Neka se zna da je grijeh ne činiti, ne znati, ne vidjeti što treba učiniti - ukratko, ne voditi brigu. Ovo je doslovno značenje riječi akedija, koja je stoljećima prepoznata kao problem i koja nas još uvijek muči.
Karl Menninger
Generacija koja ne može podnijeti dosadu bit će generacija malih ljudi, ljudi neopravdano odvojenih od sporih procesa prirode, ljudi u kojima svaki vitalni impuls polako vene, kao da su uvenulo cvijeće u vazi.
Bertrand Russell
Postoji jedno duhovno stanje koje je reakcija na naše traume, uzrok i posljedica naših grijeha i slabosti. Nazivamo ga akedija. U naše domove i obiteljske odnose, u naše crkve i sakristije može se ušuljati ovaj duhovni crv. Ima tri vrste akedije.
Sjetio sam se kako je meni bilo kada nisam imao nikoga svoga.
Nikada se nisam hvalio time što pomažem ljudima.
Uvjeren sam da je dobrota kao žito u polju koje se množi sijanjem.
Rodio sam se na otoku Žirju u vremenu prije Prvog svjetskog rata. Te 1916. bio sam četverogodišnjak. Kao posljedica teške zime i rata na Žirju je zavladala glad. Prijetila je opasnost da mi djeca počnemo umirati od bolesti uzrokovanih iscrpljenošću.
Božji blagoslov u kući — tekst je pronađen na jednome medaljonu, izveden na misi zadušnici za A. G. Matoša.
Tekst na medaljonu glasi: Božji blagoslov u kući/Gdje vjera — tu ljubav/Gdje ljubav — tu i mir/A gdje mir — tu je Bog vladar, otac doma tvog.
»Stari osjetiše da je naše tijelo kuća. Jer samo onaj je čovjek, tko je živa kuća Božja: templum Dei absconditi (hram skrivenoga Boga), živa crkva, gdje je duh svećenik, srce oltar. Oči — dva divna prozora.«
A. G. Matoš
"Naši već poznati autori na ovim stranicma, Raffaella i Ciro, u svojoj knjizi „Potreban nam je Nazaret“ (C'è bisogno di Nazaret), obavili su zadaću traženja odgovora na ono što Evanđelja ne govore o životu Svete obitelji. Njihovo djelo pomaže čitateljima da uđu u kuću Svete Obitelji u Nazaretu kako bi zamislili dane, osjećaje, teške odluke, neopisive radosti. Ali, ne da bi ispričali bajke, već da bi svakome od nas pomogli osvijetliti vlastitu povijest pojavom slave Gospodinove."
Najveći dio Isusova života odvija se u Nazaretu, u kući Josipa i Marije. Tih 30-ak godina opisane su kao "skrovite" godine jer Sveto pismo o njima šuti, tišina isprekidana samo dvama događajima: bijegom Svete Obitelji u Egipat i pronalaskom Isusa u hramu u dobi od 12 godina. Ova tri desetljeća, vjerojatno su provedena u uobičajenim dužnostima svakodnevnog života u Nazaretu.
Ostaje nam od iznimne važnosti što smo konačno naučili gledati na velike događaje ljudske povijesti odozdo, iz perspektive onih koji trpe. Radi se o tome da se u toj perspektivi odozdo ne stavimo na strani vječno nezadovoljnih, već da odgovorimo na potrebe života u svim njegovim dimenzijama.
Dietrich Bonhöffer
Preporuča ti se da budeš ponizan, da ne postaneš bezosjećajna osoba: On, Bog, postao je čovjekom; ti, čovječe, priznaj da si čovjek: sva tvoja poniznost sastoji se u prepoznavanju da si čovjek. Sada, budući da te Bog uči poniznosti, kaže: „Nisam došao vršiti svoju volju, nego onoga koji me je poslao“. Oholi čine svoju volju. Ponizni pak vrše volju Božju.
Sv. Augustin
Ovih dana usmjerili smo pogled prema nebu, zajedništvu svih svetaca i molili za duše pokojnih. Zadržimo trenutak pogled prema gore, kako bismo zastali pred likom izuzetnog sveca obnove Crkve nakon Tridentskog koncila - sv. Karla Boromejskog.
Posljednje riječi koje je Zelija napisala suprugu bile su: “Tvoja sam potpuno.”
„Osjećam da je naša obitelj, iako doduše skromna,
počašćena time što ju je naš divni Stvoritelj uvrstio među svoje povlaštene.“
Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Ljudevita vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Oni nisu bili okrenuti sami sebi, nego su umjesto toga bili pažljivi na ono što se događa oko njih.
“Bila sam blagoslovljena što sam imala svece za roditelje."
“Dobri mi je Gospodin dao oca i majku dostojnije neba nego zemlje.”
