«U mladosti sam upoznao "Boga nade". Sada, u starosti, poznajem "Boga strpljivosti". Nada nam donosi uzbuđenje, dok je strpljenje naporno. Ali ako u nadi pristupimo nečemu novom, samo u strpljenju to i zadržavamo. U ustrajnom strpljenju nada postaje trajna».   Jürgen Moltmann

Grci koriste pojam hypomonè (čekanje) i paskein (strpljenje), a odnose se na mogućnost da se čovjek zaustavi jer se nešto važno događa, pri tome razmišlja i vidi kako će se to dogoditi prije nego se uistinu dogodi. To znači vitalno zaustavljanje jer se nešto događa i važno je pričekati da se to dogodi prije djelovanja. Napokon, evo još jednog izraza bogatog značenjem - makrothymìa (dužina duha), koji nam omogućuje da gledamo u budućnost. Strpljiv je onaj čiji je pogled usmjeren prema naprijed, gleda prema budućnosti. Ciceron  je  u djelu Partitiones oratoriae napisao svome sinu: „Ono što se uklapa u nadolazeće nevolje zove se jakost, ono što traje i vidi sve do kraja, to se zove strpljenje".

Nije lako razumjeti, kaže papa Franjo, što je strpljenje. Možemo reći  da strpljenje nije stav poraženih. Kršćansko strpljenje ne znači biti poražen, ne znači pasti u očaj.  Strpljene je krepost onih ljudi koji su u pokretu, ne onih koji su zatvoreni i stoje na mjestu. Kada ste na putu, događaju vam se mnoge stvari, koje nisu uvijek dobre za vas.                     

Bertold Brecht nam donosi stari motiv putovanja kroz život, na kojemu je došlo do zastoja. Ali, iako je nešto zapelo, on i dalje mora ustrajati na putu, iako više nema zajamčeno odredište. Izašao je iz svoje zajamčene sigurnosti i ne zna što ga čeka. Nitko mu više ne jamči da će moći nastaviti putovanje. Probušena guma na kotaču označava „egzistencijalnu rupu“. Zahvatio ga je osjećaj praznine i dezorijentiranosti. Kao da mu ususret dolazi nesigurnost, nemir i tjeskoba. Pa ipak postoji taj neobični nemir, baš kao da je na ovoj cesti još uvijek horizont nade. Nad prošlost se nadvila sumnja a budućnost nije izvjesna: "Promjena kotača“ - Sjedim na padini ceste/ Vozač mijenja gumu na kotaču/ Ne volim odakle dolazim/ Ne volim kamo idem/ Zašto s nestrpljenjem gledam kako on mijenja gumu na kotaču?

Nestrpljivi čovjek život provodi bježeći iz jednog grada u drugi, od jednog projekta do drugog, od jedne situacije do druge, od jednog nesporazuma do drugog. Važno je ne zaustaviti se. Nestrpljivi čovjek izumio je kontinuirano kretanje, trajni nemir i ubrzanu pokretljivost.  Jer jedino za čime čeznemo je kretanje kao takvo, premještanje samo po sebi, bijeg s mjesta koje nam se ne sviđa na drugo što će nas, upravo zato što nam se ne sviđa, odmah pogurati da nastavimo kretati se. Zbog toga se toliko protivimo tome da se moramo zaustaviti, makar samo vrijeme potrebno za promjenu kotača, vrijeme tijekom kojeg nemamo drugog lijeka nego što bismo samima sebi neizbježno postavili najočitije i najstrašnije pitanje: „Zašto toliko nestrpljenja?“ Pomaknite se, ne budite tihi, ne dopustite da se ta smirenost i tišina produže do te mjere da shvatimo da naš bijeg nema značenja, poput pretrčavanja palube u smjeru suprotnom od onog koji slijedi brod.

Blaise Pascal kaže: „Čovjeka ne zanima plijen, već lov; ne traži stvari, već potragu za stvarima.“ Najvažnije je ne zaustavljati se. I što brže idemo, to bolje. Zašto? Mi smo poput klizača koji kliže velikom brzinom, znajući manje-više nejasno da je smrznuti sloj preslab da podnese njegovu težinu. Kad bismo samo razmišljali o tome, led bi se razbio i pali bismo unutra u zamrznutu vodu, u sebe, u svoju prazninu, u smrt.

