Nauči sažaliti se i pronaći, ako ne opravdanje, onda objašnjenje za postupke onih koji su te povrijedili.

I uvijek se stavi na mjesto tih ljudi.

Mržnja te samo izjeda.

Ne traži pravdu od Boga, nego traži milosrđe.

Anthony Bloom od Suroza rođen je u Lausanni 1914. Rano djetinjstvo proveo je u Rusiji i Perziji, gdje mu je otac bio član ruskog carskog diplomatskog zbora. Za vrijeme ruske revolucije, njegova je obitelj morala napustiti Perziju te se 1923. nastanila u Parizu, gdje je on na pariškom sveučilištu diplomirao fiziku, kemiju i biologiju, te doktorirao medicinu. Godine 1939., prije odlaska na bojišnicu kao kirurg u francuskoj vojsci, potajno je položio monaške zavjete. Godine 1943. primio je tonzuru i dobio ime Anthony. Za vrijeme njemačke okupacije Francuske radio je kao liječnik i sudjelovao u francuskom pokretu otpora.

Kada govorimo o pomirenju, mislimo na novi odnos, posve nov odnos među sukobljenim stranama ili između čovjeka koji je duboko uvrijeđen i onoga tko ga je uvrijedio. To od strane uvrjeditelja znači da je priznao svoju odgovornost, a od strane uvrijeđenoga traži širinu srca, spremnost prihvatiti ponizno priznanje grijeha neke osobe, kao i otvoren razgovor koji ne traži obnovu prijašnjega, nego stvaranje novoga odnosa. Gospodin kaže: „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5).

Pozvani smo graditi mir birajući zvanje koje je dovoljno veliko da obuhvati cijelo čovječanstvo, graditi Kraljevstvo Božje, što uključuje mirotvorstvo: mir čovjeka s čovjekom, mir u malenim skupinama, mir u sve većim cjelinama, ali najprije mir s onim što je Bog stvorio i u čemu živimo. Tada ćemo imati zajednički cilj, i u zajedništvu toga cilja svijet ćemo učiniti onakvim, kakvog ga je Bog želio, pa ćemo se pomiriti i jedni s drugima.

Prve tri napukline

Pogledamo li Bibliju, vidjet ćemo da prva napuklina nastaje u trenutku kada se prvi ljudski par odvraća od Boga i biva odvojen od njega. Roland de Pury, francuski protestant, napisao je: „Grijeh naših prvih roditelja je u tome što su Bogu okrenuli leđa i potražili svoje ispunjenje izvan njega“. U trenutku kada su Bogu okrenuli leđa, sve što im je ostalo bila je smrt, budući da je samo Bog izvor života. Napuklina se produbljuje u trenutku kada Kajin ubija Abela. Biblija je tako tragično jasna kada kaže da Bog govori Kajinu: „Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče!“ (Post 4,10). Zemlja vapi, plače zbog Abelove prolivene krvi. Tragedija je za zemlju što mora piti tu krv. To nije onečišćenje zemlje, nego se zemlja sablažnjava što se tako nešto uopće moglo dogoditi. Treći korak po kojemu je sve stvorenje uključeno u grijeh događa se poslije općega potopa. Gospodin kaže Noi i onima koji su s njime bili spašeni: „Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje” (Post 9,2-3). Nije li to situacija u kojoj živimo? Zemlja koja je bila duboko ranjena prvim ubojstvom koje vapi u nebo, i dalje vapi zbog krvi koja se prolijeva; sve stvorenje strahuje pred čovjekom koji je postao glavni predator, najopasniji grabežljivac. On je ne samo sposoban ubijati, nego brojem ubojstava prednjači u cijelom stvorenju i postaje njegov strah i trepet.

Pozvani smo doći k pameti

Iznenađuje nas kada sveti Pavao u jednoj od svojih poslanica kaže da sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima i iščekuje objavljenje sinova Božjih (Rim 8,19- 22). Sve stvorenje uzdišući očekuje trenutak kada će čovječanstvo doći k pameti, kada će se – umjesto da bude čopor grabežljivaca – obratiti Bogu, naći svoje pravo mjesto i zaigrati svoju pravu ulogu.

