O dvojniku govorimo kada se u jednom prostorno-vremenskom kontekstu, to jest u jednom mogućem svijetu stvorenom književnom, digitalnom ili nekom drugom fikcijom, identitet lika udvostručuje: jedan postaje dvoje; lik stoga ima dvije inkarnacije: dva tijela koja odgovaraju istom identitetu i često istom imenu.
Spoznati sebe golog znači postati svjestan svoje ranjivosti – svojih fizičkih granica u vremenu i prostoru i svojih temeljnih, fizioloških nedostataka.
Svi smo u arci, koju su nam u nasljedstvo ostavili naši preci. To mora biti popraćeno zahvalnošću. Jordan Peterson
Noa je imao tri sina koji su se zvali Šem, Jafet i Ham (Postanak 5,32). Šem je bio praotac svih sinova Eberovih, a to je važno jer je riječ Eber korijen riječi “hebrejski”. Sama Riječ Šem znači “ime”, što znači da je Noa očekivao da će ime njegovog sina biti veliko. Noa je udijelio svoj blagoslov Šemu, čime ga je postavio iznad njegove braće (Postanak 9,26–27), a upravo je preko Šema došao obećani potomak koji će satrti Sotonu (Postanak 3,15). Dok je blagoslivljao svog sina Jafeta, Noa je rekao sljedeće riječi: „Nek Bog raširi Jafeta da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek` mu je sluga!“ (Postanak 9,27). Ham je bio najmlađi od trojice Noinih sinova. Zbog Hamova grijeha protiv oca Noe (Postanak 9,20-25), Noa je prokleo Kanaana, rekavši da će on biti sluga Šemu (Postanak 9,26).
U zaleđu grada Morondava na Madagaskaru nalazi se poznata „Avenija Baobaba“. Malo dalje nalaze se posebni baobabi, -“ les Baobabs amoureux „ (zaljubljeni baobabi), koji kao da izlaze iz jednog korijena. Zapravo, radi se o jednom stablu baobaba s dva debla omotana spiralno jedno oko drugog u beskonačni zagrljaj.
Deblo baobaba je mekano i treba mu dugo godina da naraste. Stabla mogu biti visoka i do 25 metara te stara tisućama godina. Tek nakon 20 godina stablo prvi put procvjeta i donese plodove. Zbog sporog rasta i mekoće uspoređuju ga s malgaškim ženama. U južnom dijelu Madagaskara stabla tamarinda se često namjerno sade pored baobaba kako bi formirali par, jer stabla tamarinda zbog brzog rasta i tvrde kore označavaju muževnost, brzinu, efikasnost. I danas se na zapadnoj obali Madagaskara vrše rituali tijekom kojih novovjenčane žene stoje ispred baobaba kako bi se pomolile za plodnost i uspješan brak, za koji je kao i za baobabov rast - koji kad naraste u sebi skriva mnogovrsne korisne plodove - potrebna strpljivost, ustrajnost i blagost.
Donosimo tekst don Šimuna Doljanina o štetnosti žurbe za rast ljubavi i dodatak kroz dvije priče o baobabu koje to potvrđuju.
"Za mladih dana želio sam vruće, da srca drugih svojim prožmem srcem, da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam ne znah kamo…." Byron Manfred
„Nju (Gretu) ne zaboravljam, sve mi dolazi na pamet Schillerov stih: "Oh, dass sie ewig grünen bliebe, die schöne Zeit der ersten Liebe." (O, da se vječno ostane zelenjeti lijepo vrijeme prve ljubavi). Prva je ljubav najdublja i zato mi je uspomena sveta. Sve je ovo prolazno. Kao Gretu teško da sam što tako duboko volio; i svejedno prošlo je, sjećam se, oplemenilo me je, ali se i bez toga može živjeti.” Ivan Mertz
Ivan Merz je rođen 1896. u Banjaluci, kao sin jedinac u svojih roditelja, odgajan u liberalnom građanskom duhu. Odrastao je u također u Banjaluci, u obiteljskom i društvenom ambijentu gdje se više pazilo na građanske i svjetske vrednote, dok su kršćanske bila više formalnost i tradicija. Bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu. Studirao je u Beču, Parizu i Zagrebu. Postao je doktor znanosti. Bio je profesor francuskog jezika i književnosti. Imao je široku kulturu. Bio je jedan od nositelja katoličkog pokreta, puno je radio s mladima, napisao je mnogo vrijednih tekstova. Umro je 1928. sa 32 godine na glasu svetosti. Grob mu se nalazi u Zagrebu u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.
