“Vaš nakit neka ne bude izvanjski – pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.” 1 Pet 3, 3-4
“Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima.”
William C. Breda
“Bistar i razuman čovjek kreće se svojim svijetom u pristojnoj i prikladnoj odjeći.”
G.K. Chesterton
Vanjština i odjeća bitna su obilježja osobnosti oduvijek. Osim funkcionalnosti odjećom se na neki način iskazivala narav osobe. Problematika vezana uz način odijevanja seže iz davnih vremena gdje valja potražiti uzroke određenih pravila vezanih za odijevanje, koja su ustaljena do današnjih vremena. Odjeća je simbol bogat nijansama: predstavlja dostojanstvo, kraljevsko, svećeničko ili proročko; ruho koje vjernik nosi satkano je od evanđeoskih stavova: milosrđa, dobrote, poniznosti.
Dok su oni umirali, majka im nije mogla biti blizu”.
Lucia Pisapia Apicella
"O vjetre s Tirenskog mora, ti koji znaš moje ime,
poljubi moju majku, koja je daleko, umjesto mene".
Ovo je priča o Luciji Pisapia Apicella, iz mjesta Cava de' Tirreni, nedaleko Napulja u Italiji. Zvali su je "majka mrtvih" vojnika, čija je tijela tražila, identificirala i dostojno pokopala ili omogućila da se vrate njihovim obiteljima. Iako i sama majka, našla je vremena i načina kako ostvariti to nevjerojatno djelo milosrđa. Pronašla je te dostojno pokopala preko 700 tijela mrtvih vojnika, sve svojim golim rukama. Rukama jedne majke koja je ljubila nepoznate sinove, uglavnom neprijateljske vojske, kao svoje vlastite. Zato su je i prozvali "Die Mutter der Toten - Majka mrtvih".
Bog mi je na put života stavio mnoge divne ljude za koje sam živio, molio, trudio se otkriti im lice Božje, Njegovo neizmjerno milosrđe. U to se milosrđe jedino i ja pouzdajem. Bog mi je dao divnu obitelj. Ja nisam promašio. Moj je život imao duboki smisao.
Mons. Ivan Mustać
Obitelj je najtemeljnije, najgorućije i najizazovnije pitanje hrvatskog naroda i Crkve. Ona je prvi i najvažniji put ljudskog hoda, jer čovjek dolazi iz obitelji i duguje joj činjenicu da postoji. Ako čovjeku nedostaje obitelj, u njemu nastaje zabrinjavajući i bolni manjak koji će opteretiti cijeli njegov život.
Mons. Ivan Prenđa
Od don Ivana sam primila riznicu velikog blaga. Bdio je nad nama, vodio nas svugdje, radovao se iskreno u lijepim događajima i jecao bolno u teškim i žalosnim trenucima naših života. Osjećali smo da nas promatra i strepi nad nama. Uvijek je govorio da noću ne može mirno spavati dok mladi gube život na rivi. Ono što bi ga najviše oborilo s nogu jest rođenje novog djeteta. Nikad još, do današnjeg dana, nisam upoznala nekoga tko bi se tako obradovao svakom novom životu!
Ines Jednaković
Godine 2001. Mons. Ivan Mustać imenovan je od nadbiskupa Ivana Prenđe generalnim vikarom zadarske nadbiskupije. Njihov nas odnos podsjeća na odnos apostola Ivana, ljubljenog učenika, prema Isusu. Od dana kada je upoznao Nadbiskupa, nikad ga nije napustio. I kao što je Isus povjerio Ivanu da čuva njegovu Majku, tako je Nadbiskup don Ivanu povjeravao najvažnije zadaće za zadarsku nadbiskupiju.
Mladomisničko geslo: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi“ (Ps 37,5)
Don Ivan je osoba koja je o meni vodila očinsku brigu, s jedne strane nekad i oštar u odgoju, a s druge pun ljubavi preko koje sam mogao vidjeti Boga koji me ljubi. Moja slika Crkve bio je don Ivan, preko kojega mi se Bog pokazao kao dobar Otac, a Isus Krist kao dobar pastir.
