Sve je imao u svojoj glavi i spajao ljude po nekom svom unutarnjem osjećaju

Osjetio sam kako on vidi dalje od mene i odlučio sam ga poslušati

Donosimo priču Jere Bilana o čovjeku koji, kao možda i u vašem životu, stoji tu pored vas, često potiho i nezamjetljivo, u zgodama i nezgodama - i jednostavno se stavlja vama na raspolaganje...

Anđeo čuvar

Rođen sam u gradiću na obali Jadranskog mora. Međusobno smo se poznavali, pa je bio običaj da na ispraćaje pokojnika dolaze svi naši mještani. Taj običaj zadržao se do danas. Vjerojatno je to posljedica međusobne ženidbe, jer je svatko svakom rod u nekom koljenu. Dolaskom na ispraćaje pokojnika pokazuje se uvažavanje osoba koje su ožalošćene, a i ukazuje se poštovanje prema umrlom.

Ispraćaji

U svakom mjestu postoje osobe koje pomažu u organizaciji sprovoda: stavljaju preminulog u kovčeg, nose ga među rukama, spuštaju konopom u grob, zidaju ciglom policu na kojoj je pokojnik smješten i pokrivaju grob mramornom pločom. Oblačenje pokojnika obavlja njegova obitelj, ali ovaj drugi dio obavljaju posebni mještani našega gradića. Ljudi koji se bavi pokojnicima moraju imati emotivni odmak od pokojnika i njegove obitelji, moraju imati poseban odnos prema smrti jer mnoge od nas susret sa smrću može slomiti, ta spoznaja o prolaznosti na ovoj zemlji i shvaćanje da svemu dođe kraj.

Primjećivao sam i neobične izraze lica ljudi koji su se bavili tim poslom. Na licu nisu pokazivali emocije, a imali su neku čudnu žućkasto-sivu boju lica. Nisu to bili profesionalci, već ljudi koji su na taj način pomagali svojoj društvenoj zajednici i zbog toga imali dobar osjećaj korisnosti. Jedan od takvih ljudi bio je i Jakov. Prezime mu je bilo Crnogaća. Njegovo je prezime nastalo kombinacijom riječi crno i riječi gaće. Svi su njegovi djedovi, pradjedovi generacijama unatrag pomagali kod ukopa, bili organizatori ispraćaja pokojnika, i svi su nosili crne gaće. Isprva je to bio nadimak, a poslije je postalo prezime.

 

Te sam godine išao u osmi razred osnovne škole. Nakon pogreba mještanke koja je poživjela 96 godina Crnogaća me pitao:

-    Jel' Mali, di ćeš ti nakon škole?

 Ja sam mu rekao:

-    U Pomorsku školu, eto di ću! Idem navigavati posli mature.

 On me potapšao po ramenu i kazao:

-    Najbolje što si mogao učiniti!

 Završio sam Pomorsku školu i otišao na brod.

 

 Upoznavanje

Plovidba mi nije bila jednostavna. Mučila me nostalgija. Bio sam mlad i nedostajala mi je obitelj, moja majka i moj otac. Kad sam došao prvi put kući nakon navigacije, sreo sam Crnogaću.

 Upitao me je:

-    Kako ti je bilo na brodu, Mali?

Mene je, pored nostalgije, mučilo nešto drugo. Bio sam osamljen i na brodu i doma. To me je jako mučilo. Mislio sam da se nikada neću oženiti. Na brodu nisu dostupne žene, a kad bih došao u svoj gradić, nisam se najbolje snalazio u njihovom društvu. Odlučio sam mu iskreno kazati što osjećam:

 -  Gospodine Crnogaća, sve je dobro, ali nemam curu. Ima po tim lukama žena, ali mene one ne zanimaju. Ja želim jednu trajnu ozbiljnu vezu.

 -  Nema nikakvih problema, odgovori on. Ja poznajem čitav grad jer već desetljećima radim ovaj svoj posao i mogu ti pomoći. Ima nekoliko djevojaka koje poznajem iz finih i pristojni obitelji. Preporučio bih ti jednu curu. Razgovarati ću s njom i s njenim ocem.

Nakon razgovora s Crnogaćom, ona je pristala na upoznavanje. Šetali smo se rivom i držali za ruke. Vrijeme je prolazilo i veza je potrajala. Odlučili smo se vjenčati. Naravno da je Crnogaća bio poseban uzvanik na vjenčanju. On nije imao imena ljudi željnih upoznavanja na papiru, već je sve imao u svojoj glavi i spajao ljude po nekom svom unutarnjem osjećaju. Bilo mu je zadovoljstvo pomagati ljudima, pa i u upoznavanju.

 

 Mlijeko

Dobili smo i dijete, rodila nam se kći.  Međutim, stvari nisu išle onako kako smo očekivali. Dijete nije htjelo sisati majčino mlijeko. Plakalo je i gubilo na težini. Situacija je bila jako ozbiljna i liječnik se zabrinuo. Rekao nam je da je dijete alergično na neke sastojke iz mlijeka i ne može ga probavljati, što mu pravi muku u želucu.

Sreo sam Crnogaću i rekao mu o čemu se radi. On mi je kazao mi da napravim mješavinu od pola kamilice i pola kozjeg mlijeka uz žlicu šećera. Taj mu je recept davno prenijela na samrtnoj postelji jedna žena koja se bavila ljekovitim biljem. Ništa mi drugo nije preostalo nego isprobati njegov savjet. Kozje mlijeko su mi donosili iz sela u zaleđu, a sušenu kamilicu imao sam kod kuće. Začudo, djevojčica je halapljivo pila taj napitak i počela dobivati na težini.

Nakon nekoliko godina plovidbe odlučio sam kupiti teren i izgraditi kuću Mislio sam je sagraditi u jednoj u udolini. Međutim, Crnogaća mi je rekao:

 -   Nemoj tu. Napravi je na padini brda.

 -   Otkud vam to?

 -  Bavim se rašljarenjem i po mojim spoznajama na tom mjestu nije dobro graditi kuću. Boravkom na mjestima gdje su vodeni tokovi može doći do bolesti.

 Nisam znao o čemu priča, ali sam ga poslušao.

 

 Maslinik

 

Na jednom sprovodu me pitao:

-  Mali kako je na poslu?

-  Dobro je! Dobro zarađujem, radim na stranoj kompaniji. Ali ne znam gdje bih uložio novce.

-  Gradi se Jadranska magistrala. Kroz naše će mjesto proći cesta. Doći će i stranci, turisti, koji će trebati smještaj i hranu. Napravi kamenu kuću blizu mora koju ćeš urediti na način kako su uređene naše stare kuće, sa zelenim škurama i kupom kanalicom na krovu. Kupi maslinik uz more jer će doći vrijeme kada će ti maslinici dobiti na cijeni.

 

Osjetio sam kako on vidi dalje od mene i odlučio sam ga poslušati.

Jednog mi je dana na brod stigao telegram. Žena mi je javila da je Crnogaća umro. Bio sam tužan i žalostan. On me je pratio cijeli moj život. Uvjeren sam da postoje anđeli čuvari. Moj anđeo čuvar bio je visoki pogrbljeni grobar Crnogaća. Nije izgledao posebno lijepo, nije imao bijela krila na leđima, ali je bio moj anđeo čuvar koji me pratio kroz čitav život. Kada shvatite da anđeli čuvari postoje, život nam je ljepši i kroz njega prolazimo sigurniji i sretniji.