„Čovjeku je dana sloboda i uzor. Sloboda da se osjeća gospodar na svome, da slobodno traži istinu i nove puteve. Uzor, da se penje prema njemu, da ima cilj prema kome ide.“

Ivo Mašina rođen je u Preku 1927. od roditelja Ive i Marice.  Potječe iz brojne obitelji s devetero djece. Živio je, kako kaže Mladen Dorkin, „za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti. U njegovu srcu nije bilo mjesta sebičnosti, mraku, mržnji i osveti. Živio je za ideal Ljubavi i Slobode. U njegovoj viziji to je Isus Krist, savršeni Bog i čovjek. Zato je i težio da prinese sebe kao savršenu žrtvu, koju će prinijeti čista srca za slobodu Domovine, pravo na snove i vjeru koji se mogu i moraju ostvariti, i to kao pobjeda dobra nad zlom, svjetla nad tamom. San je Ive Mašine potpun i sretan čovjek, slobodan u svojim mislima, čežnjama, htijenjima, božanski uspravan u dostojanstvu u jednako tako slobodnom i sretnom, u dostojanstvu suverenom, ponosnom narodu“.

Školuje se u Dubrovniku, Zadru i naposljetku u Zagrebu 1948. upisuje studij povijesti. U Zagrebu sa svojim kolegama iz Preka pokreće časopis Parapet koji uređuje. Od 1954. radi kao apsolvent povijesti u Državnom arhivu u Zadru. Iste godine biva uhićen i osuđen na 1,5 god zatvora. Nakon toga se vraća u Zagreb kako bi dovršio studij, međutim biva uhićen i osuđen na 11 godina strogog zatvora. Bježi iz istražnog zatvora i skriva se, bježi preko granice ali se vraća ne želeći ostaviti samog ozlijeđenog vodiča. Ponovo je osuđen na 15 godina. Opet izdržava kaznu u Staroj Gradišci, gdje u samici 1961. nakon nepune godine umire. Njegovi posmrtni ostaci ostaju u Staroj Gradišci do 1998. kada su preneseni u njegovo rodno mjesto Preko. Autentični tumač Evanđelja, svojim je životom i djelom svjedočio Krista; na crti svojih ideala bio je moćan i zadivljujuće hrabar, svijest i savjest vremena u borbi za univerzalni integritet ljudskog bića i ljubljenog mu naroda, za njegovo prirodno pravo da bude slobodan i svoj na svome u radu, stvaranju, poštenju, dignitetu, napretku, u svom ljudskom i božanskom poslanju ravnopravan s drugim narodima“.  

Fra Rudi Jerak, koji je najsnažnije djelovao na oblikovanje osobe Ive Mašine, domovinskih i kršćanskih ideala, te i sam sudionik zatvorske sudbine, ovako govori: “Ivu, mučeniku našem, svaki dan se molim kao svecu. Njemu sam darovao krunicu iz Svete zemlje, davno prije zatvora. A jednoga dana, kad su i mene tukli, a onda otvorili i Ivinu ćeliju, čuo sam Iva kako glasno prosvjeduje: „Nemate pravo oduzimati mi krunicu, a i po zakonu ja imam pravo ispovijedati svoju vjeru. Oduzeli su mu krunicu a onda stražar otključa moju ćeliju: „Znaš li ti što je ovo?“ – Znam – odgovorio sam – to je krunica koju ste čas prije oduzeli Ivi.“ Darivajući baš Ivi krunicu, imao sam nakanu produbiti mu vjeru, jer će kao takav najviše dati svome narodu i u političkoj borbi. Noću, čuo sam dolaziti stražare koji su mučili Ivu, čuo sam njegove jecaje, ali jauk nikada – kao što ni ja nikada nisam jaukao, ni plakao. Ali jesam, plakao sam kada su mučili Ivu. Ivo je umro i zbog metode izgladnjivanja, ali najviše od udaraca, bio je sav isprebijan, polomljenih rebara, izbijenih bubrega…

Upoznao ga je na dan prve svete pričesti na otočiću Školjiću. Sva su djeca bila na broju osim jednoga. Na prevelikoj lađici za dječaka, veslao je jedan mališan u bjelini, koji je na moj zov pristao uz obalu, izmoren ali vedar: „Mladiću, ti si još odviše malen za ta vesla, ali kad odrasteš, vidim te, ti ćeš se boriti još jače nego danas, i u većoj lađi, i svladati, ja znam, vjetre i oluje što te čekaju.“

