„Jedino zašto bih još želio ostati na zemlji jest: da poslužim kao nosilac ili posrednik radosti ljudima“

„Volim ljude, volim život, sport, nogomet osobito, i strogo se držim pravila zdravog života… Ja sam imao izvana dinamičan život a u duši smiren, pa i onda kad sam bio osuđen na smrt strijeljanjem, kad mi je svašta nedostajalo i kad sam se smrzavao na prisilnom radu i u vojsci. Pitaju me zašto je tako, a ja kažem: Zato što stalno nastojim živjeti Boga, zato što sam rekao 'Zbogom' svemu što nije Krist...“ 

(fra Ivan Peran, iz natuknica za Autobiografiju)

Sluga Božji fra Ivan Peran rođen je u Kaštel Starom, 25. lipnja 1920., kao sin jedinac i, uz tri sestre, najstarije dijete oca Ivana i majke Nediljke r. Piljić. Na krštenju je, po djedu, dobio ime Srećko – Felicij. Otac Ivan imao je trgovinu i želio je da ga sin naslijedi, ali kako je sin želio ići u fratre, roditelji upućuju zamolbu na Dominikanski samostan u Bolu. Molba je odbijena jer jedinci u obitelji – prema ondašnjim crkvenim normama – nisu mogli biti primljeni u sjemenište. Na župnikov savjet da napišu molbu i na samostan u Poljudu, ali da ne spominju da je jedinac, molba je prihvaćena i Srećko postaje franjevački kandidat. Kao dječak je otišao u fratre na Badiju kod Korčule gdje je pohađao tada poznatu klasičnu gimnaziju, a zanimljivo da je jedan od motiva iz kojih je pošao u fratre bio nogomet: “Tamo se igra na balun”, zapisao je u jednomu svojem Dnevniku. Imao je – kako se znade – i drugih predispozicija za stil igre, primjerice nadarenost za glazbu. I taj oblik igre ga je nosio kroz čitav život. I u kasnijoj njegovoj biografiji igra je stalno u njegovom životu. Kako je razvijao tu svoju igračku notu?

Njegova je obitelj bila domoljubno usmjerena. Otac obitelji, Ivan, čestiti mali trgovac, cijenjen u mjestu, njegovao je sve ono što spada na identitet hrvatskog povijesnog bića. Nije se isticao u kakvim nacionalističkim pretjeranostima, ali je sinu s ponosom govorio o davnim hrvatskim kraljevima i o drugim velikim imenima hrvatske povijesti. Majka, veoma pobožna vjernica, s druge strane, jednako je snažno nosila tu domoljubnu svijest. Fra Ivan u jednom zapisu s ponosom ističe da nije ni slutio „koliko je majka bila Hrvatica“.  „Majka mi je, sjećam se, uvijek od najranijih godina s puno srca i topline govorila o sv. Josipu. Uz one 'vence' i 'slavljenje', njezin je lumin (uljanica, op. p.) u kući bio neizostavan“, a kad bi se približavala oluja uz munje, grad, kišu i gromove, „zvonio bi Sv. Josip, a majka zvala: „Dico, molimo, sv. Osib zvoni.“ Sv. Josip je među svecima koje je fra Ivan posebno štovao ostao živo prisutan u daljnjem njegovu duhovnom putu: „Svetom Josipu predajem čitavo stanje i svoje poslanje“.

Jedna bilješka iz 'Sjećanja iz djetinjstva' znakovito potvrđuje Srećkovu/fra Ivanovu domoljubnu crtu. Fra Ivan se, naime, prisjeća događaja iz 1929., kad je imao devet godina. Određeni Mate, po nadimku Gesner, vodio je hrvatsku čitaonicu u Kaštel Starom. Zbog važnosti za osobnost fra Ivana Perana donosimo je u cjelosti: „Gesner mu sigurno nije bilo prezime, a ne znam otkud mu taj nadimak. Uza nj je vezano moje pučko školovanje… Vodio je našu hrvatsku čitaonicu u Kaštel Starom. Vodio, čistio, sređivao novine, navečer prodavao piće…, čitao novine i gledao kako mi juniori vježbamo na spravama; bili smo 'hrvatski sokolaši'. U toj čitaonici sam osjećao prisutnima i Zrinske i Jelačića i Starčevića i Radića i sve koje bi otac spominjao. Ja sam tu živio u hrvatskoj povijesti. Kako li je tu sve bilo blizu… i Tomislav i Krešimir… i sve. Iza 9. siječnja 1929. to je nestalo, ali i dalje nisam dopustio da se okrene hrvatska trobojka, koju je stavio moj otac na mojem brodiću što smo ga trebali izraditi za domaći rad i donijeti u školu. Pokušao učitelj, dobri P. Matas, pokušao ravnatelj, ali 'mali ne da', sa zadovoljstvom se kasnije prepričavalo u našem dućančiću. I ja sam osjećao da ne mogu biti nego Hrvat. Govorili su učitelji kako je svejedno kako zastava stoji, jer smo 'jedan narod'. Ako je svejedno, neka ostane ovako – zaključio je 'mali' – pričao je sâm učitelj.

