Još snažno odjekuje, na početku ove godine, osobni i zborni zaziv snažnog, zemaljskog i mističnog u isto vrijeme - Kyrie - pjesme s kojom je Angelo Branduardi, poznati talijanski kantautor, želio zatvoriti Annus horribilis (Godina užasa) pandemije. To je vrijeme koje ga je duboko potreslo, skoro prekinulo i gotovo iznutra ugrozilo njegov album „Put duše“ koji je, kao životni trenutak, postao prosvjetljujući i prosvijetljeni zapis, objavljen krajem 2019. godine, nadahnut glazbenim opusom srednjovjekovne njemačke mističarke svete Hildegarde von Bingen.

«Pao sam u osamu (šutnju)“, izjavljuje  Branduardi, govoreći o vremenu pandemije. „S pjesmom Kyrie vratio sam se glazbi. Pjevač-skladatelj prisjeća se ove pjesme riječima: «To je za mene plač (vapaj), jedna strašna Božja tišina. Tako sam je razumio.  Mjesecima nisam svirao, sada skladam pun čuđenja, poput djeteta.”

Intervju s Angelom Branduardijem napravio je Massimo Iondini

  

Kyrie (Gospodine smiluj se)

 Jer dug je put

 kad  pada noć

 I jedno svjetlo nije dovoljno

 da mi donese svjetlo

 Sav kruh nije dovoljan

 da utaži glad

 Sva voda nije dovoljna

 da ugasi žeđ

 A ljubav nije dovoljna

 da ublaži bol

 Ako  otvoriš oči tad ćeš vidjeti 

 Udahni i diši

 Hodaj iznad sjena 

 Otkrij, upoznaj i istraži

 Ne sudi, tješi

 Ne zaboravi na oprost

 Jer dug je put

 kad  pada noć 

 i ljubav nije dovoljna

 da ublaži bol

 I ovo svjetlo nije dovoljno

 da ti povrati svjetlo

 I sav kruh nije dovoljan

 da utaži glad

 I sva voda nije dovoljna

 da ugasi žeđ

 Sva vatra nije dovoljna

 da ti zagrije ruke

 A ljubav nije dovoljna

 da ublaži bol

 A ljubav nije dovoljna

 da ublaži bol

 Kyrie (Gospodine  smiluj se)

Sada već 70-godišnji kantautor iz Lombardije gleda prema naprijed i obećava novu pjesmu: „iznenađenje za mene i za one koji me slijede, pjesmu skoro dječjeg čuđenja, velike radosti. Ne znam kada, ali znam da će se ova pjesma „Kyrie“ naći na online platformama, objavljena je u studenom 2020. kao dar za moj skori rođendan, 12. veljače. Za moj prethodni, 70. rođendan, Covid je blokirao sve na samom početku izlaska albuma „Put duše“. Unutarnje putovanje, koje se uživo nije moglo odvijati, nadam se da se unatoč svemu nastavilo u dušama ljudi, moje publike. U međuvremenu, još uvijek odjekuje u meni ovaj posljednji stavak moje skladbe „Kyrie“, inspirirana kongoanskom tradicijom „Missa Luba“, koja uvijek znači nadu. Jer sam dugo vremena očajavao, kušajući Božju šutnju i odsustvo glazbe, pa je time bilo sve još bolnije”.

Da li je skladanje ove dirljive pjesme bio za tebe oslobađajući čin?

„Temeljna faza putovanja. To je prije svega vapaj, barem sam ga tako shvatio, jer je Božja tišina zastrašujuća. Kroz cijelo vrijeme pandemije nisam odsvirao ni jednu notu niti uzeo u ruke ijedan  instrument. Nisam mogao slušati ništa što me obično pokreće i tješi. Pokušao sam mnogo puta, a onda sam odustao. Nakon što sam napisao „Kyrie“, odjednom sam osjetio kao da sam uskrsnuo. Tajanstveni učinak, jer sam mogao i  želio tražiti od Gospodina jednostavno ovo: Smiluj mi se. Isprva sam mislio da sam napisao nešto vrlo bolno, ali umjesto toga svi oni koji su to čuli otkrili su pjesmu duboko utješnu i punu nade”.

Je li taj veliki akord bio dio toga?

