“Bila sam blagoslovljena što sam imala svece za roditelje."

“Dobri mi je Gospodin dao oca i majku dostojnije neba nego zemlje.”

                                                                               Sv. Mala Terezija

„Postojalo je savršeno razumijevanje između naših roditelja,

iako su se znali razilaziti u nekim stajalištima“.

                                                               Kćer Celina

Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Zelija) Guérin (1831. – 1877.) prvi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni svetima. Oni su također prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni svetima zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom.

Prigodom beatifikacije vicepostulator kauze, otac Antonio Sangalli za Radio Vatikan je izjavio sljedeće: “Bili su par koji je živio brak i svetost sakramenta, a prije braka svako je od njih žudjelo za svetošću. Djeci su prenijeli vjeru, ljubav prema misijama, naučili ih moliti i živjeti sakramentalnim životom. Zaista je zadivljujuća njihova vjera, ljubav prema Crkvi, odanost crkvenom nauku i zapovijedima. Sveta Terezija govori o svojim “neusporedivim roditeljima”. Oni su život prihvaćali kao dar Božji, znali su da djeca ne pripadaju njima, nego su im darovana kako bi ih mogli darovati Gospodinu. Djecu nisu smatrali vlasništvom, nešto čemu bi trebali posvetiti vlastitu ljubav kako bi u starosti od toga imali koristi. Odgajali su ih za slobodno odlučivanje, s najvećom slobodom i poštovanjem.”

Ljudevit Martin rodio se 22. kolovoza 1823. u Bordeauxu. Otac mu je bio vojnik pa se u prvim godinama života često selio. Naposljetku, njegova se obitelj nastanila u Alençonu gdje je pohađao školu. U Rennesu, Strasbourgu i Parizu izučio je urarski i draguljarski zanat – zanimanje koje zahtijeva strpljivost i točnost – te je u njemu bio vrlo uspješan. U tome razdoblju poželio je svoj život posvetiti Bogu kao redovnik. Taj plan omele su mu teškoće u svladavanju latinskog jezika pa je, naposljetku, otvorio urarsku radionicu u Alençonu. Iako bi mu to donijelo znatan profit, nikada nije podlegao napasti i nagovaranju poznanika da svoju urarsku i draguljarsku radnju ima otvorenu i nedjeljom. Njegova je kći kasnije posvjedočila da je on često navodio starozavjetnu Tobijinu knjigu: “Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah.” (Tob 4,14) Ljudevit je po naravi bio prirodno otmjen i dostojanstven, uredan, točan, sklon promišljanju i povučenosti. Volio je čitati, pjevati i svirati a ribolov mu je bio omiljeni hobi. Uz to, bio je dijelom kružoka sastavljenog od 12 mladih kršćana, a imao je i izražen interes za društveno djelovanje te crkvene i političke prilike.

Zelija Guérin rođena je 23. prosinca 1831. godine kao drugo dijete u obitelji u kojoj je primila vjersku tradiciju i vojnu hrabrost. Otac joj je bio vojnik, koji je nazočio svetogrđima počinjenim za vrijeme Francuske revolucije. Često je stavljao život na kocku kako bi pomogao svećenicima, a što je tada bilo zabranjeno. Iz kasnijih pisama saznajemo da su joj djetinjstvo i mladost bili ispunjeni žalošću jer je majka, iako dobra, prema njoj bila vrlo stroga i bez razumijevanja, pa je zbog toga trpjela. Dvije godine starija sestra postala je redovnica, a deset godina mlađi brat Izidor razmaženo dijete. Po naravi Zelija je bila blaga ali energična, poduzetna i hrabra. Osjetila je poziv na redovnički život, ali ju je poglavarica samostana gdje je pohađala školu odbila, pa je završila edukaciju iz čipkarstva i postala vješta čipkarica. U gradu Alençonu, u kojem je živjela, otvorila je i vodila vrlo uspješnu te nadaleko poznatu radionicu čipke, u kojoj je zapošljavala lokalne žene, prema kojima se odnosila kao da su dio njezine vlastite obitelji. U Bibliji je pronalazila nadahnuće za cijelo svoje djelovanje. Zelija je opisala sebe, a da toga nije bila svjesna, kada je htjela uputiti svog brata na izbor dobre žene: „Glavno je tražiti dobru ženu koja je domaća, koja se ne boji zaprljati ruke dok radi, koja ne troši vrijeme na svoj izgled osim za ono što je nužno i koja zna odgajati djecu za rad i svetost.”

