Nisam se htio čitav podrediti košarci i biti samo košarkaš. Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne kupljenom, nadmetanju. Tako sam rano odlučio da novac, slava i taština za mene ne smiju ništa značiti. Igram, živim i u tome ću uspjeti.

Ako krenete od glavnog ulaza u Mirogoj prvom stazom uz sjeverne arkade, na prvom njihovom kraju – kod malog ulaza u groblje – nalazi se mala otvorena kapela. Uđite! Tu je pred vama najprije grob Ive Tijardovića i iza njega grob Ante Mimare. U kutu ćete odmah zapaziti lijepu Krešinu bistu na malom postolju gdje je uklesano zlatnim slovima: „Divnom čovjeku – vjerniku – slavnom svjetskom sportašu – hrvatskom domoljubu – vjernom suprugu – nježnom ocu“. I potpis: Supruga Ljerka i djeca – Ana, Iva, Krešimir Petar.

Naš Krešo, otkad ga poznajem, bio je dubok vjernik, ali o tome nije govorio, on je svoju vjeru činio. Pripadao je Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, ali nije bio vjernik samo po toj pripadnosti. On je dosita vjerovao u osobnoga Boga i osobno je nastojao da tu vjeru u život provede. Hvala ti, Bože, što si stvorio Krešu i darovao mu tako dobru narav i Tvoje je divne darove usavršio svojom marljivošću. On je u Te vjerovao, ti si mu bio temeljno nadahnuće života. I znao je da smrt nema posljednje riječi jer Ti si ŽIVOT. U Tebi, i za njega i za nas. Neka otpočine u Tebi sa svima svetima dok se i mi s njime zajedno ne nađemo u Tebi, živote svih života (Fra Bonaventura Duda).

Rođen je 26. studenog 1948. u Zagrebu. Po tada ustaljenom obrascu, baba se najprije pobrinula da se unuk pravilno krsti. Ime Krešimir je dobio po svetom Krševanu, zaštitniku grada Zadra, čija je godišnjica pada na 24. studenoga, dva dana prije njegova rođendana. Roditeljima se nije ispunila želja da se zove Branimir: „Možda ja nisam pogodio rođendan točno na svetoga Krševana, ali je zato sestra Gordana rođenjem točno pogodila dan 24. studenoga 1951.“

Vratili su se u Zadar 1952., kad je imao četiri godine: „Moje su najranije uspomene na događaje i ljude vezane uz Jadran i Zadar. Djetinjstvo sam proveo u razrušenom i gotovo uništenom gradu , ne baš uzbudljivo, ali ni odviše monotono. Ljeta sam provodio u Dobropoljani s rođacima. Tamo sam naučio sve o moru, a bila je tamo i druga klapa, drukčija prijateljstva i drugi način života. Uz to što smo gledajući starije učili kartati, bili smo zaposleni kao berači smokava, grožđa i maslina. Jednoga od tih ljeta imao sam neobično upečatljiv san. Sanjao sam neko mjesto koje nikada prije nisam vidio, puno golih planina i pustinjskih nizina. Nisam putovao izvan Zadra i otoka, tako da je to bio prostor kakav nisam prije vidio. Kao da je moja mašta stvorila nekakav drukčiji svijet. Nikad nisam uspio izbrisati to mjesto iz glave. „

Poslije mature upisao se na jedini fakultet koji je postojao u Zadru, povijest umjetnosti:  „Trošio sam se u pukom trajanju, dopustio vremenu da me nosi i zapravo živio nesportski. Udovoljavao sam hirovima trenutka i lošim navikama dangubeći po kafićima i barovima uz gust dim cigareta. Shvatio sam da to što radim nije dobro i da me neće nikamo odvesti. Tonuo sam sve dublje u svoj obijestan svijet koji je vodio u propast. Putuješ, jedeš, piješ, igraš, spavaš i ideš posvuda. To je ritam iz kojeg nema izlaza. Oguglaš na sve. Najbolji lijek je san, a što više spavaš, sve ti se više spava. Živjeli smo istinskim nomadskim životom, kao vagonaši i globtroteri…, bez pravog obiteljskog života i svog doma, pa je bilo prirodno da smo često doživljavali krize.“

