Nećeš se bojati strašila noćnoga

ni strelice što leti danju,

ni kuge što se šulja kroz tmine,

ni pošasti što hara  o podne (podnevnog zloduha).

                                Ps 91, 5-6

Neka se zna da je grijeh ne činiti, ne znati, ne vidjeti što treba učiniti - ukratko, ne voditi brigu. Ovo je doslovno značenje riječi akedija, koja je stoljećima prepoznata kao problem i koja nas još uvijek muči.

Karl Menninger

Generacija koja ne može podnijeti dosadu bit će generacija malih ljudi,  ljudi neopravdano odvojenih od sporih procesa prirode, ljudi u kojima svaki vitalni impuls polako vene, kao da su uvenulo cvijeće u vazi.

Bertrand Russell

Postoji jedno duhovno stanje koje je reakcija na naše traume, uzrok i posljedica naših grijeha i slabosti. Nazivamo ga akedija. U naše domove i obiteljske odnose, u naše crkve i sakristije može se ušuljati ovaj duhovni crv. Ima tri vrste akedije.

Prva je stanovita gorčina uma koji se ne može zadovoljiti ničim veselim ili zdravim. Hrani se gađenjem i mrzi ljudski odnos, naginje očaju, nepovjerenju i sumnjama, a ponekad je pritisnuta nerazumnom tugom.

 Druga vrsta je izvjesna lijena tromost koja voli san i sve udobnosti tijela, bježi od svega što je teško, klone kad je pred njom posao i uživa u besposličarenju. Ovo je prava lijenost.

Treća vrsta je umor u stvarima koje pripadaju samo Bogu, dok je u drugim zanimanjima aktivna i u dobrom raspoloženju. Osoba koja pati od toga moli bez predanosti, žuri s molitvama i misli na druge stvari da mu ne bude previše dosadno.

Demon akedije, usko je povezan s demonom tuge, za istočne očeve poput Evagrija Pontskog on je najbliži rođak zavisti. Zapravo, akedija kao i tuga, vuče nas prema dolje. Ona je ispražnjenost bića koja zahtijeva od nas da uđemo u tešku borbu, koju ne smijemo banalizirati.

Doista, prema Evagriju Pontskom i cijeloj školi istočnog monaštva, to je demon s kojim se najteže boriti. To je razorni, najustrajniji demon ali, jednom pobijeđen, omogućuje da u dušu uđe neizreciv mir.

Pojam akedija potječe iz grč. achedos, što znači lišen brige, dok chedos, znači revnost, zalaganje, trud, rad, briga. Akedia se očituje kao nestabilnost koja čini osobu nesposobnom za održavanje uravnoteženog odnosa s prostorom i vremenom - “Duhovna bezvoljnost.” Radi se o onom koji ne mari za stvari, tko bježi od bilo kakvog umaranja. Demon akedije je demon nepokretnosti, jedan oblik paralize, prati ga tugaljivost, sjeta, neurednost, gađenje prema životu, dosada, malodušnost, lijenost, pospanost, melankolija, mučnina, tuga te nedostatak entuzijazma i motivacije. Čovjek tako polagano silazi u osrednjost. Osobe koji pate od akedije nalaze napor ostati u samoći svoje sobe, ne mogu nastaniti vlastito tijelo (habitare secum) te imaju dojam da vrijeme nepodnošljivo sporo prolazi.

Akedija je nesposobnost ustrajati. Ona nije samo nečinjenje, kao dokolica, koja je također plod akedije, već nečinjenje onoga što bi trebalo činiti. Akedija čini da odgađamo važne stvari. Ona nam govori: sve je uzaludno, ostajemo zaglavljeni u mučnim, dosadnim stvarima, beskrajno odgađajući ono što bismo trebali činiti. Oni koji se nađu u ovakvom stanju lako postanu žrtve raznih strahova (npr. strah od bolesti, više imaginaran nego stvaran) i postaju neučinkoviti u svom radu, netolerantni, nestrpljivi s drugima, nesposobni kontrolirati misli koje im preplavljuju um i bacaju ih u duboko obeshrabrenje i nezadovoljstvo sa sobom, navodeći ih da se zapitaju nije li možda sve što su učinili u životu bila pogreška.

Evagrije piše: “Akedia čini da se Sunce čini kao sporo ili čak nepomično, a čini se da dan traje pedeset sati." Ukratko, ovdje i sada postaje nepodnošljivo. Sam i suočen sa samim sobom, pod podnevnim suncem, osoba više ne može vidjeti ni čuti; više ne podnosi sebe. Njegov iluzorni spas leži u bijegu: „kad čita . . . obilno zijeva i lako tone u san. On trlja oči i pruža ruke. Oči mu odlutaju od knjige. Zuri u zid i onda se vraća čitanju za trenutak. Zatim gubi vrijeme držeći se kraja riječi, broji stranice, utvrđuje kako je knjiga nastala, nalazi zamjerke pisanju i dizajnu. Na kraju je samo zatvori i iskoristi kao jastuk. Onda zaspi, ne previše duboko, jer mu glad probudi dušu i to ga počne zaokupljati.“

Osjeća se iscrpljeno pri samoj pomisli da čini određene stvari. To je odbojnost prema zdravoj žurnosti. To odgađanje vodi k tome da nam istekne vrijeme za činiti dobro te da se uništi i ono dobro koje već imamo u rukama. Akedija ide pod ruku s vječitim nezadovoljstvom, pesimizmom, dosadom (dosadno je moliti, vrijeme za sabranost, čitanje korisnih knjiga).