U svemu je pokazivao ljubav prema obitelji, rodnom mjestu i Domovini. Ta je ljubav suosjećajna, duboka i aktivna – nježna prema majci i ocu, brižna prema braći i sestrama, topla prema bliskoj rodbini i prijateljima. Rodno mjesto Preko „će vječno ostati duboko urezan u našim srcima, jer je taj pejzaž dio naše ličnosti, dio nas samih. Tu smo rođeni, tu smo ugledali svijet i započeli život. Nikli smo iz tog krša i sve je to naše i mi smo živi dijelovi ovog kamenja i žala i mora. Ovih pitomih brda, - ovog sunca i ovog neba, koje nigdje nije tako privlačno i lijepo.

Majka – najdraže biće – kao i Domovina – simbol pobožnosti, mira, požrtvovnosti i sreće, a to je suština života, to je ono za što bi htio živjeti i umrijeti“. Toplina obiteljskog ognjišta, međusobna  ljubav i  privrženost osjeti se u svakom pismu, u svakoj riječi:

„Draga moja majčice, žurim da Ti čestitam Tvoj dragi rođendan. Kako bih volio sada biti kraj Tebe, da te izljubim i čvrsto zagrlim! Iako me ne vidiš, ja sam kraj Tebe, mamice, i molim Isusa za Tvoje zdravlje, za tvoj mir i za Tvoju utjehu. Htio bih da te razveselim!, ali ne znam čime, pa molim Isusa da ti pošalje svoju radost. Ja ću se na tvoj rođendan pričestiti; znam da će Ti to biti dragi dar. Zdravo sam i dobro; proljeće je već došlo pa sam se nekako preporodio. Za Uskrs ne mogu, nažalost, doći doma ali ni ljeto nije tako daleko. Učim. Sad sam se upisao u posljednje polugodište studija, tako da ću u lipnju apsolvirati. To znači, da ću svršiti sa slušanjem predavanja. Otprilike godinu dana iza toga ću – nadam se – diplomirati i tako završiti studij i sve ove munješćine. Ima izgleda da na koncu dobijem Zadar, što bi meni bilo drago i zato jer bismo bili blizu. Draga moja majčice, znam da imaš mnogo briga, ali sad ih prepusti mlađima, a Ti čekaj bolje i ljepše dane, koji nisu tako daleko. Dakako, još ćemo mnogo toga morati proći, ali iza svake Kalvarije slijedi Uskrsnuće. Vedro gledaj naprijed, majčice, i ne boj se za nas – svoju djecu, je si nas naučila da idemo putem koji obećava Život. Neka Ti je zato tisuću puta hvala i neka Te Bog blagoslovi! Ljubim Ti čelo i ruke, mamice.“ Tvoj Ivo

„Draga moja majčice, pišem Ti radosno pismo za Božić. Ne plači što me nema. Da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle za Malog Isusa. Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao. Zvone sva zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala ti, majčice, za ovaj osjećaj koji nadilazi sve osjećaje. Hvala Tebi i Milosti. Jer nema uzvišenije ideje od ideje Ljubavi. Evo se rađa Ljubav svijetu, evo se rađa Ljubav u meni. Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim? Križ je moj sladak i breme je moje lako, tako lako da ga ja i ne osjećam drugačije nego kao sreću. Pa kako da budeš žalosna za svojim sinom? Raduj se sa mnom, jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost, uzdahe u kliktaje, suze vaše u smjehove. Tu sam, u tinelu, kraj bora i pjevam. Gore svjećice na boru i odsjaj njihov u Tvojim očima. Gori svjetlo Kristovo u nama. Mrak je raspršila baklja ljubavi, jer je Bog tako ljubio svijet, da je Sina svoga poslao na Zemlju, da trpi i strada. Ima li većeg primjera ljubavi, može li ljudska mašta zamisliti sličan primjer? Svijetli primjer Kristov kao svjetionik pred nama. Ljubimo, da noćas budemo sretni u prisutnosti našeg Gospodina vršeći Njegovu punu zapovijed. I milost Njegova neka bude nad nama. Imajući to dvoje – Ljubav i Milost – dosta smo bogati i ne tražimo više ništa. Raduj se, majčice, za ovaj Božić i ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle za Malog Isusa. Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao. „ (Napisano u tamnici – Zagreb, Đorđićeva, Okružni sud – pred Božić 1954.)