Ističemo i fra Ivanovo zapažanje o vjeri svojega oca: kad bi odlazio na dulji put, „uvijek bi išao ispovijeđen i pričešćen, a mi bi u obitelji svake večeri molili za nj“. Što se tiče majke, fra Ivan je u brojnim bilješkama svojega Dnevnika spominjao njezinu veliku pobožnost. Između ostalog zapisao je: „Sjećam se i majčinih molitvenika… svaka stranica napose, i skoro na svakoj po dva ili tri sveca (sličice, op. p.)“. Neizostavno sudjelovanje u nedjeljnim i blagdanskim liturgijskim i pučkim molitvenim slavljima, te zajednička obiteljska molitva, od kojih i molitva krunice Blažene Djevice Marije, bila su stalna vjernička slika obitelji Ivana i Dome Peran.

Netom je pušten na slobodu, fra Ivan je otišao u obližnji samostan Marijina Oznanjenja (Ljubljana, Tromostovje), kod slovenskih franjevaca: „Znali su za mene, očekivali su me. Pripovijedaju kako je majka ovamo redovito dolazila, plakala, molila… Bila je, vele, kao starica Ana koja nije odlazila od hrama“. „Sjećam se svoje majke kad god uđem u crkvu Marijina oznanjenja… Koliko ta crkva čuva molitava i uzdaha moje dobre majke!“. Ta jednostavna žena niskog rasta,  fra Ivanova majka,  nosila je u sebi veliku dušu: „Moja majka je tu bila herojska majka: 'Sinko, kad si miran ti, i ja sam' - reče mi, videći me nasmijana, a  na smrt osuđena. Tko zna koliko je proklečala u ovoj crkvi…“. Taj odnos s majkom je posebno utjecao na njegovu pobožnost prema Majci Mariji, na osobit način izraženu u jednoj njegovoj pjesmi: 'Nitko nije mogao k meni osim tebe, Božja Majko. I ušla si, ušla si cijela kad sam ti se posve predao. Tada sam kao malo dijete kleknuo na tvoju ruku i prepustio se tvom milovanju'. Jer, prije strijeljanja tko može shvatiti sina bolje nego majka koja je i sama doživjela 'strijeljanje', razapinjanje svoga sina.

Majčinu ljubav iz zatvorskih dana fra Ivan je isticao s posebnim osjećajima: „Svaki put se sjetim svojih roditelja, a nadasve ljubavi majke svoje, koju nije mogla ugasiti ni kiša, ni zima, ni odbijanje kad sam bio u bunkeru“, o čemu s osjećaju potresenosti dodaje:  „Sjetim se svoje majke, koja me, pokisla-mokra, traži u Ljubljani; pokisao i paket hrane što mi nosi…, ne puštaju je do mene, bio sam dodatno kažnjen – u bunkeru ispod zemlje – jer nisam htio odati i javiti ono što 'ne znam', a doista nisam znao…“.  Ostavio je  i ovo svjedočanstvo ljubavi prema svojoj majci: „Otezali su (u zatvoru, op. p.) davati nam pakete, pa bi se znala dragocjena hrana i kvariti. Sjećam se kad sam jeo zelenu – plisnavu kokoš, i mislio s kojom ljubavlju je to moja majka spremala i slala mi!“.

