Bonaventura Duda je volio sam sebe nazivati čovjekom čežnje. Bio je čovjek čežnje tijekom cijelog života. I – kako su njegovi dani odmicali – sve snažnije. Pritom se neumorno trudio ići ususret čežnji, trudio oko njezinog ozbiljenja.

No jednako tako bio je i čovjek ushita. Kad bi se neka njegova čežnja ispunila, kad bi se osvjedočio o ljepoti, dobroti i istini dozrelima u nečijem životu, silno bi se radovao. Njegova radost bila je upravo zarazna. Uz njega, nosila je i mnoge oko njega. 

Stjepan Lice, iz knjige Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude

Bonaventura Duda je zapravo čitav život živio bez oca i majke. Zato je toliko i volio blagdan Božića, doživljavajući Svetu obitelj svojom: „Želite li dobro proslaviti Božić? Nađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseliteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude – a da nikome ne smetate – djelom“.

Antica Duda zatrudnjela je s nama neznanim čovjekom i rodila sina 14. siječnja 1924. u Rijeci, koji je na krštenju nazvan Roko. Postoji jedna slika čovjeka, u uniformi mornaričkog oficira, na čijoj je poleđini pred samu smrt Duda drhtavom rukom zapisao „najvjerojatnije moj otac”. U dnu njegova bića spada bol nepoznavanja oca, po kome je „slučajno“ začet i čiju je fotografiju – naočitog muškarca u časničkoj odori – ljubomorno i skriveno čuvao, često imao u svojim rukama: „Tatu sam samo jednom vidio, odostraga. Pokazala mi ga je teta u Rijeci, kod kapucina, kada je pokraj nas prošao“.

Od svega tri mjeseca  živi s majčinom sestrom Marijom na Krku  a majku nije vidio od sedme godine, jer je bolujući od sušice dvije godine prije smrti ležala u bolnici, a on nije imao novaca za put da je posjeti. Umrla je, a da je nije vidio. Svjedočio je kasnije kako se ni ne sjeća njezinog lika, već samo predivnog glasa kojim mu je pjevala: „Moja je mama služila po bolnicama u Rijeci, na Sušaku, u Zagrebu, Petrinji … dok nije preminula godine 1934. u siječnju, i to kod istih časnih sestara kod kojih sam se i ja sklonio, u sanatoriju u Klenovniku. Ona je ostavila na me lijep dojam, zauzetim radom s krasanskim djevojkama u crkvenom pjevanju, a onda u živom sudjelovanju u nedjeljnoj liturgiji. Dan majčine smrti izabrao sam za veliki dan svoje mlade mise, slavljene kod Majke Božje Trsatske, godine Gospodnje 1950. U brojnim prilikama odlazio sam na groblje gdje je pokopana, ali ne i na njezin grob. Krajnje siromašna u životu nije imala svoga groba, te sam se molio pred središnjim križem. Neka se raduje u Božjoj vječnosti.“

Na vrijeme najranijeg djetinjstva vežu ga duboke uspomene za tetu Mariju: „Teta Marija, majčina sestra, bila je – po daru beskrajne Providnosti – moja čudesna „zamjenska majka“. Imala je najdublje osjećaje prema meni, ta od tri mjeseca života i čitavo djetinjstvo ona mi bijaše sve“. Sjeća se da je na magarcu kao petogodišnjak hodočastio s tetom Marijom i ujnom na Goricu kod Majke Božje Goričke: „Iako sam živio siromašan sa siromašnom tetom Marijom, osjećao sam se sretno, presretno. Ta jednostavna, veoma pobožna kršćanka, postala je mojom pravom odgojiteljskom majkom. Bila je potpuno radosna osoba. U njoj sam već tada doživljavao ljepotu onoga što kršćanska vjera unosi u ljudske savjesti i u ljudske živote. Ta dobrota i ta skladnost. Oh, to je božansko…Dok sada mislim na svoje djetinjstvo – a tako je bilo i dalje u mom životu – imam osjećaj da sam tada udahnuo Božji zrak, Božju milost, i da sam u sretnoj usklađenosti između neimaštine i odvojenosti od svoje majke, po teti Mariji spontano razvijao prirodne sposobnosti i primio svoj prvi navještaj vjere. Beskrajna ljubav, duh pobožnosti i dobar primjer tete Marije prelijevao se u moju dušu. Moja baka znala je sva nedjeljna evanđelja napamet Još kao takav, mali od pet-šest godina, znao sam napamet „nakantivat“ celu Muku Isusovu po Mateju“, što sam opušteno i bezazleno činio i izvan crkve. Slušao sam sa svom pažnjom kako na Cvjetnicu seoski pjevači pjevaju Muku Isusovu. Sa sobom sam donio iz zavičaja dušu odgojenu u sjenci crkve, ali – kako sam bio najmlađi u razredu – a Sušak je lučki grad – i svu sposobnost voska da se od njega izdjela svaka figura. Tamo, dakle, već u ranom djetinjstvu, Božja mi je ruka pružila dar blizine. Taj dar više nikada nisam ispuštao iz svoje duše“.

