Posljednje riječi koje je Zelija napisala suprugu bile su: “Tvoja sam potpuno.”
„Osjećam da je naša obitelj, iako doduše skromna,
počašćena time što ju je naš divni Stvoritelj uvrstio među svoje povlaštene.“
Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Ljudevita vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Oni nisu bili okrenuti sami sebi, nego su umjesto toga bili pažljivi na ono što se događa oko njih.
“Bila sam blagoslovljena što sam imala svece za roditelje."
“Dobri mi je Gospodin dao oca i majku dostojnije neba nego zemlje.”
Sv. Mala Terezija
„Postojalo je savršeno razumijevanje između naših roditelja,
iako su se znali razilaziti u nekim stajalištima“.
Kćer Celina
Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Zelija) Guérin (1831. – 1877.) prvi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni svetima. Oni su također prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni svetima zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom.
u velik cvijet je silazila kog kiti toliki listak,
pa se otud diže tamo gdje ljubav navijek će joj biti.
Iz lica svima živi plamen liže...
jer svjetlo se božansko ispreplete
kroz cio svemir koliko je vrijedan,
i ne može ga ništa da omete.
Tu kraljevinu radosti i reda
Staro i novo stanovništvo tvori
što zor i ljubav sveza u znak jedan.
O trojno svjetlo,
s jedine što gori zvijezde na pogled njima da ih poji,
k oluji našoj dolje vid obori!
Dante, Raj 31 pjevanje
Kako je moguć brak, ako ova volja, moja, svojeglava, tvrdoglava ohola volja, ne želim reći da je to samo Filip ili Karla, nego smo to svi mi, ako se ta naša volja i naša idolatrija ne podloži nebeskoj volji, Božjoj volji… Zato govorimo da je kršćanski brak brak u troje: muž, žena i Isus Krist. Njega se sluša. On je glava. Podlaže se Očevoj volji.
Propovijed Don Antuna Nižetića, Katedrala sv. Stošije - Zadar, 13.05.2023.
“Prijateljstvo između muža i žene prisutno je čini se prema naravi; naime, po svojoj je naravi čovjek skloniji da bude udvoje još više nego li u državi, kao što je sam dom prvotniji od države“.
“Onaj pak tko se ne može združivati, ili mu ništa ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.”
Aristotel
Martin Buber tvrdi: “U početku je odnos.” Odnos (Beziehnung) nas vodi susretu (Begegnung).
U Bibliji su obiteljsko-bračne razmirice maltene identične našim vremenima. Već su tada bili vrlo aktualni i dobro poznati obrasci bračnih ponašanja u razmiricama. Ovi se obrasci mogu sažeti po slijedećim uzorcima ponašanja bračnih partnera:
- 'prebacivanje krivnje na drugog supružnika' ('nisam ja nego...')
- 'izlijevi ljubomore' ('gdje si bio/bila?')
- 'djeca kao izvor bračnih problema' ('nikada ništa od njega/nje'')
- 'neplodnosti muža ili žene' ('ostali smo sami')
- 'mačo muškarac i dobra žena' ('mudra žena i glup muž').
Sve ovo i više, naći ćemo i u bračnim pričama današnjice. Odabrali smo nekoliko karakterističnih biblijskih priča oko bračnih razmirica koje su u biblijskoj pripovijesti i povijest ostavile dubokog traga, to jest nekoliko biblijskih bračnih parova uz svojevrsna 'gesla' sporova po kojima su se odvijale razmirice među njima: Adam i Eva ('nisam ja'); Sara i Abraham ('ostali smo sami'); Izak i Rebeka ('velika djeca velika briga'); Rahela i Jakov ('dosta mi je svega'); Nabal i Abigaila ('ljepotica i budala').
Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“. Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.
Dosada je oduvijek bila strana i nepoznata riječ u našem životu.
Osim razgledavanja gradova, privlačili su nas prostori tišine.
Prije dva dana u 94. godini umro je akademik Viktor Žmegač, poseban čovjek: drag, miran, pouzdan, precizan. Poput renesansnog čovjeka o činjenicama, događajima, ljudima, zemljama, o umjetnosti, o životu – mnogo zna, i previše. Ljubazan je. Strog, čak i prema sebi. Germanist je i kroatist, profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, književnik, povjesničar, muzikolog, teoretičar književnosti i umjetnosti, putopisac.
