Djeca oponašaju svoje roditelje
Claudia Messing, psihologinja, sociologinja i predsjednica Argentinskog društva za obiteljsku terapiju, u svojoj posljednjoj knjizi "Kako danas djeca misle i osjećaju", kaže da u naše vrijeme „dolazi do strukturne promjene na društvenoj razini u odnosu roditelj/odrasli – dijete, nazvana "simetrija djeteta s odraslom osobom". Djeca do te mjere oponašaju svoje roditelje i odrasle osobe, da ponavljaju njihove rečenice, način razmišljanja, stavove, znanje, tjeskobe, strahove te također oponašaju njihove nerazriješene životne priče. Tako se postavljaju na istu razinu - kao da su oni odrasle osobe".
“Zahtjevi odrastanja postaju sve teži. Djeca i mladi postaju blokirani, demoralizirani i napuštaju brzo svoje interese. Zato je pitanje poziva i zanimanja danas tako teško: moraju i žele izabrati zvanje koje im jamči zadovoljstvo i uspjeh i ne smiju pogriješiti. Moramo ih naučiti i pokazati im primjerom kako se otkriva postepeno vlastite interese i talente. U suprotnom, to je nešto što može paralizirati, gdje je zadovoljstvo otkrića potisnuto a sigurnost koju traže vrlo je teško pronaći.“
Claudia Messing
Što je simetrija djeteta s odraslim?
„Simetrija djeteta s odraslim“ strukturna je psihička promjena novih generacija djece i mladih, koja u manjoj mjeri zahvaća i odrasle, a na društvenoj je razini još uvijek nepoznata. No, time propadaju naši tradicionalni modeli autoriteta, budući da se danas nalazimo s djetetom i mladom osobom koja ne poznaje autoritet, koja se od rođenja osjeća „ravnopravnom s odraslima“, što radikalno mijenja i utječe na obrazovnu paradigmu u školi i obitelji.
Riječ je o promjeni obilježja najranije identifikacije s roditeljima. Kako više nema toliko utjecaja straha i distanciranja kao kod prijašnjih modela roditeljstva, danas dijete od rođenja, zahvaljujući svojim zrcalnim neuronima (Rissollatti, G, 1996.) – u velikoj mjeri oponaša svoje roditelje kao da je pred ogledalom. Tako se postavlja u ravnopravan položaj s odraslom osobom, vjerujući svojim kriterijima više nego kriterijima svojih roditelja. Zato se autoritet roditelja i učitelja mora svaki dan iznova potvrđivati.
Ali istovremeno, dijete ne dovršava potpuno odvajanje ili individualizaciju, već radije ostaje kao dio cjeline sa svojim roditeljima, raspolažući s jedne strane vlastitim vremenom, energijom, resursima, kao da je sve njegovo, kao da mu sve pripada, dok s druge strane istovremeno od roditelja očekuje razumijevanje i zadovoljenje svojih potreba. Ne poznaje dovoljno vlastite granice i ograničenja niti one drugih pa ih stoga ne internalizira, zbog čega su netolerancija na frustraciju i veliki zahtjevi tako izraženi. Taj nedostatak separacije znatno otežava pronalaženje vlastitog zvanja i profesionalnog identiteta, te općenito usporava procese sazrijevanja i osamostaljivanja., te postaju sve izraženiji nasilni odnosi u bliskim odnosima.
Zbog izraženog fenomena oponašanja roditelja gotovo u svemu, imamo toliko djece koja govore, misle i osjećaju se kao odrasli. Mogu biti vrlo neovisni i raspolagati s mnogo informacija gotovo bez ograničenja, jer im upravo nedostaje bilo kakvo postavljanje granica. Zato ima toliko darovite, a istovremeno toliko djece s poteškoćama u prilagođavanju i ponašanju. Vanjski čimbenici to pogoršavaju. Na primjer, potrošačko tržište iskorištava prednost simetrije djeteta s odraslom osobom i shvaća ga kao povlaštenog potrošača, kojemu nameće modu, igračke i druge proizvode.
