povezana s drugim slikama biljnog svijeta – nalazi se u pozadini biblijske vizije, pokazujući da su svijet i njegova povijest uvijek u "postanku", bez obzira na njihove opetovane rane. Bog je onaj koji ponovno aktivira ovo ponovno rađanje u iscjeljenjima koja daje: On je "rosa", tajanstveno načelo biljnog života (Hoš 14,6; usp. Post 27,28; Pnz 33,13; Ps 133,3).

Kakvo god izgnanstvo iz prvog vrta bilo, Pjesma nad  pjesmama nas posebno podsjeća da je vrt uvijek iznova mjesto pojavljivanja ljudskog para. Ne kako bi ponovili nesretni izbor koji je napravio prvi par, već kako bi iskusili nove početke i novu vjernost. U pjesmi je vrt sličan mediteranskim kao i vrtovima drevnog Izraela. Ali "stvarnost" vrta u ovoj Knjizi je neodvojiva od ljubavnog i pjesničkog diskursa.  Metafore koje unose zaljubljenici u Pjesmi nad Pjesmama imaju učinak „brisanja granica“. Kao i u romanu Lewisa Carrolla, likovi prolaze "kroz ogledalo" i tako otvaraju protagonistima Pjesme nove svjetove koji zahtijevaju primjereno ponašanje. To je slučaj s metaforama posuđenim iz biljnog svijeta: [Ona:] „Kao jabuka među šumskim drvećem, / tako dragi moj među mladićima. / U njegovom željenom hladu sjedim, / njegov je plod sladak nepcu mome” (Pj 2,3). Za zaručnicu nije dovoljno vidjeti ljubljenoga kao stablo jabuke; mora se ponašati u skladu s tim: sjesti u njegovu sjenu i jesti njegov plod. S druge strane, zaručnica će moliti: "Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama" (2,5). A ljubljeni će reći dragoj: „Stas je tvoj kao palma / grudi su ti kao grozdovi. / Rekoh: "Popeću se na palmu, / da dohvatim vrškove (plodove) njezine" (Pj 7,8-9). Nije dovoljno usporediti lik voljenog s palminim stablom: potrebno je popeti se na stablo i brati njegove plodove. Čitav paradoks poetskog diskursa Pjesme je tu, u tom načinu da se pustimo, da  budemo uhvaćeni u igru ljubavi, prisjećajući se njezine umješnosti ("Tvoj je stas s palmom usporediv").

Zaručnica postaje vrt: prema njoj se treba ponašati kao prema vrtu raskošnog voća. [On:] "Ti si zatvoreni vrt, / moja sestra, moja nevjesta" (4,12). [Ona:] «Ja sam zdenac koji zalijeva vrtove […]. Neka moj dragi dođe u svoj vrt / i jede njegove slasne plodove" (4, 15-16). [On:] "Došao sam u svoj vrt, sestro moja, nevjesto" (5,1). [Ona:] "Moj je dragi sišao u svoj vrt / k lijehama mirisnog bilja da pase po vrtovima i da bere ljiljane" (6,2). Ljepota metafore vrta prepoznaje se u tome što je ona ujedno i objava bića voljene žene ("Ti si vrt") i "karta" za djelovanje voljenog, sugerirajući primjereno ponašanje. ("doći", "sići", "jesti"). Obadvoje postaju vrt za drugoga i ponašaju se u skladu s tim.

Kada se u pjesmi riječ "vrt" pojavi na usnama ljubljenoga, to je da izrazi skrivenu intimnost njegove zaručnice: "Ti si zatvoreni vrt, / moja sestra, moja nevjesta, / zatvoreni izvor, zapečaćeni zdenac" ( 4, 12 ). Ako je vrt ograđen, hortus conclusus, onda je to zaključani vrt, koji štiti tajni izvor, ograda ograde. Kontekst nam označava seksualno značenje ovog "biti zatvoren" žene. U najdubljem dijelu voljene nalazi se, pojavljuje se otajstvo/tajna (izvor, vodoskok) koja je izvor njene ljepote. Zaručnik je taj koji razvija ovaj govor, proglašavajući nepovredivim svetište, koje predstavlja voljena žena. On sebe čini pjesnikom koji o njemu pjeva - a time i čuvarom - zahvaljujući metafori vrta: u ovom slučaju "zatvorenog vrta", u njegovim najtajnijim "sobama", gdje diskretna i živahna voda pjeva.