Ljudevit i Zelija upoznali su se u proljeće 1858. na mostu u gradu Alençonu – gradu u kojem su živjeli, u Francuskoj. Kad ga je Zelija ugledala, u sebi je čula glas: “To je onaj koga sam ti pripravio.” Taj susret je upriličila Ljudevitova majka koja je pohađala školu za izradu čipke zajedno s Zelijom. Vidjevši izbliza divne kvalitete ove djevojke, poželjela je da Ljudevit s njom osnuje obitelj. Na obostrano zadovoljstvo to se i dogodilo jer Ljudevit kao urar nije imao ništa manje vrlina od nje. Vjenčanje je bilo 13. srpnja 1858. Ljudevit je tada imao 35, a Zelija 27 godina. Za dan vjenčanja Ljudevit je svojoj ženi izradio medaljon sa starozavjetnim likovima Tobije i Sare: „ O Gospodine, ne uzimam ovu svoju sestru iz požude, nego iskreno. Daj da nađem milosrđe i da s njom ostarim” (Tb 8,7). Time je želio reći da ovu ženu doživljava upravo kao Tobija kome je sam anđeo pronašao Saru za ženu.

Na dan svojega vjenčanja prvi put je otišla posjetiti svoju sestru u samostan: „Mogu reći da sam na taj dan  isplakala sve svoje suze, plakala sam kao što nikada u svome životu nisam plakala niti ću ikada opet tako plakati. Moja Paulina, ti koja toliko voliš svojega oca, misliš li da sam ga na taj način povrijedila te da sam mu pokvarila dan našega vjenčanja? No, nije tako bilo; on me je razumio i tješio najbolje što je mogao jer su njegove sklonosti bile slične mojima. Mislim da je to štoviše potaknulo rast naše uzajamne ljubavi. Naši osjećaji uvijek su bili usklađeni i on mi je uvijek bio utjeha i podrška u svemu. Ali kada smo dobili djecu, naša razmišljanja su se ipak malo promijenila. Živjeli smo onda samo za njih. Ona su bila sva naša sreća koju nigdje drugdje nismo pronašli. Ukratko, ništa nam nije bilo teško, a svijet nam više nije bio teret. Meni su djeca bila velika utjeha, tako da sam htjela imati mnogo djece koju bih odgojila za nebo“.

Kćer Celina piše o roditeljima: „Postojalo je savršeno razumijevanje između naših roditelja, iako su se znali razilaziti u nekim stajalištima. Koliko se našemu ocu divila, toliko ga je naša majka i ljubila; dopustila mu je da preuzme sav autoritet u kući, njegova uloga bila je patrijarhalna. Moje sestre su puno puta mogle potvrditi da njihovo jedinstvo nikada nije bilo zamagljeno ikakvim nesporazumom. Dovoljno je samo pročitati pisma moje majke da bi se moglo vidjeti koliku je želju moj otac imao u svojem srcu da s njome bude u svim njezinim tjeskobama, bilo da je trebalo krenuti u četiri sata ujutro da pronađe dojilju za njihovu bolesnu bebu, bilo da je prati u ledenoj noći na putu šest milja daleko od Alençona, sve do kolijevke njihovog umirućeg malog Josipa“.

Kad ih je njihov ispovjednik pozvao da odrede vrijeme za prekid apstinencije i otvore se za potomstvo, bili su spremni to prihvatiti. Dolazak djece još ih je više učvrstio u njihovom pozivu: „Kada smo dobili djecu, naše su se ideje malo promijenile; živjeli smo samo za njih; svi su oni bili naša radost, i nikada nismo našli svoju radost osim u njima. Ništa nam nije bilo teško učiniti za njih; svijet više nije bio teret.” Ona koja bi uzviknula da je “stvorena da ima djecu” zadržala je veliko poštovanje, kao i njezin muž, prema vjerskom životu, ali nije žalila. "Oh! Ne žalim što sam se udala”, rekla je bratu.

Ljudevit i Zelija proveli su devetnaest godina u braku koji je bio sretan i ispunjen ljubavlju, ali u kojemu su isto tako prolazili kroz veoma stresna, tragična i bolna razdoblja. U prvih trinaest godina njihova bračnog života rodilo im se devetero djece. Zelija je svako dijete odmah po rođenju posvetila Bogu, moleći ovu molitvu: 'Bože, udijeli mi milost da ovo dijete bude posvećeno tebi i da ništa ne onečisti ljepotu njegove duše.'  Celina je napisala o svojem ocu: 'Bio je strog prema sebi, ali uvijek ljubazan prema nama. Njegovo je srce bilo neizmjerno nježno prema nama. Živio je samo za nas. Ni majčino srce nije ga moglo nadmašiti.' Jedan od načina na koje je sv. Ljudevit pokazivao ljubav prema djeci bilo je korištenje nadimaka od milja. Mariju je zvao 'dijamant', Paulinu 'biser', Celinu 'neustrašiva', Leoniju 'dobro srca', a Tereziju 'mala kraljica' ili 'cvjetić'.“ Ljudevit se je također igrao s djecom, izrađivao igračke za njih, smišljao različite igre i pjevao s njima.