Posebno mjesto u njegovom dječačkom putu zauzela je želja za školom: „Sa pet i pol godina upisao se sam u osnovnu školu u selu Krasu (1929.–1933.). Onako iz sebe, nenagovoren, zaputih se ja s pet i pol godina prema zgradi škole…, učiteljica Nevenka je osjetila da nije riječ o kakvoj nerazumnoj želji nezrelog dječaka. Naprotiv, vidjela je da pred sobom ima bistro i neobično dijete. Ubrzo je našla način da me upiše. Tako sam već od pet i pol godina započeo svoj hod u školi. Sada znam da godine i osobnost ne idu nužno jednako za sve ljude. Imao sam nutarnji osjećaj „odraslog“ odnosa prema znanju. Od malena sam bio cuppidus scientiae (željan znanja). Ali, usprkos tome, ostao sam dječak koji voli svoje vršnjake. Rado sam se s njima igrao, skakao, pjevao“. Od prvog razreda pa kroz čitavo vrijeme školovanja ocjene su mu bile izvrsne, bio je izuzetno nadaren učenik.

Kada ga teta više nije mogla školovati, prebacuje ga drugoj teti, no u okupiranoj Rijeci, Dudu koji je živio u talijanskom dijelu, otkrivaju kao malog hrvatskog migranta i protjeruju. Smješta se na Sušaku, živi po tavanima s lučkim radnicima, ruča u prihvatilištu s ostalom sirotinjom, bio je dijete koje se brine samo o sebi. U jednom se trenutku njegov život ipak mijenja. U crkvi moli časnu sestru za dozvolu za ministriranje, ali ga ona odbija, sve do jedne prigode kad zbog hladnoće nije došao ni jedan od ministranata, časna sestra Danila popušta pred Rokovom upornošću i dopušta mu ministrirati. Ta časna sestra postaje mu tada poput majke i on ostaje dvije godine na Sušaku: „Sestra Danila je, osjećajući me također duboko u srcu, u moju dušu unosila iskustvo redovničke raspoloživosti za prihvaćanje Božjeg poziva, više primjerom radosnog služenja pred oltarom gospodnjim, nego li kakvim nagovaranjem„.

Ipak se morao rastati u ranoj dobi s obje zamjenske majke: „Čudesna nutarnja blizina strujala je u meni prema tim dragim osobama. I za jednu i za drugu, bol rastanka u njihovim srcima bila je velika. Moja pak otvorenost prema Božjem očinstvu bila je  još veća. One su to vidjele, pa su se te moje dvije „zamjenske majke“, obje Bogom zahvaćene, nakon iskrenih razgovora, suglasile: „Neka ide, u ime Božje!“. Osjećao sam duboki Božji poziv. Odatle mi je dolazila duhovna snaga. Hrabrost pri rastanku dolazila mi je iznutra. Osjećao sam se slobodan“. 