Šime Ćurko
Osobu Mons Ivana Mustaća sažeto je opisala Ines Grbić: „Mons Ivan Mustać ili jednostavno don Ivica, je bio karizmatična osoba koja je, gdje god je bio, ostavljao tragove i davao se bez zadrške. Toliko prirastao ljudima da smo ga doživljavali jednim od nas, mnogima je bio poput člana obitelji. Njegova ljudskost bila je originalna, izvorna, zdrava. Oslobađajuća i obogaćujuća, da ti je život svojim prolazom kroza nj učinio dubljim, plemenitijim, ljepšim. Ležernim, prirodnim, neglumljenim. Bliska osoba kojoj se možeš povjeriti i koja te može razumjeti. Njegovo svećeništvo bilo je bez kompleksa, u davanju, dolasku do povjerene mu duše ili one koja je pred njim kao svećenikom. Bio je spoj ideje i njenog ostvarenja. Vizionar i realist. Ništa nije prepuštao slučaju i stihiji - praktičar, realizator, operativac, takav je bio i u svećeništvu. Spajao je u sebi ljudsku, Bogu otvorenu i posvećujuću, božansku dimenziju. Rijekom njegovog dinamičnog života tekao je navještaj Evanđelja (kerigma), služenje Bogu i ljudima (dijakonija) i zajedništvo (koinonia)“.
„Bdijte svaki dan i svaki čas i budite spremni činiti savršeno ono što je Bogu milo,
znajući da u času kada ne mislimo Gospodin dolazi“
Bazilije Cezarejski.
Možemo reći da se naše postojanje događa u očekivanju – od jednog događaja do drugoga. Čekajući da se rodim, čekam da odrastem i sazrijem, čekam da umrem, konačno čekam „ispunjenje“ života, koje stoji iznad svih očekivanja. Božićno vrijeme, kojemu kao priprema prethodi vrijeme Došašća, već nam nudi polog one punine božanskog, vječnog i blaženog života, koji nam je priopćen u Duhu Uskrsloga. Došašće nas podsjeća da smo svi istinski u iščekivanju. Iz tog razloga, ne možemo si priuštiti život kao u Noino vrijeme, u površnosti kao "vrhovnom poroku našeg doba", kako kaže Raimond Panikkar.
Božić je najpovoljniji trenutak u godini da se izrazi i podijeli snaga dobrote, ljubavi koja se daje i prima, prije svega u obitelji, uz ljude koji vole jedni druge.
U čaroliji božićnog duha svi mi možemo u svojim srcima pronaći onu dragocjenu domišljatost koju smo imali kao djeca: onu sklonost dobroti i iskrenosti koju trebamo njegovati u svakoj životnoj dobi.
Andrea Bocelli
Operni tenor Andrea Bocelli objavio je novi božićni album, na kojem svaku pjesmu pjeva zajedno sa svojim sinom Matteom i kćeri Virginijom, pod nazivom „Obiteljski Božić“. Iako Matteo (24), nije glazbeno sasvim sazreo kao njegov otac, on vrlo podsjeća na oca. S druge strane, Virginia, Andreina 10-godišnja kći, unosi fantastičnu dječju nevinost u cijeli album. Iako još djevojčica, pokazuje sposobnost glazbene izvedbe, na koju bi njezin otac trebao biti ponosan.
Posebno nas dira pjesma "Il Giorno più Speciale". Ova pjesma djeluje mnogo osobnije od ostalih pjesama na albumu. Obitelj koja zajedno pjeva - gotovo da izgleda kao improvizirano obiteljsko pjevanje na Badnjak.
Daj da u svakom čovjeku vidim Tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe.
Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali.
Miroslav Bulešić
Odluka iz Duhovnog dnevnika Miroslava Bulešića: „ući potpuni, ostati sami, izići drugačiji“.
