“Vaš nakit neka ne bude izvanjski
– pletenje kose, kićenje zlatom
ili oblačenje haljina. Nego:
čovjek skrovita srca,
neprolazne ljepote,
blaga i smirena duha.
To je pred Bogom dragocjeno.”
1 Pet 3, 3-4

“Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima.”

                                        William C. Breda

“Bistar i razuman čovjek kreće se svojim svijetom u pristojnoj i prikladnoj odjeći.”

                                         G.K. Chesterton

Vanjština i odjeća bitna su obilježja osobnosti oduvijek. Osim funkcionalnosti odjećom se na neki način iskazivala narav osobe. Problematika vezana uz način odijevanja seže iz davnih vremena gdje valja potražiti uzroke određenih pravila vezanih za odijevanje, koja su ustaljena do današnjih vremena. Odjeća je simbol bogat nijansama: predstavlja dostojanstvo, kraljevsko, svećeničko ili proročko; ruho koje vjernik nosi satkano je od evanđeoskih stavova: milosrđa, dobrote, poniznosti.

U Bibliji je odjeća simbol identiteta, dostojanstva, stanja i ukazuje na ono što je u nečijem srcu. U pričama o stvaranju, Bog oblači Adama i Evu, koji nakon počinjenja grijeha shvaćaju da su goli. Golotinja koja u ovom slučaju rađa sramom ukazuje na iskustvo ljudske krhkosti, bijede uzrokovane grijehom koji prekida odnose s Bogom i kao posljedica toga čina gube dostojanstvo Božje djece: “Shvatili su da su goli”. Bili su goli i prije pobune, ali se toga nisu 'sramili' (Post 2,25). Sada im je ta golotinja nepodnošljiva: „Uzeli su smokvino lišće i načinili sebi odjeću“. Traže utočište u pokrivanju: skrivaju se od pogleda jedno drugoga. Moraju se 'pokazati' kako bi sakrili biće koje su postali, ili bolje rečeno, ono što su izgubili od svog bića i zbog čega su se našli 'ogoljeni'; to je 'nedostatak' koji moraju sakriti od pogleda drugih, sebe i Boga.

Barthelémy ovako objašnjava potrebu za odijevanjem: „Muškarac je biće koje se mnogo više nastoji pokriti nego odjenuti. Pokušava glumiti neku ulogu, pojaviti se, imati izgled... anđela, isto tako i žena. Ali, da budemo točni, to je čovjekov pokušaj da se pokaže; biti barem u očima drugih, ako ne može s dovoljnom sigurnošću biti u svojim očima. To daje barem malo mira: shvaćanje da se nekome drugom može činiti privlačnim ili dragim. Nakon ovog "prvog grijeha" čovjek se osjeća promatranim, odnosno osuđenim. Pogled drugoga njegova je muka. Boji se toga, ali ne može si pomoći. Haljina je sredstvo koje mu omogućuje da se pokaže dok se istovremeno skriva. Ali Božji pogled prolazi kroz haljinu i skrovište u kojemu se on nalazi: «Čuli su korake Boga koji je šetao vrtom u jutarnjoj svježini i muškarac i žena sakrili su se pred Bogom među drvećem u vrtu. Bog je pozvao čovjeka: "Gdje si?", rekao je. "Čuo sam tvoj korak u vrtu - odgovorio je - i uplašio sam se jer sam gol i sakrio sam se".

I u prispodobi o milosrdnom ocu prevladava simbol odjeće: sin napuštajući dom ne samo da je rasipao svoja dobra, nego je, zajedno s odbacivanjem svoga oca, odbacio i svoj sinovski identitet. Vrativši se kući, otac, jedini koji je to mogao, dao mu je da obuče najljepšu haljinu koja pokazuje da je sin, a ne sluga (Lk 15,22).

