Bog mi je na put života stavio mnoge divne ljude za koje sam živio, molio, trudio se otkriti im lice Božje, Njegovo neizmjerno milosrđe. U to se milosrđe jedino i ja pouzdajem. Bog mi je dao divnu obitelj. Ja nisam promašio. Moj je život imao duboki smisao.
Mons. Ivan Mustać
Obitelj je najtemeljnije, najgorućije i najizazovnije pitanje hrvatskog naroda i Crkve. Ona je prvi i najvažniji put ljudskog hoda, jer čovjek dolazi iz obitelji i duguje joj činjenicu da postoji. Ako čovjeku nedostaje obitelj, u njemu nastaje zabrinjavajući i bolni manjak koji će opteretiti cijeli njegov život.
Mons. Ivan Prenđa
Od don Ivana sam primila riznicu velikog blaga. Bdio je nad nama, vodio nas svugdje, radovao se iskreno u lijepim događajima i jecao bolno u teškim i žalosnim trenucima naših života. Osjećali smo da nas promatra i strepi nad nama. Uvijek je govorio da noću ne može mirno spavati dok mladi gube život na rivi. Ono što bi ga najviše oborilo s nogu jest rođenje novog djeteta. Nikad još, do današnjeg dana, nisam upoznala nekoga tko bi se tako obradovao svakom novom životu!
Ines Jednaković
Godine 2001. Mons. Ivan Mustać imenovan je od nadbiskupa Ivana Prenđe generalnim vikarom zadarske nadbiskupije. Njihov nas odnos podsjeća na odnos apostola Ivana, ljubljenog učenika, prema Isusu. Od dana kada je upoznao Nadbiskupa, nikad ga nije napustio. I kao što je Isus povjerio Ivanu da čuva njegovu Majku, tako je Nadbiskup don Ivanu povjeravao najvažnije zadaće za zadarsku nadbiskupiju.
Mladomisničko geslo: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi“ (Ps 37,5)
Don Ivan je osoba koja je o meni vodila očinsku brigu, s jedne strane nekad i oštar u odgoju, a s druge pun ljubavi preko koje sam mogao vidjeti Boga koji me ljubi. Moja slika Crkve bio je don Ivan, preko kojega mi se Bog pokazao kao dobar Otac, a Isus Krist kao dobar pastir.
Šime Ćurko
Osobu Mons Ivana Mustaća sažeto je opisala Ines Grbić: „Mons Ivan Mustać ili jednostavno don Ivica, je bio karizmatična osoba koja je, gdje god je bio, ostavljao tragove i davao se bez zadrške. Toliko prirastao ljudima da smo ga doživljavali jednim od nas, mnogima je bio poput člana obitelji. Njegova ljudskost bila je originalna, izvorna, zdrava. Oslobađajuća i obogaćujuća, da ti je život svojim prolazom kroza nj učinio dubljim, plemenitijim, ljepšim. Ležernim, prirodnim, neglumljenim. Bliska osoba kojoj se možeš povjeriti i koja te može razumjeti. Njegovo svećeništvo bilo je bez kompleksa, u davanju, dolasku do povjerene mu duše ili one koja je pred njim kao svećenikom. Bio je spoj ideje i njenog ostvarenja. Vizionar i realist. Ništa nije prepuštao slučaju i stihiji - praktičar, realizator, operativac, takav je bio i u svećeništvu. Spajao je u sebi ljudsku, Bogu otvorenu i posvećujuću, božansku dimenziju. Rijekom njegovog dinamičnog života tekao je navještaj Evanđelja (kerigma), služenje Bogu i ljudima (dijakonija) i zajedništvo (koinonia)“.
Daj da u svakom čovjeku vidim Tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe.
Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali.
Miroslav Bulešić
Odluka iz Duhovnog dnevnika Miroslava Bulešića: „ući potpuni, ostati sami, izići drugačiji“.
Vođom se ne rađa, vođom se postaje. U čitavoj svojoj duhovnoj pripravi za svećeništvo, Miroslav Bulešić se za današnje pojmove čak pomalo skrupulozno preispitivao o sebi, svojoj prikladnosti, poslanju, cilju, krepostima, kao i o najuzvišenijim svojim čežnjama. Sve je to bio spreman dovesti u pitanje, a dovoljan bi mu razlog bio ako nije u skladu s Božjom voljom: "Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem“ (Fil 3, 7-8, usp. 1 Kor 13,3-13).
Bonaventura Duda je volio sam sebe nazivati čovjekom čežnje. Bio je čovjek čežnje tijekom cijelog života. I – kako su njegovi dani odmicali – sve snažnije. Pritom se neumorno trudio ići ususret čežnji, trudio oko njezinog ozbiljenja.
No jednako tako bio je i čovjek ushita. Kad bi se neka njegova čežnja ispunila, kad bi se osvjedočio o ljepoti, dobroti i istini dozrelima u nečijem životu, silno bi se radovao. Njegova radost bila je upravo zarazna. Uz njega, nosila je i mnoge oko njega.