U šesnaestoj godini zaljubio se u svoju vršnjakinju Gretu Teschner. Taj doživljaj zaljubljenosti vrlo je snažno proživljavao. No, ubrzo je Greta, za kratkog boravka kod roditelja u Travniku, stupila u vezu s jednim mladićem muslimanom koji je iskorištava i napušta. Ona to doživljava vrlo traumatično i tragično, te je u tom razočaranju počinila samoubojstvo: „Kad sam saznao za njezinu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego vremenom... Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi. Duša se je njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost. Ali Bože, groza me hvata kada pomislim da si je život sama uzela.“
Ako ste među mnogim ljudima koji se svakodnevno muče, imajte na umu da su i mene moje muke dovele svrsi mojega života, koja me čekala.
A ta je svrha bila daleko, daleko, iznad svega što sam mogao i zamisliti.
Želim da iskusite svu radost i sve ispunjenje koje vam je On namijenio.
Započinjem ovu priču, jer osoba o kojoj ću pisati je imala velik utjecaj na moj život u doba moje prebrođene krize. Centar svega jest zapravo velika ljubav Kristova koju On ima za svakog čovjeka na svoj način.
Nick Vujičić rođen je 1982. u Australiji, kao prvo dijete u obitelji, međutim svijet je ugledao bez ruku i nogu, bez ikakva medicinskog objašnjenja. Na porođaju njegov otac i majka su bili u velikoj krizi, do te mjere da ga majka nije htjela držati ni dojiti prva 4 mjeseca njegova života. Trebalo im je mnogo vremena da povjeruju Bogu da On nije pogriješio. Nakon Nicka podigli su još dvoje djece koja su rođena potpuno zdravi.
A ja sam bila živa i lijepa. Ja sam napunila Ramu radošću. Ali on je htio nešto što ja nisam. I kad me ubio ništa nije dotakao od onoga što ja jesam.
Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini slobodna nedodirljivom slobodom i voljena ljubavlju što preporađa.
Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.
Diva je bila kći Luke Grabovca i njegove supruge Luce, koji dugo vremena nisu mogli imati djecu pa se tek u starosti Bog smilovao vrućim molitvama Lucinim, te im podario divnu kćerkicu Dijevu (Djevica-Virginija), ili kako je narod onog kraja skroz ikavski izgovarao Diva Grabovčeva.
„Čovjeku je dana sloboda i uzor. Sloboda da se osjeća gospodar na svome, da slobodno traži istinu i nove puteve. Uzor, da se penje prema njemu, da ima cilj prema kome ide.“
Ivo Mašina rođen je u Preku 1927. od roditelja Ive i Marice. Potječe iz brojne obitelji s devetero djece. Živio je, kako kaže Mladen Dorkin, „za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti. U njegovu srcu nije bilo mjesta sebičnosti, mraku, mržnji i osveti. Živio je za ideal Ljubavi i Slobode. U njegovoj viziji to je Isus Krist, savršeni Bog i čovjek. Zato je i težio da prinese sebe kao savršenu žrtvu, koju će prinijeti čista srca za slobodu Domovine, pravo na snove i vjeru koji se mogu i moraju ostvariti, i to kao pobjeda dobra nad zlom, svjetla nad tamom. San je Ive Mašine potpun i sretan čovjek, slobodan u svojim mislima, čežnjama, htijenjima, božanski uspravan u dostojanstvu u jednako tako slobodnom i sretnom, u dostojanstvu suverenom, ponosnom narodu“.