Vođom se ne rađa, vođom se postaje. U čitavoj svojoj duhovnoj pripravi za svećeništvo, Miroslav Bulešić se za današnje pojmove čak pomalo skrupulozno preispitivao o sebi, svojoj prikladnosti, poslanju, cilju, krepostima, kao i o najuzvišenijim svojim čežnjama. Sve je to bio spreman dovesti u pitanje, a dovoljan bi mu razlog bio ako nije u skladu s Božjom voljom: "Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem“ (Fil 3, 7-8, usp. 1 Kor 13,3-13).
“Prijateljstvo između muža i žene prisutno je čini se prema naravi; naime, po svojoj je naravi čovjek skloniji da bude udvoje još više nego li u državi, kao što je sam dom prvotniji od države“.
“Onaj pak tko se ne može združivati, ili mu ništa ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.”
Aristotel
Martin Buber tvrdi: “U početku je odnos.” Odnos (Beziehnung) nas vodi susretu (Begegnung).
U Bibliji su obiteljsko-bračne razmirice maltene identične našim vremenima. Već su tada bili vrlo aktualni i dobro poznati obrasci bračnih ponašanja u razmiricama. Ovi se obrasci mogu sažeti po slijedećim uzorcima ponašanja bračnih partnera:
- 'prebacivanje krivnje na drugog supružnika' ('nisam ja nego...')
- 'izlijevi ljubomore' ('gdje si bio/bila?')
- 'djeca kao izvor bračnih problema' ('nikada ništa od njega/nje'')
- 'neplodnosti muža ili žene' ('ostali smo sami')
- 'mačo muškarac i dobra žena' ('mudra žena i glup muž').
Sve ovo i više, naći ćemo i u bračnim pričama današnjice. Odabrali smo nekoliko karakterističnih biblijskih priča oko bračnih razmirica koje su u biblijskoj pripovijesti i povijest ostavile dubokog traga, to jest nekoliko biblijskih bračnih parova uz svojevrsna 'gesla' sporova po kojima su se odvijale razmirice među njima: Adam i Eva ('nisam ja'); Sara i Abraham ('ostali smo sami'); Izak i Rebeka ('velika djeca velika briga'); Rahela i Jakov ('dosta mi je svega'); Nabal i Abigaila ('ljepotica i budala').
Claudia Messing, psihologinja, sociologinja i predsjednica Argentinskog društva za obiteljsku terapiju, u svojoj posljednjoj knjizi "Kako danas djeca misle i osjećaju", kaže da u naše vrijeme „dolazi do strukturne promjene na društvenoj razini u odnosu roditelj/odrasli – dijete, nazvana "simetrija djeteta s odraslom osobom". Djeca do te mjere oponašaju svoje roditelje i odrasle osobe, da ponavljaju njihove rečenice, način razmišljanja, stavove, znanje, tjeskobe, strahove te također oponašaju njihove nerazriješene životne priče. Tako se postavljaju na istu razinu - kao da su oni odrasle osobe".
“Zahtjevi odrastanja postaju sve teži. Djeca i mladi postaju blokirani, demoralizirani i napuštaju brzo svoje interese. Zato je pitanje poziva i zanimanja danas tako teško: moraju i žele izabrati zvanje koje im jamči zadovoljstvo i uspjeh i ne smiju pogriješiti. Moramo ih naučiti i pokazati im primjerom kako se otkriva postepeno vlastite interese i talente. U suprotnom, to je nešto što može paralizirati, gdje je zadovoljstvo otkrića potisnuto a sigurnost koju traže vrlo je teško pronaći.“
„Čovjek mora steći saveznika s kojim bi trebao jesti, piti, čitati, učiti, i spavati; kojem treba otkriti svoje tajne, tajne Tore, i tajne svakodnevnog života.“ Rabbi Nathan
Čovjek bez prijatelja je kao lijeva ruka bez desne P.C.Beentjes
Perikopa o prijateljstvu u rukopisu C zapravo je kombinacija Sir 6,5–17 i 37,1–6. Prijateljstvo je jedna od tema kojima se bavi Ben Sira u svom djelu, a ovaj tekst je njegov najpoznatiji tekst o prijateljstvu. Prvi dio teksta podsjeća čitatelja da mora biti oprezan u prijateljskim odnosima. Nadalje, Ben Sira spominje tri vrste opasnosti za prijateljstvo. Na kraju završava svoju perikopu opisom odanog prijatelja.