Odgovor zaručnice je iznenađujući. Ako preuzima slike govora ljubljenoga, donosi nam neočekivanu dinamiku. Izvan svojih zidova i živica, vrt je također otvoreno mjesto: hortus conclusus je, prema riječima Roba Abena i Saskie de Wit, a room with no ceiling  ("soba bez stropa"). Vjetrovi (sa sjevera i s juga) prolaze kroz njega, dolazeći odnekuda, udahnjuju ga poput dubokog daha; vode teku ili buče: „Ja sam izvor koji natapa vrtove, / zdenac žive vode / što teče s Libanona. / Ustani, sjeverni vjetre, duni, / južni vjetre, / duni nad vrtom mojim / neka poteku njegovi mirisi“ (4, 15-16).

Zaručnik će odgovoriti govoreći: "Došao sam u svoj vrt, sestro moja, nevjesto moja" (Pj 5, 1). Ako je riječ o "zatvorenom vrtu", žena nije zbog te činjenice zatvorena u sebe, nego i udiše na otvorenom. Ujedno je zatvoreno i otvoreno mjesto: otvoreno prema promjenjivom nebu, prema atmosferskim prilikama, prema vodenim strujama koje prolaze kroz njega. U svojim kontrastnim aspektima, vrt tako nudi ljubavnicima parabolu njihovog bivanja u odnosu, između ograde osobnog otajstva i otvaranja prema drugome u vezi.

U Pjesmi nad pjesmama, vrt –  voćnjak ili vinograd – mjesto je čuda koje zahtijeva svu pažnju zaljubljenih: „Vidjet ćemo hoće li loza pupati, / hoće li se zamesti grožđe/, cvjetaju li mogranji: / Tamo ću ti dati svoju ljubav!" (7.13). Tri puta se spominje čudo proljetnog cvjetanja (uz 7,13, usp. 2,13 i 6,11, "u vrtu oraha"): zaljubljeni imaju dogovoren sastanak s čudom pupova. U cvatu drveća u vrtu oni prepoznaju cvjetanje svoje ljubavi; isto pupanje djeluje u prirodnom svijetu i u zajednici dvoje ljudi. Moderna botanika nastavit će diskurs ljubavnika, govoreći o spolnoj prirodi cvijeća, između tučka i prašnika; dovoljna je intuicija ljubavnika (da pripadaju jedno drugom), u izvjesnom smislu nepobjediva. Pred vinogradom ili šipkom u cvatu otkriva nam  se intimnost para u skladu s cjelokupnim stvorenjem; zaručnici, sa svoje strane, slave procvat njihove ljubavi. Proljetni vrt tako nudi čudo početka, kojemu se zaljubljeni dive: neodoljiva besplatnost pupoljaka je veza njihove ljubavi.

Vrt zaručnika ne čine samo pupoljci: tu su i zreli plodovi (1,3; 4,13.16; 7,9.14) kao i starija stabla (6,11; 7,8-9; 8,5). Iako je ljubav uvijek na početku, ona je ujedno i  trajna (usp. 8, 6-7). Zbog toga je i kod kuće u vrtu. Filozof Robert Harrison voli reći da su vrtovi mjesta koja usporavaju vrijeme. Rast ima usporeni ritam: sazrijevanje plodova, rast stabala. Vrt tako svojom dugom vremenitošću podržava obećanja od kojih ljubavnici žive. Kao što lik u romanu The Overstory Richarda Powersa ističe, ako ljubavnici urezuju svoja imena na debla velikog drveća, to je zato što zbunjeno znaju dug životni vijek tih svojih tihih suputnika: "Možda pokušavamo tako povrijediti drveće jer žive puno duže od nas". U svojoj mističnoj verziji, perzijski pjesnik Rumi (1207-73) zaštitio je deblo, da tako kažemo, kada je napisao: "Ljubav je drvo čije grane sežu u vječnost i čije korijenje raste u vječnost , stoga debla nema nigdje! ". Što god se dogodilo s deblom, obećanja zaručnika u Pjesmi nad pjesmama kaleme se na drveće kojim se okružuju (smokve, cedrovi, orasi), posuđujući nešto od njihove dugovječnosti.

