Ja odlazim al′ ostajem, vi ostajete al′ idete sa mnom
20. listopada slavimo dvije obljetnice isusovca oca Ante Gabrića - njegov odlazak u njegovu drugu domovinu Indiju 1938. godine i njegov odlazak u kuću nebeskoga Oca točno prije 33. godine.
Sl. Božji otac Ante Gabrić bio je skrbnik i učitelj brojnih malih i velikih Indijaca. Još su mi jako živa sjećanja o vremenu kada sam slušala njegova izlaganja u crkvi sv. Ilije kao dijete. Tako je živopisno i uvjerljivo iznosio svoja iskustva i razmišljanja, da smo svi mi mali tada potvrdno odgovorili kako želimo s njim u Indiju, u tu zemlju čežnji. Mene kao učitelja ta njegova životna uloga potiče na razmišljanje bi li on i danas mogao biti odgojitelj? Jesu li njegove odgojne metode i stavovi prihvatljivi i danas kada ga više od 30 godina nema među nama? Ja vjerujem da jesu, a ukoliko sumnjate, pokušat ću i vas uvjeriti u to.
Tko je bio otac Ante Gabrić?
Otac Ante Gabrić bio je isusovac i misionar, veliki i sveti čovjek. Rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. godine. Roditelji Petar Gabrić i Katarina (rođena Antićević) u vjeri i ljubavi odgajali su svoga Antu, njegova četiri brata i njegove četiri sestre.
Rano je postao ministrant. U to je vrijeme u Metkoviću župnik bio fra Leonardo Bajić, a sakristan Jakov Petrov pripremao je oca Antu za ministranta. Ministrirajući, gledao je fra Leonarda i „zavidio“ mu na sreći što u rukama drži Isusa i daje ga drugima. Već tada je čvrsto odlučio: „I ja ću biti fra Leonardo.“
Sanjao je o tome da će poput župnika u svojoj župi postati franjevac, ali dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo njegovu odluku i utjecalo na njegov životni put. Jednom su prilikom isusovci zakasnili na brod pa su odlučili prespavati u Metkoviću, upravo u kući oca Ante Gabrića. Te večeri jedanaestogodišnji Ante slušao je zanimljive priče o djelovanju misionara u nepoznatim i dalekim zemljama. Priče su ga oduševile i u njemu se javila želja da postane isusovac. Umjesto u Sinju, svoje je školovanje nastavio u Travniku, Zagrebu i Italiji. Dok je još bio student, poslao je molbu da mu se odobri odlazak u misije u Indiju. Molba mu je 21. srpnja 1938. godine odobrena, a kažu da je, kad je čuo tu vijest, od sreće napravio kolut naprijed u zraku.
20. listopada 1938. ukrcao se na brod Victoria u Genovi i otplovio u Indiju. Teologiju je završio u Kurseongu, gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. godine. Sljedeće dvije godine provodi u Moropaiju i Ranchiju da bi konačno prispio u Bošonti, gdje provodi narednih 16 godina. Za indijski narod otac Ante kaže: „To mi je, iza hrvatskog roda, najdraži narod na svijetu.“
U teškim uvjetima života jednoga od najsiromašnijih dijelova Indije naš glasoviti misionar uspio je napraviti puno dobrih djela. U najtežim trenutcima tražio je i dobivao pomoć od Hrvata iz domovine i dijaspore te od različitih svjetskih udruga za pomoć. Zanimljivo je da se u kapelicama, koje je gradio po područnim selima, nedjeljom i blagdanima slavila sveta misa, a ostalim danima služile su kao područne škole. Najviše se brinuo o bolesnicima i sa sobom na pohodima uvijek nosio torbu s lijekovima. Najsretniji je bio dok je ljudima prenosio Radosnu vijest i upoznavao ih s Isusom.
Njegovo djelovanje nije se puno razlikovalo od onoga u Bošontiju. Područje Moropaija u jesen 1970. godine pogodila je velika poplava. Otac Ante pobrinuo se da pomoć stigne do svih osiromašenih obitelji. No, sljedeće je godine u Moropai nagrnulo više od devet milijuna izbjeglica s druge strane Gangesa, koje je prognala fanatična pakistanska vojska. Zbog njih organizira Food-for-work projects, kroz koje stanovnici i izbjeglice svojim radom, popravkom nasipa i putova, zarađuju osnovne namirnice za život.
