Već u nekoliko navrata društvenim je mrežama kružio kratki, vrlo dirljiv i poticajan, film o dječaku za kojeg su u školi procijenili da se ne može školovati, te o majci koja mu pruža podršku... uskoro doznajemo da se radi o jednom od najvažnijih znanstvenika suvremene povijesti Thomasu Alva Edisonu. I pitamo se, što se je ustvari dogodilo...

POGLEDAJTE VIDEO

https://www.facebook.com/102946338057465/videos/1152204605231065/  

Thomas Alva Edison rođen je 11. veljače 1847. godine u gradiću Milan (Ohio). Otac mu je bio Kanađanin, ali nakon sudjelovanja u pobuni protiv britanskoga guvernera Ontaria, pobjegao je u SAD, gdje je pokrenuo unosan posao. Iz Kanade se doselio sa suprugom, bivšom učiteljicom te četvoro djece. U SAD-u im se rađa još troje djece. Najmlađem od njih nadjenuli su ime Thomas.

Kad je Thomas navršio sedam godina obitelj mu se preselila iz Ohia u  Port Huron, (Michigan), u kojem je dječak krenuo u školu. Ubrzo ga je učitelj nazvao „addled“ što bi predstavljalo zbunjenog učenika ili učenika zbrkanoga mozga. Učitelj ga je često nazivao tim imenom, čak ga je kao takvog predstavio i prosvjetnom savjetniku, uz napomenu kako smatra da dječaka ne bi trebalo zadržati u školi. Thomas je bio vrlo povrijeđen onim što je čuo o sebi i došavši kući sve je, u suzama, ispričao svojoj majci. Majka ga je odmah podržala te mu je rekla kako očito on kao dječak „ima više mozga nego njegov učitelj“.

Činjenica je da mali Thomas Alva Edison nije htio (ili rađe, mogao) sjediti mirno u učionici poput većine svojih vršnjaka. Radije bi nešto crtkarao, nego prepisivao zadatke. Uvijek je imao više pitanja nego što  je učitelj imao vremena i volje za odgovarati. Situaciju je još težom činila boležljivost malog Ala (tako su ga kući zvali), već je naime gubio i sluh što mu je dodatno otežavalo koncentraciju na nastavi. Neki su sumnjali na danas učestale vrste poremećaja iz spektra ADHD-a, disleksije, disgrafije ili nečeg sličnog što mladim ljudima otežava koncentraciju i sposobnost slušanja, čitanja i odrađivanja školskih zadaća po ustaljenim uzancama. Ipak, znano je kako je kasnije kroz mladost i čitav život Thomas vrlo mnogo čitao te je uživao u literaturi i istraživanju.

Njegova majka Nancy vrlo je dobro poznavala svoje dijete i bila je razočarana i ljuta nakon što su ga proglasili nesposobnim za daljnje školovanje. Odlučila se na žrtvu tipičnu za majke, ispisala ga je iz škole te ga je odlučila podučavati sama, kod kuće. Uz majčinu ljubav i trud zabilježeno je da je mali Thomas već u dvanaestoj godini života vladao širokom općom kulturom i naobrazbom. Edison je kasnije kroz život svjedočio: „Moja majka me je stvarala.“ Bila je predana, iskrena i vjerovala je u sebe i u njega te je napravila čudo, tamo gdje je službeno obrazovanje odustalo. I dok ga je majka učila vještinama čitanja i učenja, može se reći da ga je otac usmjerio što čitati i učiti...Upoznao ga je sa strastvenim polemikama Thomassa Painea, poviješću Rimskog carstva, filozofskim traktatima... koji su oblikovali Thomasov pogled na svijet.

Posebno je zanimljiva jedna vrlo iskrena Thomasova procjena samoga sebe i njegova bogatog stvaralačkog života : „ Sve na zemlji ovisi o volji. Ja nikad nisam imao ideju u svom životu, nikad ne maštam. Nikad ne sanjam. Moji takozvani izumi su već postojali u prirodi oko nas - ja sam ih samo izvukao na vidjelo. Nisam stvorio ništa. Nitko nije. Ne postoji ideja koja bi se stvorila u mozgu – sve nam dolazi izvana... Genije luta danonoćno oko svog laboatorija. Ako išta otkrije, to uhvati ... ako naprotiv ne otkrije, otkrit će istu stvar drugi put, netko drugi!“ Kasnije je zabilježena još jedna od mnogih njegovih iskustvenih , životnih mudrosti: „Genije je jedan posto inspiracija, a 99 posto znoja“, uz tvrdnju da je ljudska velika slabost – odustajanje.

