Ostaje nam od iznimne važnosti što smo konačno naučili gledati na velike događaje ljudske povijesti odozdo, iz perspektive onih koji trpe. Radi se o tome da se u toj perspektivi odozdo ne stavimo na strani vječno nezadovoljnih, već da odgovorimo na potrebe života u svim njegovim dimenzijama.

Dietrich Bonhöffer

Preporuča ti se da budeš ponizan, da ne postaneš bezosjećajna osoba: On, Bog, postao je čovjekom; ti, čovječe, priznaj da si čovjek: sva tvoja poniznost sastoji se u prepoznavanju da si čovjek. Sada, budući da te Bog uči poniznosti, kaže: „Nisam došao vršiti svoju volju, nego onoga koji me je poslao“. Oholi čine svoju volju. Ponizni pak vrše volju Božju.

Sv. Augustin

Ovih dana usmjerili smo pogled prema nebu, zajedništvu svih svetaca i molili za duše pokojnih. Zadržimo trenutak pogled prema gore, kako bismo zastali pred likom izuzetnog sveca obnove Crkve nakon Tridentskog koncila - sv. Karla Boromejskog.

Svatko tko se nađe na obali jezera Maggiore u Italiji može vrlo lako ugledati kip sv. Karla Boromejskog, visok 35 metara, iz 17. stoljeća. Ova skulptura milanskog nadbiskupa u činu blagoslova ima jednu posebnost: ona se može posjetiti iznutra, zahvaljujući unutrašnjim stepenicama. Tko se popne uz brojne stepenice može pogledati panoramu okolice kroz dva otvora smještena točno iznad Karlovih očiju. Ova dva otvora, Karlove oči, kojima je promatrao i živio svoje poslanje, bile su poniznost i revnost. Ono što je temeljno označilo Karlov život i stavilo ga na put svetosti, na put humilitasa, bliže zemlji, bila je smrt njegovog brata Federica, koji je umro je na Karlovim rukama.

Gubitak brata duboko je potresao dušu ovoga čovjeka. Bog se poslužio ovim događajem kako bi Karla oblikovao u poniznom stavu prema sebi i poslanju, kao i revnosti za duše koje su mu povjerene. Nutrina sv. Karla kao da se ponizila, pojednostavnila. Bog ga je preko ovog događaja duhovno spremao za poslanje. Kada Gospodin poziva jednu dušu na poslanje da joj snagu, hrabrost i proročku revnost. Od toga trenutka svo znanje i utjecaj koji je imao nisu predstavljali ništa. Razumio je da je prolazan, smrtan i to ga je dovelo do zemlje. Realnosti. Pojednostavljenosti. Odabire jednostavno biskupsko geslo Humilitas. U ovoj riječi ispisan je život svakog kršćanina. Sve je sažeto u ovom Karlovom geslu. Imenica humilitas je istog korijen kao pridjev humilis, koji se može prevesti kao ponizan, ali i kao prizemljen, ili sa zemlje, jer potječe od humusa (zemlje).

U svoj bogati pastoralni život Karlo je krenuo doslovno od zemlje, odozdo. Kiko Arguello, inicijator Neokatekumenskog puta kazao je u jednoj katehezi da je jako zanimljivo gledati svijet odozdo, imati perspektivu prema svijetu s poda, ne odozgor nego odozdo. Vidjeti noge ljudi koji prolaze, biti posljednji. To je zapravo odgovor na pitanje kako ljubiti Gospodina. Biti posljednji, smatrati se posljednjim kao što su govorili očevi Crkve, pustinjaci. “Smatrati se posljednjim i gorim od svih”.

Čudesna Božja priprema u srcu sv. Karla započela je sa poniznošću, od zemlje, koja je vrlo brzo proizvela revnost. Oholost ne može dovesti do revnosti. Ako je oholost na vrhu zle piramide koja vladaju svijetom, onda je istinska poniznost na vrhu Božje piramide koja ima moć života. Isto tako, ako je lijenost na dnu izopačene piramide, onda je revnost na dnu svete piramide.

Zaključak je jednostavan: poniznost dolazi na kraju, to jest, na vrhu. Počinje sve s revnošću. Po revnosti se smanjuje srditost, osnažuje se umjerenost jelu i piću, topi se zavist, smiruje se bludnost, gubi škrtost i na kraju umire oholost. Na početku je revnost, a na kraju je poniznost. Poniznost može na vani sličiti na lijenost, ali je iznutra najdublje povezana s revnošću. Tako je i oholost ustvari kriva revnost. Iza krive revnosti se krije oholost.

U knjizi Isus iz Nazareta pape Benedikta XVI., nalazimo raspravu o revnosti. Prvo poglavlje drugog tomusa knjige. Krista je izjedala revnost za Dom Gospodnji. Zelus domus tuae comedit me. Ta Ga je revnost dovela do dragovoljne smrti na Križu. Papa kaže da je to istinska revnost, za razliku od revnosti koja ubija drugoga.

Isus Krist preko sveca Karla nam pokazuje da je naša najveća mana oholost i potiče nas na revnost i šalje Duha Svetoga kako bi se izlio u našu dušu i ražario je revnošću. Revnost u malim stvarima. Beznačajnim stvarima. Naoko nevrijednima. Posebno onima koje su nevrijedne u ljudskim očima. Skrivenim stvarima. Poznata nam je ona Kristova iz knjige Otkrivenja: Nisi ni vruć ni hladan nego si mlak pa ću te ispljunuti. Revan budi i obrati se!