Posljednjih petnaestak godina profesor Žmegač napisao je desetak fenomenalnih knjiga o civilizaciji, kulturi i umjetnosti Europe. Voli nadasve kulturu i umjetnost Europe, koju smatra središtem našeg planeta. Erudit je. Vrhunski. To je on, koji duboko poznaje ono čime se bavi ili proučava.
Bio je u braku s Cvijetom, autoricom udžbenika njemačkog jezika i savršenom predavačicom u školama stranih jezika: “Volio sam je neizmjerno od prvog dana do njezine smrti. Živjeli smo pola stoljeća u sretnom braku. Godine koje su slijedile, sve do kraja, bile su jedina tragedija u mom životu. Morala je živjeti u Domu u sve težem stanju. Pogodila ju je neizlječiva bolest spora toka. Terapije nema. Ni danas ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim epizoda iz našeg braka. Nije bila samo lijepa, draga, požrtvovna za obitelj, bila je i silno duhovita, puna viceva i doskočica. Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“. Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.
Biblija počinje s vrtom, vrtom koji je Bog zasadio u Edenu (usp. Post 2,8), a završava spominjanjem grada-vrta, nebeskog Jeruzalema: "Posred gradskog trga, s obje strane rijeke, stoji stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima" (Otk 22,2). Također u središtu Biblije nalazi se vrt, onaj iz Pjesme nad pjesmama, o kojoj je rabin Akiva rekao da je "Svetinja nad svetinjama" u Pismu, nalazi se vrt s vodama tekućicama i drvećem u cvatu.
Željeli bismo razmišljati o ovoj dvostrukoj perspektivi, koja povezuje "misterij" vrta s onim ljudskog para. Zašto par dogovara sastanak u vrtu? Kako je antropološki i kozmički lik para u vrtu nositelj teološke istine? Pjesma nad pjesmama pružit će "okruženje" za ovo razmišljanje; upravo je na stranicama Pjesme izričitije izražen poziv ljubavnika da odu u vrt: „Neka moj dragi dođe u svoj vrt [...]. Došao sam u svoj vrt, moja sestro, moja nevjesto" (Pj 4, 16-5,1). Govorit ćemo o mreži zajedničkih korijena, o brizi za zajednički dom, o ljubavi u obitelji. Par razmatran u tom kontekstu se otvara za Božanski plan, za život u punini, s mnogovrsnim plodovima.
Bračna i ljubavna priča u slikama: Mark Chagall i Bella Rosenfeld
I postala si moja žena
Za godine koje dolaze. Najdraža.
Darovala si mi našu kćer, rijedak dar
u najsvečaniji dan...
Hvala ti o Bože u visinima
Za dan i za mjesec.
Mark Chagall
On portretira svoju ženu kao maštovitu, intelektualnu, asertivnu ženu:“ S kim je mogu usporediti? Bila je kao nijedna druga. Bila je Bašenka-Beločka na brdu, zrcaliala se u rijeci Dvini sa svojim oblacima, drvećem i kućama. Želio sam da se probudi u mom vlastitom sanjarenju“. Njen glas je bio, kako kaže on „poput pjeva ptice s nekog drugog svijeta“.
Dvije revolucije, dva rata, siromaštvo, česta putovanja — Bella Rosenfeld, vjerna muza i supruga Marka Chagalla, bila je s njim gotovo 30 godina. Njegov anđeo, simbol ljubavi na svim njegovim slikama, nježna, pametna, lijepa, Bella je razumjela Chagalla kao nitko drugi i prihvatila ga takvog kakav jest. Niti jedna slika nije dovršena bez njezina odobrenja, umjetnik ju je obožavao, volio kao nikoga do kraja svoga dugog života.
Mužu moj! Mužu moj! Mužu moj! Suhe su mi, vidiš, oči, No ljubav ne želim skriti.
Tebe proseći, Oprosti mi Nikad više, uzbuđena, Na povratku tvom iz boja Zagrlit te neću moći.
