Sjetio sam se kako je meni bilo kada nisam imao nikoga svoga.

 

Nikada se nisam hvalio time što pomažem ljudima.

 

Uvjeren sam da je dobrota kao žito u polju koje se množi sijanjem.

 

Rodio sam se na otoku Žirju u vremenu prije Prvog svjetskog rata. Te 1916. bio sam četverogodišnjak. Kao posljedica teške zime i rata na Žirju je zavladala glad. Prijetila je opasnost da mi djeca počnemo umirati od bolesti uzrokovanih iscrpljenošću.

Tadašnji je župnik, uz pomoć Katoličke crkve, organizirao privremeni smještaj nas djece iz Dalmacije u Slavoniju u kojoj je tada bilo obilje hrane. Uvjeravao je ljude na otoku kako je to put za spas života njihove djece. To se pokazalo točnim. Ne pamtim u kojem sam mjestu bio, ali pamtim tužan odlazak natrag na otok jer su me ljudi iz te slavonske obitelji prihvatili kao svoga sina. Taj put u ranom djetinjstvu bio je nagovještaj da će moj život biti jedno veliko putovanje.

Brod

Završio sam školu na Vr' briga i odlučio se na plovidbu. Ukrcao sam se kao mornar na brod koji je prevozio drvo po jadranskim lukama. Kad mi se u Dubrovniku ukazala prigoda, prešao sam na prekooceanski brod i došao u Sjedinjene Američke Države. Ilegalno sam se iskrcao u New Yorku na Badnji dan 1940. i ostao tamo živjeti. Radio sam kojekakve poslove na crno i tako se uzdržavao. I tako sve do početka Drugog svjetskog rata. Ni sam ne znam kako su američke imigracijske službe doznale za mene, je li me netko prijavio ili su oni pokrenuli svoj obavještajni aparat. Jednog su dana došli i kazali mi:

–        Imaš 3 mogućnosti: prva je da ideš u zatvor, druga je da te vratimo u tvoju zemlju, a treća je da odeš u rat. Mi ti obećavamo da ćemo ti na povratku iz rata dati američko državljanstvo koje će ti omogućiti rad i život u Sjedinjenim Američkim Državama.

Bojao sam se preploviti ocean jer su njemačke podmornice torpedirale savezničke brodove koji su išli preko Atlantika. Mada su ti brodovi imali pratnju, bilo je teško zaustaviti njemačka torpeda.

Rat

Odlučio sam se zanovačiti. Prošao sam obuku i nakon toga su me poslali na Pacifik gdje smo vodili žestoke borbe s Japancima. Osvajali smo s teškom mukom otočiće u Pacifiku gdje su Japanci bili dobro ukopani i utvrđeni. U Novoj Gvineji vodili smo pješačke borbe i ja sam tražio siguran zaklon od metka i granata. Ugledao sam udubinu u stijeni u koju sam se planirao sakriti. Međutim, kad sam ušao unutra vidio sam da je na podu te udubine netko obavio nuždu i odlučio sam ne ući unutra, bilo mi je ispod časti. Sklonio sam se iza stabla. Bilo je nemoguće nastradati  u toj udubini jer je jedina mogućnost stradanja bila da minobacačka granata direktno i okomito pogodi u otvor širine jednog metra. To se i dogodilo. Direktan pogodak tamo gdje nisam bio. To sam shvatio kao neki Božji znak da ću preživjeti rat.

 

Bomba

Nakon nekog vremena čuli smo da je na Hirošimu bačena neka bomba koja nikada do tada nije postojala i koja ima veliku razornu moć. Ali Japanci nisu htjeli potpisati kapitulaciju pa je vojska koju sam pripadao morala baciti još jednu takvu bombu. Bio sam sretan što je bomba bila bačena jer je to značio kraj rata. Naknadno sam saznao da je ta atomska bomba bačena na Hirošimu mnogim ljudima donijela veliko zlo, a meni je stjecajem okolnosti donijela dobro, što je još jedan dokaz kako je na ovom svijetu sve relativno. Vratio sam se u New York, a američka vlada je ispoštovala svoje obećanje i dobio sam američko državljanstvo. Tijekom rata upoznao sam s Talijanima koji su imali sudbinu sličnu mojoj. Naučio sam nekoliko riječi talijanskog još na Žirju jer se tamo doselio Talijan prezimena Konti, uz kojeg sam naučio ribariti vršama. Prijatelji Talijani su mi preko sindikata pomogli kod zaposlenja u luci gdje sam prenosio vreće šećera, riže i soli. Kako sam bio snažan i radišan, radio sam više poslova odjednom: radnim danom pituravao sam stanove, a vikendom sam konobario u restoranima.

 

Odluka

S ušteđenim novcem uspio sam kupiti kuću u Astoriji. Odlučio sam pomagati svojim Žirjanima koji žele doći u Ameriku. Nudio sam im smještaj za prvo vrijeme dok se ne snađu u New Yorku. Koristio sam svoje i hrvatske i  talijanske veze kako bih im pronašao odgovarajući posao. Sjetio sam se kako je meni bilo kada nisam imao nikoga svoga. Moja je pokojna baba govorila da je dobro imati nekog svog i u crnoj gori di su same stine i smriči, misleći na nepristupačne predjele. Nikada se nisam hvalio time što pomažem ljudima jer smatram da se plemenita djela rade u tišini. Privlačanac Mate radio je u tvornici klavira Steinway & Sons i zapošljavao Dalmatince jer su dobri radnici. U hotelu Waldorf Astorija radio je Zlarinjanin Ante koji je zapošljavao konobare i kuhare, a Talijan Giuseppe vapio je za vozačima i prodavačima ribe. Vikendom bi se nalazili kod mene u vrtu kuće, kuhali tripice, maništru i fažol, pekli ribe na gradilje što je mene jako veselilo. Našlo bi se dobrog vina i uz priče o događajima iz našeg rodnog kraja ugodno provodili poslijepodneva.

 

Zahvala

Bio sam mnogima Žirjanima u Americi kum na vjenčanjima, krštenjima, krizmama i prvim pričestima. Veselio sam se kada bi netko od mojih dragih prijatelja i rođaka uspio u životu, pronašao bolji posao, upoznao djevojku i osnovao obitelj. Nisam znao da su mi priredili neobično iznenađenje. Za moj rođendan pozvali su me u jedan restoran gdje je svatko od njih doveo svoju obitelj. Bilo je više od stotinu ljudi. Pjevala je i dalmatinska klapa. Bio je to najsretniji događaj, priznanje da se dobro dobrim vraća. Uvjeren sam da je dobrota kao žito u polju koje se množi sijanjem.

Dok ovo pišem, a već je počelo 21. stoljeće, osjećam da mi je blizu kraj. Došlo doba da se ide groba. Dao sam izraditi nadgrobni spomenik na kojem piše na hrvatskom jeziku: Putniče stoj, ja sam bio kao ti, a ti ćeš biti kao ja. Umjetnik mi je reljefno uklesao i prikaz rukovanja. Ako već prolaznik na groblju u New Yorku ne razumije poruku na hrvatskom jeziku, neka bar po slici zaključi čime sam se vodio čitav svoj život.