Sveti Pavao za ono što se događa u krštenju izričito koristi sliku haljine: "Svi koji ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste" (Gal 3,27). To je ono što se događa u krštenju: oblačimo se u Krista, On nam daje svoju odjeću i ona nije izvanjska stvar. To znači da ulazimo u egzistencijalno zajedništvo s njim, da se njegovo i naše biće sjedinjuju, prožimaju se: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ – tako sam Pavao u Poslanici Galaćanima (2,2) opisuje događaj svoga krštenja. Krist je nosio našu odjeću: bol i radost što smo ljudi, glad, žeđ, umor, nade i razočaranja, strah od smrti, svu našu tjeskobu - sve do smrti. I dao nam je svoje "ruho". Ono što Pavao izlaže u Poslanici Galaćanima kao jednostavnu "činjenicu" - u Poslanici Efežanima je trajni zadatak: "Morate pokopati staroga čovjeka sa svojim prijašnjim ponašanjem! … [Morate ] obući novog čovjeka, stvorenog na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti“. Kršćanin, naime, svojim ponašanjem izražava Kristove vrijednosti koje u njemu žive, a to su nježnost, dobrota, poniznost, krotkost, velikodušnost, milosrđe, dobrota.

 U Knjizi Otkrivenja, odjeća je znak mučenika (Otk 6,11), ali i golemog mnoštva, koje nitko nije mogao izbrojiti, čija je odjeća oprana u krvi Jaganjčevoj; anđeli su, također, odjeveni u čisti lan, što ukazuje na svećeničku funkciju koju će obavljati; sjajna haljina od čistog platna velike vrijednosti u kontrastu je s raskošnom i svjetlucavom odjećom bludnice (17,4; 18,16).

Knjiga Otkrivenja opisuje ženu zaogrnutu suncem (12,1) koja biblijskim jezikom ukazuje na ljepotu koja odražava samoga Boga. Za kršćane ta žena je Marija, Isusova majka. Ona je pak znak Crkve u svom dubokom identitetu prisutnosti Krista u povijesti, koji rađa djecu Božju. U zgodi o Isusovu preobraženju njegova je odjeća postala bijela poput svjetla ili blještava, što unaprijed ukazuje na njegovu vazmenu slavu (usp. Mt 17,2; Mk 9,3; 9,29).

Ova problematika predmet je pažnje i rane Crkve, što dokazuju sačuvana djela ranih kršćanskih pisaca već od Tertulijana.  Koncizniji osvrt na ovu tematiku pruža nam nešto kasnije sveti Ciprijan, kartaški biskup, u knjižici De habitu Virginum ( O odjevanju djevica).

Sam naslov ukazuje da se pod pojmom odijevanje misli na vladanje i ponašanje djevica. Umjesto vanjštinom, djevice se trebaju iskazivati nutarnjom ljepotom. Ta ljepota je trajna i neraspadljiva, za razliku od nakita i haljina koje krase tijelo. Djevice su sjaj Crkve i biskup Ciprijan u ovom djelu daje upute kako djevice trebaju postupati. Odmah valja napomenuti kako sveti Ciprijan ne odvraća djevojke od braka, dapače, brak je ono što on potiče ali kori razvratnost, bludništvo i lažno predstavljanje. Obraća se onima koje žele služiti Crkvi, ali ih upozorava kako se trebaju ponašati i čemu težiti, ako žele dobiti Božji dar za to. Važno je biti vjerodostojan u onomu u čemu odluče služiti. Kako obitelji tako i Bogu. Djevice su flores  Ecclesiae (najkrasnije cvijeće Crkve). Ciprijan ih kao biskup i autoritet prijateljski potiče i ohrabruje na tom putu, ali i upozorava.

Struktura pisanja za svaku tezu je slična: Iznošenje stava, potkrepljenje citatom iz Biblije, upozorenje te na koncu ohrabrenje. Primjerice, u prvom pasusu kada govori o disciplini, na početku iznosi svoj stav i važnost discipline te potkrepljuje Svetim pismom. Disciplina je čuvarica nade, uže vjere, vođa puta spasenja, pokretač i hrana dobro urođene darovitosti i učiteljica vrline. Ona omogućava uvijek ostati u Kristu, nepresušno živjeti u Bogu i doprijeti do obećanih nebesa i božanske nagrade. Slijediti disciplinu spasenju je korisno, a zanemariti pogubno, što potkrepljuje citatom iz svetog pisma: “U psalmima govori Duh Sveti: 'Čuvajte disciplinu, da se ne rasrdi Gospodin i ne otpadnete s ispravnog puta te brzo plane srdžba njegova ozgor vas“.