Ljudska priroda sa svojim potrebama i željama ima tri slabe točke, koje se odnose na tri sklonosti, koje možemo nazvati pukotinama ili otvorenim ranama. One u čovjeku postoje od iskona.
Prva pukotina oslabljuje zdravu i prirodnu želju čovjeka za životom, za postojanjem, za stvaranjem, za rađanjem. Zove se pohlepa. To je izopačena sklonost prema skupljanju za sebe, posjedovanju za sebe, rađanju za sebe.
Druga pukotina odnosi se na čovjekovu zdravu i prirodnu potrebu da bude priznat i ljubljen. Izopačena sklonost koja u nama živi sastoji se u sljedećem: Umjesto da nadiđemo potrebu za priznanjem i ljubavlju, umjesto da je pretvorimo u istinski i osobni odnos prema nekoj drugoj osobi, mi je koristimo samo za vlastitu korist.
Treća pukotina zbog koje smo krhki, ranjivi i osjetljivi na napast odnosi se na zdravu ljudsku potrebu za stvaranjem, organiziranjem, vladanjem nad vremenom i stvarima. Izopačena sklonost sastoji se u tome, da želimo nad svime vladati u svoju korist posredstvom moći, bogatstva ili znanja.
Sve je imao u svojoj glavi i spajao ljude po nekom svom unutarnjem osjećaju
Osjetio sam kako on vidi dalje od mene i odlučio sam ga poslušati
Donosimo priču Jere Bilana o čovjeku koji, kao možda i u vašem životu, stoji tu pored vas, često potiho i nezamjetljivo, u zgodama i nezgodama - i jednostavno se stavlja vama na raspolaganje...
Nauči sažaliti se i pronaći, ako ne opravdanje, onda objašnjenje za postupke onih koji su te povrijedili.
I uvijek se stavi na mjesto tih ljudi.
Mržnja te samo izjeda.
Ne traži pravdu od Boga, nego traži milosrđe.
Anthony Bloom od Suroza rođen je u Lausanni 1914. Rano djetinjstvo proveo je u Rusiji i Perziji, gdje mu je otac bio član ruskog carskog diplomatskog zbora. Za vrijeme ruske revolucije, njegova je obitelj morala napustiti Perziju te se 1923. nastanila u Parizu, gdje je on na pariškom sveučilištu diplomirao fiziku, kemiju i biologiju, te doktorirao medicinu. Godine 1939., prije odlaska na bojišnicu kao kirurg u francuskoj vojsci, potajno je položio monaške zavjete. Godine 1943. primio je tonzuru i dobio ime Anthony. Za vrijeme njemačke okupacije Francuske radio je kao liječnik i sudjelovao u francuskom pokretu otpora.
Kada govorimo o pomirenju, mislimo na novi odnos, posve nov odnos među sukobljenim stranama ili između čovjeka koji je duboko uvrijeđen i onoga tko ga je uvrijedio. To od strane uvrjeditelja znači da je priznao svoju odgovornost, a od strane uvrijeđenoga traži širinu srca, spremnost prihvatiti ponizno priznanje grijeha neke osobe, kao i otvoren razgovor koji ne traži obnovu prijašnjega, nego stvaranje novoga odnosa. Gospodin kaže: „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5).
Pozvani smo graditi mir birajući zvanje koje je dovoljno veliko da obuhvati cijelo čovječanstvo, graditi Kraljevstvo Božje, što uključuje mirotvorstvo: mir čovjeka s čovjekom, mir u malenim skupinama, mir u sve većim cjelinama, ali najprije mir s onim što je Bog stvorio i u čemu živimo. Tada ćemo imati zajednički cilj, i u zajedništvu toga cilja svijet ćemo učiniti onakvim, kakvog ga je Bog želio, pa ćemo se pomiriti i jedni s drugima.
Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“. Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.
Dosada je oduvijek bila strana i nepoznata riječ u našem životu.
