Vivit post funera virtus

„Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39)

Godine 1842., 33-godišnji pukovnik u nizozemskoj konjici Jacobus Warnerus Constantinus van Gorkum (1809-1880) oženio se 22-godišnjom ženom iz plemićkog staleža, Jonkvrouwe Josephina Carolina Petronella Hubertina van Aefferden (1820-1888). Brak je bio izrazito kontroverzan, ne prvenstveno zbog njihove razlike u staležima, već primarno zbog razlike u njihovoj konfesiji - van Gorkum je bio protestant, a van Aefferden je bila katolkinja. Dvije zajednice živjele su u velikom neprijateljstvu. Njih dvoje su se zaljubili, ali njihova bračna želja naišla je na veliki otpor zbog razlika u vjeri, statusu, bogatstvu, političkoj pripadnosti i podrijetlu. Unatoč tim prigovorima, vjenčali su se 1842. i bili su u sretnom braku gotovo trideset osam godina. Brak je blagoslovljen s troje djece: dva sina i kćerkom. Josephina je ostala katolkinja, Jakov je ostao protestant, a par je nekako uspio prkositi silnom neprijateljstvu s obje strane, sve dok ih smrt privremeno nije rastavila.

Unatoč prevladavajućoj kulturi segregacije u to vrijeme i socijalnom pritisku kojeg je ta kultura poticala, njih dvoje su i desetljećima nakon vjenčanja ostali skupa, samo se odvojivši onda kada je van Gorkum umro 1880. godine. Sahranjen je na groblju Begraafplaats Nabij de Kapel u nizozemskom gradu Roermond. Mjesto pogreba se činilo čudno odabranim: ne u jednom od strogo uređenih redova, već izvan rešetke uza zid, koji je bio uz katoličko groblje - cijeli je Roermond morao izraziti svoje iznenađenje. Nadgrobni spomenik okrunjen je vojničkim grbom. Prikazuje kacigu s perjanicom, ispod u grbu lubanju s prekriženim kostima.

A onda se osam godina kasnije pokazalo da je razlog posebnog položaja njegovog groba grob njegove supruge, u koji je ona položena s druge strane zida na rimokatoličkom groblju.

Ta segregacija bila je, u to vrijeme, shvaćena vrlo ozbiljno - svaka zajednica imala je svoje škole, medije i groblja. Groblje Begraafplaats po tome nije bilo ništa drukčije. Van Gorkum je morao biti pokopan u protestantskom dijelu groblja, kao i svaki drugi protestant u tom razdoblju. Kada je van Aefferden preminula osam godina kasnije, nije mogla biti pokopana s pokojnim suprugom. Čak i u smrti, katolici su trebali ostati sa “svojima”, a protestanti sa “svojima”. Dok je bila živa, međutim, jasno je izrazila svoje želje - nije željela biti pokopana u obiteljskoj grobnici, već je željela biti što bliže svom suprugu. Rješenje tog problema možemo vidjeti iznad grobova.  Fotografije uslikane s njenog grobnog mjesta, pokazuju dvije nadgrobne ploče odvojene zidom, iznad kojih se pružaju ruke koje se spajaju preko tog zida. S druge strane zida pokopan je njen suprug - pukovnik van Gorkum.

Ovo je bilo elegantno zaobilazno rješenje apsurdnog sistema - rješenje kakvo uglavnom možemo čuti samo iz epova i bajki o bezvremenskoj povezanosti dvije osobe. Ono što je dovelo do ovog simbola prkosa tadašnjim normama bila je iskrena ljubav koja nije priznavala granice nizozemske pilarizacije - sistema vertikalne segregacije društva (tip segregacije u kojem društvo ne smatra da je jedna grupa važnija od druge, ali nalaže misao da je nužna segregacija različitih grupa po unaprijed određenim kriterijima) baziranog na religijskim i političkim uvjerenjima koje je imalo za cilj razdvojiti socijalne institucije i organizacije (škole, medije, političke partije…) po tim linijama, pri tome podrazumijevajući da jedan stup tog “jednakog ali različitog” društva ima male ili nikakve interakcije sa drugim stupom istog društva. Tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, više od stotinu godina od prvobitnog nametanja sistema pilarizacije u njihovom društvu, u Nizozemskoj je ta podjela  prevladana.

