Ljubav prema vjernicima najbolja je metoda

Mons Ivan Mustać

Mladomisničko geslo: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi“ (Ps 37,5)

Don Ivan je osoba koja je o meni vodila očinsku brigu, s jedne strane nekad i oštar u odgoju, a s druge pun ljubavi preko koje sam mogao vidjeti Boga koji me ljubi. Moja slika Crkve bio je don Ivan, preko kojega mi se Bog pokazao kao dobar Otac, a Isus Krist kao dobar pastir.

Šime Ćurko

Osobu Mons Ivana Mustaća sažeto je opisala Ines Grbić: „Mons Ivan Mustać ili jednostavno don Ivica, je bio karizmatična osoba koja je, gdje god je bio, ostavljao tragove i davao se bez zadrške. Toliko prirastao ljudima da smo ga doživljavali jednim od nas, mnogima je bio poput člana obitelji. Njegova ljudskost bila je originalna, izvorna, zdrava. Oslobađajuća i obogaćujuća, da ti je život svojim prolazom kroza nj učinio dubljim, plemenitijim, ljepšim. Ležernim, prirodnim, neglumljenim. Bliska osoba kojoj se možeš povjeriti i koja te može razumjeti. Njegovo svećeništvo bilo je bez kompleksa, u davanju, dolasku do povjerene mu duše ili one koja je pred njim kao svećenikom. Bio je spoj ideje i njenog ostvarenja. Vizionar i realist. Ništa nije prepuštao slučaju i stihiji - praktičar, realizator, operativac, takav je bio i u svećeništvu. Spajao je u sebi ljudsku, Bogu otvorenu i posvećujuću, božansku dimenziju. Rijekom njegovog dinamičnog života tekao je navještaj Evanđelja (kerigma), služenje Bogu i ljudima (dijakonija) i zajedništvo (koinonia)“.

Don Ivica je primio život preko roditelja Zdenka i Anke. Otac je bio pomorac i jako mu je nedostajao tijekom djetinjstva. Njega, kao najstarije dijete, brata Marija i sestru Mariju odgojila je majka, koja ih je stalno vodila u crkvu: „Za vrijeme osnovne škole, ne znam da li je bilo dana da nisam bio na svetoj misi. Svećenički poziv primio sam od kad znam za sebe. Tamo od pete godine života. Nisam to nikom govorio, nego skrovito nosio u svome srcu. U sedmom razredu rekao sam župniku“.

U sjemeništu Zmajević proveo je četiri radosne godine, gdje se tadašnji rektor mons. Ivan Prenđa o njima brinuo kao otac. Vrijeme studija teologije proveo je na bogosloviji u Zagrebu: „U ljeti 1976. prolazio sam kroz egzistencijalnu krizu, krizu zvanja. Ja sam tada egzistencijalno tražio Boga, tražio da mi netko pomogne otkriti Njegovo lice. Vapio sam za iskrenom molitvom. Kako susresti živoga Boga? Odgoj u bogosloviji nije mi tada bio dovoljan. To ljeto dogodio se u mome životu značajan događaj. Naime, svećenici su u sjemeništu u Zadru imali duhovne vježbe. Bilo je to pred početak školske godine. Voditelj je bio prof. Tomislav Ivančić. Iako nisam kao bogoslov imao pravo slušati te duhovne vježbe, ja sam ih slušao iz zadnjeg reda, poput onog carinika u hramu. Na tim duhovnim vježbama mi se otvorilo nebo. Iskustvo ljubavi Božje. U bogosloviji smo tada oformili malu molitvenu zajednicu“.

Za svećenika je zaređen u katedrali sv. Stošije u Zadru 29. lipnja 1980. godine: „Nitko na svijetu nije bio sretniji od mene na dan mojega svećeničkog ređenja. Godinu dana prije toga osjećao sam cijelo vrijeme prekrasnu prisutnost Duha Svetoga. To je bila posljednja godina moga boravka u Zagrebu. Prekrasna. Mislim da sam stalno molio“. Njegovo mladomisničko geslo je: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi“ (Ps 37,5)

Iskustvo seminara za evangelizaciju prof. Ivančića donio je u svoju biskupiju kao mladi svećenik: „Odmah sam s nekolicinom svećenika krenuo držati takve seminare po našim župama. Nosilo me to zajedništvo među svećenicima, zajednička molitva. Nezaboravni su to bili seminari u Polači, Škabrnji, Galovcu. Mogao bih napisati knjigu o tome. U tome nas je podržao nadbiskup Marijan Oblak“.

