Bog mi je na put života stavio mnoge divne ljude za koje sam živio, molio, trudio se otkriti im lice Božje, Njegovo neizmjerno milosrđe. U to se milosrđe jedino i ja pouzdajem. Bog mi je dao divnu obitelj. Ja nisam promašio. Moj je život imao duboki smisao.

Mons. Ivan Mustać

Obitelj je najtemeljnije, najgorućije i najizazovnije pitanje hrvatskog naroda i Crkve. Ona je prvi i najvažniji put ljudskog hoda, jer čovjek dolazi iz obitelji i duguje joj činjenicu da postoji. Ako čovjeku nedostaje obitelj, u njemu nastaje zabrinjavajući i bolni manjak koji će opteretiti cijeli njegov život.

Mons. Ivan Prenđa

Od don Ivana sam primila riznicu velikog blaga. Bdio je nad nama, vodio nas svugdje, radovao se iskreno u lijepim događajima i jecao bolno u teškim i žalosnim trenucima naših života. Osjećali smo da nas promatra i strepi nad nama. Uvijek je govorio da noću ne može mirno spavati dok mladi gube život na rivi. Ono što bi ga najviše oborilo s nogu jest rođenje novog djeteta. Nikad još, do današnjeg dana, nisam upoznala nekoga tko bi se tako obradovao svakom novom životu! 

Ines Jednaković

Godine 2001.  Mons. Ivan Mustać imenovan je od nadbiskupa Ivana Prenđe generalnim vikarom zadarske nadbiskupije. Njihov nas odnos podsjeća na odnos apostola Ivana, ljubljenog učenika, prema Isusu. Od dana kada je upoznao Nadbiskupa, nikad ga nije napustio. I kao što je Isus povjerio Ivanu da čuva njegovu Majku, tako je Nadbiskup don Ivanu povjeravao najvažnije zadaće za zadarsku nadbiskupiju.

Obadvojica su imala to ime i rado su u društvu svojih bližnjih zajednički slavili imendan. Za Nadbiskupa je rekao: „Bio je divan čovjek i biskup. Neumorno je radio i stalno molio. Molili smo zajedno svako jutro. Radili smo puno, možda i previše. Bilo nam je jako stalo do biskupije, naroda, svećenika. Bio je blag, skroman prema sebi a široke ruke prema drugome te nije odbio nikog tko je tražio pomoć. Čovjek molitve, satima je molio u kapelici. Bilo je simpatično, prema nama suradnicima koji imamo i 50 godina, za ručkom nas je držao kao da smo sjemeništarci, odnosio se prema nama kao da nam je otac. Imao je silno milosrđe za svećenike, branio ih je pred svim napadima, a sam je bio klevetan. Rekao bi: “Nije to ništa, nisam važan ja, važna je naša nadbiskupija, Crkva. Izgledalo mi je kao da je htio da ja iskustvo župe Belafuža prenesem na cijelu biskupiju. Imao je povjerenja u mene, a ja sam mu vjerno služio“.

