Kuća je mjesto sjećanja, u nju je utisnut naš život i zajedno s njime radosti, boli, kontradikcije i nade. Tu odgajamo djecu, tu nam umiru prijatelji, tu se rađa ljubav i proživljava bolest. Mjesto gdje živimo je nešto što ima veze sa sjećanjem, osjećajima, konkretnim željama i međusobnim odnosima. Stoga je prvotno značenje kuće mjesto okupljanja i sjedinjenja. Freud je napisao da je kuća zamjena za majčinu utrobu, prvo boravište ljudske osobe za kojom, po svoj prilici, čovjek nikad ne prestaje žudjeti jer se u njoj osjećao sigurno i ugodno.

Tako se u mnogim jezicima razlikuje subjektivno „osjećati se kod kuće“ i objektivno „boravak u kući“, pa stoga i različiti nazivi u istom jeziku za kuću: "domus" i "aedes", "home" i "house", "Heim" i "Haus", pa i kod nas „kuća“ i „dom“. Kod Rimljana Domus označava društveni entitet koji utjelovljuje "dominus", tj. "gospodar kuće", koji je ujedno "pater familias". Grčki "oìkos" označava ne samo kuću, već i svu imovinu i upravljanje istom koja je u vlasništvu obitelji. Kuća je, kako je rekao Mario Praz, "kuća života" koja u namještaju, arhitekturi i rasporedu odražava ukus, to jest neizrecivu jedinstvenost njezina vlasnika.

"Danas u mnogim mjestima", piše Ernst Bloch, " se čini da je unutrašnjost kuća pripravna za polazak i rastanak. Nered koji u njoj vlada kao da izražava želju da se ona što prije napusti. Svijetla i gola unutrašnjost poput bolničkih soba, vanjština poput kutija postavljenih na pomične vrpce koje podsjećaju na brodove i rastanke, ravni krovovi poput brodova koji nestaju na obzorju".

Kuća bi morala biti mjesto u kojem se čovjek i osjeća „kao kod kuće", mjesto iščekivanja dolaska boljeg svijeta. "Autentična kriza stanovanja ", piše Heidegger, "ne sastoji se u nedostatku mjesta za stanovanje, već u činjenici da ljudi "prije svega moraju naučiti stanovati, boraviti". Život je briga oko nečega ili nekoga. U prostoru o kojem se brine i koji postaje „dom“ osjećamo se uistinu zadovoljno, kao da su naše želje ispunjene, kao da uistinu živimo.

U "Odiseji" Homer opisuje Odisejevu kuću sagrađenu oko masline, u čije je živo drvo Odisej isklesao svoju nepomični bračnu postelju. Polazeći upravo od spavaće sobe, koja odgovara najintimnijem dijelu kuće, razvija se dio koji  se proteže kroz unutrašnjost i otvara prema atriju i ulaznom dvorištu. Dvorište je mjesto u kojem vjerni pas Argo, u jednoj od najdirljivijih scena poeme, prepoznaje gospodara odjevenog u prosjaka, koji se vraća kući nakon dvadeset godina izbivanja.

Naša kuća, naš stan može predstavljati izričaj kroz koji sebe doživljavamo, uključujući svoje tijelo i naše odnose s drugim ljudima. Kuća u snovima može biti nova ili stara, bogata ili siromašna, elegantna ili trošna, srdačno gostoljubiva ili hladno negostoljubiva, obojena ili siva. O kući se može sanjati kao o ruševnoj, napuštenoj, skoro urušenoj ili pak posve srušenoj, poplavljenoj, zapaljenoj ili uništenoj potresom. Svaka od ovih različitih slika koje se pojavljuju u snovima može zapravo svjedočiti o strahu od psihičkog i emotivnog sloma ili o razdoblju emocionalne nestabilnosti. Suprotno tome, kuća u izgradnji može predstavljati želju za promjenom, promišljanje o novim mogućnostima u odnosima s drugima, baš kao što je obnova trošne kuće povezana s reparacijskim aspektima. Sanjati o tome da smo zatvoreni van kuće ili da smo izgubili ključeve može predstavljati otpor ulasku u tjeskobnu i složenu stvarnost vlastitog unutarnjeg svijeta. Dom iz djetinjstva, njegov unutarnji prostor i sretne uspomene iz djetinjstva, može biti povezano s prepoznavanjem infantilnih dijelova vlastitoga ja u zamršenim snovima u kojima je kuća nepoznata i tajanstvena.

Ograničenja koja su nam nametnuta pandemijom, zabrana okupljanja te uporaba maski pogodovali su povećanju vremena koje provodimo unutar domova, koji se zapravo često koriste kao virtualni uredi zbog rada na daljinu, mijenjajući ponekad na neki zapanjujući način korištenje životnih prostora. Nastava na daljinu za djecu koja mogu samo djelomično pohađati nastavu u školama, zahtijeva prostor zaštićen od ometanja i uznemiravanja drugih osoba. Isti problem nastaje i za takozvani smart working, koji podrazumijeva korištenje prostora zaštićenog od akustičnih i vizualnih upada kroz veći dio dana, što istodobno smanjuje ili čak spriječava svakodnevnu obiteljsku komunikaciju, koja se uobičajeno odvija bez nekog reda i plana, pa je zato često bučna i samo naizgled kaotična.