„Draga moja mamice. Znam da je proljeće došlo, kao uvijek, u Tvoj vrt i u naš jardin, a to znači – evo i Tvog rođendana! Tvoje vrijeme, draga mamo, ispunjena bolom i hrabrošću! Tvoje godine, u kojima smo raslli, Tvoj divan lik, kojeg nikada nećemo moći prerasti! Takvu Te gledam i takva ćeš ostati. U nedjelju je Tvoj rođendan. Imam i Tvoju sličicu kod sebe, uvijek si uz mene. Imam i keksa, onih kockica jako finih i bombona iz paketa. Počastit ću se na Tvoj račun, a nazdravit ću Ti limunadom (Ti je voliš) umjesto vermutom. Nadam se da ćeš sada nalaziti malo vremena i za svog unučića, a ne da zgolja blantaš po vrtu, a nadam se  da je Tvoj vrt također bujan i da sve lipo cvitȏ. Mislim kako Tvoje zdravlje i da li možeš još štogod jesti osim onih Tvojih vodnih „specijaliteta“. Kod mene nema nikakvih novosti. Zdravo sam i dobro. Čitam, igram šah, dobro spavam i katkad sanjam: obično more, parobrode i gajete. Nedavno su mi se razbile naočale, pa očekujem da ćete mi poslati one moje druge naočale, što sam ih donio iz vojske. Želim ti sve dobro, draga mamo, za Tvoj rođendan, a najviše zdravlja, mira i Božjeg blagoslova. „ Tvoj Ivo

Živio je od ranog djetinjstva nadahnut Evanđeljem, odrastajući u skladnom patrijarhalnom domu u kome je njegov otac živio životom čovjeka „s otvorenom rukom, s otvorenim srcem za svakoga“:

„Pred pet godina na ovaj svibanjski dan umro je moj otac. Sjećam se: bio je sama dobrota. Njegov je pogled bio tako blag i plemenit, njegov je osmjeh bio uvijek veseo i nježan. Ma da je mogao postati bogataš volio je biti siromašan čovjek s otvorenim srcem za svakoga. Još i danas susreću me skoro sasvim nepoznati ljudi i sjećajući se njegove uspomene slave ga kao sveca. Ostao je čitavom Preku i okolici u najboljoj uspomeni. U svojoj prvoj školskoj zadaći opisao sam moj rastanak s ocem na početku školske godine, kad sam parobrodom išao u grad da učim. Tada me je on zagrlio i rekao: „Uči, sine, i budi čovjek!“ Pisao sam to gledajući živo u duhu moga dobrog papu, kao što ga gledam i danas: njegove plemenite oči, njegov optimizam, radost i ozbiljnost na licu. Nisam znao da ga više neću vidjeti. Imao sam tada 17 godina, kad sam ostao bez oca. Bili su teški ratni dani. Bio je svibanj i znam da sam u svoj dnevnik taj dan pisao kako su se svibanjske ruže rascvjetale za moga papu. Zemlja je obukla svoje najljepše ruho, da u sebe primi dobro njegovo srce. Bili smo daleko (Ivo je bio u Zagrebu), rastavljeni oče, dok si nas ostavljao. Meni je mama pričala kako si nas ostavio. Ona – patnica naša – trpjela je kao i ti. Plakala je dok mi je o tebi pričala, a i ja s njome – mada sam je htio utješiti. Plakala je i kroz suze htjela mi je pokazati tvoj posljednji pogled, koji si upravio na nju. Pogled pun bola. Boljelo te što moraš nju i sve nas ostaviti same. Ali taj je pogled, poznavajući tebe, sigurno još htio reći: „Budi hrabra, Maria! Budite hrabri, djeco!“ Moj oče, i mi ćemo doći k tebi. Kako je divna ova naša vjera, koju si nas ti učio, a koja nam obećava da ćemo doći k tebi, da ćemo biti skupa. A dotle – neka dobri Bog dade da tvoja djeca budu imala takvo srce, takvu blagost, takvu ljubav u očima, kao ti – naš pape.“