Samo dvije godine kasnije svjedočili smo velebnom događaju za Zadar i zadarsku nadbiskupiju – dolazak pape Ivana Pavla II u Zadar pod geslom „Obitelj – put Crkve i naroda“. Radilo se o povijesnom, 100. ili jubilarnom Papinom putovanju izvan vatikanskih zidina, a Mons. Ivan Mustać je bio na čelu organizacije susreta: „Samo je izuzetno zalaganje našeg blagopokojnog nadbiskupa Ivana Prenđe utjecalo da Papa dođe u Zadar. Bio je uporan da Papa dođe u Zadar, rekao je: „Neka papa samo stane na teritorij naše nadbiskupije“, a tog je dana bila i 13. obljetnica njegova biskupstva. Konačno, odluku o tome hoće li, i kada, doći u Zadar, donio je sam Ivan Pavao II. Papa je odlučio da će u Hrvatskoj ostati dan duže i da će u Zadar doći 9. lipnja, na Duhovski ponedjeljak na blagdan Marije Majke Crkve.  Kada smo to čuli bili smo oduševljeni i tada su počele još intenzivnije pripreme, posebno kada je odlučeno da će susret biti u središtu grada. U svojoj pozdravnoj riječi nadbiskup Ivan Prenđa istaknuo je: „Mi danas, ovdje pred vama možemo svjedočiti o plodovima nove evangelizacije. Imamo iskustvo koje vam možemo posvjedočiti: vjeru, propovijedanu od apostola, prenošenu gotovo dva tisućljeća u župnim zajednicama, danas produbljujemo i prenosimo putem starih i novih crkvenih pokreta koje Vaša svetost prihvaća i potiče. Rastom crkvenih pokreta raste i vjera pojedinaca i umnažaju se obitelji koje prihvaćaju život i u kojima se rađaju duhovna zvanja“. Atmosferu na susretu obilježilo je klicanje mnoštva vjernika. Poklici "Papa mi te volimo" ili "ostani s nama" i danas odzvanjaju u srcima Zadrana. Želja nam je bila da mjesta koja su najbliža bini imaju naši vjernici, odnosno oni koji sudjeluju na euharistijskim slavljima u svojim župama. Ukratko, svi smo mogli osjetiti prisutnost Duha Svetoga. Mnogo je obitelji koje su nam se javljale da su nakon susreta s Papom dobile djecu, i to nakon što godinama nisu imali djece“. Gledajući tu veličanstvenu manifestaciju, jedan od novinara je rekao: "Pratio sam sva Papina putovanja, ali ovo je nešto zaista posebno. Sve je savršeno organizirano, sve funkcionira kao jedan savršen stroj ili dobro uvježban orkestar!" Dobio je odgovor da je Zadar inače poznat po svojoj organiziranosti, ali da se svima čini da je ovaj put stvarno nadmašio sama sebe! Papa voli Zadar i Zadar voli Papu." Slično su taj događaj prokomentirali i drugi mediji u svijetu.

Don Ivan je iznimno vrednovao tzv. klasični pastoral, ali je također s velikim žarom sudjelovao i promovirao u župama i Nadbiskupiji različite crkvene pokrete i stvarnosti:  „Niti jedan crkveni pokret (počevši od karizmatske obnove) nisam upoznao samo preko knjiga. Niti diskusija. Nego iznutra. Kako je i tražio papa Ivan Pavao II od svih pastira. Da budu blizu stvarnostima u Crkvi. Tako sam iskusio ono što je govorio sv.  Augustin: „Vama sam pastir, a s vama sam kršćanin“. Još od male molitvene zajednice u Polači, ja živim to iskustvo. Godine 1994., na nagovor don Marinka Duvnjaka, slušao sam po prvi put katehezu Neokatekumenskog puta. Opet je to bilo jedno otkriće koje je Bog za mene spremio. Meni je kao svećeniku to uvijek pomagalo. Nije problem da ljudi u molitvenoj zajednici vide i slabosti svoga župnika, ali vide i njegovu vjeru i želju za obraćenjem. Nakon toga nije bilo problema da i meni povjereni vjernici na ispovijedi iskreni govore i najintimnije grijehe, oslonjeni na beskrajnu Ljubav Božju. Na Putu sam iskusio nešto novo, ozbiljno. Da se kršćanstvo živi, malo po malo, u maloj zajednici. Bio sam zadovoljan tako  gledajući da svaku večer u župi na osam mjesta živi, moli, ketehizira moja župa“.