Sv. Mala Terezija
„Postojalo je savršeno razumijevanje između naših roditelja,
iako su se znali razilaziti u nekim stajalištima“.
Kćer Celina
Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Zelija) Guérin (1831. – 1877.) prvi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni svetima. Oni su također prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni svetima zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom.
“Pozvati nekoga na ručak znači preuzeti odgovornost
za sreću ove osobe tijekom vremena koje
boravi ispod tvog krova (za tvojim stolom)”
Anthelme Brillat-Savarin
„Za stol sjedaju osobe koje dijele isti život ili koje život u nečemu tijesno povezuje. Stol postaje mjesto očitovanja i dijeljenja toga zajedništva. Pozvati nekoga k stolu nije, stoga, svedivo na „dati jesti“. Primiti nekoga za stol znači dati mu prostora u svome životu, dijeliti s njim život, komunicirati u onome što oblikuje život. Uskratiti nekome mjesto kod stola znači lišiti ga zajedništva.“.
„Blagovanje nas otkriva onakvima kakvi jesmo. Otkriva nam samima onakve kakvi jesmo i upućuje nas k drugima. Način na koji blagujemo očituje naše navike, želje, izgrađenost odnosa prema drugima, odgovornost za njih, umijeće prepoznavanja darova i poniznost koja je uvijek zahvalna za sve što primamo“.
O dvojniku govorimo kada se u jednom prostorno-vremenskom kontekstu, to jest u jednom mogućem svijetu stvorenom književnom, digitalnom ili nekom drugom fikcijom, identitet lika udvostručuje: jedan postaje dvoje; lik stoga ima dvije inkarnacije: dva tijela koja odgovaraju istom identitetu i često istom imenu.
u velik cvijet je silazila kog kiti toliki listak,
pa se otud diže tamo gdje ljubav navijek će joj biti.
Iz lica svima živi plamen liže...
jer svjetlo se božansko ispreplete
kroz cio svemir koliko je vrijedan,
i ne može ga ništa da omete.
Tu kraljevinu radosti i reda
Staro i novo stanovništvo tvori
što zor i ljubav sveza u znak jedan.
O trojno svjetlo,
s jedine što gori zvijezde na pogled njima da ih poji,
k oluji našoj dolje vid obori!
Dante, Raj 31 pjevanje
Kako je moguć brak, ako ova volja, moja, svojeglava, tvrdoglava ohola volja, ne želim reći da je to samo Filip ili Karla, nego smo to svi mi, ako se ta naša volja i naša idolatrija ne podloži nebeskoj volji, Božjoj volji… Zato govorimo da je kršćanski brak brak u troje: muž, žena i Isus Krist. Njega se sluša. On je glava. Podlaže se Očevoj volji.
Propovijed Don Antuna Nižetića, Katedrala sv. Stošije - Zadar, 13.05.2023.
“Vaš nakit neka ne bude izvanjski – pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.” 1 Pet 3, 3-4
“Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima.”
William C. Breda
“Bistar i razuman čovjek kreće se svojim svijetom u pristojnoj i prikladnoj odjeći.”
G.K. Chesterton
Vanjština i odjeća bitna su obilježja osobnosti oduvijek. Osim funkcionalnosti odjećom se na neki način iskazivala narav osobe. Problematika vezana uz način odijevanja seže iz davnih vremena gdje valja potražiti uzroke određenih pravila vezanih za odijevanje, koja su ustaljena do današnjih vremena. Odjeća je simbol bogat nijansama: predstavlja dostojanstvo, kraljevsko, svećeničko ili proročko; ruho koje vjernik nosi satkano je od evanđeoskih stavova: milosrđa, dobrote, poniznosti.
Dok su oni umirali, majka im nije mogla biti blizu”.
Lucia Pisapia Apicella
"O vjetre s Tirenskog mora, ti koji znaš moje ime,
poljubi moju majku, koja je daleko, umjesto mene".
Ovo je priča o Luciji Pisapia Apicella, iz mjesta Cava de' Tirreni, nedaleko Napulja u Italiji. Zvali su je "majka mrtvih" vojnika, čija je tijela tražila, identificirala i dostojno pokopala ili omogućila da se vrate njihovim obiteljima. Iako i sama majka, našla je vremena i načina kako ostvariti to nevjerojatno djelo milosrđa. Pronašla je te dostojno pokopala preko 700 tijela mrtvih vojnika, sve svojim golim rukama. Rukama jedne majke koja je ljubila nepoznate sinove, uglavnom neprijateljske vojske, kao svoje vlastite. Zato su je i prozvali "Die Mutter der Toten - Majka mrtvih".