Ako se sada upitamo koja je uloga čovjeka, pogledajmo jedan biblijski odlomak koji već stoljećima krivo tumačimo. Kada Bog kaže da čovjek ima vlast nad svim stvorenjem na zemlji, što to znači? Stoljećima smo riječ „vlast“ shvaćali u smislu imati premoć, prevlast, nadmoć, no je li to doista tako? U engleskom jeziku, riječ „dominion“ dolazi iz latinskog „dominus“, što znači gospodar, gospodin, glava obitelji ili kućanstva, no znači li to biti tiraninom, prevladavati, imati nadmoć? Zasigurno ne. To znači biti mudar upravitelj, mudar suprug, onaj kome je povjereno sve stvorenje, tako da može rasti do punine na koju je pozvano. To je uloga dominusa, gospodara. Gospodar nije tiranin nego vodič.

Ako je tako, to znači da smo mi ljudi sve pogrješno činili. Iznevjerili smo Boga kada smo se od njega odvratili i potražili svoje ispunjenje, svoje mjesto u stvorenju izvan njega. Iznevjerili smo ga kada smo prolili krv u međusobnoj ubojitoj mržnji, kada smo se jedni prema drugima ponašali kao što se divlje životinje ponašaju prema drugim vrstama. Mi smo jedina vrsta u cijelom stvorenju koja može samu sebe uništiti. Otkad je prolivena prva krv, cijelu povijest čovječanstva prati prolijevanje krvi, a zemlja još uvijek vapi, ne zbog Abelove krvi koju je prolio Kajin, nego zbog krvi svih Abela svijeta, i zbog krvi svih Kajina koju su prolili drugi Kajini. Suočeni smo sa situacijom u kojoj sve stvorenje strahuje pred nama jer smo grabežljivci. Mi nemamo pandže nego sablje i oružje koje nam daje moć uništiti tisuće onih koje je Bog stvorio s toliko ljubavi.

Pozvani smo dakle doći k pameti. Nije samo riječ o tome da se pomirimo jedni s drugima, nego da se pojedinačno i zajedno sjetimo koje je naše pravo zvanje. Pozvani smo biti gospodari, ali ne kao tirani nego kao vodiči. Sveti Maksim Ispovjednik kaže da čovjek ima dvije prirode, da je ukorijenjen u dvama svjetovima: s jedne strane u stvorenom svijetu, materijalnom svijetu, a s druge – po svom zvanju i po Duhu koji dolazi od Boga – u duhovnom svijetu. Naše je zvanje rasti do punine i postati sposobni sve stvorenje voditi dalje od njegove materijalnosti, da i ono ima udjela u svijetu Duha. Moramo dobro shvatiti Pavlove riječi kada kaže da će doći dan kada će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15,28). Ne nazočan u nekolicini, nego ispuniti sve.

Pozvani smo postati dionici božanske naravi

Kada razmišljamo o činu božanskoga stvaranja, vidimo da je Bog u činu požrtvovne ljubavi pozvao u postojanje ono što nije postojalo. Pozvani smo postati dionici božanske naravi, i sve što dotaknemo – sve što je stvoreno – trebalo bi ući u to otajstvo posvemašnjega i dubokoga zajedništva s Bogom. Čovjek je stvoren od zemlje i to ga čini srodnim sa svime što je Bog stvorio. Srodni smo sa svakim atomom materije. Srodni smo sa svim elementima evolucije i razvitka stvorenoga svijeta, i zato se sve stvoreno može u nama prepoznati. Stvoreni smo na sliku Božju, i Bog nam je dao zapovijed da budemo vođe i poveznica koja će sve što je stvoreno spajati s duhovnim svijetom i sa samim Bogom, tako da jednoga dana Bog bude sve u svemu.

