Daj da u svakom čovjeku vidim Tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe.

Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali.

                                                                          Miroslav Bulešić

Odluka iz Duhovnog dnevnika Miroslava Bulešića: „ući potpuni, ostati sami, izići drugačiji“.

Vođom se ne rađa, vođom se postaje. U čitavoj svojoj duhovnoj pripravi za svećeništvo, Miroslav Bulešić se za današnje pojmove čak pomalo skrupulozno preispitivao o sebi, svojoj prikladnosti, poslanju, cilju, krepostima, kao i o najuzvišenijim svojim čežnjama. Sve je to bio spreman dovesti u pitanje, a dovoljan bi mu razlog bio ako nije u skladu s Božjom voljom: "Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem“ (Fil 3, 7-8, usp. 1 Kor 13,3-13).

Molitva

Bože, Oče naš nebeski,

Ti si u svećeniku Miroslavu Bulešiću

dao svome narodu revnoga pastira

i neustrašivog mučenika.

Po njegovu zagovoru učvrsti u nama vjeru

i ustrajnu strpljivost u teškoćama života

te daj da se spremno zalažemo

za rast i jedinstvo Crkve.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Molitva iz Duhovnog dnevnika

blaženog Miroslava Bulešića, Poreč, 2020.

 
Gledajući život ovoga skromnog istarskog svećenika iz najtežeg razdoblja svjetske povijesti, na prvi se pogled možda ne nazire ništa liderskog, a čak postoji i opasnost omalovažavanja mučeničkog slučaja svjedoka vjere u Krista, uzevši u obzir nezgodne okolnosti Miroslavova života. Međutim, ako podrobnije zavirimo u životopis ovoga „diva neznatnosti“, naići ćemo na brojne elemente kojih se ne bi postidjeli i najveći svjetski, ali i ljudski uzori vodstva, kao što se dade iščitati iz gore iznesene molitve. Imajući na umu njegov skroman život u rodnim Čabrunićima, pokazivao je odliku leadershipa već kao uzoran mladić koji je od malih nogu osjećao Božji poziv   na svećeništvo te ga njegovao kako je već znao.

Doista je bio nalik na samoga Pastira već od ranih nogu, ili nam barem u najmanju ruku nisu poznati suprotni podaci i možemo opravdano vjerovati u nasljedovanje Krista već u obiteljskoj kući, „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan; napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (Lk 2,51-52). Netko bi mogao reći: kakvo li je liderstvo biti poslušan? Međutim, gledajući na primjer koji nam je ostavio naš Spasitelj, upravo je takvo liderstvo bilo potrebno u toj dobi, imajući na umu braću kojima je bilo potrebno dati uzor.

Evo istinitog uzora za današnji naraštaj! Nipošto ne želeći reducirati njegov život na potpuno podvrgavanje i suobličavanje Božjoj volji, što bi isto bilo sjajno, naglašavam kako je u svakom trenutku svojega života, a ne samo u trenutku mučeništva, kao što mnogi drže, upravo ostvarivao puninu svoje osobnosti i originalnosti prikazujući se Bogu, kao što i sam napominje: „Odluka: intrare toti, manere soli, exire alii. [ući potpuni, ostati sami, izići drugačiji].“ Čvrstim uvjerenjem kako nitko ne može služiti dvojici gospodara (Mt 6,24), naš nam Miro pokazuje kako je njegov jedini leader Isus Krist, Bog, Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara (usp. Otk 17,14), dakle jedini Gospodar. A tko ne bi želio slijediti onoga koji slijedi Krista tako odlučno?

Dobar lider, nadalje, vrlo dobro poznaje svoje dužnosti pred Bogom, znajući da ima odgovornost pred ljudima, makar još nema konkretne ljude na službi, što može poslužiti kao dobar poticaj na borbu protiv zla mladima koji razmišljaju o duhovnim zvanjima, a upadaju u stupicu zloga, koji ih uspijeva uvjeriti da su sâmi. Nemojmo se uplašiti silovitosti riječi sljedeće blaženikove molitve: „Čist moram biti. O Bože, oprosti mi, ako sam Te uvrijedio. Ne daj da Te u budućnosti vrijeđam ni malim grijehom. Daj mi srce čisto. Daj da postanem svet, da mogu što dostojnije Tebi prikazivati žrtvu Tvojeg Jedinca, da mogu obraćati na vjeru mnoge i mnoge duše. Daj da u svakom čovjeku vidim Tebe, daj da svakoga ljubim radi Tebe. Ja znam da ako ne ljubim, ništa ne činim; znam da ako mi fali ljubavi, sve mi fali; uvjeren sam da bez ljubavi ja ću u početku postati nedovoljno dobar svećenik, a s vremenom i slab. Zato, o Bože, daj mi ljubavi, ljubavi, ljubavi. Čisto srce daj mi, da mogu Tebi vjerno hvalu pjevati.