A o svojoj majci Celina piše: „ Naša majka je bila živo oličenje posla. Neprestano je bila zaokupljena s izradom čipke, održavala je kuću, radila za svoju djecu i rješavala korespondenciju. Otac je uvijek nastojao što je više mogao da joj olakša posao, nagovarajući je da zaposli ljude koji će joj pomoći u kući. Međutim, ona nikada nije mislila na sebe – na sebe je u potpunosti zaboravila. Uvijek je bila voljna igrati se s nama, čak i ako bi se zbog toga njezini kućni poslovi protegnuli i poslije ponoći.“ Svima bi pripremila obilat doručak a ona bi se zadovoljila time što bi u hodu popila malo juhe na brzinu (sluškinja Ljudevita).

Troje djece je umrlo u dojenačkoj dobi (Marija Josip Ljudevitu dobi od pet mjeseci, Marija Josip Ivan Krstitelj u dobi od osam mjeseci te Marija Melanija Terezija u dobi od sedam tjedana), dok je Marija Helena umrla u dobi od pet godina i četiri mjeseca). I ostalih pet kćeri bili su blizu smrti u dojenačkoj dobi ili kasnije u djetinjstvu (Marija, Paulina, Leonija, Celina i Terezija). Veoma bolno je proživljavala smrt svoje četvero malodobne dječice a drugi su joj tada znali reći: “Zar ne bi bilo bolje da ih nisi ni rodila?” Zelija otkriva da zna prihvatiti i osmisliti teške trenutke života te im odgovara: “Moju djecu nisam zauvijek izgubila. Život je kratak i pun patnje, i jednog dana naći ćemo u nebu one koje volimo…”. Kada je njena kći Leonija više od godinu dana lebdjela između života i smrti, ova majka kojoj je smrt toliko puta oduzela voljenu joj djecu, imala je snage izreći Bogu ovu smionu molitvu: “Gospodine, ako će jednoga dana postati svetica, ozdravi je.”

Nakon pet godina braka, Zelija je napisala: “Još uvijek sam jako sretna s njim; on čini život vrlo ugodnim. Moj muž je svet čovjek i voljela bih da sve žene imaju takve muževe.” Kad god bi Zelija s nekim razgovarala o svom mužu, nije mogla a da ne doda uvijek isti pridjev, “moj dobri Louis.”

Pisma koja su jedno drugom napisali, osobito za vrijeme njegovih putovanja zbog posla, pokazala su svu živost ljubavi pune nježnosti: "Želim biti u tvojoj blizini, dragi moj Louis. Volim te svim srcem i moja ljubav prema tebi raste jer sam lišena tvoje prisutnosti; bilo bi mi nemoguće živjeti odvojeno od tebe... Grlim te i volim te. Grlim te svim srcem; Danas sam toliko sretna pri pomisli da ću te ponovno vidjeti da ne mogu raditi. Tvoja žena, koja te voli više od vlastitog života.”

On joj uzvraća: „Draga moja prijateljice, ne mogu se vratiti u Alençon do ponedjeljka. Vrijeme mi se čini dugim i jedva čekam biti u tvojoj blizini. Ne moram ti reći da mi je tvoje pismo pričinilo veliko zadovoljstvo, osim što vidim da se previše zamaraš. Stoga preporučam smirenost i umjerenost, osobito u poslu. Imam nekoliko narudžbi od tvrtke Lyons. Još jednom, ne brini toliko. Na kraju ćemo, uz Božju pomoć, imati lijep mali posao. Bio sam sretan što sam se pričestio u Notre-Dame des Victoires, koja je kao mali zemaljski raj. Tamo sam zapalio i svijeću za cijelu obitelj. Grlim te svim srcem dok čekam radost ponovnog ujedinjenja s tobom. Nadam se da su Marie i Pauline vrlo dobre! Tvoj muž i pravi prijatelj, koji te voli za cijeli život“.

 Nastavlja se…