Osim razgledavanja gradova, privlačili su nas prostori tišine.
Prije dva dana u 94. godini umro je akademik Viktor Žmegač, poseban čovjek: drag, miran, pouzdan, precizan. Poput renesansnog čovjeka o činjenicama, događajima, ljudima, zemljama, o umjetnosti, o životu – mnogo zna, i previše. Ljubazan je. Strog, čak i prema sebi. Germanist je i kroatist, profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, književnik, povjesničar, muzikolog, teoretičar književnosti i umjetnosti, putopisac.
Posljednjih petnaestak godina profesor Žmegač napisao je desetak fenomenalnih knjiga o civilizaciji, kulturi i umjetnosti Europe. Voli nadasve kulturu i umjetnost Europe, koju smatra središtem našeg planeta. Erudit je. Vrhunski. To je on, koji duboko poznaje ono čime se bavi ili proučava.
Bio je u braku s Cvijetom, autoricom udžbenika njemačkog jezika i savršenom predavačicom u školama stranih jezika: “Volio sam je neizmjerno od prvog dana do njezine smrti. Živjeli smo pola stoljeća u sretnom braku. Godine koje su slijedile, sve do kraja, bile su jedina tragedija u mom životu. Morala je živjeti u Domu u sve težem stanju. Pogodila ju je neizlječiva bolest spora toka. Terapije nema. Ni danas ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim epizoda iz našeg braka. Nije bila samo lijepa, draga, požrtvovna za obitelj, bila je i silno duhovita, puna viceva i doskočica. Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“. Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.
Biblija počinje s vrtom, vrtom koji je Bog zasadio u Edenu (usp. Post 2,8), a završava spominjanjem grada-vrta, nebeskog Jeruzalema: "Posred gradskog trga, s obje strane rijeke, stoji stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima" (Otk 22,2). Također u središtu Biblije nalazi se vrt, onaj iz Pjesme nad pjesmama, o kojoj je rabin Akiva rekao da je "Svetinja nad svetinjama" u Pismu, nalazi se vrt s vodama tekućicama i drvećem u cvatu.
Željeli bismo razmišljati o ovoj dvostrukoj perspektivi, koja povezuje "misterij" vrta s onim ljudskog para. Zašto par dogovara sastanak u vrtu? Kako je antropološki i kozmički lik para u vrtu nositelj teološke istine? Pjesma nad pjesmama pružit će "okruženje" za ovo razmišljanje; upravo je na stranicama Pjesme izričitije izražen poziv ljubavnika da odu u vrt: „Neka moj dragi dođe u svoj vrt [...]. Došao sam u svoj vrt, moja sestro, moja nevjesto" (Pj 4, 16-5,1). Govorit ćemo o mreži zajedničkih korijena, o brizi za zajednički dom, o ljubavi u obitelji. Par razmatran u tom kontekstu se otvara za Božanski plan, za život u punini, s mnogovrsnim plodovima.
Priznajem da se nas dvojica borimo jedan s drugim.
Nas smo dvojica bili toliko različiti i u toj svojoj različitosti toliko opasni jedan drugome.
Meni je trebalo malo ohrabrenja, malo prijaznosti, da mi otvoriš put, a ti si mi ga umjesto toga zapriječio, u dobroj namjeri, naravno.
U Pismu ocu Franz Kafka pripovijeda u formi pisma o svom životu bitno obilježenom prijeporima i nerazumijevanjem s ocem. Pismo je trebalo pokazati što je među njima sve pošlo po zlu, jer nisu više mogli razgovarati među sobom. To je pismo napisao 1919. godine, kad mu je bilo 36 godina, ali pismo nikad nije uručio ocu. Povod Pismu je očevo pitanje, zašto ga se Franz toliko boji:“ Nedavno si me upitao zašto ja tvrdim da osjećam strah pred tobom? Kao i obično, nisam ti znao odgovoriti na to pitanje, djelomice upravo zbog tog istog straha što ga osjećam pred tobom.“ Strah je do te mjere prevladao da je prešao u osjećaj krivnje: „Ja sam pred tobom izgubio samopouzdanje i zamijenio ga beskrajnim osjećajem krivnje“. U takvoj situaciji Franz se osjeća slabo i nemoćno, nezaštićeno. Uvijek se osjeća krivo jer nikada ne može biti u pravu: „Kosti nitko nije smio gristi, ti da. Ocat se nije smio srkati, ti da“. Postao je nesigurno dijete a ta nesigurnost otvorila je vrata daljnjim strahovima.
