„Naša je glavna dužnost bdjeti i raditi, da se i u našem narodu obiteljski život u svoj svojoj čistoći, neporočnosti i jedrosti uzdrži i sačuva.“ Josip Juraj Strossmayer

Prema Strossmayeru obitelj i obiteljski dom je mjesto topline i ljubavi, i kao takvo nezamjenjivo je za društvo i Crkvu. Bog u svojoj mudrosti u pojedinim narodima daje posebne obitelji iz kojih onda izlaze velikani povijesti, a sve to u svrhu ispunjenja Božjih nauma. Izraz »domaća kuća« Strossmayer tumači kao ono mjesto koje je Katolička Crkva oduvijek nastojala pretvoriti u »domaću crkvu: «Vjernici će pripomoći dobrobiti naroda ako budu vršili svoju svetu dužnost pretvarajući svoje kuće u žive slike nazaretske kuće i ako »roditelji i starješine nekim načinom svojim mlađima domaći svećenici budu.« Takve obitelji imaju zadatak u svojoj kući čuvati i obdržavati vjeru, molitvu i pobožnosti: „Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tijelo su nam i tjelesni život dali i othranili, te su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vrijedni; koji nam pak sredstva k višem duševnom izobraženju pružaju, oni nam viši život daju, koji toliko više vrijedi od prvog, koliko više vrijedi nebo od zemlje, duh od tijela, dobra duševna od blaga tjelesnoga. To su oni duševni roditelji, kojim nikad dosta priznanja, nikad dosta zahvalnosti iskazati ne možemo.“

Biskup Josip Juraj Strossmayer često je za vrijeme biskupske službe pisao o braku i obitelji . On je svojim oštrim reagiranjem na sve koji ugrožavaju brak i obitelj te jasnim pozivom svećenicima na borbu protiv toga, kao i ustrajnim poticanjem vjernika na vjernost kršćanskim stavovima vezanim uz brak i obitelj, pokazao svoju pastirsku skrb za povjereno mu stado. Svjestan je činjenice da opstojnost jednoga naroda ovisi o opstojnosti obitelji i njezina unutarnjega ustrojstva utemeljenog na sakramentu ženidbe. Stoga je svojim korizmenim obraćanjima poticao svećenike na neprestano zalaganje u poučavanju vjernika oko važnosti i uzvišenosti kršćanskoga braka.

Izvor kršćanskoga braka svetost je koja rađa jedinstvo, a to dvoje trajno povezuje nerazrješivost. Prema Strossmayerovome mišljenju nedvojbeno je da svetost leži u naravi samoga braka, a dokaze za to nalazi u Svetome pismu koje i u Starom i u Novom zavjetu govori o svetosti braka koju joj sam Bog daje. Obitelj je na neki način kućna crkva i da je Isus u procesu otkupljenja ljudskoga roda došao među ljude i živio u konkretnoj obitelji te time posvetio svaku obitelj, a svojom ljubavi prema Crkvi postavio temelj sakramentalnosti braka i model bračnih odnosa. Svećenicima je poručio: »Stoga puku upravo ucijepiti moramo u dušu ljubav i privrženost prema svetomu otajstvu ženidbenom toliko da ga od njega nikakvi zakoni i nikakvi zavodi odvratiti kadri nisu.« Svetost je kršćanskog braka, prema biskupu, neraskidivo vezana uz čistoću i nerazrješivost, a to je upravo ono što mnogima smeta te nastoje prikazati tako nešto kao zastarjelo, istodobno propagirajući rastavu crkvenoga braka i sklapanje novoga, civilnog.

Tumačeći jednost braka, biskup Strossmayer poziva se na Sveto pismo (Mt 19) gdje Isus Židovima jasno poručuje da je jedna od bitnih sastavnica braka jednost i da se ničim ne može i ne smije zadirati u taj dio bračne veze. Navodi kako završava pokušaj promjene takvoga stava spominjući Henrika VIII. koji je svojim grijehom s više ženidbi bio povod odcjepljenja Crkve u Engleskoj od Rima. Strossmayer upozorava Hrvate da ne traže takve grješne primjere po svijetu, nego neka samo pogledaju krajeve preko Une i Save te se osvjedoče o grijesima poligamije. »Oprostite, braćo i prijatelji, što jednu te istu stvar toliko put ponavljam. Ponavljam ju, jer je od neizmjerne važnosti za sreću i napredak naroda našega.«