Na poziv Brigham Young University otišao je u  Ameriku i tamo proveo 4 godine na studiju. Kaže da je tamo imao sve što čovjeka čini sretnim i zadovoljnim: „Bilo je to drugi put da putujem u Ameriku, ovaj put sâm. Imao sam tada 20 godina. Bez ikakvog straha pošao sam na dalek put. Stigao sam u Provo, koji je na nadmorskoj visini od 1800 metara. Izišao sam iz auta i osvrnuo se oko sebe. Nešto mi je bilo poznato. Imao sam osjećaj da sam ondje već bio. Stjenovite planine izgledale su mi zapanjujuće. U jednom sam se trenutku sjetio da su sve to obrisi iz sna koji sam imao kao dječak u Dobropoljani. Bilo je očito da nisam uzalud prevalio tolik put. Udahnuo sam zrak punim plućima i uživao u čistoći mirisa. Osjećao sam da se obnavljam iznutra.“

Tamo se prvi put susreo s mormonima, Svecima posljednjih dana: „Prije dolaska jedva sam znao za mormone. Bila je to za mene jedna od brojnih protestantskih religija koje su drugi smatrali sektama, ali koju su mnogi uvažavali zbog njezine ozbiljnosti i tvrdokornosti. Teško mi je bilo shvatiti njihova gledišta, pogotovo zato što potječem iz obitelji u kojoj se nije prakticirao vjerski život. Otac i majka nisu vjernici, a bake i djedovi znali su me dok sam bio dijete povesti na božićne i uskrsne obrede, čisto zbog održavanja običaja. Našao sam se u središtu mormonske crkve, u svakodnevnom doticaju s vjernicima, koji su se pokazali kao pošteni ljudi. Nisu mi nametali svoje stavove, bilo im je samo bitno da igram. A i ne znam kako bi mi išta objasnili kad ih uopće nisam razumio.“

Putovanja su mu proširila obzore i upozorila na nedostatke, kako u znanju tako i u ponašanju:           “Samosvijest, drskost, poduzetnost i zadarski okviri u kojima sam se kretao postali su mi preuski. Osjećao sam nesklad između vanjskoga i unutarnjeg života. Htio sam upiti sav svijet, a nisam ga mogao doživjeti jer mi je nedostajalo znanja, sklada i mjere. Putovao sam kontinentima igrajući, uspio u košarci, postajao sam zvijezda i mogao sam trošiti, izlaziti i zabavljati se kako sam htio. Naravno da je i moj izgled govorio o mojem načinu života. Pustio sam brkove, bradu i dugu kosu da bih sličio hipijima. Sve u znaku vremena! No u košarci se nisam ponašao hipijevski. Tu sam bio marljiv, revan i pouzdan. Uvijek sam nastojao dati sve što sam mogao i nikada nisam prelazio granice interesa kluba ili reprezentacije.“

Živio je među velikim sportašima, a vrlo malim ljudima, i među neznatnim sportašima koji su bili jako veliki ljudi: „Nisam imao uzore. Oni zbog nekog razloga za mene nisu postojali, bili su daleki, nestvarni. Došao sam u sport koji ih u to vrijeme nije ni imao. Nije postojao nijedan igrač u kakvog sam se htio pretvoriti. Morao sam si stvoriti fiktivnog heroja sa svim atributima koje sam sâm htio posjedovati jednog dana – kombinaciju beka, visokog krila i tada nepostojećega lutajućeg centra. Zato u početku nisam ni bio shvaćen. Došao sam u svijet različit od normalnoga, u svijet dvostrukog morala, gdje najbolje prolaze ljudi koji jedno govore,  a drugo rade, i gdje te prosuđuju po tvojem tijelu. Nije da sam imao prekrasno tijelo, ali kad su vidjeli visinu i mršavost, zanemarili su ostale atribute, kao što su pamet i tehnika. Tako sam odmah došao u sukob. Nisam htio biti ono što su drugi određivali da bih trebao biti. Nisam se htio pokoravati nečemu što bi vodilo u propast. Moj temperament i duh bili su  suprotnost mojemu tijelu. Odlučio sam: ako već ne mogu naći igrača prema kojemu ću se formirati, stvorit ću ga u sebi.