Bog mi je na put života stavio mnoge divne ljude za koje sam živio, molio, trudio se otkriti im lice Božje, Njegovo neizmjerno milosrđe. U to se milosrđe jedino i ja pouzdajem. Bog mi je dao divnu obitelj. Ja nisam promašio. Moj je život imao duboki smisao.
Mons. Ivan Mustać
Obitelj je najtemeljnije, najgorućije i najizazovnije pitanje hrvatskog naroda i Crkve. Ona je prvi i najvažniji put ljudskog hoda, jer čovjek dolazi iz obitelji i duguje joj činjenicu da postoji. Ako čovjeku nedostaje obitelj, u njemu nastaje zabrinjavajući i bolni manjak koji će opteretiti cijeli njegov život.
Mons. Ivan Prenđa
Od don Ivana sam primila riznicu velikog blaga. Bdio je nad nama, vodio nas svugdje, radovao se iskreno u lijepim događajima i jecao bolno u teškim i žalosnim trenucima naših života. Osjećali smo da nas promatra i strepi nad nama. Uvijek je govorio da noću ne može mirno spavati dok mladi gube život na rivi. Ono što bi ga najviše oborilo s nogu jest rođenje novog djeteta. Nikad još, do današnjeg dana, nisam upoznala nekoga tko bi se tako obradovao svakom novom životu!
Ines Jednaković
Godine 2001. Mons. Ivan Mustać imenovan je od nadbiskupa Ivana Prenđe generalnim vikarom zadarske nadbiskupije. Njihov nas odnos podsjeća na odnos apostola Ivana, ljubljenog učenika, prema Isusu. Od dana kada je upoznao Nadbiskupa, nikad ga nije napustio. I kao što je Isus povjerio Ivanu da čuva njegovu Majku, tako je Nadbiskup don Ivanu povjeravao najvažnije zadaće za zadarsku nadbiskupiju.
Mladomisničko geslo: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi“ (Ps 37,5)
Don Ivan je osoba koja je o meni vodila očinsku brigu, s jedne strane nekad i oštar u odgoju, a s druge pun ljubavi preko koje sam mogao vidjeti Boga koji me ljubi. Moja slika Crkve bio je don Ivan, preko kojega mi se Bog pokazao kao dobar Otac, a Isus Krist kao dobar pastir.
Šime Ćurko
Osobu Mons Ivana Mustaća sažeto je opisala Ines Grbić: „Mons Ivan Mustać ili jednostavno don Ivica, je bio karizmatična osoba koja je, gdje god je bio, ostavljao tragove i davao se bez zadrške. Toliko prirastao ljudima da smo ga doživljavali jednim od nas, mnogima je bio poput člana obitelji. Njegova ljudskost bila je originalna, izvorna, zdrava. Oslobađajuća i obogaćujuća, da ti je život svojim prolazom kroza nj učinio dubljim, plemenitijim, ljepšim. Ležernim, prirodnim, neglumljenim. Bliska osoba kojoj se možeš povjeriti i koja te može razumjeti. Njegovo svećeništvo bilo je bez kompleksa, u davanju, dolasku do povjerene mu duše ili one koja je pred njim kao svećenikom. Bio je spoj ideje i njenog ostvarenja. Vizionar i realist. Ništa nije prepuštao slučaju i stihiji - praktičar, realizator, operativac, takav je bio i u svećeništvu. Spajao je u sebi ljudsku, Bogu otvorenu i posvećujuću, božansku dimenziju. Rijekom njegovog dinamičnog života tekao je navještaj Evanđelja (kerigma), služenje Bogu i ljudima (dijakonija) i zajedništvo (koinonia)“.
„Bdijte svaki dan i svaki čas i budite spremni činiti savršeno ono što je Bogu milo,
znajući da u času kada ne mislimo Gospodin dolazi“
Bazilije Cezarejski.
Možemo reći da se naše postojanje događa u očekivanju – od jednog događaja do drugoga. Čekajući da se rodim, čekam da odrastem i sazrijem, čekam da umrem, konačno čekam „ispunjenje“ života, koje stoji iznad svih očekivanja. Božićno vrijeme, kojemu kao priprema prethodi vrijeme Došašća, već nam nudi polog one punine božanskog, vječnog i blaženog života, koji nam je priopćen u Duhu Uskrsloga. Došašće nas podsjeća da smo svi istinski u iščekivanju. Iz tog razloga, ne možemo si priuštiti život kao u Noino vrijeme, u površnosti kao "vrhovnom poroku našeg doba", kako kaže Raimond Panikkar.
Božić je najpovoljniji trenutak u godini da se izrazi i podijeli snaga dobrote, ljubavi koja se daje i prima, prije svega u obitelji, uz ljude koji vole jedni druge.
U čaroliji božićnog duha svi mi možemo u svojim srcima pronaći onu dragocjenu domišljatost koju smo imali kao djeca: onu sklonost dobroti i iskrenosti koju trebamo njegovati u svakoj životnoj dobi.