«Zapravo sam mislio kako je nada izražena samo zahvaljujući zaključnom velikom akordu, što je čest način uporabe u renesansi. Osim toga, to nije mogao završiti u E-minor, što izražava najtužniji tonalitet koji postoji, doista grobni zvuk. Ali u stvari, sve je usklađeno s tekstom moje supruge Luise Zappe. Dakle, na kraju sam shvatio da nisam napisao ono što sam namjeravao na početku, to je pjesma povjerenja”.

A od čega se sastoji ta krajnja nada?

„To je ispunjenje, osnovna etapa jednog puta koja me je dovela do toga da prevladam teški i bolni osjećaj napuštenosti, Božje šutnje i ljudskog poraza, da prigrlim tišinu kroz sve dublje razumijevanje naše pripadnosti. Mislio sam da ću izraziti bol, ali na kraju nisam. To je bilo za mene iznenađujuće otkriće. Time se moj osobni i intimni osjećaj napuštenosti pretvorio u neočekivani čin nade.”

Tajna duše i glazbe?

S „Kyrie“ sam shvatio nešto vrlo važno za sebe osobno i tu ulaze u igru neizrecive dinamike za umjetnika koji, u mojem slučaju, preko glazbe liječi sebe i svoju dušu. Čak je i veliki psihijatar poput Giovannija Battiste Cassana uvjeren da u mozgu, psihi ili duši glazbenika ima nešto posebno, nešto drugačije. Glazbenik često vidi iza zatvorenih vrata. Razmišljao sam o tome i shvatio sam da zapravo za glazbenike, puno više nego za druge ljude, nema posredovanja između njih i svijeta, kao što je rekao Ennio Morricone. Glazbenici su, više od svih ostalih umjetnika, poput ljudi na rubu, iako bogati. U tim danima šutnje u svojoj percepciji iskusio sam ono što je moj prijatelj Franco Battiato, s kojim sam vrlo povezan, definirao u jednoj od njegovih prekrasnih pjesama - kao „sjenu svjetla”.

„Ljubav nije dovoljna da ublaži bol”, pjeva na kraju „Kyrie“...

"Tu je granica ljudske ljubavi, iako vrlo visoko. Nikad nam nije dovoljno, ima svoju nepopravljivu nepotpunost. Ima veliku moć utjehe, ali zahtijeva da se uvijek uzdiže prema gore, prema više. A ova naša iluzorna vremena, s tehnokracijom na vlasti, tipična su za ljudsko stanje. U tom smislu sretan sam što veliki šok i nevjerojatna optužba dolaze od male djevojčice Grete Thunberg. Nije slučajno da je pobuna protiv Grete i onoga što ona predstavlja u mnogim slučajevima bila nasilna i ustrajna”.

Hoće li Covid napokon naučiti nešto odlučujuće svijet, politiku, ljude pa makar i pojedinačno?

„Sada sve to utječe da ljudi puno razmišljaju. Ali ne znam koliko će trajati. Međutim, očekujem da će prije ili kasnije izaći novo sunce. To svakako nije sunce budućnosti ideološkog pamćenja. Riješimo se lažnih ciljeva koji ne služe i ne spašavaju čovjeka, od nesputanog gospodarskog rasta do razvikanog BDP-a koji uvijek mora rasti po svaku cijenu. Dosta tih zabluda”.

Što ćeš osobno pamtiti?

«Prije svega, što sam ostvario „Kyrie“, kao blagoslov u ovoj fazi mog života kada me je tišina glazbe zapravo dovela do neke vrste egzistencijalnih ograda. Ne znam hoću li se i kada vratiti svirati uživo. Naravno, kad opet uzmem violinu mislim da neću imati dojam koji sam uvijek imao u prošlosti, da ona svira mene. Ali to je bilo jednostavnije i fizički samo pitanje pamćenja mišića.”

Sv. Franjo je rekao da mijenjaš svijet popravljajući ga...

„Briljantan poučak. Ismijavanje svih mitova revolucija. Danas, ako ništa drugo, pravu revoluciju stvara papa Franjo sa svime što nam svakodnevno govori. Vraća me u moj daleki, ali uvijek prisutan album Beskonačno mali (Infinitamente piccolo), koji je franjevački osvijetlio moju karijeru i život.”