A što dobivamo bijegom? Sjećamo se poznatog Sartrovog odlomka: «Bježim da bih ignorirao, ali ne mogu zanemariti da bježim; a bijeg od tjeskobe nije ništa drugo nego način osvještavanja tjeskobe ". Očaj bi bio rješenje nadahnuto onim paradoksalnim zakonom vrtoglavice, prema kojem postoje oni koji se bacaju s tornja u strahu da ne padnu s njega. To je obrnuta pretpostavka, drugi način nestrpljenja: umjesto da juri prema cilju, umjesto da ga smatra već stečenim, nestrpljivi odmah zaustavlja svoju utrku, poričući da za njega postoji bilo kakav cilj, iznoseći argument da su svi mogući brojevi na istoj udaljenosti, od beskonačnog, od nedostižnog.

O strpljenju kao kreposti puno mi govori stav roditelja, nastavlja papa, kad im se rodi bolesno ili hendikepirano dijete, i koji tada kažu: „ Bogu hvala da je dijete živo!“ To su strpljivi. I tijekom cijelog života u potpunosti vole to dijete - do kraja. Nije lako kroz dugi niz godina brinuti o djetetu koje ima invaliditet ili je bolesno. Ali radost što imate dijete daje vam snagu da idete naprijed. I to je strpljenje a ne očaj. To je krepost koja se rađa kad se nalazimo na putu, u pokretu.  Riječ strpljenje znači „držati visoko, nositi na svojim plećima“ . To je stav koji iziskuje napor, jer onaj koji je strpljiv mora nositi , ne stavlja probleme sa strane, ne odustaje lako, ne izbjegava trpljenje već ga podnosi, i to čini „s radošću“, „pun radosti“, kako kaže apostol. I ne nosi samo svoje već i probleme i poteškoće onoga drugoga. To je istinski put koji vodi stvarnom i dubokom zajedništvu.

Postoji psihološki test, poznata kao Marshmallow-Test, kad spominjemo temu strpljenja. Razvojni psiholog Walter Mischel provodio je eksperiment kako odgoditi nagradu. Sjeo bi djecu za stol u praznoj sobi. Ispred djeteta bio je tanjur s navedenim slatkišem. Zatim je djetetu objasnio da može odmah pojesti Marshmallow ili može pričekati. Zatim bi on izašao iz sobe i vratio se nakon nekog vremena. Ako dijete do tada nije pojelo svoj Marshmallow, dobio bi i drugi. Uspješno čekanje trebalo je nagraditi udvostručavanjem slatkiša. Neki su djeca bez oklijevanja strpali svoj slatkiš u usta. Neki su ustali i šetali po sobi ili su razgovarali sami sa sobom. Drugi su pokušali spavati. Bilo je djece koja su jela slatkiš odozdo, probala ga, a zatim vratila na tanjur tako da niste mogli vidjeti ugriz. Neki su uspjeli pričekati neko vrijeme, ali nedovoljno dugo da se psiholog vrati. A neka su djeca nadvladala razdoblje iskušenja, pričekala povratak psihologa i dobila svoj drugi slatkiš. Neki sada istodobno stavili oba u usta. Kada je Walter Mischel nakon 13 godina pitao što je s tom djecom, čije je vještine čekanja mjerio, došao je do zapanjujućeg otkrića. Oni koji su mogli duže čekati i odgoditi uzimanje slatkiša, sada su bili među boljim, samopouzdanijim, socijalno kompetentnijim osobama. Daljnja istraživanja u kasnijim godinama pokazala su da se rana samokontrola pokazala važnim pokazateljem profesionalnog napretka. Oni koji su kao dijete u vrtiću mogli podnijeti odgodu nagrađivanja, kasnije su ostvarili bolji uspjeh u raznim područjima života. Te su osobe ostvarile bolju samokontrolu u stresnim situacijama, veću toleranciju na frustracije i ustrajnost u teškim i zahtjevnim trenucima. Matthias Sutter to naziva emocionalna disciplina.

Knjiga koju je monsinjor Felice Accrocca napisao tijekom karantene u prvoj fazi pandemije nosi naslov "U pohvalu strpljenju". I pita se: „Što je strpljenje?“  To je sposobnost živjeti dobro i u miru one situacije koje Bog traži da živimo. To ne znači samo izdržati, što je, za razliku od strpljenja, pasivniji stav . Očito, sve to nije lako. Ipak se strpljenju može naučiti: potrebna je trajna vježba sa samim sobom. "Prije svega - objašnjava monsinjor Accrocca - potrebno je slušati: zapravo puno puta zapravo ne znamo zauzeti perspektivu drugoga, već ga čitamo i filtriramo prema vlastitoj želji". Problem nastaje kad očekivani odgovor ne stigne brzo, što uzrokuje napetosti i sukobe u dinamici odnosa. Kao da nakon riječi nužno mora slijediti trenutno zadovoljstvo. "Nestrpljenje - nastavlja on - često je upravo zato što nitko nije u stanju čekati i svi žele sve držati uvijek pod kontrolom. Strpljenje, s druge strane, zahtijeva prihvaćanje stvari kad nisu pod našom kontrolom i prihvaćanje vremena drugih .“