Kršten je u crkvi u kojoj se nalazi oltar sv. Felicija (Srećka), sveca po kojemu je fra Ivan dobio krsno ime Felicijo-Srećko. Sveti Felicije utisnuo se duboko u fra Ivanov život, sve od djetinjstva pa do osude na smrt, kada su se fra Ivanovi roditelji zavjetom utekli sv. Feliciju moleći da im sin bude oslobođen nepravedne i okrutne osude. Koliko je fra Ivan bio privržen tom svecu pokazuju, između ostalog, i fra Ivanovi stihovi što ih je napisao na Košljunu četiri godine prije smrti, s naslovom Moj himan svetom Feliciju – Felicijo-Srećko: 

Imenom i stvarno sretan, to tvoje ime i život znači!

Iz tvog oltara i tvojih moći,

još više: iz tvoje duše u Očevu krilu

uvijek novi i noviji,

svježi i svježiji

Kristov miris zrači.

Oh, da bi ga svi nazreli i mogli naći!

Moli i izmoli, da se nad našim mjestom i nad cijelom Zemljom,

Zbog ljudske zloće nebo nikad ne smrači!

Izmoli, da svijet lošim pričama ne zavedu prepredeni vrači! –

Da nas ne omame varljive, papirnate srećke, 

već da poput tebe budemo sretni i svjedoci Kristove jedine sreće.

Moli i izmoli, da bi i preko nas sretnih,

svi ljudi, gdje god bili, svim ljudima, kakvi god bili,

postali istinska braća,

da bi se jedni drugima veselili kao što se prava braća srcem i dušom vesele

svojoj u Bogu braći !

Nakon završene pučke škole, Srećkov otac je namjeravao svojega sina – jedino muško dijete u obitelji – upisati u trgovačku školu. Kako je imao trgovinu, želio je da ga sin naslijedi. Međutim, Srećko je želio u fratre, u redovnike, pa je otac Ivan poslao zamolbu dominikanskom sjemeništu u Bolu na otoku Braču za primitak Srećka u njihovu gimnaziju. Zamolba je bila odbijena uz obrazloženje da dominikanske odredbe zabranjuju primanje djece roditelja koji imaju samo jedno muško dijete.

Na sinovljevu opetovanu želju otac se obratio franjevcima na Poljudu u Splitu, kod kojih su također vrijedile iste odredbe za muške jedince u obiteljima, ali ih se od franjevaca nitko nije sjetio pa je dječak Srećko Peran koncem ljeta 1931., u svojoj jedanaestoj godini života, primljen u franjevačko sjemenište, odnosno u nižu klasičnu gimnaziju na otočiću Badija, kod Korčule.

Već u drugom razredu badijske gimnazije počeo se sustavnije baviti sviranjem glasovira i harmonija. Dogodila se sretna okolnost da je te godine, tj. 1933., za profesora glazbe na Badiju došao fra Bernardin Sokol, već poznat kao glazbenik. Srećku je bio i visoki uzor i prvi učitelj glazbe: „U trećem razredu, o Božiću, došao je pok. o. B. Sokol, muzičar, i uzeo me u svirače klavira i harmonija“. Učenik je uz velikog učitelja s puno zanosa prionuo napredovanju u  glazbi. 

Prema onodobnim pravilima franjevaca, fra Ivan je godine 1936., nakon završetka prvog razreda više gimnazije u Dubrovniku, pošao u godinu kušnje ili novicijata na otočić Košljun, gdje je Provincija sv. Jeronima imala svoj novicijat. Otočić Košljun sa samostanskim kompleksom, u uvali kod mjesta Punat na otoku Krku, mjesto je rijetke prirodne ljepote i redovničke obilježenosti: „Košljun mora biti kuća Božja i kuća molitve ne samo imenom nego i stvarnošću! I to mora roditi dobrim!“, ili još: „Košljun je ognjište na kojem se ljudi trebaju grijati!... Svaki susret ljudi s nama – a toga ima ovdje obilno, i danas preko stotina ljudi! – mora biti njima jedna otvorena stranica Biblije, posebno Blaženstava!“ „Sjedim u kutu samostanske kapele na Košljunu, kamo pođem svaki dan, pa i više puta na dan… Na koljenima mi je Biblija… Ponekad otvorim, pročitam par redaka… Zatvorim… Prepustim se razmišljanju, razmatranju… promatranju – kontemplaciji. Kontemplacija je najlakša, najslađa!“ (Iz natuknica za Autobiografiju)