Istovremeno sam tvrdio da su sportaši ljudi koji imaju svoje mane i vrline. One se nekako više ističu na napornim utakmicama i turnejama, i time kvare harmoniju i sliku mojih prijatelja, kolega, pa čak možda i mene samoga. Moja filozofija igre bila je nešto drukčija od američke. Bio sam odgajan u duhu zajedništva. Kod kuće, u Zadru, nitko me nije pitao hoću li dati deset, dvadeset ili trideset koševa. Samo bi se katkad neki strijelac želio istaknuti. Nikad se nisam želio isticati nauštrb ukupnog rezultata. Smatrao sam najvažnijim da momčad pobijedi. Možda sam prebrzo došao do svega onoga što sam htio ostvariti. Upoznao sam i američki dio slave. Sve je pompoznije, ljepše i spektakularnije  nego kod nas, ali u biti je – isto. Postao sam indiferentan prema nekim obilježjima modernog života: skupim automobilima i luksuznim kućama. Vidio sam oko sebe toliko svačega da to jednostavno na mene više nije ostavljalo  trajniji dojam. Možda me okolina prebrzo prihvatila, ne kao stranca nego kao člana Sveučilišta. U neku mi je ruku odgovaralo da budem različit od drugih u društvu, gdje su svi iste vjere i istog naukovanja. Kao stranac, djeluješ šarmantnije i možeš si dopustiti stvari koje drugi ne smiju. Nisam se trebao dokazivati niti sam trebao nešto posebno raditi. Trebao sam samo živjeti. Kako sam htio živjeti, tako sam sve više postajao svjestan razlike između onoga svjetovnog i duhovnoga što se isprepletalo u meni.“

Dolazak u Provo bio je prekretnica u njegovu životu: „Najveći je problem kad se prvi put upoznaš s vjerom to što ostaneš u raskoraku s religijom. Stekneš li spoznaju da postoji Bog, dolaziš do pitanja što ti trebaš raditi, a što će učiniti Bog. U cijeloj Uti, a naravno i u Provu, mormoni su u većini i snažno utječu i na druge, prije svega primjerom. Smirenost koja je zračila s njihovih lica i svjesna discipliniranost na koju sam nailazio na svakom koraku pokrenula je u meni – dotad sklonom svojeglavosti i pomalo anarhičnom avanturizmu, pa i drskoj prkosnosti i silovitosti – niz pitanja. Počeo sam propitivati vrijednost košarkaških rekorda i idolopoklonstvo profitu kao jedinom indeksu vrijednosti. Kad sam se zbog dubokih unutarnjih potreba zaželio priključiti mormonima, to je izazvalo mnoga čuđenja i nevjerice. Dok nisam sa sobom raščistio neka pitanja, nisam se htio izjasniti. Ali kad sam vođen nekim unutarnjim glasom krenuo obući novo bijelo ruho na pristupnom obredu krštenja, bio sam siguran da ću time samo dobiti. I to mnogo.“

Košarka ga je vodila da razmišlja dalje, o samom životu i smislu svega: Ubrzo sam shvatio da se svijet košarke, odnosno sporta, razlikuje od „normalnog“ svijeta. Naše poimanje svijeta nešto je drukčije od poimanja redovnih studenata, radnika, službenika i sl. Mi živimo u stalnom pokretu, krećemo se, nešto se stalno događa, i stalno se za nešto živi. Za neki cilj koji je uvijek nadohvat ruke, neko prvenstvo za godinu dvije, subotnju utakmicu, tjednu utakmicu, bilo kakvu utakmicu. Jedino ti se ona mota po glavi i kad tu završi, samo razmišljaš o slijedećoj. To je katkad toliko stravično teško da ti koji put nije jasno kako izdržiš. Zato sam stalno pokušavao biti svoj, tražiti svoj put i slušati savjete pametnijih. Naučio sam birati, Biranje me je dovelo do najdragocjenijih stvari u životu. Dobro biranje. Postao sam svoj i za to sam zahvalan svima onima koji su mi pomagali na mojem životnom putu.“

Razmišljao je i o onima koji ga dolaze gledati: „Velika je razlika između publike s početka moje karijere i poslije, u godinama kad sam završavao s igranjem. Publika je nekada ustvari bila proširena obitelj. S takvom publikom igrači stvore neposredan i spontan odnos. Oni te znaju, oni ti opraštaju, oni te napadaju, oni te brane. Sebi pridržavaju pravo da te jedino oni smiju kažnjavati i hvaliti, ali te zauzvrat bezuvjetno brane od napada i kritika „sa strane“. Zadarska je publika jedinstvena i uistinu neponovljiva. Nigdje nikada nisam sreo tako jedinstveno navijanje kao u Zadru, i nikada nisam čuo da je itko uspio navijati za neki drugi klub osim za Zadar. Navijači dolaze u dvoranu dva-tri sata prije početka utakmice, i to ne zato da bi vidjeli kako njihov klub gubi. Imperativ pobjede neizostavno je prisutan, ali će zato i sami učiniti sve da pridonesu pobjedi. Svakog novog igrača primaju fino. Čeka ga se. Prvih nekoliko pokušaja – i sve se zna. Ili si stekao povjerenje ili nisi. Razumiju se u košarku. Znaju kad treba zašutjeti, kad skočiti na suca, kad ostati miran, kad zapljeskati. Taj naš šesti igrač ima i jednu nezamjenjivu funkciju – on je stalna pozitivna opozicija klubu: pridržava si bezuvjetno pravo na kritiku.“