„Volio sam pisati uvijek – još kao dječak. U najradosnijim trenucima svoje mladosti pisao sam radosne riječi pune ushićenja. A kad je moje srce bilo tužno – pisao sam i plakao po čitave noći. Tada bi mi zora donijela olakšanje i – novi dan. Već dugo mislim kako da započnem pisati ovaj dnevnik, ne nalazeći u kaosu svojih osjećaja i misli ni glave ni repa. Ali, upravo to je ono, što me sili pisati. Konačno, čovjek ako hoće razumno i čestito da živi, mora da se i koncentrira, da se bar na čas sabere kako bi mogao točno ocijeniti svoj položaj u kojem se nalazi i put kojim ide. Opazio sam da su mi moji dnevnici u tome malo pomogli. Moji intimni i najintimniji osjećaji i problem osobne izgradnje, mora u ovom dnevniku biti primarno. Od sada preko njega – preko svog osobnog dnevnika hoću da kontroliram samoga sebe, da pokušam točno ocijeniti svoje mane kao i vrline i da se protiv prvih borim, a druge da oplemenjujem. Moj će mi dnevnik uvijek znati reći: ovo si sebi stavio u zadatak, ovo si izvršio, ovo nisi – ovdje si izgubio, a ovdje si dobio bitku. I samo tako moći ću ići naprijed u izgradnji svog karaktera…“

„Kad god gledam u sebe, u svoju nutrinu (a ja to činim često, jer želim što bolje upoznati sebe), uvijek nailazim na nešto novo. To novo raste i dolazi u sukob s onim starim. Ja osjećam, da sam drama. Drama nad kojom se ne spušta zastor ni onda kad spavam. Probudi me nešto usred noći ili u zoru i osjetim se novim čovjekom. Pa kad sad gledam na svoje prošlo „ja“, vidim brzicu rijeke koja silovito teče i koja je u svakoj sekundi drukčija i nova. Svako dan stojim pred Rubikonom i svaki dan bacam kocku. Ovaj put bacit ću je pred Vas.

Što da kažem sebi na svoj dvadeseti rođendan? Nemam riječi. Samo šutim i osjećam kako u meni krv vrije – krv dvadesetog ljeta. Sanje, moje sanje! Stižemo u luku. Sve smo joj bliže. U trećem deceniju moje će sanje postajati stvarnost. Prešli smo prvu mladost i sa ćemo smjelo u život. Penjat ću se neumorno do dragih mojih zvijezda…Ko novi Kolumbo osvajat ću nove svjetove. Prva će zvijezda zasjati slobodom. Hrvatska moja! Druga će zvijezda zasjati toplinom i ljubavlju vlastitog ognjišta. A treća će zvijezda, što već sada blista, svijetliti još jače. Na raspelu tužno lice Krista! I što će mi više? Ja sve imam. Kao putnik sa dalekih strana, nosit ću sa sobom sav umor i patnju, što na putu sretnem. I znat ću cijenit život. Jer on vrijedi onoliko koliko vrijede njegovi ideali. Ja volim život i neću ga nikome dati. I zato, jer volim život, ja ću i pasti prije nego no što sagnem šiju i postanem – majmun. Jer volim Život, što mi ga On daje, umrijeti neću. Život – to je Vječnost, a vječnost je u Njemu.

Iako sam za sad stavio službeno ustajanje u 4 h – to ipak ne znači da moram stajati budan u krevetu, ako se slučajno ranije probudim. Načelo glasi: 1. Ustati čim se probudiš 2. Učiti savjesno i marljivo 3. Ne ljenčariti i ne dangubiti 4. Dnevno kontrolirati sebe preko dnevnika. Svjestan sam činjenice, da je jak i čvrst karakter plod neprestane i mučne borbe mladića sa samim sobom i sa stotinu „objektivnih“ poteškoća. Svjestan sam i toga, da je sticanje znanja moj prvi i najveći zadatak, jer ću samo tako biti u stanju da doprinesem što veći obol ostvarenju svojih ideala. Odsad ću težiti da je svaki mjesec u mome životu jedna cjelina za sebe. Svaki mjesec neka ima svoje geslo, svoj program, svoje obaveze. Pokušat ću sastaviti i jednu mjesečnu rubriku gdje bih bilježio rezultate sebe i svoj rad, a mogao bih tako i uspoređivati rezultate pojedinih mjeseci. Ovaj će mi dnevnik, siguran sam, u tome pomoći, ako se samo dosljedno budem kontrolirao preko njega…“

