Tko je taj Miroslav Bulešić?

Zapravo sam to često puta nezainteresirano pomislila.

Što god da sam u životu molila ili tražila, najčešće bih pitala direktno Gospodina.

Nisam bila sklona tražiti zagovor nekog blaženika ili sveca.

Sve do jednog trena...

Veoma dragi naš prijatelj svećenik, poznavajući našu situaciju, dao nam je svoje iskustvo kako mu je ovaj blaženik pomogao te nam je toplo preporučio da i mi tražimo njegov zagovor.

Naime, radilo se o tome da smo bili u potrebi za materijalnim i financijskim sredstvima, kako bi mogli urediti naš  novi dom - i mi smo ga poslušali. Veoma brzo, počeli su čudesno pristizati razni oblici nevjerojatnih providnosti za uređenje našeg doma, Bog je poslao razne ljude u naš život koji su nam tako rado pomogli. 

U jednoj posebnoj prilici, naš prijatelj svećenik povede muža i mene u svoju župu, u Lanišće, u Istri. Upravo tamo gdje je bio brutalno ubijen naš blaženik Miroslav Bulešić. Na brdima Ćićarije, usred hladne zime i guste šume, i to još za vrijeme večeri, on nam pokazuje mjesto događaja, krv na zidu. Hodajući po župnoj kući, detaljno nam opisuje tijek događaja mučeničke smrti.

Duboko dirnuta hrabrošću i životom ovog neustrašivog svećenika, obuzima me neopisivo ganuće i sa suzama u očima suosjećam s Miroslavom kao da su ubili negdje nekad (a zapravo ovdje i sad) nekog mog brata, brata koji kaže da je željan mučeništva, ako to Gospodin hoće. Biti željan mučeništva i to zbog Krista - kakva divota! Pomno prateći svaki kutak te župne kuće, te opažajući prodoran Mirov pogled, ja - slaba, prestrašena, sitna - primim nadahnuće da i ja ovo želim - mučeništvo! Jer trpjeti s Kristom i za Krista, pa to je jedina istina!

A koje mučeništvo ja želim? Znam istog časa što je najveće mučeništvo za mene: ići roditi svaki put ispočetka, pozvoniti na vrata rađaone i ući u bol rađanja. Što je bilo ključ ovome nadahnuću? Mirova rečenica, koja stoji u njegovom duhovnom dnevniku (dok ga te večeri čitam stojeći kraj njegove prolivene krvi na zidu).

Pitaju ga dakle župljani boji li se prijetnji smrću koje mu pristižu, jer znalo se da ga kane ubiti. On odgovara: "Ne bojim se, samo mi je jednom umrijeti!" SAMO MI JE JEDNOM UMRIJETI - ja tad pomislim, opet sa suzama u očima: A zašto se ja svih devet mjeseci bojim poroda i u strahu, umjesto u radosti, iščekujem rođenje novog stvorenja, pa samo mi je JEDAN DAN od svih devet mjeseci rađati. Jedan dan za bol, za umiranje, kad bez prestanka suza suzu lije i u znoju, pa iako možda u tišini, trudovi tjeraju trudove jedan za drugim. Do jednog trenutka kad dolazi velika radost primanja djeteta u naručje.

Od ove večeri, i ovog snažnog dojma, Miroslav Bulešić postaje Miro- moj stariji brat i zagovornik. Čitajući  njegov dnevnik, smijem se od srca jer me zapanjuje njegova jednostavnost, iskrenost kao u malog djeteta, nema snage, strpljenja, i to otvoreno kaže i onda zavapi k Bogu…

Dakle, vrlo brzo nakon što sam pobliže upoznala život ovog blaženika, doživjela sam spontani pobačaj. Bilo je to traumatično iskustvo za mene, iako mi nije prvo iskustvo spontanog pobačaja. No žena se valjda nikad ne može pripremiti na gubitak djeteta, odnosno na takav ishod trudnoće.

Potpomognuta tada Mirovim potpunim predanjem Gospodinu te u žalosti za izgubljenim djetetom, a istovremeno svjesna svih tjeskoba i poteškoća, i u konačnici mučeništva rađanja, zamolim Oca nebeskog da uz Mirov zagovor podari novi život našoj obitelji, ako je to Njegova volja. To je bilo na sv. Misi za Badnjak u župi u kojoj se nalaze Miroslavove relikvije. U toku sv. Mise osjetila sam kao da mi je sam Miro dotrčao reći: „Hoće, bit će, riješeno je!“ I zaista, ja sam isti mjesec začela! Cijelu trudnoću provela sam u miru i bez straha od poroda, kao da imam jedan papir s garancijom i pečatom da će sve do zadnjeg trena poroda proći mirno. Kao da Bog priječi put zlu govoreći: „Nju ne diraj! Ni blizu njoj!“

Neopisiva je ta hrabrost koju sam imala, a nije dolazila od mene same! Sa svih osmero djece koju sam dotad išla roditi, išla sam preplašena i blokirana od straha, no u ovoj trudnoći, kad je došao taj dan, osjećala sam da je Miro moj moćan zagovornik. Kao da je moj stariji brat koji ide ispred mene zauzeti se kod medicinskog osoblja za me. Zvonimo muž i ja na to "velebno" zvono rađaone, pred koje uopće dakle treba doći i ne pobjeći. Ja s osmjehom na licu, utješena, ohrabrena, sretna, sigurna, cijelo Nebo se otvara, događa se Uskrsnuće u mojoj inače  najvećoj agoniji i smrtnoj tjeskobi! Jer uvijek dosad taj čas, taj bolni čas pun muke i straha i dvoumljenja, kad treba proći sam tim mučnim hodnikom, gdje napola puta medicinske sestre kažu: "Gospođo, nema nazad, muž neka pričeka vani, pustite njegovu ruku!"

A ovaj porod: ja idem, žurim da rodim, onaj isti hodnik nije sada mučan ambijent, prolazim njime kao neopečena u peći,  kao da će netko drugi otrpjeti bol rađanja umjesto mene! Čak i moj muž se čudio gledajući me, pa on me i najbolje poznaje u takvim trenucima: sav moj strah i tjeskobu, znoj, nemoć i želju za odgađanjem! I ovaj porod prođe zaista do zadnjeg trena blaženo. Bez obzira na bol i trudove, ova radost je bila veća i jača! Smijala sam se s mužem od prevelike radosti jer nas je blaženi Miro pratio svojim vjernim zagovorom od početka do kraja trudnoće! Smijali smo se barem pola sata poslije poroda razmatrajući ovu Božju pobjedu nad svim mojim strahovima, zahvalni za ovaj dar neustrašivosti i vjere po zagovoru jednog blaženika. I onda, da završim, želeći ponajprije dati slavu Bogu Ocu svemogućem i Kristu, a onda i na čast i u zahvalu našem blaženiku, rodi nam se naša djevojčica Mira, koju smo upravo zbog cijelog ovog iskustva kao znak Božje ljubavi krstili u Lanišću kod našeg blaženika Mira.