U kasnijim godinama, kada je fra Ivan 'okusio' i Dubrovnik i Split i Zadar, ne prestaje misliti na Košljun, što izriče u različitim tonovima, primjerice kad je vršio službu provincijala: „Što se tiče Košljuna, volim ga, i kad bi mi Gospodin dao moliti - molio bih ga na Košljunu: 'Gospodine, ne 12 godina kao do sad, nego 12x12'“. Za njega je Košljun drugačije mjesto, drugačiji samostan: „Košljun posjeduje što ni jedan drugi samostan (…). Košljun je za mene uvijek, pa i sad puna 'La Verna', gdje svaki put osjetim da moram biti bolji, radosniji i pobožniji“. Iz svega što Košljun ima, upravo to potonje – 'biti radosniji, pobožniji' – krije se tajna u odnosima između Košljuna i fra Ivana: „Lijep je Košljun… Užitak je biti u sobi, užitak moliti, užitak odmarati, užitak biti na Košljunu… Problemi? Jesu, ali 'košljunski', nastaju i nestaju i prestaju; kako nastali, tako nestali, tako prestali… a Košljun? – Uvijek lijep! – Lijep, jer je svet. Da, jer je svet“.

Polaganjem svečanih zavjeta u Splitu na Poljudu fra Ivan je u potpunosti i zauvijek prigrlio franjevački red. Time je prošla i njegova prva godina studija teologije, na silu prekinuta ratnim okolnostima. Takav fra Ivan sa svojom subraćom-studentima ide prema svetim redovima. Primivši u lipnju 1943. podđakonat i đakonat, te ulazeći u četvrtu godinu teološkog studija, njegova subraća-studenti i on stječu pravo da mogu primiti red prezbiterata. Fra Ivan je najmlađi među kolegama, te zbog nedostatka kanonske dobi – upravo je navršio tek 23 godine života – prema normama kanonskoga prava za njega treba iskati dopuštenje (dispensu) za pristupanje redu prezbiterata. Molba je dobivena preko Kongregacije za redovnike. Ređenje je obavio mostarski biskup, msgr. Petar Čule, u crkvi Male braće u Dubrovniku, 8. kolovoza 1943., u ratnim okolnostima.

„Odmah poslije rata, 1946., išao sam u vojsku u Ljubljanu, to je bila redovita vojska, a 1947. su me zatvorili u zatvor. Zašto? Najkraće ću vam reći: za ono za što su mene osudili, to nisu napisali u optužnici. A što je u stvari bilo: ja sam bio mladi svećenik i to nikad nisam tajio. Nisam nikakvu propagandu činio, nastojao sam biti dobar vojnik, ali su vojnici, čuvši za moje uvjerenje, počeli ispovijedati svoje vjersko uvjerenje. Za vrijeme vojničkih obroka ja bih se prekrižio, a nakon nekog vremena to su počeli činiti i ostali vojnici. K tome sam i svojim kolegama, katolicima, ali i ostalima, često govorio o vjeri; kad bi imali neki problem, sami su dolazili k meni, jer sam im očito ulijevao povjerenje. Ja sam uvijek samo jedno govorio: vjera je slobodna po Ustavu.

Iz takva duhovna stanja mogla je izaći njegova živa želja – kao najdublja životna odluka – u časovima održavanja zatvorske kazne: „Zašto sam želio slobodu? Da svijet osjeti prisutnog Krista. 'Zbogom' sam rekao svemu što nije Krist“ (Dnevnik, 1974.). Gospodin je htio moj život – NOVI ŽIVOT – da nekome donese RADOST! To mi je poziv, uvijek novi poziv i izazov: za Gospodina!“ (Dnevnik, 1996.)