Nakon dolaska Pape u Zadar, već slijedeću 2004.  godinu nadbiskup Prenđa proglasio je Godinom sv. Stošije i Godinom obitelji za Zadarsku nadbiskupiju, jer je  obitelj „najtemeljnije, najgorućije i najizazovnije pitanje hrvatskog naroda i Crkve. Ona je prvi i najvažniji put ljudskog hoda, jer čovjek dolazi iz obitelji i duguje joj činjenicu da postoji. Ako čovjeku nedostaje obitelj, u njemu nastaje zabrinjavajući i bolni manjak koji će opteretiti cijeli njegov život“, rekao je zadarski nadbiskup na početku godine Obitelji. Središnji ovogodišnji pastoralni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji – nadbiskupijsko hodočašće obitelji u Vranu pod geslom “Krsna voda kroz obitelj teče” – održano je u nedjelju 19. rujna, a kao organizacijski koordinator opet je bio mons. Ivan Mustać. Bio je to susret svih generacija, župnih struktura i crkvenih pokreta, smotra koloritnih KUD-ova, “izložba” crkvenih stjegova, dostojanstveno pobožno molitveno zajedništvo 20.000 hodočasnika iz cijele nadbiskupije. U propovijedi je nadbiskup Prenđa govorio o obitelji kao “prirodnoj i redovitoj sredini za normalan razvoj ljudske osobe” i o Božjem naumu s obitelji, kojoj je Bog povjerio da djeci prenese dar vjere, ispunjavajući tako “dvije oznake zdrave obitelji: kolijevka života i škola vjere”. Nadbiskup je pozvao obitelji da “odbace strah pred životom, uklone napast lagodnog života na račun žrtve i ljubavi koja očovječuje i unaprjeđuje, odstrane kugu pobačaja i rastava koje uništavaju mir savjesti, sreću obitelji i naroda i uzljube trajnost i vjernost u braku”.

Na poseban način velika briga i zauzetost don Ivana bile su mlade obitelji, u kojima je vidio obnovu naroda, Crkve i društva, i stoga nadu za bolji i humaniji svijet. O ljubavi prema mladim obiteljima i majkama svjedoči Ines Jednaković: „ Kao mlada djevojka imala sam usađene kršćanske vrijednosti u pogledu življenja predbračne čistoće. Majka mi je to prenijela. Međutim, to se nije činilo moguće ili lako u praksi. Hvala Bogu, imala sam milost da sam s 19 godina počela slušati kateheze i tako ušla u Neokatekumensku zajednicu.

Ondje sam prvi put upoznala don Ivana. Moj prvi kontakt s njim bio je na sv. Ispovijedi koja je preusmjerila moj život u potpuno novom smjeru. Mogu slobodno reći da sam od njega primila riznicu velikog blaga. A koje je to blago? Stavovi o predbračnoj čistoći, međusobnom poštovanju, ljubavi, vjernosti, darivanju i opraštanju u braku te o prenošenju vjere djeci i kršćanskom odgoju djece. 

Ja osobno sam od njega osjećala brižljivo pastirsko vodstvo. Imao je snažnu očinsku želju da pomogne nama mladima da budemo čvrsti u kršćanskim odlukama, nepokolebljivi u življenju istih te beskompromisni sa požudama ovoga svijeta. Bdio je nad nama, vodio nas svugdje na Svjetske susrete mladih sa Svetim ocem, radovao se iskreno u lijepim događajima i jecao bolno u teškim i žalosnim trenucima naših života. Volio nas je nasmijavati svojim neodoljivim načinom prepričavanja viceva, ali smo uvijek unutar sebe bili spremni svaki čas na njegov prijekor. Osjećali smo da nas promatra i strepi nad nama. Uvijek je govorio da noću ne može mirno spavati dok mladi gube život na rivi.