Sportski publicist Mladen Ivanišević je pod naslovom „Izmislili smo košarku“ napisao u Sportskim novostima: „ Zadarski košarkaši nemaju uspjeha samo zato što su iznimno talentirani, što od svog postanka njeguju atraktivniju košarku nego ostali klubovi, što danas u svojoj sredini imaju tako izvanredne pojedince koji pune stadione širom svijeta, već i zato što oni nisu usamljeni, ni prepušteni sami sebi – zato što je uz njih stalno njihov grad.“

Uvijek se rado vraćao svojim korijenima, obitelji, prijateljima, gradu, domovini: „Ali ako želite upoznati i voljeti svoju domovinu, idite u tuđinu. Vratio sam se. Uvijek moram biti siguran da je Zadar tu, uz mene, da je to moj grad, najdraži kutak moje voljene zemlje. Nisam mogao objasniti razloge koji su me nukali na povratak. Nisam to mogao definirati jednodimenzionalno, kao da je to odluka korisna za moju karijeru ili da me kući tjeraju osobni razlozi. Uvijek postoje neke iskonske, duboke emocije koje izbijaju na površinu. Odlučio sam se vratiti kući zbog nekog instinktivnog zova zemlje u kojoj sam počeo. Sazrio sam kao košarkaš, uozbiljio se kao čovjek, a nekako u svemu tome stojim sam, bez oslonca. Oslonac sam jedino mogao pronaći u Hrvatskoj. Uza Zadar, najviše sam bio vezan uza Zagreb, po široj familiji i po načinu života. Zagreb je bio grad gdje sam mogao i želio živjeti, pružio mi je mogućnost završetka započetog studija, a njegova velika kulturna i sportska tradicija bila je odlučujuća da ga izaberem kao svoj grad, gdje ću u tridesetoj godini ostati, udomiti se, zasnovati obitelj te živjeti miran i plodotvoran život.“

Povratkom u Zagreb , tamo gdje je rođen, započelo je jedno novo razdoblje u njegovu životu: „U Zagrebu sam stekao mnogo novih prijatelja, ali jedno je prijateljstvo bilo drukčije, posebno. Preko prijatelja upoznao sam Bonaventuru Dudu, jednog od najsvetijih ljudi za koje znam. Držao je propovijedi u crkvi sv. Franje na Kaptolu. Dijelili smo zajedničku ljubav prema teologiji, a budući da smo obadvojica sudjelovali u prijevodu vjerskih zapisa na hrvatski, imali smo o čemu razgovarati. Znao sam provoditi sate razgovarajući s njim o Bogu. Iako su naši crkveni svjetonazori bili različiti, jednako smo razmišljali o Bogu i vjeri. On je razumio ljudsku povezanost s Bogom.  Razumio je tu beskonačnu ljubav koju ti Bog pruža. Čak sam znao posjetiti njegove mise jer bih na njima uvijek nešto novo naučio. Govorio je opušteno, staloženo i kako bi se reklo – ljudski. S njime sam uvijek vodio opuštene razgovore. Mislim da sam od njega mnogo naučio i poboljšao se kao vjernik zahvaljujući njegovoj duhovnosti koju je uspio prenijeti na mene.“