Što je više razmišljao o prilikama u svijetu, o društvu u kojem je živio, o okolini u kojoj se kretao – to sve više dolazio do zaključka da je put kojim ga vodi vjera i kršćanstvo jedino ispravni put „i da moram biti uistinu neizrecivo zahvalan Bogu na velikoj milosti koju mi je dao, što sam se rodio kao kršćanin i što sam uza sve perturbacije ipak uspio sačuvati u svojoj duši vjeru u Isusa Krista, vjeru u Boga i evanđeoske ideale“, koji su mu dali realan pogleda na svijet i ljude s kojima se susretao:  „S Vama je komunistima uopće teško razgovarati. Svi revolucionari posjeduju i izvjesnu dozu intolerancije, a bez tolerancije nemoguća je normalna izmjena misli. Opazio sam, druže, u našim razgovorima, da Vi osobno – iako možda sjajan komunist – posjedujete minimalnu dozu intolerancije. Nepravedno društvo mjeri nepravednom mjerom, a pravedno – pravednom i uviđavnom“.

I uvijek iznova započinje – „Amici diem perdidi“, citirajući mladog rimskog imperatora. „Dosta pretjerane blagosti! Ja moram biti surov i svirep, da bih mogao biti dobar (Hamlet). Takvo je danas doba. Ali moram u prvom redu biti drzak prema samome sebi i tamaniti mane i poroke. Draga mu je bila rečenica iz Evanđelja: „Budite lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi.“ Sve ga zanima: od prilika u svjetskoj i domaćoj politici do nogometa, skijanja, filmova, socijalnih prilika, druženja i jela. Zato nije sam. Oko njega je bezbroj osoba. U čestim prigodama sastavlja i izvodi  zdravice, tzv. „vrabac“, u kojima se često znao našaliti na račun prisutnih.

U temelju njegove osobe možda je želja da živi ideal ljudskosti i vjere: „Da, mi smo ljudi zato često nezadovoljni sa sobom, jer se zadovoljavamo da budemo ono što su i svi obični ljudi, jer ne volimo punom snagom i čitavom voljom težiti za velikim ciljevima. To od nas čini „male ljude“, stvara u nama osjećaj malovrijednosti i malodušnosti i sve se opravdava frazom: Ni drugi nisu bolji. Kao mali čovjek možeš sve da radiš što i drugi rade. A ako želiš postati velikan – rada je mnogo, mnogo toga zabranjeno i mnogo treba napora… A toga se bojimo. Onda se tješimo: da ne treba biti ambiciozan, najbolje je biti mali, običan čovjek: priprost i skroman. Ne! – „Ou Chateaubriand ou rien“ („Ili Chateaubriand ili ništa“). Tako je napisao mali Victor Hugo. I on je mogao biti skroman, priprost mali čovjek. Ali je htio biti Chateaubriand i postao je Victor Hugo. Oh, Victor Hugo, večeras sam promatrao vašu dušu! Kako su bliske naše duše, ljubav, dobrota, opraštanje! To stvara čovjek i to jedino može i da stvori ljepše, bolje, pravednije društvo. Ništa ne bih više želio kao to, da otkrivan istinu sebi i ljudima, istinu koja će popravljati ljude i njihovo društvo. Ništa ne bih više želio, kad bih napisao jednu takvu istinu. Samo treba htjeti. Treba zapravo podignuti čelo, trebamo neumorno raditi, treba se mučiti, treba postojano težiti za velikim ostvarenjima – da se dođe do Chateaubrianda. Hoćeš li, Ivo, to učiniti? Da, ja hoću. Ili Hugo ili ništa.