Kad god bi me sreo, bilo u zajednici, bilo u gradu, pitao bi me kako sam. To mu je bilo vrlo važno.  Bio je "bez dlake na jeziku", vrlo otvoren. Zanimalo ga je kako svaki od nas pojedinačno živi našu kršćansku vezu, ali isto tako kako rastemo kao par. Uvijek je bodrio nas obadvoje, ozario bi se kad bi nas sreo. To je za nas bila veoma upečatljiva podrška. Znali smo da ne možemo "sjediti na dvije stolice". Znali smo također da smo pozvani biti autentični kršćani, tj. radikalni u življenju predbračne čistoće, to je uvijek posebno isticao s oltara. Vidjeli smo dobro smisao toga. Objasnio nam je lijepo don Ivan da se tako preodgajamo, rastemo u ljubavi, tražimo dobro drugoga, čuvamo dostojanstvo naših tijela i njegujemo dubinu međusobnih odnosa. I tako oblikovani spremno ulazimo u sve ljepote, ali i teška vremena u braku. Govorio je uvijek o braku da je važno da bude kuća na stijeni, tj. na Kristu. 

Veoma se radovao našem vjenčanju, poučio nas življenju u braku. Brinuo je prisustvujemo li redovito na sv. Euharistiji jer je znao da je to temeljna i prva pomoć u življenju Božje volje. Uvijek je ponavljao da svaki muž i otac mora biti čvrst i stamen kršćanin, glava obitelji, nježan prema ženi, brižan u odgoju djece, i svaku ženu i majku je pozivao da bude podložna muževljevoj ljubavi, da se s ljubavlju brine o njemu i djeci, i odgovorno čuva "kantune kuće".

Ono što bi ga najviše oborilo s nogu jest rođenje novog djeteta. Nikad još, do današnjeg dana, nisam upoznala nekoga tko bi se tako obradovao svakom novom životu! 

Trudna žena kraj njega se uvijek mogla osjećati kao kraljica. U jednoj prilici je rekao: " Znadete,  mi se možemo šaliti, ja mogu pričati viceve, ali kraj trudne žene ja se osjećam manji od makova zrna. " S kojom je radošću on krstio djecu, davao im nadimke! Sjećam se također kako je plakao kad sam imala spontani pobačaj. To je bila moja prva trudnoća. Činilo se da je za njega to bio jednak gubitak kao i za nas, ali nije dugo čekao da nas utješi riječima vjere i nade. Rekao nam je tad: "Vidjet ćete: Bog će vama dati djece, vidjet ćete,  za neke stvari, velike stvari uvijek su potrebne godine čekanja, budite mirni, budite strpljivi,  vršite volju Božju."

To su otprilike i posljednje riječi koje sam čula od njega na sv. Ispovijedi prije no što je završio u bolnici pred svoju smrt.  Na porodima koje sam imala nakon njegove smrti osjećala sam njegov zagovor, blizinu i brigu  te u konačnici i radost zbog novog stvorenja. Ostavio je don Ivan  izniman utisak na nas, primjer očinske stroge ljubavi, ali istovremeno i blagosti, strpljivosti i neumornog uvjeravanja u sve istine kršćanskog života. Sigurna sam da nas s Neba prati te da nam je izmolio mnoge milosti“.

Mons. Ivan Mustać, bio je također predsjednik Organizacijskog odbora Susreta Hrvatske Katoličke Mladeži 8./9. 2010. u Zadru pod geslom „Da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11), na kojemu se okupilo više od 30 000 sudionika i gdje je implementirao sva iskustva sa Svjetskih susreta s Ivanom Pavlom II i Benediktom XVI, na kojima je redovito sudjelovao po cijelome svijetu. Nadbiskup Prenđa je subraći biskupima osobno bio izrazio želju da se susret mladih te godine održi baš u Zadru. Nekoliko mjeseci prije susreta nadbiskup Prenđa je iznenada preminuo. Živopisnu i toplu ispovijest prvi je u Knjigu sućuti napisao Mons. Ivan Mustać, nadbiskupov dugogodišnji najbliži suradnik i generalni vikar. Podsjeća da ga je Nadbiskup dočekao 1960. na vratima sjemeništa Zmajević, preplašeno u pratnji zabrinute majke i oca pomorca. Nadbiskup je tada njegovoj majci rekao: „Nemoj plakati, od danas ću ja njemu biti i otac i majka“. Mons. Mustać zahvaljuje na divnim danima radosti u sjemeništu, a kao bogoslove ih je svaki put kao rektor čekao na kolodvoru u Zadru. Don Ivan nastavlja:“ U njegovo vrijeme sjemenište je bilo dom svih nas. Dočekao bi nas na vratima riječima „Dragi, uđi, hoćeš biti na ručku?“. Don Ivan ističe: „Radovali smo se kad je imenovan koadjutorom, kao mala djeca smo išli u zagrljaj a ja sam, kao što Zadrani na utakmicama viču, vikao 'Trica, trica!“ – kao trica u zadnjoj sekundi koja je rješavala pitanje pobjednika. Nije imao drugih ideala osim sve dati za Crkvu.