Bračna i ljubavna priča u slikama: Mark Chagall i Bella Rosenfeld
I postala si moja žena
Za godine koje dolaze. Najdraža.
Darovala si mi našu kćer, rijedak dar
u najsvečaniji dan...
Hvala ti o Bože u visinima
Za dan i za mjesec.
Mark Chagall
On portretira svoju ženu kao maštovitu, intelektualnu, asertivnu ženu:“ S kim je mogu usporediti? Bila je kao nijedna druga. Bila je Bašenka-Beločka na brdu, zrcaliala se u rijeci Dvini sa svojim oblacima, drvećem i kućama. Želio sam da se probudi u mom vlastitom sanjarenju“. Njen glas je bio, kako kaže on „poput pjeva ptice s nekog drugog svijeta“.
Dvije revolucije, dva rata, siromaštvo, česta putovanja — Bella Rosenfeld, vjerna muza i supruga Marka Chagalla, bila je s njim gotovo 30 godina. Njegov anđeo, simbol ljubavi na svim njegovim slikama, nježna, pametna, lijepa, Bella je razumjela Chagalla kao nitko drugi i prihvatila ga takvog kakav jest. Niti jedna slika nije dovršena bez njezina odobrenja, umjetnik ju je obožavao, volio kao nikoga do kraja svoga dugog života.
Prošlo je 60 godina od enciklike Ivana XXIII. »Pacem in Terris - Mir na zemlji«. Enciklika je i dalje vrlo aktualna jer je u svijetu u kojem se vode brojni ratovi, kao ovaj u Ukrajini, terorizam, pojava virusa, problemi hrane i vode, utrka u naoružanju i ponovna prijetnja nuklearnim ratom, te razne druge negativne društvene pojave, ugrožen upravo mir na svim razinama - opći mir na zemlji. Očekivalo se da nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine, simbola podjele Zapada i Istoka, dolazi novo razdoblje mira, karakterizirano općom sigurnošću i bez opasnosti od nuklearnoga rata. No pokazuje se upravo ovih dana nešto sasvim suprotno. Prijetnja raste do nepredvidivosti, budući da je ponovno nuklearno oružje i realna opasnost njegove upotrebe postala ponovo naša svakodnevnica. Carl Gustav Jung davno je to dobro ocrtao: »Samo se gomila odgovarajući materijal (oružje), i nepogrješivo će se ono đavolsko ojačati u čovjeku, te s njim krenuti na pohod.«
"Gotovo je nemoguće misliti da se u atomskoj eri rat može koristiti kao instrument pravde", napisao je Ivan XXIII., koristeći latinski izraz "alienum est a ratione" - razmišljanje o ratu kao rješenju sukoba, je "nerazumno". On zagovara dijalog između ljudi, koji se ideološki ili na drugi način razlikuju, te suradnju u uzajamno korisnim pothvatima »između svih ljudi dobre volje«.
Poštovani i dragi čitatelji, zahvaljujemo svima koji posjećuju stranicu.
Željeli bi je unaprijediti i obogatiti novim sadržajima.
Molimo vas da nas kontaktirate, pošaljete svoje prijedloge i priloge. Stranica je zamišljena da pripada svima koji je posjećuju.
Vjerujemo da svi imate bogatstva koja možemo međusobno podijeliti, ideje koje mogu učiniti boljom stranicu i naše živote, životna iskustva i mudrost koji nas sve mogu obogatiti.
Sve što smo doživjeli,vidjeli, čuli, pročitali, itd., sve je dio našega iskustva i može na neki način biti utkano u ovu stranicu.