Odnos koji spaja par i vrt u Pjesmi nad pjesmama dobio je iznenađujući kristološki prijevod u Evanđelju po Ivanu. U prizoru ukazanja u Iv 20 uskrsli Krist i Marija Magdalena posuđuju svoje uloge zaručnika a iz Pjesme nad pjesmama. Susret zaručnika u svetištu vrta - pokazuje se tako najviše evanđeoskim. Prizor u Iv 20 ima kao kontekst vrt, onaj Isusova groba: „A na mjestu gdje je bio razapet bio je vrt i u vrtu novi grob, u koji još nitko nije bio položen. Ondje su dakle [...] stavili Isusa” (Iv 19, 41-42).

Upravo prema tom vrtu žuri Marija Magdalena, prvog dana u tjednu, "jutrom, dok je još bio mrak" (Iv 20,1). Otkriće prazne grobnice baca je u užas. Anđelima koji je pitaju: "Ženo, zašto plačeš?", ona odgovara: "Odveli su moga Gospodina i ne znam kamo su ga stavili" (r. 13). Tada se okreće i ugleda Isusa koji je pak pita: «Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?". Zamijenivši ga s vrtlarom, ona mu kaže: "Gospodine, ako si ga uzeo, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti" (r. 15).

Svatko tko dobro poznaje Pjesmu nad pjesmama prepoznat će scenu potrage za voljenom u 3. poglavlju: „Na svom krevetu, cijelu noć, tražio sam / ljubav svoje duše; / Tražio sam, ali nisam je našao. / Ustat ću i poći ću gradom / ulicama i trgovima; / Želim tražiti ljubav duše svoje. / Tražio sam, ali nisam našao. / Susreli su me stražari što gradom obilaze: / "Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?". / Tek što pođoh od njih / nađoh onoga koga ljubi duša moja. / Uhvatila sam ga čvrsto i neću ga pustitii“ (Pj 3,1-4). Susret Uskrslog i Marije Magdalene tako je "dramatiziran" zahvaljujući scenariju posuđenom iz Pjesme nad pjesmama. U vrtu je čovjek izgubio pristup životu i u vrtu ga nalazi. Ali ono što je najznamenitije jest to što uskrsna scena u vrtu integrira dijalog između muškarca i žene. Božje djelo par excellence – uskrsnuće Isusa Krista – nalazi svoje ispunjenje kada preuzima antropološki simbolizam riječi koju izmjenjuju muškarac i žena, u ograđenom vrtu.

U vremenu smo između vrta početka i vrta uskrsnuća, dok se čeka nebeski Jeruzalem sa svojim prekrasnim vrtom. Tijekom stoljeća, vrt iz Pjesme nad pjesmama postao je, u kršćanskom tumačenju, vrt susreta između Boga i čovjeka u mističnom braku, ali također u utjelovljenju Riječi: "[Krist] je stoga sišao u svoju vrt – piše Apponio, talijanski redovnik iz petog stoljeća – skidajući sa sebe božansku snagu, kojom se sjedinjuje s Ocem, kako bi ga ljudska slabost mogla dočekati, kojom se sjedinjuje s čovjekom, koji je postao posrednik između jednog i drugog. Saditi vrt znači oživjeti izvor, sredstvo i cilj Božjeg plana u njegovom odnosu s ljudima; posebno, to znači oživljavanje veze koja spaja par zaručnika, bračni par i vrt. Između muškarca i žene, vrt je "Svetinja nad svetinjama" ponovnog sjedinjenja, parabola čudesnih početaka i vjernog rasta, tajne intimnosti i zajedništva sa svim stvorenim i sa svojim Stvoriteljem.

Ulazak u vrt i sjedenje je ulazak u mjesto gdje se čovjek rađa za sebe, locus amoenus, drag Platonu i Erazmu, gdje čovjek može misliti, odmoriti, zastati jer je blizak svom biću. "Moramo obrađivati ​​svoj vrt", rekao je Voltaire Candideu. Pojam vrta uvijek će biti, na privilegiran način, za parove i ljubavnike: "Dođi u vrt, Maud!", poziv je voljenoj upućen od strane Alfreda Tennysona (1809.-92.), koji također, misleći na voljenu, kaže: "Mogao bih zauvijek šetati svojim vrtom".

Preuzeto i prilagođeno iz: La Civiltà Cattolica