Strpljenje stoga znači prihvaćanje, a ne prepuštanje drugoj osobi da se suoči s  rješavanjem   problema, da teret problema primi na sebe: „Ja uzimam na sebe, to je moja poteškoća, to je moj problem. Hoću li zbog toga trpjeti? Svakako! Ali uzet ću to na sebe. Strpljenje stoga znači „uzeti na sebe“. U životu se moramo suočiti s velikim brojem granica, ograničenja. Njih nestrpljiva osoba ne želi, ignorira ih, jer ne razumije da preko granica može stupiti u dijalog s drugima. Onaj koji je strpljiv zna da mu granice omogućuju da stupi u dijalog s drugima. Stoga je važno znati da imamo jednog Oca koji je s nama strpljiv, koji nam oprašta, koji ima vrijeme za nas, za naše obraćenje. Bog otac strpljivo čeka da dođe naše vrijeme, kad ćemo moći nositi terete drugih, opraštati, ljubiti“.

Sv. Ciprijan kaže: „O strpljenju ću govoriti i obznaniti njegove koristi i blagodati. Bez strpljenja ne možete činiti ono što čujete i učite. Ne nalazim  što bi bilo za život korisnije ili za slavu veće nego da više od svakog motrenja gajimo strpljenje. I filozofi se očituju kako se vode strpljenjem. Ali kako je kod njih lažna mudrost, tako je i strpljenje. Kako bi mogao biti mudar ili strpljiv onaj koji ne poznaje mudrosti niti strpljenja Božjega, kada on sam one, koji se predstavljaju kao mudri u svijetu opominje i govori: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih (1. Kor, 1, 19). Tako blaženi apostol Pavao poslan za obraćenje i učenje poganih zaklinje i poučava govoreći: Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na »počela svijeta«, a ne na Krista. Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva. (Kol, 2, 8). I na drugom mjestu: Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu.  I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. (1, Kor, 3, 18–20).  Stoga ako ondje mudrost nije isprava, ne može biti ni strpljenje. Ako je mudar onaj koji je ponizan i blag, vidimo da filozofi nisu ni ponizni ni blagi, već da su vrlo samodopadni. Prema tomu, oni koji su samodopadni, Bogu nisu dragi. Jasno je da nije istinsko strpljenje tamo gdje je ohola težnja za željenom slobodom i bestidno hvalisanje ogoljenog i polugologa srca.

Mi pak, predraga braćo, koji smo mudraci ali ne riječima već djelima, ne izlažemo mudrost vanjštinom, već istinom. Mi, koji spoznajemo duševnost kreposti a ne hvalisanje, koji ne govorimo mnoga znamenja već ih živimo.  Kao sluge i štovatelji Boga, pokažimo strpljenje koje učimo po nebeskim učiteljstvima sa duhovnom poslušnošću. Nama je zajednička ta vrlina po Bogu.  Ondje započinje strpljenje, ondje slava i dostojanstvo uzimaju izvor. Izvor i veličina proizlaze od Boga oca. Čovjek treba štovati ono što je Bogu drago; božanska svetost povjerava dobro koje voli. Ako je naš Krist i Bog otac, slijedimo jednako strpljenje Krista i Oca jer sluge trebaju biti oni koji se pokoravaju i sinovi oni koji su dostojni. 

Ali kakva je i kolika strpljivost u Bogu, koji na uvredu svoje dobrote i časti najstrpljivije podnosi svetogrdne obrede, zemaljske likove i poganske hramove od ljudi postavljene? Ozgor dobrih i zlih Bog ravnopravno čini da se dan rodi, da svjetlo sunca obasja i polja kišama natapa. Jednako pravednima i nepravednima. Nitko nije isključen od Božjih blagodati, jednako je darovana ista kiša i pravednima i nepravednima!“

Strpljenje znači prihvatiti zakon postupnosti. U prirodi postoji zakon stupnjevitosti i rasta. William Shakespeare je napisao: „Kako su siromašni oni koji nemaju strpljenja! Koja je rana ikad zacijelila osim postepeno? ”.  Tijekom još jedne šetnje, Kafka se vraća na temu i kaže svom mladom prijatelju Gustavu Janouchu: „Strpljenje je ključ svake situacije. Morate imati simpatiju prema svemu, odreći se svega, ali istovremeno ostati strpljivi i tolerantni ... Ne postoji savijanje ili lomljenje. Pitanje je samo svladavanja, koje započinje svladavanjem samoga sebe. To se ne može izbjeći. Napustiti taj put uvijek je isto kao i raspasti se. Morate svaku stvar prihvatiti strpljivo i pustiti da raste u vama samima.“ Ili, kako lijepo kaže Rainer Maria Rilke u Pismu mladom pjesniku: „ strpi se sa svim nerazriješenim u svome srcu …ne traži odgovore koji ti se sada ne mogu dati“.