U trećem poglavlju Ciprijan napokon započinje raspravu o djevičanstvu, gdje na samom početku otkriva što je to zapravo za njega djevičanstvo i tko su djevice: “Sada nam je govoriti o djevicama; što im je veća slava, veća je i pažnja. Djevica je cvijet crkvenog roda, ures i nakit duhovne milosti, veseli potomak, netaknuto i neoštećeno djelo časti i hvale, slika Božja koja odgovara na svetost Gospodinu, svjetliji dio Kristova stada. Obilnije cvate slavna plodnost majke Crkve i raduje se kroz nju ili njih. Što više obilja djevica pridoda svom redu, toliko se povećava radost majke. Njima se obraćam i njih ohrabrujem više ljubavlju nego snagom. Ne bojim se da bi, posljednji, najmanji i svjestan svoje niskosti osudio, nego, oprezan i na brigu, bojim se više napada sotone”.

Nutarnja ljepota je nešto na čemu bi se trebalo težiti i privlačiti pozornost, a bogatstvo iskazivati kroz pomaganje drugima a ne kićenjem vlastitog tijela. Sv. Augustin nije htio nositi ljepšu ni dopadljiviju odjeću nego oni kojima je bio na čelu. Ako bi mu tko donio na dar kićeniju primio bi je, ali bi naredio da se proda kako bi novac što bi se dobio za nju podijelio s drugima, jer samu odjeću nije mogao podijeliti. Htio ih je preteći u dostojanstvu i ljubavi a biti s njima jednak u odjeći.

Slično i sv. Ambrozije u Spisu o djevičanstvu: „Pogledaj kako hoda naduta, kao kumir na trijumfalnim kolima, ona koja se odijeva s nakanom da bi se svidjela. Privlačeći na sebe pozornost i poglede sviju, upravo s time čime se nastoji svidjeti, doživi prezir. Prije omrzne narodu nego li se svidi mužu”. 

Papa Pio XII. jednom je izjavio: “Mnoge žene…popustile su tiraniji mode, u tolikoj mjeri da je već sasvim očito da je takvo odijevanje nepristojno. Izgubile su i sam pojam opasnosti: izgubile su urođeni osjećaj za čednost. Ljudi koji su često “previše povodljivi” ili “prelijeni” da bi sami kritički prosuđivali često prihvaćaju prvo što im se ponudi a tek kasnije postaju svjesni osrednjosti i nepristojnosti određene mode.”

Katolička novinarka Marian Therese Horvat tumači: „Kulturni prevrat uključuje preokret u stilovima u kojima se javlja “nemaran”, “opušten” izjednačavajući i vulgaran način odijevanja i ophođenja koji bi trebao zamijeniti postojeći red i vrijednosti koje je njegovala kršćanska civilizacija.“
U nastavku objašnjava kako ovaj preokret utječe na naš način razmišljanja i zdravlje društva:
„Danas, možemo vidjeti da je ova izjednačavajuća revolucija proizvela duboke promjene u mentalitetu ljudi – čak i konzervativnih. Odijevanje se mijenja u smjeru snažnog nametanja ideje jednakosti spolova (ista odjeća za oba spola) i izjednačavanja društvenih staleža. Poduzetnik i pravnik ne nose više odijela, profesor izgleda kao student, a liječnik kao njegov vrtlar. Posljedica prikrivene filozofije ovog prevrata je stvaranje vulgarne i spolno liberalne kulture koja bi trebala zamijeniti katoličku kulturu. Katolici su pozvani biti protuteža ovoj protukatoličkoj kulturnoj revoluciji. Jedan od načina na koji bi mogli i trebali to učiniti je birati odjeću koja odražava našu kršćansku vjeru.“

Razlog zašto je “unutrašnja potreba za uzdizanjem…časti puno jača kod žena” Franjevci objašnjavaju: „Žensko tijelo je u određenom smislu svetije od muškog jer je njezino tijelo sposobno donijeti život, novu ljudsku osobu stvorenu na sliku i priliku Božju s udahnutom besmrtnom dušom koja će trajati svu vječnost. Budući da žensko tijelo ima ovu moć i dostojanstvo, potrebno se prema njemu odnositi s poštovanjem i ono mora biti ‘zastrto’ čednom odjećom. Nečedna odjeća profanira njegov svet karakter.”