U jesen 1980. godine imenovan je župnikom  Polače: „ …u meni neopisiva radost. Gušio sam se od radosti. Za mene je Polača bila Vatikan. Živio sam skromno, ali zadovoljno. Zavolio sam je više nego svoju Privlaku. Poslije sam  dobio župe Pristeg i Radošinovac. To su bile župe moje mladosti, mladomisničkog zanosa. Tamo sam naučio da je ljubav prema vjernicima najbolja pastoralna metoda. Znao sam se ljutiti na neke pojave, znao sam biti zahtjevan, ali moji su župljani znali da ih neizmjerno volim“.

Nedjelja mu je bila najsretniji dan u tjednu: „Tad vidim svoje vjernike u Crkvi. Volim nedjeljom ne napuštati župu, biti prisutan, posjetiti nekoga. Cijeli život spremao sam se za nedjeljnu misu. Nikad svetu misu nisam samo „odradio“. Naučio me prof. Duda da se čitanja slijedeće nedjelje čitaju već od ponedjeljka. To sam redovito i činio. Moji vjernici znaju da uživam u propovijedanju. Tu se najviše osjećam svećenikom. I u ispovjedaonici. Zadnjih godina ispovijedam svaki dan i to mi je lijepo“.

Godine 1982. nadbiskup Oblak ga je htio poslati na studij u Rim: „Ja sam se tome protivio i nisam otišao. Sada ne znam da li sam ispravno postupio. Mislim da preko poglavara Bog od nas traži da vršimo njegovu volju. Ja sam u tom trenutku odbio Božju volju“.

1990., na početku Domovinskog rata imenovan je za župnika Benkovca, Korlata i Raštevića: „Otišao sam u Benkovac dobrovoljno. Rekao sam nadbiskupu koadjutoru Ivanu Prenđi da kaže nadbiskupu Oblaku da ja idem u Benkovac. Poslije puno godina saznao sam da je nadbiskup Oblak na tu vijest zaplakao. U Benkovcu sam ostao godinu dana, jer sam 6. rujna 1991. morao napustiti župu. Župljani su već tada bili otišli. Počeo je teški rat. Ja sam i u Benkovcu bio zadovoljan. Pamtim darežljivost tog naroda u tom teškom vremenu“.

Ostao je njihovim župnikom (1990.-1996) i u progonstvu. Nedjeljom ujutro služio bi misu u hotelu Punta Skala, gdje su bili smješteni prognanici, a poslijepodne u župnoj crkvi u Petrčanima za prognane smještene u hotelu Pinija. Osobito ga je diralo kada bi vidio da je vjernicima teže kada bi bila uništena njihova crkva, nego vlastiti dom. Tada je šest mjeseci vodio i skladište biskupijskog Caritasa u luci Gaženica, s kojim je ostao do kraja svoga života usko povezan. Kao mladi svećenik bio je više puta na obavijesnim razgovorima u komunističkoj miliciji (ondašnjoj "policiji"). Nakon akcije Oluja donijeli su mu policijski dosje iz Benkovca.

Pastirsko služenje u tom neprijateljskom okruženju ga je očvrsnulo i jako povezalo s tim ljudima: „Kada bi pričao o djelima koja kao svećenik za dobro župljana želi poduzeti, kada bih slušala s kako plemenitim namjerama i kojim mentalnim, duhovnim predanjem raščlanjuje, pojašnjava što bi trebalo poduzeti, argumentira uzročno-posljedično, nekoliko puta imala sam mu potrebu reći da zvuči  ‘naivno’. Nevino. Mjera, dubina i širina kojom se on davao bila je neusporediva s uobičajenim poimanjem i poduzimanjem svećenika, da mi se nekad činio kao svećenik ‘romantik’ koji se od ideala svećeništva jednostavno nije mogao udaljiti. Nije znao kako izgleda ne davati se. Ne izgarati. Ne htjeti za slavu Boga i dobro duše najbolje, požrtvovno – da naša radost bude potpuna, kako to i Krist želi“, kako o njemu svjedoči Ines Grbić.