U ženi, kao i u Domovini,  je vidio onaj, možemo ga nazvati, potencijal srca, ukoliko ga žena živi dovodi do prave i istinske slobode i sreće: „Žurim – iako u velikom zakašnjenju – žurim da Ti ovaj bijeli papir što prije donese moje iskrene čestitke za Tvoj rođendan. Što da ti sve kažem, što da Ti najljepše zaželim? Želim ti sreću! Onu pravu, onu istinsku sreću, za kojom  - u stvari – čeznu svi ljudi, a koja ne unosi u srce nemir, nego mir i zadovoljstvo. Ti si zlatna djevojčica po svojoj pojavi – želim da i tvoj srce bude zlatno. Ti nisi lakomislena (to znam iz iskustva i to me veseli) – želim da Tvoja razboritost bude uvijek kormilar Tvoga srca. Jer samo to i jest put k sreći: razborito ići prema njoj. Želim ti još mnogo toga, što bih Ti mogao reći da si ovdje pokraj mene, a ovako – na papiru – ispale bi samo besmislene riječi. A ja sam taj dan mislio na Tebe iako nisam znao da Ti je rođendan. Znao sam da ćeš dobiti pismo. Mislio sam tada i na svoju dobru mamu, koja je sutradan slavila također svoj rođendan. Kažem Ti…, u mom srcu nema ništa što bi bilo tako blisko kao Ti i moja mama. To je ono, što odsad zovem Domovinom, jer u tome baš i jest njezina suština. To je ono što najviše volim i za što bih htio živjeti i umrijeti. Da, želim Ti još nešto. Tako lijepa neka bude Tvoja duša kao što si Ti… Na ženi je da se opredijeli. Njoj je to lakše negoli nama. Ako moderna tehnika i napredak traži da žena napusti obitelj – zaustavimo takav napredak, jer je to napredak u katastrofu i zlo. Neka nam djevojke budu zaista djevojke, neka nam žene budu zaista majke. Jer svijet ne može živjeti bez srca. Jedino one mogu donijeti svijetu ono čega on nema, na čemu najviše oskudijeva: ljubav i toplinu. A njima je lakše da se na to opredijele, nego što je nama smišljati „spasonosne ideje“, jer to statički leži u njihovoj naravi i stoga su „one bliže dobrobiti od nas.“

I za zaključak, donosimo poetično pismo svojima o danima provedenim u zatvoru, gdje je svaki dan molio Misu koju je znao napamet. U svemu je, pa i u rešetki na zatvorskoj ćeliji, vidio dublji smisao i puninu Života, očekujući ga u bilo kojem trenutku i bilo kojem mjestu: „Mili moji. Čini mi se da je danas Veliki četvrtak, a možda i nije, možda se varam. Eto, tako ti je to, kad je čovjek bez „pravog kalendara, A uskrsni blagdan je nekako mušičav, pa se ravna po mjesecu umjesto po suncu. Ali sutra ću znati: ako je Veliki petak, onda se neće čuti zvono s katedrale, čija zvonjava svaki dan tako nadmoćno svladava ove jadne željezne rešetke i čiji sumorni glas ispunja svaki kutak i ove sobe kao miris tamjana, kao balzam mira. Željezo i željezo. Zvono s katedrale i rešetka na prozoru. I dok zvono, raspjevano, raste i biva sve veće, gledam kako se sušičava rešetka svakim danom sve više suši. Tri je dana Isus Krist mrtav ležao u grobu, a treći dan je uskrsnuo. Zato svako jutro otkad su zaredali ovi vedri proljetni dani zavirim kroz rešetke u Sunce što pobjedonosno sja na plavom vedrom nebu, smijem mu se i velim mu dobar dan, gospodine, izvolite, uđite u ovu sobu, svejedno – može i kroz rešetke: tko vas može zadržati, kad ste vi, gospodine – Sunce. I ono uđe u širokim slapovima, u rijekama svjetla u moj mali stan, koji tako, naravno, nije i ne može biti ono što ljudi obično nazivaju „zatvor“. I tako se Sunce i ja raspričamo, a ono me usput (što je meni vrlo smiješno) tetoši po glavi i ruke stavlja na moja ramena. Zagrljeni tako, ja i moje sunce, pjevat ćemo u uskrsno jutro psalam Uskrsnuću: „Uskrsnuh i s Tobom sam. Aleluja!“ Sad mi pada na pamet: kako će tek u tom času izgledati bijedno ova moja rešetka na prozoru, kad Sunce i zvonjava uskrsnih zvona u trijumfu uđu kroz njene otvore, pa mi je sve više žao moje siromašne rešetke. Zato ja sada gledam ovako sa stola (a vani je mrak, jer je večera već prošla) i mislim: Ne stidi se rešetkice što si rešetka! Ne muči se, samo čvrsto stoj! I ti vršiš svoju dužnost, pa je vrši pošteno i vjerno. Treba, rešetkice, da zajedno slavimo mudrost Božju, da skupa sa Suncem slavimo ono križno drvo na vrhu Golgote i veliki kamen što je pokrivao Njegov grob. Samo je, naime, po križu došlo spasenje i samo po grobu – uskrsnuće. Vaš Ivo