Moj otac se uvijek prema svima odnosio jednako; bila to kraljica ili čistač ulice, on je uistinu mislio da su sva ljudska bića jednaka. Tu istu vrijednost primjenjujem na sve što radim u životu.

Moj otac je bio čovjek hrabrosti i vizije.

On je istinski vjerovao u snagu jedinstva i da će, ako se ljudi diljem svijeta ujedine, zadati težak udarac svakom obliku nepravde.

Bio je uistinu iskren u onome u što je vjerovao i postojale su središnje vrijednosti koje su oblikovale njegov život: poniznost, ustrajnost, poštenje i oprost.

Gotovo desetljeće nakon njegove smrti 5. prosinca 2013., Nelson Mandela nastavlja inspirirati milijune ljudi diljem svijeta u nenasilnim naporima protiv svih oblika rasizma. Nobelova nagrada za mir i danas je referentna točka daleko izvan granica Južne Afrike.

S druge strane, o čemu svjedoči "povratak" ksenofobije i rasizma u mnogim područjima planeta, borba za jednakost i dalje je vrlo važna. Među onima koji hodaju stopama južnoafričkog čelnika je i njegova kći Makaziwe Mandela, uključena u razne dobrotvorne organizacije, osnivačica i predsjednica "House of Mandela", tvrtke koja kroz odjeću - posebno za mlade - prenosi anti rasističku poruku njenog oca. U ovom intervjuu vatikanskim medijima, Makaziwe se usredotočuje na osobnost Nelsona Mandele, na važnost njegovog društvenog opredjeljenja i na važnost obrazovanja kako bi se prevladale predrasude koje još uvijek truju odnose među ljudima i narodima.

Gotovo deset godina nakon njegove smrti, njen je otac još uvijek iznimno popularna osoba diljem svijeta. Zašto mislite da je njegova ostavština i danas toliko važna?

Moj otac je odrastao u sredini u kojoj je svatko mogao slobodno iznositi svoje stavove bez straha od kazne, gdje su vođe bili pastiri i čuvari svog naroda, njegovih prava i sloboda. Odgovornost da bude vođa shvatio je vrlo ozbiljno i aktivno je poticao različita mišljenja. Jedna od mnogih stvari koje je učio, a koja je važna u našem svijetu, jest da možemo birati način kako želimo živjeti svoj život. Svima nam se događaju dobre i loše stvari, ali smo također prožeti odgovornošću da se borimo protiv svih oblika nepravde, predrasuda, okrutnosti i nasilja u našem društvu. Borio se ne samo za slobodu crnaca, već i za slobodu svih Južnoafrikanaca.

Nažalost, svakodnevno se suočavamo s rasizmom i diskriminacijom u mnogim dijelovima svijeta. Što bi, po Vašem mišljenju, danas učinio Nelson Mandela suočen s ovim zlom koje se čini tako duboko ukorijenjenim u ljudskoj povijesti?

Tijekom suđenja u Rivoniji moj otac je rekao da se borio protiv dominacije bijelaca, ali i protiv dominacije crnaca. Vjerovao je da nijedna rasa nije superiorna u odnosu na drugu, da zapravo, genetski gledano, nema rasa, da postoji samo jedna rasa - ljudska. Moj otac je ocjenjivao ljude samo na temelju njihovog karaktera i vrijednosti. Bio bi razočaran onim što se danas događa: kako se rasizam, kulturni ratovi i arogancija, etnička pripadnost, strah, tribalizam, rodno zasnovano nasilje, vjerska netolerancija pretvaraju u oružje i koriste za destabilizaciju cjelokupnog društva i svijeta. To bi nas sve podsjetilo da naše teško stečene slobode nisu došle bez žrtve, da postoje ljudi koji su dali svoje živote kako bismo svi imali pristup jednakim pravima. Moj otac je vjerovao da je sve te stvari napravio čovjek i da, ako je tako, ljudi ih mogu i riješiti. Kralj Ngubengcuka, predak mog oca, navodno je formirao naciju Thembu ujedinivši nekoliko grupa; ljudi koji traže utočište, raseljeni ljudi koji traže dom. Narod Thembu u biti su činili ljudi različitih društvenih slojeva koji su vjerovali u jednu ideju. Stoga je naša obitelj duboko prožeta ovom „različitosti“, koja se prenosi s koljena na koljeno, prihvaćajući različite ljude i različite ideje. Moj otac je vjerovao da je održavanje statusa quo neprijatelj napretka i da moramo rasti i evoluirati kao narod. On bi ono što se danas događa vidio kao razočaravajući korak unatrag koji nas vraća u mračna vremena.

Vaš otac je rekao da je "obrazovanje najmoćnije oružje za promjenu svijeta". Što mislite o tome, također na temelju svog osobnog iskustva?