U dobi od 11 godina gvardijan ga zove da preseli u samostan u Varaždin, govoreći mu da ne mora postati svećenikom već da će mu omogućiti školovanje i krov nad glavom. Roko radostan pristaje, prisjeća se kako su žene skupljale odjeću za njega kako bi imao što ponijeti, sjeda u vlak i dolazi u Varaždin. Zbog svog siromaštva i napuštenosti, uvijek je u njemu živa bila skromna duša, onaj pravi franjevački duh.

Sv. Franjo i Asiz u njegovu životu imaju posebno mjesto: “ Moj sveti Franjo? On mi je najbliži posrednik Isusa Krista, dakako uz Mariju, Majku Isusovu. U Asizu sam se nekako osjećao doma. Biva mi, sad-na, susrest ću Franju. I evo jednoga dječaka. Pod pazuhom nosi lubenicu, živu i pravu. Priđem mu, uspostavimo razgovor. Kako vi to zovete, mislim lubenicu? Što će mu? To će im biti večera. Koliko ih ima? Osmero. Što će još večerati? To je sve. U ono vrijeme i sâm sam oskudijevao, bijedan student. A nisam bio ni darežljiv, malo sam bio stisnute ruke. Ipak, pronađem pedeset ili sto lira, bilo bi to za tramvaj. Pružim mu za kruh. Veselo je otrčao. Uživao sam dugo poslije u pogledu kojim me nadari. Vratio se nakon godinu dana te dalje svijedoči: Siđoh na stanici Santa Maria degli Angeli (…) No, brže nego sam se nadao, pade mrak. U zaseocima još nije bilo struje. Izgubio sam smjer. Čuo sam ovdje-ondje žamor u kućama. Pred jednom zastanem i zovnem bi li mi tko pokazao put (…) Odjednom neki dječak izleti iz kuće i ovi mi se oko vrata: „È lei, padre! Jeste li vi, oče!“ Tko bi mu se nadao, bio je to onaj dječak s kojim se sretoh prije godinu dana. Predstavio me svojim roditeljima i veselo me, kao starog prijatelja, odvede k Svetome Damjanu“.

Fra Bonaventura Duda: „Nikada se nisam zaljubio. Ali sjećam se djevojaka koje su mi se sviđale. Zaljubiti se može biti opasno, tragično, a može biti i korisno...“.

 

„Volio sam i radio za sve ljude. Moj život je čuđenje svemu Božjem što neprestano dolazi pred naše oči. Mog ureći da je čitav moj život: o quam bona ventura („divnog li onog što dolazi“). Prije svega osjećam da se dugujem mnogim ljudima. Pobožno bih to rekao: na put moga života Bog je poslao mnoge ljude koji su mi život učinili ljepšim, koji su me uvjetovali dobrim, bar boljim... Mogao bih – kao iz mozaika – izvaditi mnoge pločice, okašca, koje prepoznajem da su njihove, utjecaj baš toga i toga, čak te i te ličnosti. ...A zanosio sam se mnogim; i na kraju zadesilo me da se posvetim Bibliji, izbližega Novom zavjetu, još posebnije sv. Pavlu. Sestra Danila ostat će u mome sjećanju kao majka moga franjevačkoga i svećeničkoga poziva. U to ulaze i drugi ljudi, najprije moja teta Marija, a onda s Trsata o. Leonardo Novaković koji je tada bio gvardijan, a prije toga sedamnaest godina magistar novaka. I kad bih htio kazati tko je najzaslužniji, doista, rekao bih sve troje njih, ali i još mnogo drugih ljudi. Dakako, prije svih i poslije svih milost Božja koja se i njima služila...Dušom mi rado prostruje stihovi: "Ima mjesta tajnih u nama - Što će živjeti ubuduće... Treba ih dobro skriti - kvas onoga što će biti  Po Tinu, i ja sam budućnik! „ (Sabrana djela, XV, 224)

Prisjeća se kako se za vrijeme prevođenja Biblije sprijateljio s Jurom Kaštelanom, profesorom književnosti i pjesnikom, te jednog dana pošao kanjonom rijeke Cetine do njegove rodne kuće: „Bio je razdragan da sam ja, franjevac-svećenik, uzmogao doći k njegovoj staroj majci, rođenoj Mandić, u daljem srodstvu s tada blaženim Leopoldom Mandićem. Opazio sam kako sve velike pozornice svijeta – Sveučilište u Zagrebu, ugled u krugu književnosti, lektorstvo na Sorboni u Parizu i sl. – nisu kadre dirnuti čovjeka kao susret s majkom, jednostavnom osobom“.