Posljednje mjesto u kojem je otac Ante boravio bilo je Maria Polli (od 1975. do 1988. godine). Tamo je djelovao kao župnik. Zanimljivo je da je otac Ante promijenio ime sela iz Kumrokhali u Maria Polli (u prijevodu Marijino selo). Kao župni stan poslužila mu je stara koliba, a kao katedrala šator. Kratko nakon osnivanja nove župe za Mali koncil - MAK, mjesečni vjerski list za djecu, piše da već zida sirotište, dispanzer za gubavce i samostan u kojem će stanovati kćeri Misionarke ljubavi (Majke Terezije). Sestre su vodile brigu o djeci i o gubavcima, a dnevno su pregledavale oko 2 000 bolesnika. Veliku važnost pridaje školstvu i obrazovanju. Škole oca Ante Gabrića bile su najcjenjenije u Bengaliji. Osobama s njihovom svjedodžbom otvarala su se sva vrata i odmah su se mogli zaposliti. Pokrenuo je i „kooperativno društvo“. To je bila blagajna solidarnosti u koju je svaki član mjesečno davao po jednu rupiju i iz koje je mogao poslije dobiti pomoć ako bi se našao u potrebi. Za beskućnike koje su osiromašili poplava ili ciklon organizira gradnju koliba, pa i čitavih sela. Župa se čudesno razvijala, a duhovna su zvanja bujala.
Zajedno s Majkom Terezijom surađuje s tvornicom cipela Bata te otvara prvi pogon u Maria Polliju, a zatim i u Đišu Polliju. Selo Đišu Polli (u prijevodu Isusovo Selo) nalazi se 30 km istočno od Maria Pollija. Otac Ante već je ostario, ali to ga nije spriječilo da nastavi sa svojim djelovanjem. Jako je volio djecu i za njih je najviše napravio. Gradio im je prihvatilišta, liječio ih, odijevao, obuvao, otvarao škole, radionice i mala sjemeništa, držao im vjeronauk. Kažu da je hranio preko 22 600 djece, a u svom je džepu ili u torbi uvijek za njih imao neki slatkiš. Kao pravi Neretvanin učio ih je plesti vrše i loviti ribu. Nikad mu nije dosadilo raditi i širiti Božju poruku, štoviše, smatrao je da ima premalo vremena odraditi sve što je naumio.
Malo je poznato da je upravo na inicijativu hrvatskih isusovaca Majka Terezija otišla u misionarke u Indiju i da joj je tamo otac Ante Gabrić bio veliki prijatelj. Otkako su se našli u Kalkuti, njihovi susreti, dopisivanje i suradnja trajali su do kraja života oca Ante. Liječili su bolesne, tješili umiruće, gradili i zidali i duhovno i materijalno, širili Radosnu vijest u najsiromašnijem dijelu svijeta. Oboje su bili poznati po zadivljujućoj brizi za ljude u Bengaliji, bez obzira na vjeru. O njihovu radu najviše se zna iz rubrike „Suradnici Majke Terezije i o. Ante Gabrića“ koja je desetak godina izlazila u Malom koncilu. Svojom požrtvovnošću i brigom za bolesne i siromašne i otac Ante i majka Terezija zaslužili su poštovanje ljudi svih vjera i narodnosti.
Otac Ante je dugo pobolijevao, ali je bio izrazito revan duhovnik i nije slušao liječničke savjete. Načeti organizam posebno je iscrpila zaraženost pokvarenim mesom, jer nije imao hladnjaka u kojem bi ga sačuvao. Nakon točno pedeset godina misija, nakon točno pedeset godina neumornoga rada svetoga čovjeka koji je od Neretve do Bengalije pružao svoju pomoć najpotrebnijima, 20. listopada 1988. godine, Isus ga je pozvao k sebi. O njegovim posljednjim trenutcima svjedoči velečasni Sylvester kojemu je u jednom od posljednjih razgovora s osmijehom na licu rekao: „Isus zove. Došlo je vrijeme.“ Pokopan je po vlastitoj želji pod palmom u Maria Polliju, blizu crkve koju je sagradio i blizu špilje Majke Božje. Za ukop su ga obukli u bijelu reverendu. Sašili su mu je njegovi siromasi koje je školovao jer u ormaru nije imao ništa. S njim je, po njegovoj želji, u grob stavljena gruda neretvanske zemlje i bočica Jadranskoga mora. Njegov grob danas posjećuju mnogi hodočasnici i mole se ocu Anti, a poznato je da su se po njegovu zagovoru dogodila mnoga uslišanja i ozdravljenja.
Na njegov 100. rođendan, 28. veljače 2015. godine, u prostorijama Nadbiskupskog duhovnog stola na zagrebačkom Kaptolu, sjednicom koju je otvorio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, službeno se je otvorio biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, SJ.
