„Bdijte svaki dan i svaki čas i budite spremni činiti savršeno ono što je Bogu milo,

znajući da u času kada ne mislimo Gospodin dolazi“

                             Bazilije Cezarejski.

Možemo reći da se naše postojanje događa u očekivanju – od jednog događaja do drugoga. Čekajući da se rodim, čekam da odrastem i sazrijem, čekam da umrem, konačno čekam „ispunjenje“ života, koje stoji iznad svih očekivanja. Božićno vrijeme, kojemu kao priprema prethodi vrijeme Došašća, već nam nudi polog one punine božanskog, vječnog i blaženog života, koji nam je priopćen u Duhu Uskrsloga. Došašće nas podsjeća da smo svi istinski u iščekivanju. Iz tog razloga, ne možemo si priuštiti život kao u Noino vrijeme, u površnosti kao "vrhovnom poroku našeg doba", kako kaže Raimond Panikkar.

Živimo u vremenu zabrinutosti za naše sutra, s neizvjesnošću o budućnosti, s poteškoćama u povjerenju prema drugima i željom da se pojavi netko tko će promijeniti našu sudbinu. Alessandro D'Avenia kaže: "Svi očekujemo nešto ili nekoga. Žive život samo oni koji očekuju, odnosno teže prema tome. Mi smo živi jer uvijek nešto očekujemo, ali tek kad to postignemo, počinje novo očekivanje. Tada se pitamo: "Što će se onda dogoditi?". I ima li ikad kraja ovom očekivanju?»

Petar Kanizije kaže: "Vidite, Petar spava, Juda je budan". To je nešto što nas tjera na razmišljanje: pospanost dobrih. Papa Pio XI je rekao: "veliki problem našeg vremena nisu negativne sile, to je pospanost dobrih". Mudar čovjek jest onaj koji ne propušta život, nego uživa u njemu, preuzima inicijative, riskira. Suprotno od toga jest onaj koji stoji, ne djeluje, ne kreće. Možda sebe stavi "na sigurno", ali na kraju shvati da zapravo nije živio.

Spavanje i smrt, budnost i život – nije nam uvijek jasno gdje se trenutno nalazimo. Vjerujemo da smo budni, ali u stvarnosti smo prečesto isključeni. Hodajući mrtvaci, ponekad. Nesposobni željeti život, dopustiti da nas nosi njegova snaga, unijeti svoje ja i svu snagu u njega. Već smo mrtvi prije nego što umremo, a kada dođe naše vrijeme, ne možemo se vratiti, započeti iznova. „Čekanje je život“, napisao je Victor Hugo.

Sadašnje vrijeme je poput duge noći. Život koji vodimo nalikuje snu - frenetična aktivnost koju živimo u njemu je, u stvarnosti, san. Španjolski pisac iz sedamnaestog stoljeća, Calderon de la Barca, napisao je poznatu dramu na ovu temu: "Život je san" (Vida es sueño).

Život kao san prije svega odražava kratkoću. San se odvija izvan vremena. U snovima stvari ne traju kao u stvarnosti. Situacije koje bi trajale danima i tjednima događaju se u snu u nekoliko kratkih trenutaka. To je slika našeg života. U dubokoj starosti čovjek se osvrne i ima dojam da je sve bilo samo dah. Kad sam pitao moga djeda, koji je bio napunio sto godina, kako je bilo živjeti tako dugo - odgovorio je vrlo kratko: „Sve je trajalo tri sekunde“.

Druga karakteristika sna je nestvarnost ili taština. Netko može sanjati da je na gozbi, da jede i pije do sitosti. Probudi se i mora se susresti sa svom svojom gladi. Siromah jedne noći sanja da se obogatio: likuje u snu, razmeće se, prezire čak i vlastitog oca, praveći se da ga ne prepoznaje, ali se probudi i nađe da je siromašan kao što je i prije bio! To je također slučaj kada se izađe iz sna ovoga života. Čovjek je ovdje na zemlji bio vrlo bogat, ali onda umire i nalazi se upravo u položaju onog siromaha koji se budi nakon što je sanjao da je bogat. Što je ostalo od sveg njegovog bogatstva ako ga nije dobro iskoristio? Šaka jada.