„Nikada nisam naumljivao studirati Bibliju. Uostalom, ta specijalizacija i počinje na kraju mnogih studija. U moje vrijeme govorilo se o tom kao o nečem nedostižnom. Treba znati jezike... Poslaše me na franjevačko sveučilište u Rim da doktoriram iz teologije. Obranio sam disertaciju o Ivanu Stojkoviću Dubrovčaninu (+1443) i njegovoj nauci o Crkvi na baselskom koncilu. Neke sretne okolnosti potakle su moje prijatelje, starije, da me nagovore neka sada upišem daljnji studij na Papinskom biblijskom institutu. I, rekao bi jedan moj pokojni profesor: »Išlo je!« Oko god. 1965. sa svih su se strana u nas čuli glasovi – uvijek se sjećam tih čudesnih »glasova« o životu Ivane Arške! – koji su govorili o potrebi Biblije. I sam sam osjećao potrebu novog prijevoda, ali ni najmanje da bih ja u njemu sudjelovao. I tu sam se našao odjednom u poslu. Naprosto, valjalo je prihvatiti se. U ono vrijeme rekao je Tomislav Ladan u jednom važnom razgovoru: »Ima trenutaka i prilika kada se ne pita jesmo li sposobni, nego moramo li. A onda treba pregnuti da načinimo kako valja.« Tako je nekako bilo onomadne i s našom biblijskom ekipom. A sada? Toliko bih toga još želio. No sjećam se iz prvih godina studija, u onoj maloj hrvatskoj enciklopediji pročitao sam neku indijsku mudrost: »Ne ori preširoka polja da ti ne bi malaksala snaga!«

„Sigurno je fra Bonaventura Duda i najprepoznatljiviji franjevac u Hrvatskoj, čovjek izuzetnih darova i izuzetne marljivosti – franjevac svim srcem, zaljubljenik u sv. Franju i franjevaštvo, zanosni propovjednik Evanđelja. A možda još uvijek i najbolji sin sv. Franje. Uz njega se nitko ne osjeća malen, zapostavljen, mimoiđen. To je razumljivo jer je on uvijek manji brat i svima nama daje pravo da budemo od njega i veći i važniji. Uz brata Bonaventuru i po njemu i mi franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda smo postali malo bolji i više smo sinovi sv. Franje nego što bismo bili bez njega. Smijem reći i to da hrvatski franjevci posljednjih pola stoljeća nose više ili manje prepoznatljiv pečat njegova franjevaštva. Ono što moja braća i ja svakodnevno doživljavamo je da je Bonaventura prije svega pravi sin sv. Franje pa je nama mlađima učitelj realnoga, trajnoga i vjernoga franjevaštva. Njegove visoke godine nisu ga udaljile od ljudi jer im on ne želi biti učitelj, a najmanje im želi nametati vlastite stavove. On je čovjek koji se divi Bogu i Božjim djelima u ljudima, pa je drag čovjek koji je ušao u mnoga srca a to je znak da onaj koji želi biti blizu Bogu, taj je blizu i čovjeku. Životno geslo našega fra Bonaventure – koje stoji i na mladomisničkoj spomen sličici je: »Isuse, dobroto beskrajna!«. Tim riječima fra Bonaventura ispovijeda da je Isus Krist zacrtao njegov životni put i Isusu Kristu pripisuje svaki svoj životni korak i svako svoje životno djelo, a osobito ona djela koja mi zajedno s njim smatramo pothvatima na dobro naše domovinske Crkve. To su nastanak Glasa Koncila, priređivanje Biblije i širenje misli Drugoga vatikanskog sabora. Ta i mnoga druga djela fra Bonaventura ne smatra svojima i ne misli da su plod njegove darovitosti i rada, već ih pripisuje Bogu iz čijih ruku je primio život, sve svoje darove i sve izazove na stvaralačka djela. Zato, »Isuse, dobroto beskrajna«, hvala Ti što si našemu franjevačkom bratstvu podario takvoga čovjeka i takvoga brata fra Bonaventuru“. (fra Željko Železnjak , provincijalni ministar)