Posvjedočio je: „U zatvoru sam znao klečati na podu puna 4 sata: od 7:00 sati, kad bi u gradu počela prva  sv. misa, pa do 11:00, kad bi završila posljednja! Klečao sam nepomično, sklopljenih ruku, ne trepnuvši okom i sabran. Imao sam 28, 29, 30 godina. Nisam osjećao ni da mi je naporno. Često sam sebi govorio: 'Da si sad u kasarni i moraš stajati MIRNO, ne bi uopće postavljao pitanje, i mogao bi'. Zar ovdje nije VIŠE?!“ (Bilješke iz zatvora)

Sjećam se da sam, kao svećenik, znao odlučno progovoriti i reći ono s čime se ne slažem, uvijek kada je bilo govora o vjerskim pitanjima. Pokušali su me okriviti za ono o čemu sam u vojsci govorio, a govorio sam o Bogu, o vjeri… Na prigovore što se tiču mog vjerovanja jednostavno bih odgovarao da vjera po Ustavu nije zabranjena. Međutim, već nakon dva-tri mjeseca od moga dolaska u vojsku u Novo Mesto (Slovenija), situacija se počela mijenjati. Jednoga jutra dok smo svi bili 'u stroju', bio sam javno prozvan. Rekli su da je tu jedan pop Peran koji djeluje negativno i koji sve kvari.

To je bio početak. Odveli su me u Rogatec, blizu Ljubljane, gdje sam bio u istražnom zatvoru. Tu su me ispitivali: saslušavanje od 15:00 do sat iza polnoći. Savelić (kapetan i ostali), na moje pozivanje na Ustav, osmjehne se i mahne rukom. I tek tamo sam vidio kako su sve zapisivali: kada sam razgovarao, s kim sam razgovarao, o čemu se govorilo… U montiranom procesu (optužen sam da sam htio rušiti državu!) pitan sam i o nadbiskupu Stepincu: 'Što mislim o njemu'? 'On je za mene najuzorniji svećenik', odgovorio sam. To je bilo 1947. Dakako, i to je pridonijelo mojoj 'krivnji', odnosno osudi na smrt strijeljanjem, potom pomilovanjem iz Beograda na zatvorsku kaznu.“

Prisjećajući se kasnije ispitivanja i osude na smrt, zapisao je: „(Bilo je to) prije 26 godina, a ja sam tada imao 27. Bio sam zreo; ponosan sam. Sjećam se da sam doista sve ostavio: - Posjed? … siromašan, srednji, dobro stojeći? – Ne posjedujem ništa! – Ništa?... Kako ništa?... I trebao sam rastumačiti svoje zavjete… S ponosom sam tumačio, i sud je zaveo moje bogatstvo: 'Ne posjeduje ništa'. Imao sam sve bogatstvo u sebi: Bog! I doista, bio sam spreman reći: 'Molim vas, ne zavezujte mi oči. Opraštam svima', zatim kleknuti i reći: 'A Ti, Gospodine, oprosti meni. Živio Krist Kralj! Pucajte'. Da! Bio sam nevin, potpuno nevin; to je bilo radi Tebe, Gospodine, a Ti si rekao: Blago vama kad lažno na vas svjedoče radi mene. Radujte se, jer je vaša plaća velika na nebesima'. Već sam osjećao predokus te plaće jer je smrtna osuda bila izrečena i samo se čekala 'pravomoćnost' iz Beograda. To je bila samo formalnost, svi su tako računali, od majora sudca predsjednika do mene. Ta, sva je krivnja cijele 'bande' bila na meni! Mojim roditeljima i sestrama neće biti lagana crnina za mnom; sjećam se da mi je jedino to izmamilo suze, ali će doći dan, barem u nebesima, kad će im se i to okrenuti u radost!, i ponosit će se svojim sinom, mučenikom“.

„Jedino zašto bih još želio ostati na zemlji jest: da poslužim kao BLAGOVJESNIK, nosilac radosti ili posrednik radosti ljudima; da budem nekako odsjev Božje dobrote, u strpljivosti, u razumijevanju, opraštanju, u ljubavi bez granica, u služenju bez ikakva očekivanja uzvrata; da u meni ljudi osjete Njega bliskim, prisutnim, među sobom, među nama. Zato svima kažem: 'Ljubite Boga, čeznite za njim i uzdajte se u njega'!“ (Iz natuknica za Autobiografiju i iz Dnevnika)

Fra Ivanov duhovni put i glazba idu zajedno. Zaljubljenost u glazbu, ponajviše crkvenu, išla je neodvojivo s njegovom zaljubljenošću u redovnički i svećenički poziv. Jedna njegova rečenica kazuje dubinu i smjer njegova glazbenog djelovanja: „Kad bilo što prihvatim (misli na glazbu), zašutim, saberem se, pogledam Krista koji je uvijek uza me i rečem: Gospodine, radimo! A oni koji budu pjevali neka čuju Tebe“! (Iz natuknica za Autobiografiju).