Takva iskustva se neprestano ponavljaju u ljudskoj povijesti. Npr., stanovnici istočnog Berlina bili su navikli živjeti „ ad Absurdia", potpuno absurdnu svakodnevnicu (Cyril Buffet). Tako je majka izvjesnog Maxima Lea, novinarka pripravnica koja je odabrala Istok, sve ogorčenija, otkrivala pomalo da se njezin posao sastoji od kopiranja proglasa „aparatčika“ bez mogućnosti promjene riječi ili čak ispravljanja pravopisnih pogrešaka. Neke teme, pa čak i mnogi izrazi su bili zabranjeni (na primjer, "perilica rublja"). Ukratko, sve što je dolazilo sa Zapada. Međutim, ti isti Berlinčani "danju su živjeli na istoku, a noću na zapadu", slušajući radio ili gledajući emisije iz zapadnog Berlina, što je očito bilo zabranjeno i podložno najstrožim kaznama.

Tako je i dvoje supružnika tijekom svog života trpjelo različite napade: nekoliko su puta pokušali zapaliti njihov dom, stalno su ih vrijeđali i ismijavali na ulici, vješali njihove pse, nametali razne zabrane u gradskim trgovinama. No, sve to nije uspjelo uništiti njihovu ljubav. Prije smrti ona je napisala pismo župniku u Roermondu i izrazila želju da bude pokopana što bliže svom mužu. Zadnja želja joj se, zahvaljujući pomoći župnika, ispunila. Župnik, potaknut suosjećanjem, duboko ganut i zadivljen tom snažnom i velikom ljubavi dvoje supružnika, koja se tako snažno oduprla svim progonstvima, u trenutku pokopa dao ju je pokopati blizu zida koji je dijelio dva groblja. Čini se da se prethodno dogovorio s protestantskim župnikom da on isto napravi za njenog muža. U gornjem dijelu nadgrobnog spomenika vidimo grb njenog supruga, a dolje grb njene obitelji: na vrhu kruna sa šesterokrakom zvijezdom u sredini, čini se iznad kišobrana. Simbolički bi to moglo predstavljati Mariju, pod čiju se obranu stavljala obitelj Josephine. Dva grba ujedinjena na njenom grobu simboliziraju njihovo jedinstvo, unatoč ogromnim razlikama dviju obitelji.

Sljedećih je mjeseci župnik o svom trošku dao izgraditi iznad nadgrobnih ploča dvije kupole koje se i danas uzdižu iznad zida. U njima se pružaju dvije mramorne ruke koje se hvataju i čvrsto drže jedna za drugu. Pritom se klesar potrudio da prikaže ženinu ruku kako proviruje iz zakopčane manšete na kraju jakne, pukovnikove ruke iz jednostavne, ravne. Kakvi su supružnici bili u životu, takvi su ostali ujedinjeni u smrti, unatoč svim društvenim  i vjerskim nastojanjima da se odvoje. To je spomenik bračne ljubavi i vjernosti. Dva nadgrobna spomenika, oba blizu zida koji ih razdvaja, ove dvije ruke iznad zida koji razdvaja ostat će čvrsto povezane i sjedinjene za vječnost.

Godine 2015. „grob s rukama“ obnovljen je tako da su natpisi i kiparski ukrasi ponovno jasno prepoznatljivi. Obje strane dvostrukog groba ukrašene su identičnim latinskim natpisom: “Vivit post funera virtus” - krepost živi i nakon smrti. "Graf met de handjes" snažan je simbol ljubavi koja nije samo nadvisila zidove, već svjedoči i o ljubavi koja je jača i od same smrti.