„Zašto toliko ističem da sam najprije fratar. Pa češće kažem: znate, to sam jedino platio samim sobom. Fratarstvo smatram oblikom svoga kršćanstva. Istina, i profesorujem kao kršćanin, bar bih to želio. Ali to je nadošlo poslije. Uostalom, ako hoćete znati, na fratarstvo sam baš nabasao po čistoj Božjoj dobroti. Jednog mi se dana to svidjelo kao moj osobni oblik egzistencije. I to je bilo vrlo rano, u jedanaestoj godini. I danas rado sjednem, na Trsatu, pod kesten – nažalost tu je sada neka ružna garaža – gdje su se dva stara fratra (Leonard Novaković i Anaklet Zadravec) posavjetovali o meni. Činilo im se da bi od mene moglo nešto biti... A što sam više rastao, to sam više iskusio da to treba izboriti i, kako rekoh, platiti sobom. Zapravo, kupio sam samoga sebe. Nadam se da ću takav potrajati, da će me drugi izdržati, a i podržati... »Ne ja, nego milost Božja u meni«, rekao bi sv. Pavao“.

„Naš dakle poziv nije da oživotvorimo Evanđelje samo u svome životu nego da oživotvorimo Evanđelje i u svijetu. To je poziv franjevaštva. Kad je dakle Evanđelje pisano radi života, doista nema veće službe Bogu i čovječanstvu od službe Evanđelju, od života za Evanđelje. Ali, kao što ima ljudi koji su pola života udesili po nauci evanđeoskoj, a drugu polovicu života udešavaju po načelima svijeta (kušaju živjeti dvostrukim životom!), tako ima ljudi koji samo polovicu života daju za Evanđelje. Ostalo pridrže sebi da poklone prijateljima ovoga svijeta. I vječno osjećaju da imaju samo polovicu svoga života - ali ne onu koju su za se zadržali, nego onu koju su dali Evanđelju. Tko dakle želi imati čitav svoj život, neka ga svega dade za Evanđelje! Neka dakle kvasac svetoga Evanđelja ukisne sve tijesto, sav naš život: da sav naš život bude po Evanđelju i da se sav istroši za Evanđelje! To je konačna misao svetoga Franje. To je potpuni smisao franjevaštva. Život po Evanđelju i za Evanđelje!„.

„Uvijek sam volio danielske duše što ih je anđeo Gabriel nazvao, kao ono Daniela: »... jer si čovjek želja« ... Vir desideriorum – Čovjek želja, uvijek mi se sviđao taj izraz“. Sretan život znači puno snova koji se jedan za drugim ostvaruju: „Sanjajte, dakle, mladi moji prijatelji. Sanjajte, kao što su sanjali svi veliki ljudi Staroga zavjeta! Sanjajte poput djeteta Isusa u naručju Marijinu! A Gospodin neka vam sve vaše lijepe snove tijekom života dadne ostvariti. To sam želio imati u sebi i pobuditi kod drugih. To me je moja teta pitala 1947. Isto pitanje. Čekali smo brod u Omišlju. Teta me od malena odgajala. Ja kažem “jesam, sretan sam”. A ona: “Nikad nisi puno tražio niti si išta zahtijevao. Ja nisam nikada ruku na tebe digla jer ti nisam bila prava mati. Uostalom, nisam ni trebala“. Nikad nisam bio nesretan. Imao sam teških časova, ali nesretan nisam bio“. Fra Emanuel Hoško nadodaje: „Duda je bio i ostao "čovjek želja". Mnoge je želje ostvario, svoje i tuđe. Mnogi ga upoznaše, a nebrojeni su oni koji su se sreli s njegovim djelima. O kad bi ih ti različiti susreti doveli do istog zaključka: »čovjek želja« je nužno čovjek koji je impresioniran potrebama vremena i na njih odgovara pretvarajući želje u djela“.