Nekadašnji kardinal Giuseppe Siri   kaže da “sva djeca imaju nagonski osjećaj za čast i pristojnost svoje majke”. Tako da, iako “dijete ne poznaje definiciju izloženosti, nepristojnosti ili nevjere… ima urođeno šesto čulo da ga prepozna kada se pojavi, od njega pati i njime može biti u duši gorko povrijeđeno.”

Papa Benedikt XVI. na misi 5. travnja 2007: „ruski pisac Lav Tolstoj u kratkoj priči govori o strogom vladaru koji je zamolio svoje svećenike i mudrace da mu pokažu Boga kako bi ga mogao vidjeti. Mudraci nisu mogli udovoljiti ovoj njegovoj želji. Tada se jedan pastir, koji se upravo vraćao s polja, ponudi da preuzme dužnost svećenika i učenjaka. Kralj je od njega saznao da njegove oči nisu dovoljne da vidi Boga, ali je tada želio barem saznati što je Bog učinio. 'Da bismo mogli odgovoriti na tvoje pitanje – rekao je pastir kralju – moramo zamijeniti odjeću'. S oklijevanjem, no vođen znatiželjom za očekivanim informacijama, kralj je pristao; predao je svoju kraljevsku odjeću pastiru i dao se obući u jednostavnu siromašku haljinu. I tu dolazi odgovor: 'To je ono što čini Bog.' Zapravo, Sin Božji - pravi Bog od pravog Boga - napustio je svoj božanski sjaj: '...ispraznio se, preuzevši stanje sluge i postavši sličan ljudima; pojavivši se u ljudskom obliku, ponizio se... sve do smrti na križu' (Fil 2,6 ). Bog je – kako kažu Oci – izvršio sacrum commercium (svetu razmjenu): preuzeo je ono što je naše, da bismo mi mogli primiti ono što je njegovo, postati poput Boga“.

Papa Benedikt XVI. donosi nam jedno svoje iskustvo i razmišljanje o važnosti odijevanja: „Godine 1968. u Tübingenu sam doživio studentski bunt iz prve ruke i bilo je poticajno promatrati kako ti mladi ljudi, koji su odbacili svoje očeve i svijet u kojem su odrasli, to dramatično naglašavaju i svojim načinom odijevanja: jer su znali da ono što jesu, to se mora i pokazati, mora naći svoj izraz. Mislim da u tome ima nešto važno: pozicija koja nas zanima ne može ostati samo unutarnja, ona se mora i pokazati, pojaviti. Tko se skriva, ne svjedoči i ne utječe na druge, jer mora se pretpostaviti da i sam sumnja da li je ono što je svojedobno učinio doista ispravno i još uvijek vrijedno življenja“.

Marko Marulić kaže da „onima koji nastoje svoju dušu zaodjenuti i ukrasiti duhovnim ruhom kreposti ne treba tjelesne odjeće, osim koliko to traži prirodna nužda.  Gruba je i jednostavnija odjeća, svakako, pokazatelj suzdržanijeg, a meka i raskošna raspuštenijeg života.  Što se tiče obuće, poznato je da su apostoli upotrebljavali samo sandale, koje se u knjizi Djela apostolskih nazivaju „kalige“. A ta vrsta obuće ne pokriva nogu, nego je podupire. Svojim su primjerom pokazali kako je dovoljno ako je pokriven onaj dio noge koji gazi zemlju, a gol ostane onaj koji je okrenut k nebu. Priliči naime da onaj koji pravo i pobožno hodi bude otvoren nebu a ne zemlji, Bogu a ne ljudima. Neka se smiju toj oskudnosti oni koji ne znaju da se Crkva što ju je Petar utemeljio dičila nekoć siromaštvom i da je izgubila na čudotvornoj moći pošto je počela gomilati bogatstvo. Nitko od bogatih ne liječi sada bolesne riječju, a tada su polu nagi prvosvećenici i mrtve vraćali u život“.