Mnogi hiperaktivni ljudi imaju duh akedije, jer čine mnoge stvari, ali ne one koje bi po službi ili dužnosti trebali činiti. Duh akedije umara nas u nekim objektivno važnim i jednostavnim svakodnevnim dužnostima koje se ponavljaju. Zato je osobi s ovim duhom jako teško ustrajati u svojim obavezama.

U temelju akedije je duhovna tromost, nezadovoljstvo koje stalno kuha u pozadini, nedovršenost, stanje mrmljanja, govora protiv drugih, žali se na sve, puno priča a malo radi ili puno radi, ono što ne treba raditi.

Posebno je zanimljivo razmotriti analogiju između fenomena akedije, koji najviše napada  oko podneva ("podnevni demon"), i kriza srednjih godina, koja obično pogađa između trideset pete i četrdesetpete godine. “Čini se da postoji biološka osnova iza osjećaja strepnje, mučnih pitanja i nedostatka entuzijazma kod osoba u kasnim tridesetima. Oni koji prolaze kroz krizu srednjih godina i oni koji pate od akedije mogu iskusiti slične reakcije: poricanje, represiju, samo-omalovažavanje, opsjednutost moći, legalističku rigidnost, depresiju, sklonost prekomjernom jelu i piću i obamrlost.

Koji su tipični znakovi ovog demona?

• Pretjerani strah od bilo kakve prepreke, apsolutizacija svakog problema, pa sve postaje dramatično. Dramatiziranje je tipično stanje akedije.
• Nadalje, to je averzija prema svemu što zahtijeva napor i stalna potraga za prečacima u životu, stav da se napor uvijek može izbjeći, a tako smo fizički i duhovno udaljeni pa obaveze prestajemo doživljavati kao svoje, pa nam više ne pomažu u rastu i sazrijevanju.
• Truli plod akedije je nesposobnost odupirati se napastima, odnosno osoba širom otvara vrata napastima i grijesima. Akedija guši naš otpor, i vodi nas u naivni način života, u duhovnost bez borbe: „pobijedit ću ovaj grijeh kada to budem odlučio, ja imam sve pod kontrolom." Ali tako ne ide u realnom svijetu i kao posljedica toga prestajemo se boriti i živimo u grijehu.
• Akedija je sklonost gubitku vremena i koncentracije te nesposobnost ustrajati u dobrim stvarima. Idem ovako naprijed pa što bude. Demon akedije je demon lutalice, nikad ne žuri u obraćenju, krade introspekciju, rasuđivanje — vodi u dvoličan život. Akedija se površno suočava sa životnom stvarnošću.

Izlazak iz akedije je vrlo jednostavan. Dok se drugi demoni ili glavni grijesi pobjeđuju nakon dugotrajne borbe, akedija uzima riječi rasipnog sina: „Ustat ću i poći k svom ocu“. Nestaje u trenutku pokreta. Duh Božji je u pokretljivosti. Pobjeđuje se prihvaćanjem ograničenja koja označuju ljudsku egzistenciju, naime, prolaskom vremena i smrtnosti (monaški oci preporučili su prakticiranje memoria mortis), preuzimanjem odgovornosti za našu prošlost te prihvaćanje vlastitih ograničenja i nesavršenosti. Ustrajnost, strpljenje (što je umijeće življenja s onim što jest nepotpuno), molitva, živjeti životom u kojem su u središtu odnosi, uključiti tijelo u posao koji je fizički zahtjevan i traženje pomoći (monaški oci savjetuju traženje "duhovnog oca"). Evagrije daje sljedeći savjet: “Odredite si mjeru u svemu što radite.” Drugim riječima, organizirajte svoje vrijeme, odredite sebi raspored i preuzmite odgovornost za svoj život.

Kao što Toma Akvinski objašnjava, vrlina koja se suprotstavlja akediji jest milosrđe; ili, konkretnije, akedija je suprotstavljena radosti, koja je jedan od učinaka milosrđa. Učinci milosrđa su radost i mir. Sklonost ljubavi proizvodi ono što Toma naziva "međusobnom prirođenošću", kojom voljene osobe imaju jedno drugo u srcu. Onaj koji ljubi nosi ljubljenog iznutra, ne samo u svojim mislima, nego također i uglavnom u svojoj naklonosti. Na to se misli kada kažemo da nekoga nosimo u srcu.