„Želio sam i želim biti prozirna HARFA Božja da se kroz mene – prozračnog, jednostavnog i siromašnog – vidi BOG i NEBO, i da na meni – HARFI – Gospodin može izvoditi svoje skladbe!“  (Iz natuknica za Autobiografiju)

Prvi glazbeni doživljaj što ga je upamtio, iz dobi od četiri godine, bio je „promenadni koncert crikveničke limene glazbe“ na obali Kaštel Starog Iz ranog djetinjstva fra Ivan pamti da su djeca Kaštel Starog, među kojima je bio i on, „počimali pjevati po kućama božićne pjesmice već na sv. Katu, dakle mjesec dana pred Božić! Znakovito je da su mu posebno duboko u pamćenju ostale melodije iz obreda Velikog tjedna. Uz pamćenje 'barabana', što je bilo „udaranje štapom po klupama, dok su imućniji imali 'čvrčejke' – 'čegrtaljke'“, fra Ivan svjedoči da su ga se kao dječaka posebno dojmili napjevi proroka Jeremije: „Ono što mi i danas šumi u ušima jest potresni zaključak Jeremijinih Tužaljki: Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se…“

„Gdje, kada i kako skladam? Uvijek i posvuda. Šećući, čekajući autobus, putujući autobusom ili zrakoplovom…  Onih 'Osam pučkih misa kroz liturgijsku godinu' (2001.) sam šećući po šumi na Košljunu, a onu s naslovom 'Cvjetić na tratini' doista među sagom maslačka pod maslinama na obali. Kad sam pisao oratorij 'Apokalipsa', jedne noći me probudi kiša, ma kiša! Eto inspiracije za 'Potop'! Ustao sam i pisao potop.

Sav smisao crkvene glazbe fra Ivan vidi u doživljaju vječnih ljepota: „I kao što su sve umjetnosti ostale pod okriljem jedne Muze=Muzike, tako su ovdje sve rajske radosti sažete pod pojmom pjesme=glazbe. Razmatram: kakva može biti ta glazba od one kerubinsko-serafinske Svet! Svet! Svet!... (usp. Otkr 4, 8); Iz 6, 3; Ez 10, 12), do ove beskonačne na Svadbi Jaganjčevoj? Ne znam, ali to me ne smućuje; dovoljno je uočiti da se sve ono 'što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe', a 'što Bog pripravi onima koji ga ljube' (1 Kor 2, 9) krije pod pojmom pjesme-glazbe“. S uvjerljivošću kaže – oslanjajući se na upute crkvenoga učiteljstva o svetoj glazbi - „da sveta glazba mora stvoriti doživljaj Nebeskog Jeruzalema “. U darovnoj molitvi ponedjeljka II. Vazmenog tjedna kaže se: 'Primi, Gospodine, darove svoje raspjevane crkve. Ti si uzrok tolikom veselju, daj da nam prijeđe u vječnu radost'.

„Već četrdeset godina stopiram. Naravno da bih mogao ići autobusom, ali ovo je puno zanimljivije. Što je najneobičnije, kad god krenem, uvijek stignem prije autobusa, a upoznam nove ljude, razgovaramo… Služim se s nekoliko jezika, pa nemam problema ni sa strancima. Oni meni skrate put, ja njima vrijeme! Osim hrvatskog i klasičnih jezika koje sam učio u školi (grčki i latinski), učio sam i francuski, a kasnije sam samostalno učio talijanski, njemački, engleski, španjolski, ruski i slovenski.“ (Iz natuknica za Autobiografiju)