Donosimo priču o Telemahu i Odiseju, o ocu i sinu, o dvoje ljudi koji su učili na svojim pogreškama. Donosimo također iskustvo Massima Recalcatija, talijanskog psihijatra koji je ponajviše pisao o Telemahu i Odiseju, o potrebi sina za ocem i potrebi oca za sinom. On nam iznosi svoje iskustvo s vlastitim ocem, njegovom odsutnošću i o onome što je naslijedio od svoga oca.
Svi smo barem jednom bili Telemah, barem jednom pogledali horizont mora, čekajući da nam se odatle netko ili nešto vrati, dođe k nama i povrati nam snagu za život. Današnji Telemah jesu mladi u stanju otuđenosti: bez jasne budućnosti, uništeni iznutra, bez perspektive, bez autentičnog iskustva, bez želje, u ropstvu uživanja, nezaposleni, nesigurni. Naša djeca ne nasljeđuju Kraljevstvo, već mrtvo tijelo, iscrpljenu zemlju, uništeno gospodarstvo, neograničen dug, nedostatak posla i bez životnog su horizonta. Naša su djeca iscrpljena.
Donosimo zanimljivo iskustvo volontiranja u jednom sirotištu u Tanzaniji mladića iz Metkovića Grgura Vugdelije.
Ne znam točno kako sam došao na ideju da idem volontirati, i to baš u Tanzaniju. Jednostavno se ukazala prilika. Uvijek sam htio otići u Afriku. Otkad znam za sebe, to mi je oduvijek bila želja. I tako sam otišao.
Stara latinska izreka Vita hominis militia superterram est, koja znači Ljudski život na zemlji je borba, najslikovitije odražava život junaka ove priče. Njegov način življenja ukratko bi se mogao prikazati kao snažna borba, neprestana utrka i želja za samoostvarenjem. Takav je život proživio atletičar Jesse Owens, Afroamerikanac koji je osvojio četiri zlatne medalje i bio zvijezda na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine.
Svatko od nas ima u sebi Kajina i Abela i svaki dan postoji borba da zastranimo na Kajinov put. Povijest je ispunjena mnogim ljudima koji su krenuli tim putem i iza njih nije ostalo ništa doli krv i smrt. Što znači ispravno žrtvovati? To znači pasti na koljena i moliti Gospodina da zapali žrtveni oganj. To znači dati Gospodinu najbolje od onoga što imamo.
Karol Woytila je kao pomoćni biskup Krakova, pod pseudonimom Andrzej Jawień, napisao dramu u tri čina Pred zlatarnicom (Przed sklepem jubilera), o životu tri para. Zapravo, "o ljubavi kao trajnom izazovu", jer „ljubav određuje budućnost", svakoga od tri para i svakoga od nas. Prepuna je simbolike i može snažno govoriti svakome od nas, bez obzira na dob ili spol.
Svi parovi i supružnici koji su u ovim teškim danima razdvojeni zbog raznoraznih okolnosti sigurno se pitaju kako li će prebroditi ovo teško vrijeme. Naime mnogi od njih su zdravstveni djelatnici, mnogi su u samoizolaciji ili se pak nalaze u različitim gradovima. Ovaj tekst smo namijenili njima kao jednu pomoć i nadu u bolje sutra.
Za poruku koju želimo poslati poslužit će nam priča Johna R. R. Tolkiena iz njegove trilogije Gospodar prstenova.
Kakva priča o ljubavi! Ljubav kao vrlina bori se s ludošću i korupcijom, izdajom i licemjerjem, s kukavičlukom i opakom brutalnošću, s pobunom i bolešću i - pobjeđuje.