Treća osobina sna je odsustvo odgovornosti. Možda ste ubili ili ukrali u snu; probudiš se, ne ostaje nikakvog trag krivnje; vaš kriminalni dosje nije okaljan. U životu nije tako, znamo to dobro. Ono što se u životu radi i događa ostavlja veliki trag, i to kakav! Doista, pisano je da će "Bog nagraditi svakoga po djelima njegovim" (Rim 2,6).

Najviše nas drže pospanima loše navike. Loša navika je poput vampira. Vampir se - barem prema onom što se vjeruje - veže za zaspale ljude - i dok im siše krv, istovremeno im ubrizgava uspavljujuću tekućinu koja san čini još slađim, tako da žrtva sve više tone u san i vampir može sisati krv koliko god želi. Tako i loša navika ili neki porok uspavljuje savjest, tako da čovjek više niti ne osjeća grižnju savjesti, vjeruje da je dobro i ne shvaća da duhovno umire. Borba koji moramo voditi svaki dan je upravo onaj protiv loših navika, protiv prepuštanja umoru srca i ljubavi, zbog nedostatka budnosti, pažnje.

Jedini spas, kada se taj "vampir" zakači za vas, je da nešto iznenada dođe i probudi vas iz sna. To je ono što Božja riječ namjerava učiniti s nama onim povikom koje često čujemo tijekom došašća: "Bdijte!" Upravo zato što ne znamo ni dana ni časa, na nama je da čekanje osmislimo, pripremimo se da u potpunosti uživamo u ljepoti susreta i slavlja koje će doći.

Budimo na oprezu, jer kada tijelo zaspi, priroda u nama ima glavnu riječ, a naše djelovanje se ne odvija po našoj volji, već se odvija po nesvjesnom impulsu. A kada dušom ovlada tromost, to jest kukavičluk i strepnja, neprijatelj njome zavlada i preko nje čini ono što ona ne želi. Gruba sila vlada prirodom, a neprijatelj vlada dušom. Stoga je budnost, o kojoj je govorio naš Gospodin, propisana za oboje: za tijelo, kako se ne bi prepustilo teškom snu; za dušu, da ne padne u klonulost i malodušnost. Umorni pogled mnogih, pritužbe kao dominantna tema govora, razočaranje onim najljepšim, ljubavlju prije svega, sugeriraju mi ​​da sve, za razliku od te slike, postaje nepokretno, staro, ponavljajuće, bezbojno, ustajalo. Čini se da se veliko obećanje života ne može ispuniti.

 „Bdij“ je stoga više od dobre želje da ne zaspiš: to je poziv da živiš, da držiš oči i srce otvorenima, da se pustiš zadiviti nečemu ili nekomu, da znaš čitati znakove koji će se pojaviti. Gledanje je uvjet pažnje ali i brige: posvetiti se sebi jer si uvjeren da vrijedi. "Tko nije pronašao raj ovdje dolje - nedostajat će mu gore", piše Emily Dickinson.

Chiara Lubich kaže da nam se često čini kao da ne živimo život, kao da sam život kaska za nama,  čekamo nešto „poslije“, u kojem bi se trebalo pojaviti ono „lijepo i dobro“ za nas: „ Sam Božanski instinkt nas navodi da očekujemo nekoga ili nešto što nas može zadovoljiti, ispuniti. Možda razmišljamo da je to neko slavlje, trenutak slobodnog vremena ili određeni susret, nakon kojeg opet nismo zadovoljni, barem ne u potpunosti. I tako nastavljamo rutinu života, ne živeći iz dubokog uvjerenja, uvijek očekujući nešto što ne dolazi. Istina je, međutim, da postoji čas od kojeg nitko ne može pobjeći: to je susret licem u lice s Gospodinom koji dolazi. To je ta "ljepota" kojoj nesvjesno težimo, to je taj čas za kojim čeznemo, jer smo stvoreni za taj susret i takvu sreću. Jer samo nam On može dati potpunu sreću".