Ljubav prema Domovini
Otac Ante je običavao reći kako ima dvije domovine: Hrvatsku i Indiju. Na pozadini jedne fotografije na kojoj šeta kroz blato opisuje: „Kroz lijepo i masno bengalsko blato... Gore nego u Koševu!” Vaš Ante. Svaku prigodu je koristio za isticanje te svoje ljubavi prema rodnom kraju, sve do zadnjeg trenutka kada je poželio biti pokopan s grudom neretvanske zemlje i bočicom Jadranskog mora u svojoj drugoj Domovini. Može li ta ljubav biti primjer današnjim učiteljima i mladima kako voljeti svoju zemlju sa svim njenim osobinama, a ne uvijek tražiti nešto negativno? Zar je nešto tuđe ljepše od onoga što imamo? Tuđe je nepoznanica iza koje se može svašta sakriti. Lako je zamjerati i osuđivati, ali pokušajmo voljeti ono što nam je dano i ono što je naše. Uvijek možemo poput oca Ante učiniti nešto što će prostor i ljude koji nas okružuju učiniti boljima.
Ljubav prema roditeljima
Otac Ante je s 11 godina otišao od svojih roditelja. Nije se nauživao njihove pažnje, stoga je cijeli život žudio za njima, osobito za majkom koju nakon odlaska u Indiju nije više zatekao živu. U Solinu 1976. godine u svom se govoru obratio izravno majkama riječima: „Majke, budite nam majke, spasite naš narod i domovinu svojom majčinskom ljubavlju.” Imaju li današnji mladi takvu vrstu ljubavi i poštovanja prema roditeljima ili ih uzimaju zdravo za gotovo? Jesu li današnji roditelji svjesni snage i važnosti koju imaju ili su to „gurnuli“ u drugi plan pritisnuti obavezama koje su im nametnute ili koje su sami odabrali? Mislim da svi moramo osvijestiti važnost svakog razgovora, zagrljaja ili poljupca s bilo kojom dragom osobom kao da je posljednji jer kao što je rekao otac Ante o svojoj majci nakon njezine smrti: „...njezina me ljubav držala, i još me drži i držat će me do kraja...“
Medijska pismenost oca Ante
Otac Ante je bio prepoznatljiv po brojnim pismima koja je napisao (8000 pisama!). U njima je dijelio svoje misli s obitelji i prijateljima, ali i zahvalnost brojnim dobročiniteljima. A zamislimo samo da je u njegovo vrijeme postojao internet i društvene mreže? Do kojih bi sve dobročinitelja još došao i koliko bi pomoći za Indijce tek onda dobio? Djeci i mladima trebamo medijsku pismenost priblažavati na taj način, objašnjavajući koje im sve mogućnosti nude, a oni ih nisu svjesni jer su se s njima rodili. Predlažem da otac Ante jednog dana kad bude svet, bude zaštitnik medijske pismenosti jer on joj je zasigurno bio začetnik.
Misionarsko djelovanje
Cijeli Antin život bio je usklađen s ovom njegovom rečenicom: „Treba gorjeti i izgorjeti … a mi dimimo! A zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?! Ja ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate pa izgori potpuno! … Život dati drugima, to i jest ljubav. Imati život samo za sebe, taj život ništa ne znači… Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje. I darovi i život! Najslađe je kad sve možeš dati.“ On definitivno nije dimio, izgarao je i davao se na sve načine do zadnje minute svoga života. On je bio jedno veliko davanje, bilo da je riječ o slatkišima koje je uvijek imao u džepu u slučaju da naiđe neko dijete ili duhovnom davanju poput onog zadnjeg koje je imao za samohrane majke prije svoje smrti. Nemamo svi mogućnost gorjeti na njegov način, ali možemo svatko u svojim životnim malim ulogama bilo obiteljskim ili poslovnima, uvijek davati svoj maksimum. Otac Ante znao je govoriti i ponavljati kako je život jednostavan, samo ga mi ljudi kompliciramo jer je očito jako komplicirano biti jednostavan.
„Ja odlazim al′ ostajem, vi ostajete al′ idete sa mnom.“
Zadnja slika kada sam vidjela oca Antu i dalje mi je izrazito „živa“ u sjećanju. Stajao je na dnu stepenica ispod svoje obiteljske kuće i gledao po kraju svoga djetinjstva. Ne znam o čemu je razmišljao, ali djelovao je sjetno, kao da je znao da mu je to posljednji posjet. I sada, premda su 33 godine prošle od tada, imam osjećaj da je ostao s nama. Iako je otišao, sve nas koji smo ostali nakon njega i dalje svojim divnim primjerom vodi sa sobom.
MOLITVA
za proglašenje blaženim
sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski,
u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru,
darovao si nam herojski primjer
kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost
da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim
i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio,
udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Izvor: Naš otac Ante Gabrić, 2015., OŠ Stjepana Radića, Metković
Fotografije: Zvonimira Atletića i iz obiteljskih albuma
- Nikolina Vugdelija
- Hitovi: 682