Brzina novih tehnologija pojačava njihovo nestrpljenje, njihovu potrebu za neposrednost i potvrđuje fantaziju da se sve može postići jednim klikom. Konačno, mreže i društveni odnosi jačaju njihovu ovisnost o pogledu drugoga, nauštrb internalizacije roditelja kao zaštitnika koji jačaju sigurnost i samopoštovanje.
S jedne strane, mogu preuzeti kontrolu nad situacijama i emocijama koje im ne odgovaraju, dok se s druge strane osjećaju poniženo i obezvrijeđeno u svojoj „ravnopravnoj poziciji“, kada im roditelji ili druge odrasle osobe govore što da rade. To stvara stalni kratki spoj u svakodnevnoj komunikaciji, ali i u odgoju i obrazovanju. Jedan od velikih je netolerancija na pogreške. Ne priznaju poraz u igri, sportu, loš crtež, općenito poraz i pogrešku. Npr. loša ocjena može se pretvoriti u nepremostivu dramu. Svaka greška se doživljava kao neuspjeh, kao potpuni neuspjeh i to se proteže na njihovu osobnost poslije kao odrasle osobe, koje vrlo teško donosi neke važne odluke, osobito one egzistencijalne prirode.
Psihička i psihološka ravnopravnost djeteta i mlade osobe s odraslom osobom potpuno modificira ustaljenu paradigmu autoriteta i uvelike otežava ograničenja i postavljanje granica. Jako cijene ono što oni rade za svoje roditelje jer smatraju da ono što pripada roditeljima nije dio njihove obveze. Ako pristanu nešto učiniti, mnogo puta to je u zamjenu za nešto drugo. Na primjer: "Oprat ću zube, ako mi kupite to i to. Uradit ću domaću zadaću, ako mi dopustiš da igram Playstation“. Ako roditelj prihvati ovakav način, samo će ojačati imaginarnu jednakost s djetetom, što roditelji po svojoj ulozi nisu.
Zadatak je odrasle osobe promicati najbolji odnos, što znači sposobnost razumijevanja koja postoji kod djece i mladih kada se zaokupi njihova pažnja, traži njihova suradnja, to jest kada je poruka formulirana s poštovanjem, jasnoćom i empatijom. Zadatak je odrasle osobe naučiti ih preuzimanju odgovornosti bez potrebe za naredbama ili kaznama, pomoći im da povrate svoje mjesto kao djeca kako bi se oslobodili te unutarnje usamljenosti, pretjerane samozahtjevnosti, netolerancije na frustracije i imaginarne samodostatnosti, te pretjeranog oponašanja drugih i njihovih životnih priča na uštrb vlastite, što izaziva višestruke patnje kod mladih generacija.
Glavna poteškoća koju nosi simetrija jest to što djeca oponašaju svoje roditelje, ali ih ne internaliziraju (pounutarnjuju) kao zaštitničke figure. Zato su iznutra prepuštena sama sebi, prepuštena vlastitim strahovima i nesigurnostima te vlastitom samozahtjevu i volji, tako da riječi roditelja ne mogu biti primljene kao od autoriteta i nemaju snagu postavljanja granica.
Ono konfliktno i traumatično što roditelji ne elaboriraju iz svoga života i prisutno je kroz mehanizme emocionalne nepovezanosti, pojavljuje se kod djece bez inhibicija i cenzure, kao tragedija u dva čina, te generira patnju i patologiju koju je teško prevladati jer ne pripada vlastitom iskustvu nego tuđem. Nesvjesno, kroz prisilu ponavljanja, proizvodi svoje učinke ne samo na život svakog pojedinog, već se također prenosi kroz generacije od nesvjesnog do nesvjesnog.
DIMENZIJE I UČINCI SIMETRIJE
Prva dimenzija: oponašanje odraslih osoba
To je izrazito oponašanje načina na koji odrasli govore, razmišljaju i djeluju, što ih dovodi do toga da su do te mjere sjedinjeni s njima da preuzmu njihove uloge i funkcije, emocije, osobine, nezadovoljene želje kao svoje vlastite, kao i nerazriješena traumatična iskustva i situacije vlastitih roditelja i prethodnih generacija.