U tom kontekstu Pavao VI kaže: “Krist je naš Spasitelj. Krist je naš najveći dobročinitelj. Krist je naš Osloboditelj. Krist je istina koju tražimo. Krist je život koji nam je potreban. Samo nas Krist spašava. Krist je nužan. Krist je dovoljan".

A želeći u nekoliko riječi sažeti kako se ovo sveto vrijeme živi - ili treba živjeti - možemo se poslužiti lijepom adventskom molitvom, koja glasi ovako: "Tvoja pomoć, Gospodine, čini nas ustrajnima u dobru očekujući dolazak Krista, tvoga Sina; kad On dođe i pokuca na vrata, naći će nas budne u molitvi, aktivne u bratskoj ljubavi i razdragane u slavljenju”. Životni program u potpunom skladu s „ora et labora, lege et noli contristari“ (Moli i radi, čitaj (Sveto pismo) i ne budi tužan). Vrijeme za ponovno otkrivanje suosjećanja u svijetu razdiranom sebičnošću, koja udaljava i odvraća od budnosti, od onoga adventskog zaziva „Ad te levavi“ (K tebi uzdižem svoj pogled). Došašće započinje prorokom Izaijom: «Gledajući izdaleka, vidim silu Božju kako dolazi i oblak koji prekriva svu zemlju. Iziđi mu u susret i reci: "Jesi li ti Onaj koji će kraljevati nad svojim narodom Izraelom?".

Ne možemo živjeti uspavani ili rastreseni. Moramo držati oči otvorene, znati prepoznati opasnost, izbjeći pogreške. Ne trebamo ništa osim budnog duha: «Što je vlastito kršćaninu? Bdijte svaki dan i svaki čas i budite spremni činiti savršeno ono što je Bogu milo, znajući da u času kada ne mislimo Gospodin dolazi“, kaže Bazilije Cezarejski. To znači imati unutarnju lucidnost, inteligenciju, kritičku sposobnost, sabranost, suosjećanje. Prije svega moramo paziti na sebe, jer čovjekov najveći neprijatelj je on sam sebi!

Crkva na početku pruža svoj pogled i poziva nas da trčimo prema Dolasku, svome novorođenom  Kralju. Ali On je još uvijek zasjenjen tom tajnom, upravo u očekivanju. Oblak koji kao da remeti dan, ali dopušta svjetlosti da se vidi: sunce pravde koje razgoni svaku tamu, prvi glas koji se čuje jest  Ad te levavi: "K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju. Bože moj, u tebe se uzdam. O da se ne postidim (razočaram)!" (Psalmi, 25, 1-2). Ne samo da se pogled izdužuje nego se i duša uzdiže k svome Gospodinu. Iako je još dug put, sve pjesme Došašća su vapaj za Dolaskom, u očekivanju ove Radosne vijesti, potpune novosti. I proljeće je! Da!

U srednjovjekovnim traktatima početak Došašća opisuje se kao dolazak proljeća, kada tamu u kojoj se nalazi čovjek počinju razbijati prvi zraci svjetla, punog nade i očekivanja novosti: «Obratite pažnju: u proljeće ptice počinju pjevati, a isto tako i Crkva koja počinje svoju pjesmu u Došašću». Crkva kao zbor ptica koje jedva čekaju započeti svoj pjev za Gospodina, koji dolazi u proljeće. I to je pjesma za buđenje! Jer ako nečije srce još spava, pjevanje je zvonjava koja ga budi. Upravo melodija „Ad te levavi“ očituje taj zanos «koji opisuje ono što se budi». A liturgija Riječi samo je to potvrđuje: «Sada je vrijeme da se probudimo iz sna, jer naše je spasenje sada bliže nego kad povjerovasmo. Noć je poodmakla, dan se približi" (Rimljanima, 13, 11-12).