Godine 1992. postaje upraviteljem župe Uznesenja BDM – Belafuža i Bokanjca u Zadru: „Nikad nisam imao župu kao što je Belafuža. Za tih skoro deset godina provedenih tamo, puno toga se događalo. Belafuža je neponovljiva, sve što sam sanjao kao svećenik, župnik i pastir ispunilo se na Belafuži. Takva župa mi se nije dogodila niti će se na takav način dogoditi. To je bila milost da sam došao upravo u to vrijeme i mnogi svećenici ne dožive ono što sam ja doživio na Belafuži. Ne patim od frustracije i neuspjeha kao svećenik baš zbog iskustva s Belafuže i sa zahvalnošću Bogu gledam na devet godina službe u toj župi. Nikad to iskustvo iz mog života neće se izgubiti, osobito sada kada na hodočašćima vidim treću generaciju, odnosno djecu koja su se rodila kao plod rada i evangelizacije. Vidjeti obitelji s brojnom djecom, potom mlade koji su se odazvali pozivu na posvećeni život...“.

O iznimnoj ljubavi prema mladima svjedoči Šime Ćurko, župljanin župe Belafuža, zadarski sportski novinar i otac brojne djece: „ Bio je ožujak 1992., petak, Križni put u crkvi na Belafuži. Tada sam prvi put susreo mons. Ivana Mustaća. Naši su susreti osim na euharistijskim slavljima bili česti na raznim okupljanjima djece i mladih. U tim početnim godinama posebno pamtim Vjeronaučnu olimpijadu 1994. na kojoj smo osvojili prvo mjesto, a nagrada su nam bile ulaznice za mjesto pored bine za prvog posjeta svetog pape Ivana Pavla II. Zagrebu u rujnu 1994. Don Ivan je neumorno radio na svim stranama. Najveći angažman zahtijevala je izgradnja nove župne crkve, s time da ga zauzetost tako velikim projektom nije sprječavala u brojnim pastoralnim aktivnostima u župi.

Don Ivan je osoba koja je o meni vodila očinsku brigu, s jedne strane nekad i oštar u odgoju, a s druge pun ljubavi preko koje sam mogao vidjeti Boga koji me ljubi. Moja slika Crkve bio je don Ivan, preko kojega mi se Bog pokazao kao dobar Otac, a Isus Krist kao dobar pastir.

Mnogi mladi iz moje generacije našli su svoje mjesto u župi zahvaljujući njemu. Viđali smo se svakodnevno, a veliki događaj koji je ušao u moj život preko otvorenosti don Ivana za novu evangelizaciju bile su kateheze Neokatekumenskog puta, koje sam počeo slušati u siječnju 1997. godine. Posebno pamtim Svjetski dan mladih u Parizu 1997. godine, jedno od brojnih hodočašća na kojima smo bili. Kod don Ivana me privlačila briga za ljude, želja za susretom, razgovorom.

Naravno, sjećam ga se i kroz zezanciju, šale koje bi nas nasmijavale do suza, kao i strast za sportom, osobito košarkom. Ne mogu zaboraviti kad je upalio zvona u 22 sata, nakon što je Zadar u Zagrebu pobijedio Cibonu, odlazak u Međugorje 1996. kada je znao napamet adresu i kućni broj svih nas koji smo bili u autobusu, ili kada je u Beču 2005. odbio prespavati na krevetu u župnoj kući te je ostao s nama u vrećama za spavanje na parketu.

S nama je bio na kiši i suncu, buri i jugu, pa i onda kada je bio generalni vikar i kada mu je njegova služba otvarala sva vrata. Ukratko, bio je jedan od nas, i prijatelj i pastir, i otac i brat. Don Ivan je znao reagirati na prvu, sam je isticao da je u tome znao nekad pretjerati, pa i pogriješiti, bio je spontan i vrlo otvoren čovjek, koji je silno ljubio crkvu, osobito našu Zadarsku nadbiskupiju. U novoj evangelizaciji je gledao temelj budućnosti Crkve, što je i mene privuklo prema toj stvarnosti. Iako sam se u devet godina njegove službe na Belafuži i emocionalno navezao za njega, nakon odlaska iz župe nikada se nije miješao u bilo kakve odluke, koje mu po službi ne bi pripadale. Jednom, kada sam ga nešto pitao, a više nije bio belafuški župnik, sve mi je odgovorio u jednoj rečenici: „Slušaj župnika i nećeš pogriješiti“. Premda se puno zalagao za rad s mladima i djecom, po čemu ga župljani posebno pamte, znao je reći kako svijet ostaje na mladima, ali da stoji na starijima. 