Jedna od glavnih posljedica tako snažnog oponašanja roditelja jest to što dijete vjeruje da je ono poput odrasle osobe s jednakim sposobnostima i mogućnostima, ne opažajući ograničenja i nedostatak resursa koje mu nameću stupanj zrelosti i razvojna faza kroz koju prolazi. Djeca misle da mogu činiti sve što i odrasli, da im ništa ne nedostaje za korištenje ove moći – kao što su dob, pozicija, zrelost ili iskustvo. Iz njihove perspektive, misle da mogu činiti sve što i roditelji.
Najvažnija od posljedica ove zbrke je to što, osjećajući se odraslo, dijete smatra da mu više nije potrebna skrb ili zaštita roditelja, što ga dovodi do imaginarne samodostatnosti, usamljenosti i nedostatka zaštite.
Druga velika posljedica jest sklonost brigama, uznemiravanju, uzimanju na sebe i opterećivanje brojnim problemima koje mu ne pripadaju. Djeca misle da mogu zamijeniti mjesto svojih roditelja, brinuti o njima, kontrolirati ih, savjetovati, odgajati braću i svoje vršnjake (prijatelje) te također zauzeti i mjesto svojih učitelja.
Zbog rigidnosti koja često odlikuje djecu, ponašanja i govor odraslih djeca doživljavaju prenaglašenima i pretjeranima, pa su često izražena kroz probleme i poremećaje za koje roditelji nerijetko traže savjet i pomoć. Oni se često podudaraju s problematičnim ili konfliktnim obilježjima odraslih osoba s kojima zajedno žive, te uzrokuju trpljenje i patnju, koji nisu uvijek ni adekvatno prepoznati i tretirani. Također oponašaju nerazriješenu traumatičnu povijest ili situacije roditelja koje se prenose na njih kao djecu, i to u funkciji simetričnosti, to jest preuzimanja uloge odraslih.
Druga dimenzija: jednakost s odraslim osobama
Ne samo da dijete oponaša rečenicama i stavovima odrasle osobe, do te mjere da se potpuno poistovjeti s njome, nego to što prenaglašeno oponašanje stvara imaginarni učinak jednakosti odraslog i djeteta. Dijete ne prepoznaje razlike, osjeća se jednakim, doživljava kao da ima ista prava i ovlasti kao odrasla osoba, potpuno se izjednačujući s njome.
Stoga od položaja jednakosti u kojem se nalazi ne zamjećuje niti u dovoljnoj mjeri internalizira razliku između odrasle osobe i sebe, naprotiv oslanja se na vlastito (ograničeno) znanje. To duboko komplicira proces odgoja i obrazovanja jer djeca ne prepoznaju riječ odrasle osobe kao kompetentnu, već kao jednako vrijednu bilo čijoj drugoj riječi. Ta uvjerenost djeteta u vlastite kriterije mišljenja i prosuđivanja znači da odrasla osoba mora stalno potvrđivati vlastiti autoritet, što onda neprestano stavlja u krizu mogućnost odgoja i autoritet poznat do sada.
Nije isto odgajati i postavljati ograničenja djetetu koje prepoznaje razliku između odrasle osobe i sebe, koje je u svojoj glavi internaliziralo odnos odrasla osoba - dijete i, s druge strane, dijete koje vjeruje samo vlastitoj prosudbi i stavlja se u jednak položaj s odraslom osobom vjerujući samo vlastitoj prosudbi. Reagirajući na prijedlog odrasle osobe, osjeća se poniženo, obezvrijeđeno, preneraženo i pokušava nametnuti svoje mišljenje kao ispravno i jedino vrijedno.