Stjepan Lice, iz knjige Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude
Bonaventura Duda je zapravo čitav život živio bez oca i majke. Zato je toliko i volio blagdan Božića, doživljavajući Svetu obitelj svojom: „Želite li dobro proslaviti Božić? Nađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseliteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude – a da nikome ne smetate – djelom“.
20. listopada slavimo dvije obljetnice isusovca oca Ante Gabrića - njegov odlazak u njegovu drugu domovinu Indiju 1938. godine i njegov odlazak u kuću nebeskoga Oca točno prije 33. godine.
Sl. Božji otac Ante Gabrić bio je skrbnik i učitelj brojnih malih i velikih Indijaca. Još su mi jako živa sjećanja o vremenu kada sam slušala njegova izlaganja u crkvi sv. Ilije kao dijete. Tako je živopisno i uvjerljivo iznosio svoja iskustva i razmišljanja, da smo svi mi mali tada potvrdno odgovorili kako želimo s njim u Indiju, u tu zemlju čežnji. Mene kao učitelja ta njegova životna uloga potiče na razmišljanje bi li on i danas mogao biti odgojitelj? Jesu li njegove odgojne metode i stavovi prihvatljivi i danas kada ga više od 30 godina nema među nama? Ja vjerujem da jesu, a ukoliko sumnjate, pokušat ću i vas uvjeriti u to.
Tko je bio otac Ante Gabrić?
Otac Ante Gabrić bio je isusovac i misionar, veliki i sveti čovjek. Rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. godine. Roditelji Petar Gabrić i Katarina (rođena Antićević) u vjeri i ljubavi odgajali su svoga Antu, njegova četiri brata i njegove četiri sestre.
„Jedino zašto bih još želio ostati na zemlji jest: da poslužim kao nosilac ili posrednik radosti ljudima“
„Volim ljude, volim život, sport, nogomet osobito, i strogo se držim pravila zdravog života… Ja sam imao izvana dinamičan život a u duši smiren, pa i onda kad sam bio osuđen na smrt strijeljanjem, kad mi je svašta nedostajalo i kad sam se smrzavao na prisilnom radu i u vojsci. Pitaju me zašto je tako, a ja kažem: Zato što stalno nastojim živjeti Boga, zato što sam rekao 'Zbogom' svemu što nije Krist...“
(fra Ivan Peran, iz natuknica za Autobiografiju)
Sluga Božji fra Ivan Peranrođen je u Kaštel Starom, 25. lipnja 1920., kao sin jedinac i, uz tri sestre, najstarije dijete oca Ivana i majke Nediljke r. Piljić. Na krštenju je, po djedu, dobio ime Srećko – Felicij. Otac Ivan imao je trgovinu i želio je da ga sin naslijedi, ali kako je sin želio ići u fratre, roditelji upućuju zamolbu na Dominikanski samostan u Bolu. Molba je odbijena jer jedinci u obitelji – prema ondašnjim crkvenim normama – nisu mogli biti primljeni u sjemenište. Na župnikov savjet da napišu molbu i na samostan u Poljudu, ali da ne spominju da je jedinac, molba je prihvaćena i Srećko postaje franjevački kandidat.Kao dječak je otišao u fratre na Badiju kod Korčule gdje je pohađao tada poznatu klasičnu gimnaziju, a zanimljivo da je jedan od motiva iz kojih je pošao u fratre bio nogomet: “Tamo se igra na balun”, zapisao je u jednomu svojem Dnevniku. Imao je – kako se znade – i drugih predispozicija za stil igre, primjerice nadarenost za glazbu. I taj oblik igre ga je nosio kroz čitav život. I u kasnijoj njegovoj biografiji igra je stalno u njegovom životu. Kako je razvijao tu svoju igračku notu?
Nisam se htio čitav podrediti košarci i biti samo košarkaš. Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne kupljenom, nadmetanju. Tako sam rano odlučio da novac, slava i taština za mene ne smiju ništa značiti. Igram, živim i u tome ću uspjeti.
Ako krenete od glavnog ulaza u Mirogoj prvom stazom uz sjeverne arkade, na prvom njihovom kraju – kod malog ulaza u groblje – nalazi se mala otvorena kapela. Uđite! Tu je pred vama najprije grob Ive Tijardovića i iza njega grob Ante Mimare. U kutu ćete odmah zapaziti lijepu Krešinu bistu na malom postolju gdje je uklesano zlatnim slovima: „Divnom čovjeku – vjerniku – slavnom svjetskom sportašu – hrvatskom domoljubu – vjernom suprugu – nježnom ocu“. I potpis: Supruga Ljerka i djeca – Ana, Iva, Krešimir Petar.
Don Bosco: "... bit ćete spašeni od te pošasti", - 1854. g., kad se u Torinu umiralo od kolere
Tijekom devetnaestog stoljeća Torino je u nekoliko navrata opustošila kolera, koja je posebno bjesnila u najsiromašnijim gradskim četvrtima, koja su pak bila prenapučena a nedostajala je i odgovarajuća zdravstvena skrb.
Već u svibnju Don Bosco jasno je poručio mladima da će kolera doći u Torino i ostaviti iza sebe pustoš, te dodao: „Budite sigurni: ako učinite ono što vam kažem, bit ćete spašeni od te pošasti.“