Moj otac nije govorio samo o tradicionalnom formalnom obrazovanju. Vjerovao je da se ljudi mogu educirati kroz knjige, da mogu putovati dalje i šire preko knjiga, da mogu učiti o drugim kulturama, da mogu uistinu razumjeti kako drugi ljudi žive. Da svrha polaska u školu nije bila samo naučiti ono što je u knjizi, već i naučiti se nositi s drugima i slagati se s drugima, kontakt s drugim rasama, drugim kulturama - da bi vas obrazovanje moglo osloboditi neznanja. Vjerovao je da je obrazovanje temelj ljudskih odnosa – ti naučiš nešto o meni, a ja naučim i nešto o tebi i otkrijemo da imamo zajedničke stvari. Vjerovao je da pitanjne rasa više neće biti važna kada se jednom uspostave te zajedničke stvari. Covid-19 je istaknuo da rasnoj superiornosti zapravo nema mjesta u našem društvu jer je Covid postao veliki izjednačitelj: nije ga briga jeste li bogati ili siromašni, crni ili bijeli, obrazovani ili ne. I također da se zaista moramo osvijestiti da je izvan " boje kože" vrlo malo toga što bi nas razdvajalo i da smo svi obdareni neotuđivim pravima da postojimo na ovom svijetu, da imamo iste privilegije kao i naši susjedi, crni ili bijeli.

Kad joj je otac umro, papa Franjo izrazio je nadu da bi njegov primjer mogao nadahnuti generacije Južnoafrikanaca "da pravdu i opće dobro stave ispred svojih političkih težnji". Koliko su nove afričke generacije - ne samo one u Južnoj Africi - još uvijek inspirirane Nelsonom Mandelom?

Mnogi su ljudi prije vjerovali da je mlada generacija "milenijalaca" ovdje u Južnoj Africi i diljem svijeta izgubljena, ali pokret Black Lives Matter i drugi pokreti za socijalnu pravdu pokazali su da su vrlo prisutni i svjesni što se događa oko njih, da su spremni za borbu protiv porasta rasizma, nejednakosti, siromaštva i rodno uvjetovanog nasilja. To su mladi ljudi svih rasa i društvenih slojeva koji od političara traže odgovornost i podsjećaju ih da su odgovorni prije svega prema ljudima, a ne prema vlastitoj taštini. To me stvarno ohrabruje i budi u meni nadu da nije sve izgubljeno na ovom svijetu. Gledajući Afriku, mladi ljudi ne očekuju prvenstveno subvencije svojih vlada, već pronalaze nova inovativna rješenja vezana uz vodu i kanalizaciju, sigurnost hrane, obrazovanje, energiju i struju, kao i načine borbe protiv klimatskih promjena. Ovi mladi ljudi vrlo su savjesni u traženju načina poboljšanja životnih uvjeta, ne samo za sebe nego i života svoje zajednice i svojih sunarodnjaka. Moj otac je oduvijek vjerovao da dobrotvorna ljubav počinje kod kuće, s bliskim ljudima ili u vlastitoj zajednici, ako hoćete.

Papa Franjo, baš kao i Nelson Mandela, uvijek je isticao vrijednost nenasilja kao snage za promjenu. Kako se ta vrijednost danas može promovirati, posebice među mlađim naraštajima?

Moramo naglasiti da naše putovanje ovim svijetom služi za zacjeljivanje rana koje nas okružuju i koje i mi nosimo. Moj je otac shvatio da ako ne ostavi ljutnju i ogorčenost iza sebe kad izađe iz zatvora, da bi i dalje ostato u zatvoru kao slobodan čovjek. Moramo naučiti voljeti one koji su različiti od nas s etničkog i kulturnog gledišta, kako bismo ujedinili ljude iznad rasnih, političkih i ekonomskih granica. Moramo graditi mostove, posebno one koji nas ujedinjuju u borbi protiv bolesti, siromaštva i gladi. Imamo sva rješenja pred sobom, ali iz nekog razloga oni koji su na vlasti odbijaju ih provesti, što me ponekad zbunjuje i frustrira. Danas se uistinu moramo prisjetiti važnosti ljudske slobode - da naša sloboda ne može biti potpuna bez slobode drugih.

Osobno, koje je najveće, najvažnija poruka koje ste primili od oca i koje vam je bilo najznačajnija u životu?

Da se nitko ne rađa mrzeći drugoga zbog boje kože, kulture ili vjere –mrziti se uči, pa ako smo naučeni mrziti, moguće nas je naučiti i voljeti, jer ljubav dolazi prirodno u ljudski duh. Ja osobno, svjesno se svakodnevno trudim da se prema ljudima odnosim s poštovanjem, dostojanstvom i suosjećanjem.