Andrea Bocelli
Operni tenor Andrea Bocelli objavio je novi božićni album, na kojem svaku pjesmu pjeva zajedno sa svojim sinom Matteom i kćeri Virginijom, pod nazivom „Obiteljski Božić“. Iako Matteo (24), nije glazbeno sasvim sazreo kao njegov otac, on vrlo podsjeća na oca. S druge strane, Virginia, Andreina 10-godišnja kći, unosi fantastičnu dječju nevinost u cijeli album. Iako još djevojčica, pokazuje sposobnost glazbene izvedbe, na koju bi njezin otac trebao biti ponosan.
Posebno nas dira pjesma "Il Giorno più Speciale". Ova pjesma djeluje mnogo osobnije od ostalih pjesama na albumu. Obitelj koja zajedno pjeva - gotovo da izgleda kao improvizirano obiteljsko pjevanje na Badnjak.
Daj da u svakom čovjeku vidim Tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe.
Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali.
Miroslav Bulešić
Odluka iz Duhovnog dnevnika Miroslava Bulešića: „ući potpuni, ostati sami, izići drugačiji“.
Vođom se ne rađa, vođom se postaje. U čitavoj svojoj duhovnoj pripravi za svećeništvo, Miroslav Bulešić se za današnje pojmove čak pomalo skrupulozno preispitivao o sebi, svojoj prikladnosti, poslanju, cilju, krepostima, kao i o najuzvišenijim svojim čežnjama. Sve je to bio spreman dovesti u pitanje, a dovoljan bi mu razlog bio ako nije u skladu s Božjom voljom: "Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem“ (Fil 3, 7-8, usp. 1 Kor 13,3-13).
“Prijateljstvo između muža i žene prisutno je čini se prema naravi; naime, po svojoj je naravi čovjek skloniji da bude udvoje još više nego li u državi, kao što je sam dom prvotniji od države“.
“Onaj pak tko se ne može združivati, ili mu ništa ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.”
Aristotel
Martin Buber tvrdi: “U početku je odnos.” Odnos (Beziehnung) nas vodi susretu (Begegnung).
U Bibliji su obiteljsko-bračne razmirice maltene identične našim vremenima. Već su tada bili vrlo aktualni i dobro poznati obrasci bračnih ponašanja u razmiricama. Ovi se obrasci mogu sažeti po slijedećim uzorcima ponašanja bračnih partnera:
- 'prebacivanje krivnje na drugog supružnika' ('nisam ja nego...')
- 'izlijevi ljubomore' ('gdje si bio/bila?')
- 'djeca kao izvor bračnih problema' ('nikada ništa od njega/nje'')
- 'neplodnosti muža ili žene' ('ostali smo sami')
- 'mačo muškarac i dobra žena' ('mudra žena i glup muž').
Sve ovo i više, naći ćemo i u bračnim pričama današnjice. Odabrali smo nekoliko karakterističnih biblijskih priča oko bračnih razmirica koje su u biblijskoj pripovijesti i povijest ostavile dubokog traga, to jest nekoliko biblijskih bračnih parova uz svojevrsna 'gesla' sporova po kojima su se odvijale razmirice među njima: Adam i Eva ('nisam ja'); Sara i Abraham ('ostali smo sami'); Izak i Rebeka ('velika djeca velika briga'); Rahela i Jakov ('dosta mi je svega'); Nabal i Abigaila ('ljepotica i budala').
Claudia Messing, psihologinja, sociologinja i predsjednica Argentinskog društva za obiteljsku terapiju, u svojoj posljednjoj knjizi "Kako danas djeca misle i osjećaju", kaže da u naše vrijeme „dolazi do strukturne promjene na društvenoj razini u odnosu roditelj/odrasli – dijete, nazvana "simetrija djeteta s odraslom osobom". Djeca do te mjere oponašaju svoje roditelje i odrasle osobe, da ponavljaju njihove rečenice, način razmišljanja, stavove, znanje, tjeskobe, strahove te također oponašaju njihove nerazriješene životne priče. Tako se postavljaju na istu razinu - kao da su oni odrasle osobe".
“Zahtjevi odrastanja postaju sve teži. Djeca i mladi postaju blokirani, demoralizirani i napuštaju brzo svoje interese. Zato je pitanje poziva i zanimanja danas tako teško: moraju i žele izabrati zvanje koje im jamči zadovoljstvo i uspjeh i ne smiju pogriješiti. Moramo ih naučiti i pokazati im primjerom kako se otkriva postepeno vlastite interese i talente. U suprotnom, to je nešto što može paralizirati, gdje je zadovoljstvo otkrića potisnuto a sigurnost koju traže vrlo je teško pronaći.“