Stvoreni svijet nije sagriješio protiv Boga, to kažu sveti Pavao i crkveni Oci, nego trpi nesklad zbog ljudskoga grijeha. Stvorenje je poput rasnoga konja kojim upravlja pijani konjanik. Konjanik izluđuje konja, ali mi ne optužujemo konjanika, nego konja. Ako mislimo na brutalnost divljih životinja – one su takve zato što smo se mi otklonili od Boga, koji je ključ sklada za čovječanstvo i sve stvorenje, i zato stvorenom svijetu ne možemo ponuditi rješenje. Nismo sposobni voditi ga, upravljati njime, biti učitelji, oni koji stvorenje vode prema njegovu ispunjenju.

Sluge a ne tirani

Kada pogledamo svijet oko sebe, nije li nam strašno kada uvidimo da je jedini razlog zašto sve ne teži prema Bogu činjenica da mi stojimo između stvorenog svijeta i Boga, a trebali bismo biti most, učitelji, gospodari, vođe, veliki svećenici ovoga svijeta koji sve stvorenje trebaju posvećivati, učiniti svetim. Ponašamo se prema stvorenom svijetu kao da on nema svoje zvanje, kao da je mrtav. Kako se ponašamo prema životinjama koje su nam povjerene? Nije li strašno da sav stvoreni svijet tretiramo kao svoju lovinu, umjesto da ga posvećujemo? Svijet koji stvaramo trebao bi biti takav, da prvi građanin u njemu može biti Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. Stvaramo li takav svijet? Ne, a zbog toga čak ni ne osjećamo krivnju, nego se izvlačimo. Ako nastavimo tako, čovječanstvo bi moglo propasti, ali nije problem u tome. Neka propadne ako ne možemo biti ništa drugo doli sirovi i bezbožni grubijani! Ovdje ne govorim o vjernicima i ateistima, nego o svima nama.

Nemamo se pravo zvati vjernicima ako se naša vjera svodi na to da vjerujemo da imamo dobroga Boga čija je dužnost i funkcija brinuti se za nas, dok se mi ne brinemo za milijardu stvari koje je On stvorio iz ljubavi. Moramo priznati svoju krivnju, moramo je priznati aktivno, ne zato da spasimo svoju kožu, nego zato da postanemo ono na što smo pozvani. Ako spoznamo da to moramo učiniti, onda to moramo i učiniti.

Prema svemu što je Bog stvorio moramo postupati u poniznosti, onako kako sluge postupaju prema svojim gospodarima. Gospodin nam nije rekao da budemo nadmoćni tirani, nego sluge.

Tražiti oprost i ispraviti što je krivo

Evo što je pomirenje: tražiti oprost ispravljajući ono što smo krivo učinili, jer nema besplatnoga oprosta. Oprost počinje time da priznamo svoj grijeh pred uvrijeđenom stranom, molimo je za oproštenje i na aktivan način ispravljamo ono što je bilo krivo. To nas može stajati, ali moramo platiti cijenu kakva god ona bila. Dokle god to nismo učinili, ne će moći biti mira među nama, jer – ako svatko traži svoj interes – čovječanstvo ne će moći biti ujedinjeno oko zajedničkoga dobra. Grabežljivci ne mogu stvoriti jedinstveno kraljevstvo, a to je upravo ono što mi pokušavamo učiniti: ostati grabežljivci, okrutni predatori, uspješni u onoj mjeri u kojoj nam to dopušta smrtonosna tehnologija, ostati sebični, strahovati jedni pred drugima, biti pohlepni i požudni, okrutni jedni prema drugima. Grabežljivci ne znaju za ljubav.

Nije se dovoljno pokajati, nije dovoljno tražiti oprost od Boga: moramo postići oproštenje time što postajemo aktivni istinski Božji sluge i Božji poslanici u ovome svijetu.

 

Preuzeto iz : Glasnik Mira, Međugorje, 2013.

Obradila i prevela Lidija Paris