Tražimo od Gospodina dar revnosti ili žara. Molimo Gospodina u posljednjim danima došašća duh revne budnosti. Kako bi Živjeli revnost prema Kristu i svojim bližnjima potrebno je primati oproštenje i milosrđe. Stari je princip: Nemo dat quod non habet - Nitko ne može dati ono što nema. Ja sam onaj koji prima da bih davao. U meni je duboko upisan zakon: dati se! I ja se želim davati i davati, ali ne mogu to ako ne primam. Ja sve primam. I sebe. I ja sam dan meni samome.

Papa Franjo nas poziva: 'Krenimo, dakle, na put ponovnog otkrivanja evangelizacijske strasti, polazeći od Svetoga pisma i učenja Crkve, kako bismo apostolski žar crpili iz izvora”. (Usp. Audijencija srijedom 11.1.23.) Ako pogledamo Kristov Život, vidimo da je na prvome mjestu prisnost s Ocem, molitva, zbog koje Isus rano ustaje, još za mraka, i odlazi moliti na samotna mjesta razgovarati s Ocem. Upravo u tom odnosu, u molitvi koja ga povezuje s Ocem u Duhu, Isus otkriva smisao svog poslanja"- dati život. (usp. Audijencija srijedom 18.1.23.)

Papa navodi primjer Života svete Male Terezije, njenu iznimnu strast prema evangelizaciji i njen apostolski žar. Terezija je zaštitnica misija iako nije nikad izašla iz samostana, svojim je molitvama pratila misije „iz drugog plana", ne izlazeći iz samostana, poput motora koji, prikriven, a pokreće vozilo. No, često je nailazila na nerazumijevanje svojih sestara: od njih je dobivala „više trnja nego ruža", ali sve je prihvaćala s ljubavlju, strpljivo, prikazujući, zajedno s bolešću, također osude i nerazumijevanja. I činila je to radosno, za potrebe Crkve, da bi se, kako je govorila, na sve „posule ruže", a posebno na one koji su se udaljili od Boga.

On se pita odakle izvire sav taj žar, ta misionarska snaga i radost zagovora? Dvije zgode prije Terezijinog ulaska u samostan nam to pomažu shvatiti. prva se odnosi na dan koji joj je promijenio život, Božić 1886. godine, kad je Bog učinio čudo u njezinu srcu. Vraćajući se s mise polnoćke, u Božićnoj noći u kojoj se Isus iz ljubavi učinio krhkim, ona je postala snažna duhom: u svega nekoliko trenutaka izašla je iz zatvora svojeg egoizma i samosažaljenja; počela je osjećati da joj „ljubav ulazi u srce i da treba zaboraviti samu sebe” (usp. Rukopis A, 133-134).

Od tada je svoju revnost usmjerila na druge, kako bi pronašli Boga, i umjesto da traži utjehe za sebe, odlučila je „tješiti Isusa, učiniti da ga duše zavole", jer — kaže — „Isus boluje od ljubavi, a bolest ljubavi liječi se samo ljubavlju» ([Pismo Mariji Gućrin, srpanj 1890,). Evo, dakle, njezine odluke za svaki dan: „raditi na tome da drugi uzljube Isusa" (Pismo Celini, 15. listopada 1889.); „željela bih spašavati duše i zaboraviti samu sebe zbog njih: Željela bih ih spašavati čak i poslije svoje smrti" (Pismo o. Roullanu], 19. Ožujka 1897.). Više je puta rekla: „Provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji”.

Taj je njezin žar bio usmjeren prije svega na grešnike, na „udaljene. Otkriva to druga zgoda. Terezija je doznala za zločinca Henrika Pranzinija, osuđenog na smrt na giljotini, koji nije htio primiti utjehu vjere. Terezija ima revnost za dušu tog čovjeka i počinje moliti na svaki način za njegovo obraćenje, kako bi on pokazao mali znak kajanja i otvorio se Božjem milosrđu ('znala je da je odbio posjet svećenika).Smrtna kazna je izvršena i dan kasnije Terezija čita u jednim novinama da se Pranzini, neposredno prije no što će položiti glavu na giljotinu, „obuzet iznenadnim nadahnućem, okrenuo, zgrabio raspelo koje mu je svećenik pokazao i tri puta poljubio svete rane” Isusove.

Kiko Argȕllo piše u svojim Bilješkama: „ Budeš li imao revnost, revnost za ljude, ljubav prema Crkvi („revnost za tvoj dom mene izjeda”), ta ljubav, ta revnost, taj oganj, čine te nevinim. Nevinost čini od tebe ugodan prinos Bogu, koji te sluša i uslišava. Iz revnosti rađa se nevinost, iz nevinosti obredna žrtva, iz obredne žrtve vladanje nad sobom, iz vladanja nad sobom svetost.