Dugo mi se činilo da dobro poznajem don Ivana, a onda smo u svibnju 2018., napravili velik razgovor za knjigu objavljenu u povodu 50. obljetnice župe na Belafuži. Tada sam doznao i meni do tada nepoznate detalje iz njegovog života. Vjerujem zato da će vrijeme otkrivati veliku duhovnu ostavštinu don Ivana, neumornog evangelizatora, koji je dao život želeći da Radosna vijest dođe do svakog čovjeka.

Uvijek je našao vremena za svakoga. „Uvjerio sam se da su ljudi izvan Crkve vrlo osjetljivi na ljubav Crkve. To vidim na sprovodima gdje uvijek nešto želim reći ljudima koji ne idu u crkvu“ rekao je nedavno u jednom razgovoru.  

I sam s velikim smislom za humor, u međuljudske situacije i osobne kontakte unosio je veliku radost i vedrinu. Kazivao je da ga zajedništvo s biskupom, svećenicima i raspoloživost za služenje Crkvi nije napustilo od mlade mise i isticao da je najbolja metoda rada u pristupu ljudima ljubav i žar. To i jest bila velika karakteristika don Ivana koji je uvijek isticao: „Crkva je kao Majka koja grli i svoju djecu koja imaju poteškoća. To je znak da Crkva ima ljubav za svakog čovjeka“.

Bog mu je otkrio ideje pape Ivana Pavla II, kojega je don Ivica posebno ljubio, proučavao i pratio na njegovim putovanjima po svijetu,  s obzirom na župu: „On je govorio da je župa temeljna stanica Crkve, ali da su došla vremena da se struktura župe mijenja. Da obzirom na veličinu župe, osobito u gradu, ona ja zapravo zajednica zajednicâ, ne kao neka bezličnu masu gdje nitko nikoga ne poznaje.   Svaki župnik je otac, jedan otac može savjetovati, nikoga se ne može na ništa natjerati. Jedan nam otac savjetuje što je najbolje za njega, on ne može natjerati, on savjetuje što je najbolje za dijete. Mi živimo u jednome sekulariziranom vremenu gdje ljudi uistinu traže, jer traže Boga na jedan način. Poruka evanđelja je uvijek ista, Isus Krist je uvijek isti. Ali nova evangelizacija pretpostavlja jedan novi način, jedan novi žar, doći suvremenom čovjeku u njegovoj situaciji u kojoj on živi.

U ovome svijetu Crkva treba govoriti proročki. Crkva stoga izlazi na ulice, ulazi među mlade, među alkoholizirane, među one koji uzimaju drogu. Ja mislim da, u jednu ruku ti mladi, koji se petkom nalaze na obali, protestiraju, protestiraju protiv roditelja, protiv društva, pa i protiv Crkve. Mi smo slali mlade da s njima razgovaraju, da govore nešto o Isusu Kristu, da u Crkvi mogu naći smisao. Kad Crkva govori ozbiljno o braku, kad Crkva izlazi na ulicu, kad Crkva dira u konkretne probleme braka, obitelji, rađanja, odgajanja, smrti, bolesti, tek onda takva Crkva Majka, koja brine o svoj svojoj djeci. Mi mislimo da je kršćanima mjesto na ulici.

Što je danas važno? Crkva danas treba reći Radosnu vijest današnjem čovjeku o Božjoj ljubavi za siromahe, Božjoj ljubavi za grješnike, da Bog ljubi čovjeka onakav kakav on jest,  da ljubi i mladog i starog. Čuti jednu riječ da je Isus Krist pobijedio grijeh, da je pobijedio smrt, da postoji vječni život, da postoji jedan smisao života, da nijedan čovjek kušajući grijeh ne uživa, da nitko ne uživa kad čini zlo, nego da se čovjek osjeća dobro kad čini dobro. Ono što je važnije od svega je da Crkva danas u suvremenom svijetu treba evangelizirati, treba naviještati, to je najvažnije. Hoće li se neko priključiti nekom određenom pokretu ili ne to je sporedno. Prvotni cilj je uvoditi odraslog čovjeka u vjeru. Jesmo li kršćani vidi se po tome jesu li obitelji otvorene životu. Gdje su obitelji otvorene životu, tu će biti i liječnika, profesora, inženjera, svećenika, redovnika, svih vrsta zvanja potrebnih u društvu”.

 

Nastavlja se…