„Jednog opuštenog dana, moj me je bivši suigrač iz juniorske reprezentacije Ivan Valek, sada predsjednik mormonske zajednice u Hrvatskoj, pozvao na ručak. Rekao je da me vodi u najbolji restoran u gradu. Podignuo je slušalicu i nazvao Ljerku Kobasić, rekavši da stiže s priijateljem. Prezime mi je bilo poznato. Vozili smo prema Maksimiru i skrenuli u Bukovačku. Ulici kao da nije bilo kraja, imao sam osjećaj kao da se vozim od Prova do Las Vegasa. Napokon smo stigli u obiteljsku kuću nimalo nalik na restoran. Dočekala nas je Ljerka – punim stolom. Ljerka i Ivan poznavali su se iz djetinjstva jer su zajedno išli na vjeronauk. U opuštenoj atmosferi doznao sam da je nedavno izgubila oca Franju, da je profesorica francuskog jezika, da radi u Generalturistu i da kao istinska katolička vjernica ima sve zdrave vrijednosti kojima sam i sâm težio. Ručak je napravila tako dobro da bi se mogla i udati. Vjenčali smo se u Starogradskoj vijećnici a proslavu imali u  hotelu Esplanada 24. srpnja 1982. Budući da sam protivnik alkohola, odlučio sam da ga neću podupirati ni na svadbi. Ljerka je bila katolkinja a ja mormon pa ne bi bilo  u redu da sklapamo brak i u jednoj od crkava. Ljerka i ja pokupili smo se oko ponoći i otišli u svoj zajednički dom. Sutradan sam čuo da su svi moji gosti čekali da odem kako bi mogli pošteno proslaviti. Dugo  mi je trebalo da se vjenčam, bio sam slomljen na puno načina. Morao sam prihvatiti ono što je Bog pripremio za mene. Zbog nekog razloga, očekujemo od Boga da nam podari nešto svjetlucavo što će nam privući pažnju, ali umjesto toga On nam prave stvari daje skrivene negdje u zemlji. Moramo se potruditi da ih pronađemo. Tada ćemo ih više cijeniti i brinuti se o njima. Prave stvari ne dolaze same od sebe.“

Ljerka kaže: „Mi se, što mnogi ne znaju, nismo vjenčali u crkvi. Znali smo razgovarati o tome, ali Krešo nikada nije izravno tražio da se preobratim i posvetim njegovoj vjeri. Bio je jedan, možda i posljednji naš razgovor kad je znao da najvažniju utakmicu gubi. Krešo je svega bio svjestan, razgovor o religiji, njegovoj i mojoj, ali sve se završavalo na razgovoru“

Ubrzo je Krešo je prvi put postao otac. Rodila se njegova prva kćer Ana, koja je i priredila njegovu autobiografiju pod naslovom Igraj, vjeruj, živi: „Nije dobio sina, ali eto, i ja sam mu jako prirasla k srcu. Navodno se tada potpuno promijenio. Košarka prvi put u njegovu životu nije bila u fokusu, okrenuo se obitelji i prioriteti su se počeli slagati na drukčiji način. Svaki je slobodan trenutak provodio sa mnom, barem mi tako kažu, ali nije se previše miješao mami u posao. Koliko sam čula, bio je više promatrač i donositelj pelena, igračaka i ostalih potrepština.“

„Mislim da svatko svoj velik put počinje sam. Mlad čovjek najprije u tišini i samoći gradi svoju želju, koja mora postati toliko jaka da ovisno o talentu i mogućnostima čovjek može opstati i zadržati smjer razvoja unatoč svim kritikama – dobrima, lošima, pa i zlobnima. Jedino se tako može postati igrač. Od najranije mladosti volio sam istinu. Za mene je ona zapravo bila jako teška. Nisam imao prednosti kakve je imala većina mojih školskih kolega. Počeo sam zaista od nule. I to zato što sam bio jako mršav, s kokošjim prsima, potpuno sablastan i jedva držao žlicu u ruci. Na nogama su mi bila samo koljena, a sve ostalo kost i koža. Dok su drugi uživali i veselili se, bilo mi je lijepo, ali nikada nisam bio zadovoljan. Svaka me osrednjost jako živcirala. Zadovoljavanje nečim što je jako prolazno bilo mi je lijepo samo kada sam prihvatio da je prolazno. Bio sam toliko slab dok su svi oko mene bili toliko snažni. Trenirao sam danonoćno, a jedan od razloga za takav pristup bila je činjenica da nisam volio ići na kupanje pa mi ništa drugo nije ni preostajalo. O košarci sam mnogo razmišljao i prije i poslije. Za mene košarka nije bila izvor prihoda, zarade ni slave, nego poticaj za razmišljanje. Razmišljanjem o košarci učio sam o vjeri i životu te ih povezivao; za mene je sve to bila jedna cjelina. Zanimalo me savršenstvo. Želja za savršenstvom proganjala me je još od vremena kad sam bio mali. Želio sam da mi se lopta stopi s rukom. Dok su se drugi zadovoljavali svakim postignućem, ja se s time nisam mogao pomiriti. Ja nikad nisam bio zadovoljan, nije bilo utakmice u kojoj nisam našao nešto što je moglo biti bolje. Zato mi se poslije nije bilo teško prilagoditi i nalaziti vlastita rješenja. „