„Nikad nije pokušao biti čovjek kompromisa, a svi smo uvijek vjerovali u njegovu dobronamjernost i vrhunsku stručnost. Nije ga bilo moguće omalovažavati i zanemarivati, bilo je sasvim jasno što misli – i kamo pripada – a ipak ga je bilo nemoguće doživjeti kao protivnika. I kad je šutio iz njega je prosijavala evanđeoska dobrota – bez imalo namještene uslužnosti. i kad govori i kad piše – i kad pjeva i kad svira. Nikad u njemu napora da se svidi sugovorniku, nikad nelagode zbog svoga ili tuđega drukčijeg mišljenja. Ali to nisu bili kompromisi koji izbjegavaju sukobe, već pružena ruka sporazumijevanja. I redovito smo nastojali shvatiti njegov stav i brzo priznati da ima pravo – makar ga ne mogli u cjelini prihvatiti. Tu je bilo važno da njegov makar vrlo kritički i znatno drukčiji stav nije bio osobno stajalište koje nas čini protivnicima ili pristašama, nego uvid u stvarno stanje koje može biti i vrlo bolno, ali ne doživljavano neprijateljskim. I nikad se u tome nisi osjećao poražen, već prosvijetljen. Blizak i iskren, bez kompromisa, jednostavan bez pojednostavljivanja. I u mnogim pitanjima u našoj sredini on je uvijek bio nezaobilazan“. Don Živko Kustić

Posebno je mjesto u njegovu životu zauzimala ljubav prema Domovini: „U ta teškim ratnim vremenima, kada je »na našim granicama/ i u samom srcu Lijepe naše domovine/ na djelu (je), na nedjelu (je)/jedna velika, nakazna laž«, Duda očituje svoje golemo domoljublje nadahnutim stihovima, propovijedajući istinu i ljubav, podižući glas protiv mržnje, laži i destrukcije. U bibliofilskom izdanju, na pozadini Plamenog zida Željka Lapuha, fra Bonaventura progovara o ljubavi prema ranjenoj domovini riječima »Kadli će opet Noina korablja/počinut negdje na brdima Ararata/ili u nizinama – ovdje, u nas?« (Čeka duša moja, 1991). Duboko će ga dirnuti Vukovarski očenaš Želimira Ciglara koji izlazi u knjizi Očenaš iz Hrvatske Đurđice Ivanišević koja završava Dudinim pogovorom u kojem on piše: A u onom pripjevu, što sam ga već dječakom, kao mali krčki glagoljaš, kod mise pjevao: „Izbavi nas od neprijazni!“ – i od nepijaznosti i od neprijatelja – što više starim, sve više čujem poziv na prijateljstvo. Da budemo prijatelji i postanemo dostajni prijatelja. Vrijeme je zlo i napasno. U svojoj Nedjeljnoj molitvi prognanoga Đurđica Ivanišević bolno sluti zloću vremena (...) Svladat ćemo Neprijatelja, ako nas zlo vrijeme jače zbliži ako sve više, bar među sobom, budemo ljudi prijatelji, ljudi snošljivi i podnošljivi. I ništa nam neće napakostiti neprijatelj na granicama, budemo li prijatelji bar unutar svojih granica“.

Treba napomenuti i Vojnikov molitvenik, opsegom i izgledom nevelik, ali u to vrijeme iznimno važan praktični pastoralni odgovor na velik stres i životnu opasnost u kojoj je hrvatski vojnik tada živio, ali i zanimljive činjenice da je većina njih nosila krunicu, a da sami nisu znali gotovo ni jednu molitvu. Na novinarsko pitanje zašto je pripremajući taj molitvenik zapisao: „I ne molim proklinjući / ta, kakva bi to molitva bila! / Molim spasenje i njima i nama“, odgovara: „ I tada mi je jedan Vaš kolega s Radio Sljemena rekao da mu je prijatelj s bojišta poslao primjerak toga molitvenika i napisao na njemu: „Bog me ljubi“. Kada vojnik u rovu dođe do spoznanja da ga Bog ljubi, onda bih ja za taj proplamsaj prosvjetljenja sve dao!“