Kao ceremonijar na mladoj misi don Ivana Nadbiskup Prenđa ponavljao je „To su moji dečki!“. Don Ivan nastavlja: „ Imali smo dojam da bdije nad nama kao kvočka nad pilićima, nakon što je zadarska nadbiskupija tih godina izgubila brojne svećenike, bogoslove, sjemeništarce. Biskupija je počela dobivati nove svećenike i to je za njega bila velika radost“ – piše don Ivan. Posveta i poruka mladih koja prati himnu susreta glasi: "Dragi Oče, nadbiskupe Ivane! U trenucima kad mladica Vaše životne loze najtješnje pije iz trsa Očeva vina u Kristu, mladi zadarske nadbiskupije zahvaljuju za vino Vaše ljubavi koje su imali milost kušati. Da radost naša bude potpuna. Himnu Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zadru posvećujemo Vama. Našem voljenom nadbiskupu Ivanu - radost u zagrljaju nebeskog Oca je potpuna. Hvala Oče nadbiskupe što ste nas voljeli. Vaša djeca".

Susret je započeo procesijom od Foruma do stadiona Višnjik. Tako se ponovio prizor veličanstvenog prijelaza vjerničkog mnoštva preko zadarskog mosta kad je bio Ivan Pavao II. - to je bio najdraži prizor blagopokojnom nadbiskupu Ivanu Prenđi i nadahnuće za procesiju susreta mladih.

Mnogi su sa svojih balkona i prozora ohrabrivali mlade i u suzama ih pozdravljali mahanjem i pjevanjem. Mladi su došli na Višnjik i već postavili križ, a kilometrima unatrag na poluotoku je još uvijek bila masa ljudi te je i nakon sat vremena u središtu grada bilo toliko mladih kao da procesija tek kreće.

'Želimo da mladi vide Zadar ali i da Zadar vidi snagu mlade Crkve' ostvarena je želja predsjednika Organizacijskog odbora SHKM-a mons. Ivana Mustaća čiju je realizaciju pomoglo i 1500 volontera.

Mons. Mustać je istaknuo značaj Križa mladih, teškog 115 kg, kojeg su u procesiji naizmjence nosili šest mladića: „ali žele ga nositi i djevojke i mijenjat će se s mladićima. Htjeli smo da se križ povede ulicama grada kao nada ove generacije. Kad smo mi bili mladi nama se govorilo da Boga nema, a ovoj generaciji se kaže da im Bog ne treba. Mi kao Crkva, s mladima koji su aktivni i angažirani u Crkvi, ti mladi i taj skup žele pokazati Zadru svjedočanstvo vjere u Krista koji je nada čovječanstva, koji je umro i uskrsnuo za nas; Krista u kojeg mladi vjeruju i kojeg Crkva želi navijestiti" poručio je mons. Mustać.