Mjesta u domu koja su bila posvećena intimnoj komunikaciji i odnosima (npr. spavaća soba), preplavljuju hladne slike s ekrana pretvarajući ih u učionice ili virtualne urede, u kojima nema prostora za neposrednost komunikacije i spontanost neformalnog razgovora. Uz to, transformacija koja je posljednjih desetljeća utjecala na podjelu prostora u stanovima pogodovala je proširenju otvorenih prostora na štetu tzv. prijelaznih prostora, koji istovremeno povezuju i razdvajaju, kao i onih koji su isključivo namijenjeni zaštiti intimnosti. Otvoreni prostor (Open space), koji se sastoji od jedne velike prostorije, istisnuo je ograničene omeđene prostore kao što su ulaz, kuhinja, blagovaonica, dnevni boravak, hodnik ili ostava. Takva podjela u doba pandemije prouzročila je još veći konflikt u kućama i stanovima.

Potrebno je u arhitektonskom smislu prepoznati vrijednost i značenje stanke (intervala), prostora koji dijeli vanjski dio od unutarnjega, odnosno velike vanjske i javne prostore za mase od prostora obitelji i doma. Nanovo vrednovati međuprostore gdje se može zaustaviti i biti zajedno, koje daju značenje vanjskom i unutarnjem, te pragove kao mjesta koja su  istodobno zamišljena za odvajanje i povezivanje prostora za različite funkcije. To je potrebno također u odnosu na samo korištenje kuće, koja je nužno u naše doba postala višenamjenska.

Smanjenje ili čak odsutnost mjesta prijelaza i zadržavanja, međuprostora koji potiču zaštitu intimnosti i iskustva različitih psihičkih doživljaja i funkcija, može dovesti do neosobnih i nejasnih iskustava prostora te uzrokovati svojevrsnu emotivnu i psihičku konfuziju, komunikacijsku zbrku te napetost u odnosima.

Među važnim arhitektonskim prostorima prijelaza moramo se sjetiti ulaza i hodnika unutar stanova, koje nove ideje, novi projekti i nove tehnike ne uzimaju u obzir u dovoljnoj mjeri, stavljajući tako u drugi plan stvarne životne potrebe onih koji tu žive.

Ulaz omogućuje zaštićeni prijelaz od vanjskoga prema unutrašnjosti, od otvorenog prema zatvorenom, od javnog prema privatnom i intimnom. Smisao ulaza je da predstavlja privilegirano mjesto za zaustavljanje i čekanje nakon ulaska, za dobrodošlicu, zadržavanje i obradu nepoznatog, ali i za produženje vremena za oproštaj prije odlaska. Ulaz je prostor koji dijeli privatno (kućno) i javno kroz prihvatljivu i uravnoteženu kombinaciju formalnih i neformalnih, vanjskih i intimnih elemenata.

https://youtu.be/GWqboEbPMfI

Hodnik je par excellence mjesto nejasnog, funkcije koja nije precizno određena. Francuski psihoanalitičar J-B. Pontalis je, pozivajući se na nužnost i vrijednost prijelaznog prostora, koji je Winnicott predložio za psiho-emocionalni razvoj djeteta, predložio jednu lijepu kućnu sliku. Između roditeljske i dječje sobe nije loše što postoji upravo hodnik. Svi znaju da se djeca vole igrati u hodnicima upravo zato što su to mjesta koja su dovoljno slobodna, u kojima se različiti identiteti mogu presijecati, međusobno sučeljavati, stapati. Hodnik u filmu "Obitelj" Ettorea Scole konstituiran je kao privilegirano mjesto uprizorenja i pohrane obiteljskih sjećanja i povijesti kroz niz generacija. U ranijim vremenima često smo mogli vidjeti slike naših djedova, baka i roditelja na ulazima ili u hodnicima kuća. To je možda mjesto gdje se može spojiti staro i novo, prošlost, sadašnjost i budućnost jedne obitelji. Onome koji ulazi može odmah biti jasno da obitelj ima svoju prošlost i tradiciju, svoju sadašnjost i nove okolnosti u kojima živi, ali i svoju budućnost, oslanjajući se jedni na druge.

Arhitektura se može shvatiti kao kontinuirana razrada područja koja razdvajaju i povezuju unutarnji i privatni svijet sa vanjskom društvenom sferom te organizira ulaze i izlaze iz jednog prostora u drugi. Bilo bi korisno dizajnirati domove koji postaju mjesta koja omogućuju susretanje ​​i autentičnu obiteljsku komunikaciju.

Dovoljno dobro okruženje, kako bi rekao Winnicott, trebalo bi obuhvaćati prostore koji su participativni ali ne nametljivi, koji štite intimnost ali nisu isključivi, diskretni su i na prilagodljiv/prikladan način sposobni zajamčiti potrebu za izolacijom kad se to osjeti nužnim i potrebnim, ali pritom čuvaju mogućnost komunikacije s drugima. Susret arhitekata i psihoanalitičara/psihologa mogao bi imati za cilj promišljanje o prostorima u domovima koji ponovo ujedinjuju ili barem omogućuju kontakt između tijela i psihe, pojedinca i kolektiva, unutarnjeg i vanjskog, sadašnjosti i prošlosti, izbjegavajući grube i nekorisne podjele.

Svijet arhitekture, općenito definiran kao svjesno promišljanje gradnje ljudskog okruženja, i svijet psihologije, općenito definiran kao proučavanje psihološkog i emotivnog u ljudskom životu, mogu se isprepletati tako da nam kroz arhitekturu okruženje u kojem živimo predstavlja i odražava duboke nesvjesne potrebe. Renzo Piano izjavio je da je slušanje prvi korak u stvaranju arhitekture, u smislu poimanja osjećaja zajednice/zajedništva kojima treba dopustiti da zažive u nama. Stoga je jedina i istinska profesionalna bolest psihoterapeuta gluhoća, shvaćena kao nemogućnost slušanja, što vrijedi i za većinu drugih zvanja, uključujući i one koji stvaraju ambijent u kojemu živimo.