Uvijek je želio igrati bez prisile: „Kada je sve bilo u redu, nikada nije bilo ni najmanjeg problema sa mnom. Čim bi me netko počeo prisiljavati, ja sam odlazio. U Zadru ne trpim da me itko veže lancima. Ja stojim potpuno sam, koliko treba. Ako me tko pokuša vezati, pokažem mu da sam jači, raskinem lance i odem. U svojoj kući ne želiš biti rob. Volim igrati zbog Zadra, a ne zbog nekog osobnog interesa pojedinca koji od toga žele dobiti nešto kratkoročno, a što dugoročno može samo štetiti Zadru. Nisam se dao vezati uz prosječnost. Nisam dopustio da me itko ismijava pa sam se brzo privikao na novonastale situacije i predviđao one koje su mogle iskrsnuti. Morao sam sve znati unaprijed. Oduvijek sam bio Zadranin i dolazio iz tog običnog puka gdje sam uvijek volio živjeti. Ipak sam si postavio ogradu: nikad nisam dopustio da me uvuku u svoju malograđansku prosječnost i da se itko poigrava sa mnom. Ne mislim da sam iznad Zadra ili da sam bolji od drugih. Jednostavno mislim da mi moje igre i ono što sam stekao daju pravo na osobnu slobodu kakvu ima svaki građanin. Da imam mogućnosti birati gdje ću živjeti i da sâm presudim jesam li od koristi ili štete tamo gdje jesam. Trebalo je mnogo truda i rada dok se nisam izborio da budem slobodan čovjek, jer u jednom trenutku postaneš svačiji ili, bolje rečeno, klupski, bez vlastite slobode. Zahvaljujući odlasku u Ameriku uspio sam se izdići iznad toga, postigao sam višu sportsku razinu, a pritom i dalje ostao svoj. To mi je bila najdraža pobjeda. I uza sve to, nikada nisam zaboravio tko sam i odakle dolazim. Ni u inozemstvu, ni kod kuće. Drugi su igrači možda išli iz svojih malih klubova u velike da bi se više istaknuli. Za mene je Zadar bio sve. Nije bilo potrebe da idem u drugi klub kako bih postao nešto što sam i onako bio. Nisam imao potrebu da me neka mašinerija gura, da imam sve novine iza sebe. Još uvijek mislim, i nikad ne žalim, da mi je najveći užitak bio igrati u Zadru. Košarka je jedini kolektivni sport koji se može naučiti tako da ga igraš sam, i u tome najvjerojatnije leži tajna uspjeha naše košarke. Imam vrlo dobro pamćenje. Ono što smatram nevažnim, brzo zaboravim – na primjer, da mi netko duguje novac – ali bitne stvari pamtim. Ionako sam se cijeli život morao boriti sam, uvijek sam negdje nešto morao riješiti i snalaziti se. Živio sam sâm i sâm rješavao svoje probleme. Primio sam savjete od svakoga. Pametne sam savjete brzo usvajao, a kad nisam bio siguran je li neki od njih pametan ili nije – čekao bih. Katkad mi je trebalo vremena da shvatim što je dobro. Kada bih ponovo mogao birati svoj put, opet bih, naravno, odabrao košarku, ali bih puno više vremena posvetio školi, tj. bio bih sistematičniji. Nema gorega nego kada putuješ svijetom, a od svega toga uspiješ shvatiti malo ili ništa.“

Krešo je bio duhovit i šarmantan, plijenio je svojim osmijehom, a krasilo ga je iznimno poštenje, dobrota i spremnost da pomaže drugima. Kad se razbolio, vjerovao je da će pobijediti bolest, nije uopće sumnjao u izlječenje. Nakon transplantacije koštane srži stanje mu se, nažalost, pogoršalo, bio je svjestan da se bliži kraj. Znala sam noćima ostajati uz njega u bolnici u Baltimoreu, a on mi se na toj brizi stoput zahvaljivao... - kaže Ljerka, Krešina supruga, koja čuva suprugove medalje, trofeje, lopte, fotografije, postere.V