Treća je bitna komponenta kršćanskoga braka nerazrješivost koju biskup Strossmayer tumači kao naravnu posljedicu svetosti i jednosti braka. Strossmayer podsjeća da se ženidbena privola daje do smrti i da supružnici uvijek trebaju biti toga svjesni. Isto tako, biskup poznaje i priznaje pojedine neredovite i teške situacije u kojima nedužna strana trpi i nije u mogućnosti ostvariti životni cilj. Ističe da se preljub kao uvjet za potpunu rastavu bračne veze, makar i u korist nevine strane, ne može prihvatiti, budući da bi se to moglo zlouporabiti od strane nesavjesnih pojedinaca koji bi se njime koristili kada bi željeli razvrgnuti brak. Strossmayer navodi čest problem koji se pojavljuje u gradovima, a radi se o ljudima kojima je dosadila ženidbena veza te odlaze u druge susjedne zemlje, prelaze na novu vjeru i sklapaju novu ženidbu. »U nikakvom slučaju ne smije puk kršćanski ne znati, da slični brakovi ostaju uvijek pred Bogom i crkvom pravo bogogrđe na neizrečenu štetu obitelji i države.« Izričito govori o problematici nerazrješivosti ženidbe, odnosno o stanju onih koji žive s drugom ženom ili drugim mužem premda je prvi bračni drug još živ. Takvim razvojem događaja u biskupiji Strossmayer je duboko potresen i to svoje zapažanje ovako izražava: »Ne mogu se sjetiti, da bi ikada štogod sa kolikom tugom i žalošću duše svije pisao, kao što evo sada ovo pišem. Čini mi se, kao da ne pišem običnim crnilom, nego gorkima suzama i krvlju svojom.«

U svom tumačenju biskup polazi od toga da je obitelj prvotno, naravno i najsvetije društvo. Ona je prava i živa slika društva i države. To pak istodobno znači da će društvo i država biti onoliko napredni koliko su napredne obitelji. Obitelj se s punim pravom može i treba smatrati domaćom crkvom i domaćom školom, a za onoga ili one koji bi to pokušali ugroziti, Strossmayer veli: »Za to bi upravo proklet biti morao onaj, koji sveti sustav obitelji, u njezinu svetost i čistoću, u njezinu jedinstvo i njezinu vjernost, u njezinu nerazdruživost i vječitost dira.« Ove riječi pokazuju njegovu odlučnost da obitelji iskaže dužno poštovanje i istodobno pripravi slušatelje za daljnji govor u kojem tumači ulogu i mjesto djece i žena u obiteljima.

Govor o djeci Strossmayer započinje usporedbom prema kojoj su djeca živa slika i prilika roditelja. Nakon smrti roditelji na neki način bivaju prisutni u djeci. Djeca ne samo da nose ime i roditeljski imetak, nego i poštenje svojih roditelja. Zato su roditelji dužni ispravno odgajati svoju djecu kako bi budućnost društva i države bila sretna i blagoslovljena. Strossmayer podsjeća na zgražanje kod ubijanja kršćanske djece i žena u rimskim koloseumima ili na zapostavljanje djece u Kini te na glad i smrt osuđenu djecu, a kaže i da se zaboravlja silno mnoštvo djece koja u razvijenim industrijskim zemljama i to kršćanskim, rade teške poslove u tvornicama, izloženi mnogim nepravdama i bolestima te zbog toga umiru veoma mladi. Nije mnogo bolja situacija ni sa ženama koje bivaju zapostavljene i odvojene od obitelji, radeći naporno u tim istim tvornicama s muškim svijetom i pomalo se odajući nenormalnomu životu. Takvo iskorištavanje djece i žena Strossmayer naziva smrtnim grijehom protiv Boga i protiv čovječanstva. Svećenici imaju dužnost iz svega srca moliti Boga da omekša srca tih okorjelih duša te da svojim Duhom potakne kršćanske državnike da spriječe mučenje djece i žena.

Kršćanska je ženidba od osobite važnosti budući da se po njoj Crkva ne samo obnavlja kroz povijest, nego i širi. Prema kršćanskoj ženidbi, supružnici i djeca koja se rađaju u takvom braku postaju dionicima vrhunske časti i dostojanstva kojima je Bog opečatio kršćanski brak. Strossmayer tumači kako Isus zapravo donosi bitan zaokret u gledanju na brak. Muž je dobio mjerodavan i trajan uzor u Isusu koji je zbog zaručnice Crkve visio na križu. Ženidbenim otajstvom još je više dobila žena u obitelji koja je do tada bila u bespravnome položaju. Prema tadašnjem uvjerenju, samo je žena morala biti vjerna u braku dok je muževima bilo dopuštena nevjera. Međutim, Isus je to preokrenuo u nove odnose, u načela pravednosti između muža i žene rekavši da je isto dopušteno i zabranjeno i mužu i ženi. Na temelju ovih činjenica, Strossmayer želi reći koliko su dostojanstvo žene dobile u kršćanstvu, a koje ranije nitko nije mogao ni zamisliti, a kamoli dati ženama. Zbog tih se razloga posebno obraća ženama hrvatskog naroda s pozivom: »Ja bih rado, da si kod nas i u našem narodu nježni spol ovo k srcu uzme i da dobro zapamti, da sve razvratne navale na otajstveni značaj ženidbe kršćanske ništa drugo u bitnosti nisu, nego navale na onu čast i ono pravo, koje je kršćanstvo ženi na u vijeke osvojilo i zajamčilo. «