Došašće, dakle, počinje proljetnom zorom: iščekivanjem rađanja Mladog sunca s visine, Krista koji nas obasjava svjetlom. Ovako je William od Auxerrea (1145.-1231.) komentirao onaj dio Poslanice Rimljanima koji kaže: «Zaodjenimo se oružjem svjetla. [...] Obucite se Gospodinom Isusom Kristom" (13, 12-14). Poziv je bio da se liturgijska godina započne hodeći u svjetlu i to "čestito i u dobrim djelima".

Jer život se gradi iz dana u dan, odgovarajući na njegove izazove, njegove poticaje, na ono nepredvidivo što nas uvijek pomakne i vrati u pokret. Način na koji reagiramo pomaže nam da se oblikujemo, da postanemo ono što jesmo. Zbog toga se ne može živjeti živote drugih, odgovarati umjesto njih. I nema povratka, kada shvatimo da smo možda trebali živjeti drugačije.

“Bdijte” ipak je poziv za našu slobodu. Ako nas život zanima, ostat ćemo budni i učiniti noć pogodnim trenutkom za susret koji daje smisao i ljepotu našim životima — ljepotu koju nikada ne bismo mogli stvoriti vlastitim rukama. Ako zaspimo, ako se damo ošamutiti ili zavesti drugim pozivima, moći ćemo samo sebe kriviti što nismo sudjelovali u gozbi života, koja je pripremljena samo za nas.

Samo novo pobjeđuje rutinu, samo novo daje krv onome što postaje beskrvno. Zato je lijepo zaljubiti se: srce se obnavlja, a dašak svjetlosti i svježine podsjeća nas za što smo stvoreni. Vječno jednaki, pak, je pakao. Stoga je budnost (bdijte!) prvo što se traži od čovjeka koji želi biti čovjekom: njegova potpuna raspoloživost sadašnjosti, elastična otvorenost daru svakog trenutka, što god on sadržavao. Augustin je prisutnost sadašnjosti nazvao "pozornošću", u usporedbi s onom prošlosti (sjećanje) i budućnosti (iščekivanje).

"Gle (kaže izvorni grčki, češće se prevodi s "evo"), sve činim novo" (Otk 21,5). Tako Bog kaže u knjizi Otkrivenja čovjeku koji se boji neuspjeha, umora, krize. Čovjek sam ne može po sebi započeti novo, obnoviti staro.  On treba primiti ovu novost trenutak po trenutak, i otkriti da je svaki trenutak pun ove novine, koja samo rijetko može zabljesnuti, ako je pokušavamo oblikovati našim oskudnim snagama. Da bismo pristupili neprestanom obnavljanju svih stvari, čovjek se mora uzdići na razinu onoga koji istinski vidi, prisjećajući se onoga što je Montale već oplakivao u svojim stihovima: «Prezir onih koji vjeruju da je sva stvarnost samo ono što vide". Ali, postoji izvor koji obnavlja i stvarnost koju treba obnoviti.

Papa Fanjo, govoreći upravo o važnosti budnosti, kaže: „Ako izostane budnost, postoji vrlo veliki rizik, da će sve što smo stekli biti izgubljeno. Nije riječ o opasnosti psihološkog reda, nego duhovnog reda, istinske zamke zlog duha. To, zapravo, znači upravo onaj trenutak u kojem smo previše sigurni u sebe, to je opasnost: "Siguran sam u sebe, pobijedio sam, sad mi je dobro...", to je trenutak kada zao duh čeka, kada je sve naizgled u redu, kada stvari "procvjetaju" i imamo, što se kaže, "vjetar u leđa".

Sve je na mjestu, sve je u redu, ali gdje je domaćin kuće? Ne postoji. Nema tko paziti i čuvati kuću. I to je problem. Domaćina nema, izašao je, rastresen, ili je kod kuće ali spava, pa kao da ga i nema. On nije budan, nije pažljiv, jer je previše samouvjeren i izgubio je poniznost da čuva svoje srce. Uvijek moramo čuvati naš dom, naše srce i ne dati se omesti...“.

Završavamo Isusovom riječi koja otvara naša srca za pouzdanje i nadu: Blago onim slugama koje će gospodar kad se vrati naći budne! On će se opasati svojim haljinama, posadit će ih za stol, doći će i služiti im" (Lk 12,37).