K smrti sam pripravan/ Nit se plašim Kad zamahne krvnik mačem, Držat ću se ponosito, Velikaški i hrvatski.
Ti se ništa Ne žalosti/ Pustite da budem žena, Da lelečem, da jaučem, Da rastrgam srce svoje.
Mate Marčinko
Vjenčanje između Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog dogodilo se u Karlovcu a slavlje u Ozlju 27. X. 1641. godine. Njime su se ujedinile najmoćnije hrvatske plemićke obitelji Zrinski i Frankopan. Imali su četvero djece: Jelena, Judita Petronila, Ivan Antun Baltazar i Aurora Veronika.
Katarina se za Petra udala u svojoj 16. godini, i od tada sa suprugom živi u Ozlju, posjećujući povremeno i Čakovec u koji će se s mužem preseliti nakon tragične pogibije njegova brata, hrvatskoga bana Nikole Zrinskog. Povremeno boravi i na drugim imanjima Zrinskih i Frankopana – u Vrbovcu, na Grobniku, u Kraljevici i Novom Bribiru. Sva ta imanja nisu bila samo gospodarstva nego i središta javnog i kulturnog života u kojima se govorilo hrvatski, i kajkavski i čakavski i štokavski, pisalo i raspravljalo o svjetskim i nacionalnim temama, njegovali su se književnost, umjetnost i kultura.
Donosimo bračnu, obiteljsku i domoljubnu priču Petra i Katarine Zrinski i njegovo oproštajno pismo voljenoj ženi prije smaknuća.
„Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39)
Godine 1842., 33-godišnji pukovnik u nizozemskoj konjici Jacobus Warnerus Constantinus van Gorkum (1809-1880) oženio se 22-godišnjom ženom iz plemićkog staleža, Jonkvrouwe Josephina Carolina Petronella Hubertina van Aefferden (1820-1888). Brak je bio izrazito kontroverzan, ne prvenstveno zbog njihove razlike u staležima, već primarno zbog razlike u njihovoj konfesiji - van Gorkum je bio protestant, a van Aefferden je bila katolkinja. Dvije zajednice živjele su u velikom neprijateljstvu. Njih dvoje su se zaljubili, ali njihova bračna želja naišla je na veliki otpor zbog razlika u vjeri, statusu, bogatstvu, političkoj pripadnosti i podrijetlu. Unatoč tim prigovorima, vjenčali su se 1842. i bili su u sretnom braku gotovo trideset osam godina. Brak je blagoslovljen s troje djece: dva sina i kćerkom. Josephina je ostala katolkinja, Jakov je ostao protestant, a par je nekako uspio prkositi silnom neprijateljstvu s obje strane, sve dok ih smrt privremeno nije rastavila.
Objavljujemo priču bračnog para Cire Piccolo i Raffaelle Esposito Corcione, koji su zajedno autori priručnika za mlade parove o temi udvaranja (Il Manuale del corteggiamento). Svjedoče nam o ljepoti i dubini međusobnog odnosa, te kako korištenje prirodnih metoda može biti velika pomoć u braku. To je znanje koje bi trebali posjedovati svaka žena i muškarac!Janet Smith kaže: “Činjenica da se parovi koji koriste prirodno planiranje obitelji gotovo nikada ne rastavljaju. To puno otkriva. Prirodno planiranje je puno više od apstinencije. Ono je metoda koja zahtijeva puno komunikacije i zajedničkih vrijednosti”.
Preljub je jedno od najbolnijih iskustva u životu. Predugo ostajemo u toj boli, utapamo se u ljutnji, bijesu i povrijeđenosti. Tjeskoba koju osjećamo svojom oštricom zadire i u druga područja našeg života. Postajemo nemoćni jer počinjemo sumnjati u sve što nam je važno, sve što je do tog trenutka bilo dobro i kvalitetno u našem životu. Život se pretvara u životarenje. Samo da izbjegnemo sliku osobe kojoj smo se predali i obećali na vjernost u zagrljaju drugoga ili druge. U svakom slučaju, riječ je o udarcu koji iz temelja mijenja život, kako onog koji je nevjeran, tako i onog koji je otkrio nevjeru.
Što i kako dalje nakon preljuba?