Strossmayer ističe da je po preporodu obitelji nastupio i preporod društva i države te da je zbog toga otajstveni značaj kršćanske ženidbe slika i izvor svih dobara koja se u društvu i u kršćanskoj državi uživaju te se pita može li toj uzvišenoj svrsi odgovoriti brak između krštene i nekrštene osobe. Pozivajući se na sv. Pavla tvrdi da to nije moguće, budući da upravo prema Pavlu kršćanski brak mora biti živa slika zajedništva između Isusa Krista s jedne strane te Crkve i ljudskoga roda s druge strane. Strossmayer izražava čuđenje nad istupom nekih pojedinaca koji se služe nepostojećim dokazima prema kojima je pravo na kršćanski brak Crkvi posudila država te stoga to pravo država može ponovno oduzeti. Takve tvrdnje najodlučnije odbacuje podsjećajući da je svetost i čistoću bračne veze, od Boga uspostavljenu, Isus potvrdio i Crkvi ostavio u nasljeđe da ju čuva te vrši i obnaša na korist ljudskoga roda. Stoga se svjetovna vlast ni posredno ni neposredno ne smije miješati u to. Na kraju napominje da je brak sveta veza kojom se dvoje ljudskih bića zauvijek sjedinjuju u jedno biće iz najsvetijih, najozbiljnijih i najčistijih svrha. Svaki od ovih izraza pretpostavljaju vjernost, čistoću, svetost i ozbiljnost ili, još kraće, Boga i vjeru.

Ženidbeno jedinstvo Strossmayer izriče formulacijom da u braku svetost rađa jedinstvo, a svetost i jedinstvo naravnim načinom rađaju nerazrješivost. Nutarnje se jedinstvo nalazi u duši i srcu vjernika. To se jedinstvo odnosi na istinu da je jedan Bog, jedan Isus, jedna Crkva, jedno krštenje, jedna istina. Promatrajući same supružnike, ističe da se dvoje ljudi mogu i smiju spojiti u jedno samo svetom i ozbiljnom namjerom da jedno drugo posvećuju i usavršavaju, a to se međusobno posvećenje ne može postići bez žive vjere i Božjega zakona. Prema Strossmayeru, vjera je u životu toliko važna da se nikako ne može dopustiti da se ulaskom u brak ona mora zbog supružnika nevjernika zatomiti ili zaboraviti. »Nevjera ničim drugim na ovom svijetu uroditi ne može nego i opet nevjerom, nestalnost ničim drugim nego rasulom; pohota i bludnost ničim drugim nego trulošću i propašću; preziranje Boga i zakona božjega preziranjem svake vlasti i svakoga zakona ljudskoga.«

Obitelj treba biti mjesto molitve, čitanja Biblije, roditelja koji svojim primjerom pokazuju djeci kako treba živjeti, osobito kršćanske majke koje trebaju neprestano svoju djecu prikazivati Bogu i u njih ucijepiti zahvalnost Bogu. Strossmayer smatra da se djecu i mladež treba stegom odgajati, ali ne ropskom stegom, nego onom koja proizlazi iz ljubavi. Stegom koja iz obiteljske kuće biva nošena u život i svijet i ne dopušta slabost koja bi čovjeka od istine, pravde i od Boga odvratila. Takva stega nije moguća u obiteljima gdje žive kršteni i nekršteni jer se u tim obiteljima odbija svaki zakon Božji i vjera. Brak je od svake državne vlasti stariji i plod je Božje, a ne ljudske volje. Državna vlast ima potpuno pravo građanske odnose naspram braka prilagoditi svojoj svrsi i nakani, ali nema pravo dirati u samu bitnost braka. Prema Evanđelju, svi su pred Bogom jednaki i istom cijenom krvi Kristove otkupljeni. Jedino prvenstvo koje Isus priznaje jest poniznost i služba drugima, a ne nametanje drugima određene vjere i ženidbenoga zakona koji se protivi vjeri.

Veličina biskupa Strossmayera očituje se i u tome što je mnogo ranije od svojih suvremenika shvatio moguće posljedice događanja vezanih uz brak i obitelj. Ne samo da je shvatio, nego je odlučno i djelovao u smjeru zaštite dostojanstva kršćanskoga braka i kršćanske obitelji. Takav odlučan i jasan stav nakon Strossmayerovoga nalazi se tek na Drugome vatikanskom saboru koji je poput Strossmayera uputio poziv svima u Crkvi i društvu da se pobrinu za promicanje dostojanstva braka i obitelji.