Ta znakovita putnička crta autostopom ostaje poseban i osebujan pečat fra Ivanove želje da živi krajnje jednostavno – „kao putnik i pridošlica na ovomu svijetu“, kako je volio govoriti sveti Franjo Asiški (Oporuka svetog Franje) – da svjedoči vjeru i evangelizira „u zgodno i nezgodno vrijeme“ (Tim 4, 2). Fra Ivan, redovnik vazda u franjevačkom habitu, iz nekoliko je razloga uporno putovao autostopom. Na prvom mjestu iz želje da bude ovisan o pomoći drugih, da bude siromašan, i da bude slobodan, što ga je učinilo legendarnim putnikom - fratrom autostopistom. U jednom dnevničkom zapisu izražava tu 'franjevačku' notu svojih putovanja autostopom: „Više puta se pitam: Kako doživljavaju ljudi fratra u habitu? Pa i na cesti, i na predavanju? Promatrajuć fratra u habitu u svjetovnim sredinama, kakvih je bilo više, doživljavao sam fratra kao onoga koji je aktualan, koji je poželjan! Tako mora biti i kod stopiranja, promislim. Mnogi su mi i rekli da im je vrlo simpatično vidjeti fratra kako stopira. Konačno, to je prošnja, molitva, ovisnost o dobroti bližnjega, a opet tu je s naše strane darivanje, i to obilno! 'Nikad vam ljudi ne mogu učiniti toliko dobra koliko vi njima', reče sv. Franjo“ (Dnevnik, 1997.).

Od uvjetno rečeno 'svjetovnih' crta, iz fra Ivanovih Dnevnika valja posebno istaknuti njegovo zanimanje za sport, o čemu je rado je govorio, osobito o nogometu. Živo je pratio nacionalne i međunarodne nogometne utakmice, te druga sportska natjecanja. Igra je za fra Ivana uvijek bila radost, opuštanje, vježba za zdravlje tijela i duše. Još kao dječak trenirao je nogomet i igrao ga je do svojih sedamdesetih godina, te odlazio na utakmice Hajduka kad bi mu se za to pružila prilika.

Jedan od njegovih odgajanika, koji je kasnije napustio svećeničko zvanje, ali je ostao i dalje povezan s franjevcima, prisjeća se nogometne utakmice na malom betonskom igralištu kod današnje Carinarnice u Zadru, u kojoj je igrao i fra Ivan: „Bilo je to negdje oko 1977., kada je fra Ivo imao blizu 60 godina i obnašao službu provincijala, kada su mu se čudila njegova starija samostanska subraća da u tim godinama 'divlja' sa sjemeništarcima i s drugim mladićima. Nogometne su momčadi bile sastavljene pretežno od sjemeništaraca s pokojim studentom bogoslovom ili mladim misnikom, među koje se umiješao i starkelja - kako smo mi mladi tada smatrali - fra Ivo Peran, k tomu još i provincijal. Mene je zapala strana protiv provincijalove momčadi. Sjemeništarci su na obje strane igrali fer, poštujući provincijalove godine i njegovu visoku poglavarsku službu (provincijal). Meni je to kao tridesetogodišnjaku, napetom sportskim žarom, libidom i jakim mišićima, bilo smiješno. Na utakmici nisam imao obzira ni prema njegovim godinama ni prema tome što je provincijal. Više puta sam u srazu gledao pogoditi ne loptu već njegovu nogu s namjerom kušanja njegova strpljenja. Očito su ga boljeli moji udarci, ali nije uzvraćao niti pokazivao da se ljuti, niti je tražio kazneni prekršaj, osim jedanput kad su obje strane vidjele da sam ga namjerno i jako udario u nogu, kad je i sam stao, kratko me pogledao u oči i nastavio igrati kao da ništa nije bilo. Nakon toga mi je netko iz moje ili iz njegove ekipe prigovorio da to s moje strane nije niti sportski niti franjevački, pa sam prestao s provokacijama“ (Svjedočanstvo o fra Ivanu Peranu). Provokacije su pokazale fra Ivanovu duhovnu snagu, a u duši provokatora ostao je pokajnički osjećaj i neizbrisiva slika jedne jake duše. 