U djelu „Duhovna borba“ Scupoli nam govori o tome kako ćemo doći i kako rasti u kreposti strpljenja. Prvi korak je Prisjećanje: „Sjeti se onoga što ti prolazi kroz glavu, što te čini nestrpljivim“. Neki osjećaji i nagoni prevladaju volju i razum, npr. žalost ili sram. Nakon što smo ustanovili što je to u nama što nas čini nestrpljivima, zaustavljamo to stvarajući jednu odluku da to zaustavimo. Vrlo je važno ponavljati cijeli proces više puta – prisjećanja i stvaranja odluke – sve dok ne osjetimo napredak. Višekratno ponavljanje poželjnog ponašanja neophodan  je proces kako bi se stvorila navika i zadobila željena krepost. To je potrebno činiti u svakodnevnim ponavljajućim situacijama – npr. prometu, učenju, kućnim poslovima, itd. On smatra da na neki način trebamo „tražiti i željeti“ takve situacije u kojima bi se mogli vježbati u strpljenju. Tek tada možemo osjetiti stvarni napredak.

U pismima iz zatvora svojoj zaručnici Dietrich Bonhȏffer govori o teškoćama čekanja i nužnosti strpljenja, te kako valja njihov međuodnos promatrati u perspektivi povjerenja u Božje vodstvo:„ Ovo vrijeme čekanja je,  s Božjeg gledišta, nevjerojatno dragocjeno vrijeme/  Pomisao da ti i ja  u ljubavi strpljivo čekamo, moja je svakodnevna utjeha”. Istinsko čekanje traje kroz cijeli život. To je pobjeda nad neprijateljstvom prostora koje znači odijeljenost, i neprijateljstvom vremena, što znači nad smrtnošću. Čekanje je umjetnost, koja je u našem nestrpljivom vremenu gotovo zaboravljena. Moramo čekati kako bi došli do većih, dubljih i najdražih stvari u svijetu, gdje se ništa ne događa u žurbi, već ima svoje vrijeme začetka, rasta i ostvarenja.

Strpljivost nije pasivna vrlina koja se konkretizira u pasivnom čekanju, već sposobnost da se u miru rade mnoge stvari bez frustracija i ljutnje; miran, ali naporan rad s uvjerenjem da će se napori kad-tad isplatiti. To nije čekanje u pasivnosti, ali nije ni aktivnost koja se oslanja na samu sebe. Strpljivost je mudar i konstruktivan stav koji se pokazuje pobjedničkim u mnogim životnim situacijama.                                                                                                                                                                                                Upravo zbog toga patnik Job želi da život ide dalje. On se uzima kao primjer strpljive ustrajnosti, iako pri tome propituje samoga sebe - „Zar imam snage da mogu čekati?“ (Job, 6, 11) – pred gubitkom, tjeskobom i smrću. I on pokazuje nestrpljivost sve do trenutka dok Bog ne počinje govoriti. Tada se čekanje pretvara u očekivanje, jer je kroz patnju susreo Boga, kroz patnju je tražio razloge vjere jer je trpljenje dobilo smisao. Dragan Nimac kaže da je strpljivost vrijeme promišljanja, vrijeme planiranja, izrade strategije, te podrazumijeva sposobnost smirenosti naspram očajnih situacija, jer samo dugim strpljenjem često nalazimo ono što dugo tražimo. To je sposobnost da se u miru rade mnoge stvari bez frustracije i ljutnje, s uvjerenjem da će na koncu doći povoljan ishod, da će se napori isplatiti. Na neki način ono iziskuje promjene, nije pasivno čekanje već poveznica između onoga što više nije i onoga što nije još. I upravo to novo je rezultat strpljivosti.

Isus utjelovljuje božansku strpljivost, kori svoje nestrpljive prijatelje, te pokazuje primjer strpljivosti i ljubavi prema grešnicima koju moraju nasljedovati i njegovi učenici. Model svake strpljivosti je Kristova muka a podnošenje patnje prosvjetljuje svaku patnju i daje joj smisao.