Posljednja župa gdje je don Ivan služio bila je župa sv. Stošije u Biogradu: „Sada sam u Biogradu. Dolazak ovdje za mene je bio izazov. Bilo mi je žao ostaviti 10 zajednica u katedrali. Ali znao sam da će se Bog pobrinuti za njih. Ako je sve to od Njega, da neće propasti. Ovdje kao  da sam se malo smirio i opet uživam u slobodi pastorala. Nikad mi neće biti jasno da se mi svećenici ponašamo kao gledatelji na utakmici. A pozvani smo igrati. Tko je pokušao igrati zna koliko je to teško i da se može griješiti. Najlakše je ništa ne raditi“.

Koliko je ljubio svoje župljane svjedoči Ines Grbić: „Kada sam ga posjetila u bolnici u Zagrebu 22. prosinca, i na bolesničkoj postelji on je nadasve bio župnik koji je razmišljao o svom Biogradu, ožalošćen što zbog njegove hospitalizacije Biograđani nemaju mise svaki dan za svoje pokojne. Bilo mi je neshvatljivo i dirljivo da čovjek koji ne ustaje iz kreveta i čije je zdravstveno stanje, kako je rekao, ‘u pat poziciji’ misli, ne samo o svojim župljanima – nego o pokojnima svojih župljana. „U Biogradu su navikli i uvijek su imali svaki dan misu za svoje pokojne, a to sad nije moguće’. To je bio don Ivan. Svećenik do kraja. U poruci 5. prosinca mi je napisao: „Ja ako i preživim, teško ću biti župnik Biograda. Nije mi krivo, znam zašto sam živio“.

Kako je nosio bolest i patnju u zadnjim mjesecima sam nam on govori: „Ulazim u novu fazu mojega života, a to je tjelesno trpljenje i bolest, skora operacija na srcu, koja me čeka ovih dana. Mogu se malo su-obličiti Kristu patniku. Uz strah koji nosi ova operacija, osjećam „da je Gospodin uz moj bok, kao junak vrlo hrabar“. Ovih dana bi se najradije negdje sklonio da mogu kušati intimnost s Kristom. A moram toliko toga uraditi prije nego odem“.

„Molim oproštenje od svih koje sam na bilo koji način uvrijedio. Opraštam svima. Posebno klevete na moj račun. Kad sam bio mlad htio sam se opravdavati. Sada to ne činim. „Radujte se i kličite, velika je vaša plaća na nebu“, kaže Isus.

Bog mi je na put života stavio mnoge divne ljude za koje sam živio, molio, trudio se otkriti im lice Božje, Njegovo neizmjerno milosrđe. U to se milosrđe jedino i ja pouzdajem.

Bog mi je dao divnu obitelj. Moje roditelje. Volim svog brata i uvijek je bio uz mene i ja uz njega. Isto toliko i nevjesta i djeca. Sad su odrasli. Drago mi je vidjeti da su odgojeni u vjeri. Sestra Marija već dugo živi vani. Njoj sam pomagao koliko sam mogao. Volim i nju i njenu obitelj“.

To je bio svećenik Ivan. Ni tada nije mislio na umirovljenje, nego, ako preživi, da će nastaviti broditi kao župnik u nekoj manjoj župi: „Što reći na kraju? Uza sve moje slabosti, grijehe, propuste. Ja nisam promašio. Moj je život imao duboki smisao. Mislim da sam mogao puno, puno više. Uvijek naš grijeh uništava Božji plan s našim životom. Grijeh je stvarno iskustvo smrti. Zato je bolje jedan dan u milosti nego tisuću u grijehu. Kajem se za sve grijehe nanesene ljubavi Božjoj. Ne sudim nikome jer sam i sam iskusio svoju slabost. Svećeništvo je neprocjenjivi Božji dar i bez Boga nije ga moguće ispravno živjeti. Poput sv. Filipa Nerija molim – „Čuvaj ti Bože svog Ivana!. Kad bi ti skinuo ruku s moje glave, tvoj Ivan je sposoban učiniti svašta“. Moje svećeništvo je djelo Božje.“