Općenito je rado razgovarao s onima koji nose teški životni križ: „Križ je, prije svega, vrlo često čovjek sam sebi. Kao da nas je Bog tek napola stvorio. Svakome je od nas poklonio nešto obrađene zemlje u nama samima, a drugo je ostavio našoj marljivosti da osvojimo i da se obradimo. Križ su nam, nadalje, drugi ljudi. Ne zaboravimo, i mi smo, vrlo često i ne znajući, križ drugima. Stoga se u postajama križnoga puta nalazi i četvrta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ. Ponijeti drugome njegov križ, ili barem nastojati da nikome mi ne budemo križem, znak je velike čovječnosti“.

Zazivam tvoje svete oči, Isuse Raspeti! Neka me pogledaju do dna mojih dubina. Tvoj pogled siže dublje nego oko moje savjesti. Dokle god siže tvoj pogled, molim te, oprosti mi; molim te, izliječi me;

pomiluj me i čuvaj me svetim okom svojim da uvijek hodam „pred tvojim očima - ljubeći te, služeći ti, radujući se tebi i u tebi.                      Bonaventura Duda

„Radio sam svašta. Sebe vidim ovako: ono najbolje što sam pokušao činiti nije ni moj profesorski rad, ni moj spisateljski rad, ni moje propovijedi, nego moj rad  „na porti“ (sobe za razgovore uz glavni ulaz samostana na Kaptolu), u dijeljenju riječi o Riječi u razgovorima s mnogima, od siromaha i neukih do akademika i uglednika u raznim profesijama. Bio sam „doktor svaštarije“ ali nisam radio svaštarski.  Moja funkcija je davati savjet čovjeku. Često sam u čekaonici ili na porti i čekam nepoznate koji dolaze po savjet. Dolaze razni ljudi, mali, obični, veliki, učeni, bolesni, zdravi... Slušam ih i ako mogu dati dobar savjet dajem ga, ako ne znam ni sam što reći onda velim “strpljenje vam je spasenje. Od 1950. sam propovijedao s oduševljenjem na selu, od 1982. na Kaptolu. Ja propovijedam mladima Isusovu poruku. Ja nisam gnjavator, ne propovijedam predugo, najviše četvrt sata. To je dosta. To znam raditi. Govorim logično, kratko i jasno. Samo jedanput sam govorio dugo, u Međugorju sam propovijedao tričetvrt sata pred 50.000 ljudi“.

Završavamo pjesmom Bonaventure Ćuka, koji je obilježio čitav Dudin franjevački put. Njegovu pjesmu Hoću li i ja u raj, koja nije upitna, nego umolna i umilna, Duda će kasnije pronaći i uzeti za svojevrsno životno geslo. O toj pjesmi, koja govori o svršetku  i o tome kako je dobio redovničko ime svjedoči u knjizi Ja Bogu povjerih svoj štap: „I duboko me smiri pjesma, možda jedina, mog nekada učitelja, velikog filozofa i teologa, a mlad je umro – kao Isus, u 33. godini života. Bio je to franjevac, Bonaventura Ćuk. Po njemu su mi nadjenuli ime. Kako to zvuči nevjerojatno i čudno, a čudesno. Ti si odvijeka, dovijeka, a ja sam počeo u vremenu. Ali otkada sam počeo, ti hoćeš da mi dadeš udjela u svojoj vječnosti. Rekoh, udijelio si mi polovicu svoje vječnosti. No vječnost nema ni početka ni svršetka, pa stoga ni polovice, sve je u jednom času i svaki je njezin čas vječnost. Ipak, po ljudsku kažem, polovica. Otkako postojim, hoćeš da živim s tobom, u tebi. Daj mi umrijet u milosti!” u latinskom glasi: “Gere curam mei finis! Ti vodi računa o mom zemaljskom svršetku!“.

Poslušajmo kako to govori Bonaventura Duda

Hoću li i ja u raj?

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

 

Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…