Uglavnom je široku naobrazbu stečenu u učenju s majkom u kući, Thomas kroz djetinjstvo i mladost nadopunio vrijednim radom. Radio je primjerice vrlo naporno na poljima kukuruza, rotkvica, luka i cikle. Starim kolima i konjem svoga oca prevozio je povrće do milju i pol udaljenog grada te prodavao po kućama, išavši od vrata do vrata. Kasnije se bavio proizvodnjim i prodajom voća – jabuka, krušaka, smokava. U poslu je postao  probitačan. Zarađivao je za svoju obitelj, a cijeli svoj „džeparac" je ulagao u opremanje vlastitog laboratorija. Da bi zaradio još više već je s deset je godina postao prodavač slatkiša i novina u vlaku na liniji između Port Hurona i Detroita. Tada je uspio osposobiti svoj prvi laboratorij u podrumu obiteljske kuće i počeo je izvoditi svoje prve znanstvene eksperimente. S novcem od prodaje slatkiša, u čiju je prodaju uključio i svoje prijatelje, mogao si je priuštiti nabavku kemikalija potrebnih za daljnje eksperimente. Istovremeneo je jako puno čitao. Počeo je pisati, objavljivati članke te tiskati vlastite novine. Kasnije je posao toliko razvio da je otvorio i dva mala dućana u Port Huronu. U međuvremenu je čak dio svojih kemikalija, uz dozvolu šefa željeznice, premjestio iz obiteljskog podruma u prtljažni dio vlaka na kojem je prodavao slatkiše i novine, te je istovremeno radio i istraživao.

U kolovozu 1862. dogodila se nezgoda koja je promijenila smjer Edisonove karijere. Vozeći se vlakom, uočio je dvogodišnje dijete kako se igra na tračnicama, po kojima mu se je priličnom brzinom približavala lokomotiva iz suprotnog smjera. Mladi Edison je krajnjim naporima i u zadnjem trenu spasio dječaka od sigurne smrti, no ipak ih je prednji dio kotača zahvatio i odbacio. Oboje su zadobili ozljede lica i ruku, ali srećom bez težih posljedica. Mali dječak bio je sin šefa stanice, koji je iz zahvalnosti odmah sljedećeg dana ponudio Thomasu da ga nauči Morsovu abecedu kako bi postao telegrafist. Edison je pristao i nakon par mjeseci, uz sve ostale poslove koje je nastavio raditi, osposobio se za telgrafistu te će kao željeznički telegraf raditi idućih šest godina, putujući srednjim zapadom sve do New Orleansa na jugu.

U listopadu 1868. kad je imao 21 godinu , prijavio je svoj prvi patent- - snimač glasa. To je bio uređaj koji je omogućio da glasovanje u parlamentima bude brzo i točno zabilježeno te automatski prebrojano.

Na koncu,  poznato je  kako su njegovi mnogobrojni izumi (od žarulje, filmske kamere, megafona...) bitno utjecali na razvoj različitih područja elektrotehnike, a u njegovom laboratoriju jedno je vrijeme radio i veliki Nikola Tesla.

Naše je vrijeme - vrijeme poremećene koncentracije, vrijeme velikih izazova na polju odgoja i obrazovanja, vrijeme škole koja gubi korak s tehnologijom i vremenom i umova koji stagniraju jer smatraju da imaju odgovore na sva pitanja jednim klikom, te nam ozbiljniji pristup problemima i istraživačka pitanja postaju rijetkost. Naš intelektualni trud sve se rjeđe „filtrira“ kroz emocije i sve ostaje u kratkoroćnom pamćenju, na površini. Škola je ponajviše mjesto reprodukcije znanja a ne usvajanja vještina i znanja. Istovremeno je sve veći broj učenika s pormećajima koncentracije, i raznim bujajućim dijagnozama iz suvremenih spektara s  poremećajima učenja, pamćenja i ponašanja. Na tržištu rada nedostaju defektolozi, logopedi, rehabilitatori, psiholozi i psihijatri. Oni malo pomalo postaju središnje osobe obrazovnih procesa kod nas. Prosvjetni djelatnici se nalaze pred velikim izazovima. Možda nam ova inspirativna priča o Thomasu Alvi Edisonu može pomoći da konačno počnemo shvaćati kako idemo prečesto u krivom smjeru. Suvremena škola bez individualiziranog pristupa svakom učeniku je tek održavanje vanjske forme obrazovanja. Bog je stvorio svakog čovjeka - izvrsnim originalom. S ovim problemima današnjice to je samo sve očitije. Svaki čovjek, svaki učenik vrijedan je maksimalne pozornosti i individualnog pristupa kako u obrazovnom tako i u odgojnom smislu. Zahtijeva to korjenite promjene u odnosu prema obrazovanju sviju – nastavnika, učenika i roditelja. Ponajviše društva i odgovornih u društvenim insititutima i institucijama. Kao i na svim poljima života, tako i u ovom, elementarnom, gdje kako Edison reče „stvaramo ljude“ ne treba nikoga i ništa više čekati. Treba krenuti od sebe i mijenjati zadane, uniformirane, bezlične i nadvladane pravilnike o ovome i o onome (da i o ocjenjijvanjima, i planove i programe, i kurikule i planove ploča...) Čovjek uči čovjeka, prenoseći svoje iskustvo uvijek u novoj situaciji i na originalan način. Najuspješniji su oni pedagozi koji su i do sada na ovaj način radili svoj posao. Živjeli svoj poziv. U tome je poruka koju nam na fantastičan način i u 21. stoljeću putem društvenih mreža šalju Thomas i Nancy. Još je aktualnija u doba nastave na daljinu gdje svi pomalo možemo biti Nancy. I ima li uopće važnije i ljepše misije u životu roditelja i pedagoga, a ustvari svakog čovjeka od prenošenja iskustva, znanja i vjere djeci...Najviše nas sebičnost u tome sprečava, zato ću i završiti s još jednim Edisonovim poticajnim citatom: „Postoji način kako to uraditi – pronađi ga!“