Željela bih vam ispričati bračnu priču obilježenu mukom nevjere muža Elizabete Canori Mora, koju je Sveti papa Ivan Pavao II proglasio blaženom 1994. godine. Živjela je na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće u Rimu, u Italiji. Iz priče o nevjeri njezina supružnika Kristofora današnji čovjek, u svijetu u kojem statistike pokazuju da se svaki treći par razvodi, može naučiti kako muka konfliktnih brakova ne završava nužno razvodom ili dugotrajnom terapijom, već potpunom preobrazbom u ljepotu Božje prisutnosti na zemlji.
Skladatelj Ennio Morricone, koji je za života stvorio poznate i divne melodije, umro je 6. srpnja 2020. Rođen je 10. studenog 1928. u Rimu, gdje je i proveo cijeli svoj život.
Njegova supruga Marija Travia je rođena 1932. godine u San Giorgio di Gioiosa Marea (Messina-Sicilija), posljednje noći u godini, 31. prosinca. Međutim, već se 1933. njena obitelj preselila u Rim, gdje je Marija odrasla. Bila je prijateljica Adriane, Ennijeve sestre.
Neposredno prije smrti pismeno ju je naveo kao onu kojoj je sve povjerio: „Na kraju, ali ne kao posljednja, Marija. Ovime obnavljam izvanrednu ljubav koja nas je održala zajedno i nije mi drago što je moram napustiti. Najbolnije je oprostiti se od nje.”
Prije nekoliko dana proslavljena je 75. godišnjica od kada su bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. U članku donosimo bračnu i obiteljsku priču o Pavlu Nagai Takashi i Midori Moriyami, o njegovu obraćenju i njihovu zajedničkom svjedočanstvu obiteljske i bračne privrženosti, kršćanske ljubavi i zauzetosti za mir.
Nastavljajući niz tekstova o biblijskim parovima nalazimo se pred pravim izazovom. Na red nam dolazi Noa, deseti biblijski patrijarh od Adama. Međutim, namjera a ujedno i izazov ovog teksta je upoznati Noinu životnu družicu. Krenimo redom.
Malo nas čudi da kršćanski Zadar nema autohtonih svetaca, da su sveci koje štujemo u našem gradu, kao što su Stošija, Krševan i starac Šimun, izvana doneseni. Od Crkve priznati kao blaženik jedini je Jakov Zadranin, a i on se proslavio i umro u Italiji, u Bittetu kod Barija. Dakle moramo priznati da smo na neki način siromašni što se tiče crkveno proglašenih svetaca. No kad budemo u vječnosti, vidjet ćemo da je u dugoj kršćanskoj povijesti Zadra živjelo mnoštvo svetih ljudi koji nam mogu biti uzori i zagovornici. Jedna od tih je Anđelika Salghetti-Drioli, r. Isola, sveta žena i majka i njen suprug Frane.
„Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24,16)
Nedavno su u jednom staračkom domu u Engleskoj jednom udovcu od 94 godine njegovateljice za rođendan donijele neobičan poklon. Jedan omanji jastuk. Jastuk što su ga poklonile njegovateljice nosio je sliku njegove pokojne supruge. On ju jeprepoznao.
I reče Jahve, Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“.(Post 2,18)
Ova Božja rečenica uvodi nas u biblijski svijet parova. Zašto Bog kaže da samoća nije dobra? Jer u samoći ne možemo ljubiti i biti ljubljeni. Od samog početka, od stvaranja svijeta promatramo prekrasni Božji naum. Bog želi da čovjek na ovome svijetu postoji kao muško i žensko. Njemu je neizmjerno draga ova otajstvena različitost muškarca i žene.
“Brak je kao tango, svatko pleše na svoj način i sve izgleda savršeno usklađeno”
Dok smo prisiljeni biti jedno uz drugo više nego inače, sukobi ne kucaju na vrata, nego upadaju nepozvani. Možda je sada pravo vrijeme da ih „ugostimo“, posjednemo za isti stol s nama i konačno postavimo pravila ponašanja i zaštitimo se od njihova razornog upada u naše živote.
„Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Neka buče i bjesne valovi morski, neka bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!“ (Ps 46, 2-4)