U svemu autentičan i u duhu slobodan, svoj način služenja je do kraja vršio radosno, s proročkom i karizmatičkom crtom. Takav relativno rijedak 'stil' u vršenju službe poglavara nije svima bio po volji - ni franjevcima u njegovoj Provinciji. Mada je nerijetko bio doživljavan kao 'nerealan', kao onaj koji 'nije na zemlji', fra Ivan je postojano ostajao 'svoj', što znači Božji, Kristov, u duhovnoj slobodi, i to ga je stalno ispunjalo radošću. Zabilježio je, s bezazlenom i čistom aluzijom na prigovore koje je ponekad čuo, što čovjeku daruje sloboda u Duhu: „Ljute se na mene da ne vidim probleme i da nemam problema. Ljute se, da nisam nikad ljut. Ljute se da mi je osmjeh uvijek na usnama. Ljute se kad nalazim da mi svi žele dobro. Ljute se kad velim da mi Velebit ili Lovćen nije dopustio ni novine pročitati: sasvim me zaokupiše, a ja sam u njihovu društvu uživao, ponavljao sam 'kako je to divno…', i onda napisao Jutarnje pohvale (fra Ivanov poetski tekst, op. p.). A kad sam to napisao, onda se javilo i namreškano more podvelebitsko – planinski kanal i zelenkasta površina bokokotorskog fjorda – a potom se oglasi i drveće: golo ili u lišću, pa potom kamenjar s ostacima snijega u visini, pa prestrašena grlica što prhnu, a ja svemu govorim: Hvalite Gospodina i zahvaljujte mu! – i sâm sam zahvaljivao i radovao se te ogledajući se po autobusu molio za vjeru koja ponovo rađa, za nadu koja ozaruje, za pokajanje koje milost ljubavi doziva, za ljubav koja pobožanstvenjuje, za sebe i za sve svoje suputnike… Ljute se kad rekoh da se dnevna dužnost ne može zadovoljiti u pet minuta molitve, nego u neprestanoj molitvi… I ljute se, i ljute se, … i ljute se… A ja osjećam da bih bio neiskren kad bih rekao da nisam sretan, kad mi osmjeh ne bi uvijek bio na usnama, kad bih trebao pjevati žalopojke nad problemima koje ne vidim. Dakle: ljute se što nisam neiskren? A kako bih vidio probleme, kad mi Gospodin reče: Baci sve svoje brige na mene; brige, čitaj: probleme! I zar ne bi bio grijeh ne poslušati? Zar ne bi to značilo u Gospodinu sve drugo vidjeti, a ne vidjeti ono što On jest: Ljubav? Otkud smijem imati probleme kad me Bog ljubi, i kad nas sve ljubi? I jedini je problem ne osjetiti blizinu Ljubavi. I jedino što me u svemu mora voditi: učiniti vidljivom blizinu Ljubavi. I ja to nastojim iskrenim, jednostavnim, djetinjim predanjem osmjehu Ljubavi; i molim da na meni i po meni bude vidljiv nebeski osmjeh Ljubavi“.

Naš Ivo – to je život optimizma i darovanosti Bogu! Gospodin je izdubio duboki bunar u njegovu srcu. Iz tog bunara izvirala je radost, život, izlazila je pjesma, izlazila je jedna trajna liturgija. I zato nikakvo čudo da je iz njegove vibracije u predanosti Bogu, predanosti bližnjima, prema čovjeku, iz njegove začuđenosti pred svakim životom – i cvijeta i ptice, u onom duhu sv. Franje – izišla divna, skladna, takozvana 'Peranova misa'. Pjevamo je svi od sjevera do juga, istoka i zapada. Vjerujem da je to najduhovnija liturgijska misa koja je kod nas komponirana.  U tom poslu treba početi od djece i mladih, u čemu je pokazao iznimno umijeće: „Matisse reče: 'Ne mimoilazite djecu, jer su djeca najveći umjetnici; Evanđelje nam pak djecu postavlja za uzore i učitelje. Među djecom koju sam poučavao u pjevanju i muziciranju kroz preko pedeset godina, danas su nekoja velika imena kao pjevači, pjevačice, dirigenti, skladatelji, pijanisti i pijanistice… Mnogi mi još uvijek i pišu: 'Najljepši trenuci života i najljepša pjesma su mnogi moteti koje smo marljivo uvježbavali i izvodili, koji doista ostaju vječna glazba“.

„Pratim buru u krošnjama crnika, pratim valove juga i maestrala, i mislim: Bože moj, to sve po tvojoj svetoj volji! I to sve ima svoj ritam i svoju boju i međusobno sudjelovanje i suradnju! Cvrčak jednolično cvrči. Čujem ih nekoliko. Da li se natječu? Da li su u svezi jedan s drugim? Ne znam, ali znam da imaju svoju zadaću koju nezaustavljivo vrše. I to mi sve govori! Klasje pjeva i njive pjevaju i šume pjevaju…', rekao sam, odgovarajući na pozdrav meni kao skladatelju ove mise; i pjevat će i onda, kad ja budem nad oblacima; osjetio sam“.

(Iz natuknica za Autobiografiju)