Ponavljanje takve situacije i nedostatak svijesti odraslih o ovoj strukturnoj promjeni, moglo bi dijete potaći da razvije ono što nazivamo „negativističkim i nepoželjnim ponašanjem”. Razumijevanje simetrije pruža nam još jedan pogled da shvatimo teškoće odrasle osobe u provođenju autoriteta. Kao što smo već kazali, velik je naglasak stavljen na neuspjeh očeva u obavljanju njihove uloge, te se stalno naglašava potreba postavljanja granica za djecu i mlade. Međutim, odraslima nisu pruženi odgovarajući instrumenti za to, jer još uvijek nije poznato u kojoj je mjeri dječja psiha drugačija od one odrasle osobe. Pred nama se nalazi dijete koje se u svojoj nutrini poistovjećuje i smješta na istu razinu s odraslom osobom. Zbog toga je potrebno modificirati model autoriteta i postavljanja granica, kako bi se on prilagodio toj stvarnosti.
Treća dimenzija: fantazija potpunosti, nedostatak odvajanja i nedostatak uključivanja roditelja kao zaštitnih figura
Kao rezultat prenaglašenog oponašanja odraslih, teško je identificirati i internalizirati roditelje kao one koji skrbe i štite. Dijete naglašeno reproducira odraslu osobu, ali je ne internalizira, i dalje funkcionira kao da j e dio jedne cjeline, što mu otežava odvajanje, autonomiju i potpunu individualizaciju. Taj nedostatak odvajanja navodi ga da vjeruje u imaginarnu cjelovitost iz koje je moguće postići potpunu, savršenu i apsolutnu sigurnost. Granice i ograničenja, koje svaki čovjek ima, ne toleriraju i to ih dovodi do velike netolerancije na frustraciju. Drugo obilježje simetrije među generacijama jesu ogromni zahtjevi prema sebi i drugima, što ih dovodi da postaju vrlo rigidni i napeti, ali i do blokada, te napuštanja vlastitih ciljeva.
Svi ti čimbenici, a posebno nedostatak prihvaćnja roditelja kao zaštitnika, dovode ih u stanje unutarnje napetosti i osamljenosti, što u interakciji s okolinom potiče stvaranje novih problema i poremećaja koji se javljaju kod djece i mladih, a u velikoj mjeri i kod odraslih - kao što su porast anksioznih poremećaja, impulzivnost, nedostatak koncentracije, depresija, problemi s prehranom, nasilje te različiti razvojni poremećaji.
Novi model autoriteta
Moramo osigurati da se dijete osjeća cijenjenim zbog svoje suradnje, da osjeća zahvalnost i radost roditelja, što je drugačije od davanja nečeg materijalnog zauzvrat. U nekom trenutku nije loše dobiti i nagradu ili mu reći da smo jako ponosni na njegovo ponašanje.
Stvarni autoritet postižemo na tri načina. Prvi je autentičnost i prepoznavanje vlastitih ograničenja. Dijete će surađivati sa svojim roditeljima ako iskreno percipira da i oni trebaju i traže pomoć. Za to odrasla osoba mora napustiti svemoć i naučiti tražiti suradnju svoje djece, prepoznajući vlastita ograničenja. To znači da ne može učiniti sve što dijete od njega traži. U suprotnome, dijete počinje stvarati pritisak na roditelja.
Drugi uvjet je postojanost i poštovanje. Traženje pomoći ne znači da prestajemo biti kao odrasli jasni i čvrsti u svom zahtjevu. Moramo potpuno odbaciti poziciju žrtve i znati upravljati komunikacijom: govori kada te drugi sluša i prekidaj komunikaciju kada počinje borba za moć. Biti sa stavom se može naučiti, a jedan od načina je povezivanje s našim vlastitim roditeljima. Značaj i potpora naših roditelja čini nas jačima i manje ovisnim o neposrednim odgovorima, zahtjevima i ponašanju djece.
Posljednji uvjet je zahvalnost, uvažavanje. Djeca se doživljavaju na pravi način kao dio cjeline s roditeljima ukoliko roditelji rade stvari za njih a ne umjesto njih. U tom smislu roditelji mogu postati zaštitne figure s autoritetom koji će kod djece rađati zahvalnošću i uzajamnim poštivanjem kroz komunikaciju.
- Claudia Messing
- Hitovi: 1442