Postavši svećenikom, Bulešić se nije umorio u pokazivanju opipljive ljubavi, sada na mnogo očigledniji način od onog prijašnjeg u skrovitosti. Ta se ljubav možda ne sviđa svim na osjećajnoj razini: „Pustoš i žalost! Ljudi se odalečuju od Boga. Ne opažam oduševljenje danas za sutrašnji blagdan Tijelova. Ljudi vole zabave, plesove. Zanemaruju svoje kršćanske dužnosti. Mladež traži samo naslade, kršeći Božje zapovijedi. – Oče, neka bude volja Tvoja. Kriste, Kruše živi, Ti vladaj svojim zakonima poštenja, pravice, ljubavi, bratske sloge. Tužili su me da sam prestrog. Nisam. Želim da moji župljani Tebi, Bože, služe u svakoj stvari. Zafrkavali se drugi sa mnom. Neka bude Tebi, Bože, na čast. Drugi me mrzili, imali volju i želju da me smaknu. U Tvojim sam rukama. Neka bude volja Tvoja. Daj mi jakost da ustrajem. Ako hoćeš moj život, ne štedi me!“[1] Mogli smo se osvjedočiti da je Miro doista bio jedan od nas, sasvim normalno i zdravoljudski razmišljao, no na koncu citata nazire se njegov vijenac, krepost ulivena od Boga koja ga je dovela do skorašnjeg potpunog ostvarenja njegova sna i poslanja u tom konkretnom trenutku beznađa za mnoge. Nije se bojao biti postavljen na svijećnjak (usp. Mt 5,13-16).

S druge strane, nikada se nije postavljao iznad naroda, zazirući od svake forme klerikalizma, već je kao pravi predvodnik veslao na čelu iste barke s povjerenim mu stadom: „Dolikuje da u Crkvi bude takav pastir koji će – kako sveti Pavao kaže – biti svima sve, da u njemu bolesnik nađe liječenje, žalosni nađe veselje, očajnik pouzdanje, neiskusni pouku, sumnjalac savjet, pokajnik oproštenje i utjehu, i napokon svatko što mu je potrebno za spasenje. […] Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješim, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju, a osobito djelom. Na svršetku sam. Molimo i radimo. Hvala Bogu da imamo toliko posla.

Njegova čežnja za mučeništvom („Daj mi, Bože, prije smrt nego da padnem u jedan grijeh nečistoće. – Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi. Inače kazni me, kroti me, ponizuj me!“[1]) ubrzo će biti uslišana. Zapravo, točno dva mjeseca nakon izražavanja te želje crnilom na papiru, Bog mu je udijelio milost da se pridruži mučenikâ svijetloj vojsci te time do kraja obasja put borbe protiv zla. Iako mu nije bio pretpostavljen na ovoj zemlji, uvjeren sam da je i bl. Alojzije Stepinac, zagrebački kardinal i još jedan velikan povijesti Crkve u Hrvata u istarskom mučeniku vidio leadera kakav i on sâm treba biti, sve do prolijevanja krvi. Postavlja se konačno pitanje: kakav je to prvak koji umire i iza kojega ništa ne preostaje. Odgovor se paradoksalno nalazi u drugom dijelu pitanja: iza njega itekako ostaje štošta, sve ono za čim je žudio ostvaruje se u pashalnom obećanju uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Miroslav Bulešić dokazuje da je potpuno razumio i prigrlio Riječ u svoje srce: „Zašto toliko krvi na muci Isusovoj – Isus je prolio svu svoju krv – a zašto toliko ekonomiziranja u krvi svećenika? Odgovor je isti: Propter nimiam charitatem. Ama et fac quod vis. Non omnes capiunt istud. [Zbog velike ljubavi. Ljubi i radi što hoćeš. Ne razumiju svi ovo]. […] Prvoj pobuni krvi, Krist suprotstavlja posljednju kapljicu svoje krvi kao vrhovni čin dara njegovog bezgrešnog života. Dok se prve niske radosti bude, Sin Božji kaže: 'Svršeno je' [Iv 19,30].“