Prošlo je 60 godina od enciklike Ivana XXIII. »Pacem in Terris - Mir na zemlji«. Enciklika je i dalje vrlo aktualna jer je u svijetu u kojem se vode brojni ratovi, kao ovaj u Ukrajini, terorizam, pojava virusa, problemi hrane i vode, utrka u naoružanju i ponovna prijetnja nuklearnim ratom, te  razne druge negativne društvene pojave, ugrožen upravo mir na svim razinama - opći mir na zemlji. Očekivalo se da nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine, simbola podjele Zapada i Istoka, dolazi novo razdoblje mira, karakterizirano općom sigurnošću i bez opasnosti od nuklearnoga rata. No pokazuje se upravo ovih dana nešto sasvim suprotno. Prijetnja raste do nepredvidivosti, budući da je ponovno nuklearno oružje i realna opasnost njegove upotrebe postala ponovo naša svakodnevnica. Carl Gustav Jung davno je to dobro ocrtao: »Samo se gomila odgovarajući materijal (oružje), i nepogrješivo će se ono đavolsko ojačati u čovjeku, te s njim krenuti na pohod.«

"Gotovo je nemoguće misliti da se u atomskoj eri rat može koristiti kao instrument pravde", napisao je Ivan XXIII., koristeći latinski izraz "alienum est a ratione" - razmišljanje o ratu kao rješenju sukoba,  je "nerazumno". On zagovara dijalog između ljudi, koji se ideološki ili na drugi način razlikuju, te suradnju u uzajamno korisnim pothvatima »između svih ljudi dobre volje«.

Papa Ivan XXIII. rodio se u selu Sotto il Monte u pokrajini Lombardija 25. studenog 1881. Istoga dana majka Marianna i otac Giovanni donijeli su ga u crkvu i krstili ga nadjenuvši mu ime Angelo Giuseppe. Obitelji Roncalli to je bilo prvo muško dijete, ali četvrto po redu, od ukupno trinaestero djece koliko su ih imali. Živjeli su sa svojih šest krava na prvom katu kuće u kojoj je bilo njih 32 bliske rodbine. O svojoj obitelji kasnije će u pismu roditeljima reći: “Otkad sam otišao od kuće, pročitao sam mnoge knjige i naučio mnoge stvari koje me vi niste mogli naučiti. Ali ono što sam naučio od vas ostaje najdragocjenije i najvažnije, održava i daje život mnogim drugim stvarima koje sam naučio kasnije, tijekom toliko godina učenja i podučavanja.”

Već kao dječačić od 11 godina odlazi u obližnji Bergamo u sjemenište. Nakon studija teologije u Rim biva pozvan u vojnu službu: „Oh , kako je vojska jedna baruština iz koje zaudara trulež koja preplavljuje grad. Tko će se spasiti iz ovog strašnog blata, ako Bog u tome ne pomogne?“.   Stihija Prvoga svjetskog rata (194.–1918.) nije mimoišla ni mladoga Angela, koji je po dužnosti prema domovini bio pozvan u vojsku kao sanitetski dočasnik u vojnim bolnicama na sjeveru Italije. Nakon što je postao papa, tijekom audijencije za vojne kapelane potvrdio je da ga je ta služba „u jaucima ranjenih i bolesnih potakla na sveopću težnju za mirom, najvišim dobrom čovječanstva. Nikada kao tada nismo osjetili koliko je velika čovjekova želja za mirom."

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1939.–1945.) bavi se karitativnim radom i pomoći svima, posebno Židovima. Piše svojoj obitelji: „Mislite na one koji su u ratu, jadnike! Kroz moje ruke prolaze tolika pitanja roditelja, supruga, djece, koji traže vijesti o svojima koji su poginuli, zarobljeni ili nestali. Poginuti u ratu, nasilno, umrijeti za domovinu, a to znači iz poslušnosti, iz ljubavi prema braći, to je dragocjeni čin, vapaj Gospodnjem milosrđu. Mislim da će na kraju naša draga domovina sretno isplivati iz ovog rata iako je on užasan. Rat je strašan, strašna kuga. Blaženi mi katolici koji u religiji nalazimo ono što je dovoljno da oživljuje i naše domoljublje, a u religiji ne tražimo izliku da se bilo kome nametnemo, već naprotiv poticaj da sve poštujemo i širimo osjećaj istinskoga bratstva i da tako činimo da nas vole. I rat će proći: a kada prođe, uvjerit ćemo se da Gospodin nije spavao za vrijeme rata, niti da se oglušio na tolike molitve dobrih i nevinih duša…“. U Dnevniku duše piše: „Plač nacija. On dolazi do moga uha sa svih strana Europe, a i izvana. Ubitačan rat koji pustoši po zemlji, morima i u zraku samo je osveta božanske pravde, jer vrijeđaju i krše svete odredbe koje je ona dala ljudskome društvu. Rat hoće ljudi, otvorenih očiju, protiv svih najsvetijih zakona. Tko ga zapodijeva i pomaže, uvijek je „princeps huius mundi“ (knez ovoga svijeta), koji nema ništa zajedničko s Kristom, koji je „knez mira“. I kad se rat rasplamsa, narodima ne preostaje drugo nego kajanje i prepuštanje Gospodnjem milosrđu, da ono bude jače nego pravda, te obilatom milošću osvijesti mogućnike svijeta i ponovo ih privede miru“.

Kroz posljednje mjesece rata i prve mjesece mira pomagao je ratnim zarobljenicima, skrbeći i oko normalizacije crkvenoga života u Francuskoj.  Povijesne okolnosti nakon završetka Drugoga svjetskog rata nastavile su se kretati koritom netom završenoga rata. Rat je poprimio drukčiju dimenziju napetosti koja se manifestirala u zategnutim odnosima između istočnoga i zapadnoga bloka. To je vrijeme tzv. hladnoga rata (1945.–1991.). U govoru na generalnoj konferenciji UNESCO-a, 11. srpnja 1951., Roncalli je svoje učenje sažeo u jednu rečenicu: „Za sve dobronamjerne ljude, osjećaj bratstva što  sja na licu svakog čovjeka, odsjaj je Božjeg lica“. Kao papa uzeo je ime Ivan XXIII., a papinsko geslo bilo je “Posluh i mir”.

Ubrzo su se oko Kube sukobili Nikita Hruščov i američki predsjednik John Kennedy. Svijet se ponovno našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa opet preuzima inicijativu i upućuje apel uime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno mogao odahnuti. Svim kršćanima je poručio: „Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli“.

Papa se preko Radio Vatikana obratio zapadnim saveznicima i Sovjetima pozvavši ih da sačuvaju mir. Osobito su značajne bile njegove riječi o njegovom iskrenom pozivu svjetskim vladarima kako bi se spriječila nuklearna katastrofa tijekom kubanske krize u listopadu 1962.: „Mir i bratstvo među ljudima važniji su za Crkvu od svega drugog. S tim u vezi, podsjetili smo na teške dužnosti onih koji snose odgovornost vlasti. Danas obnavljamo ovaj iskreni apel i apeliramo na šefove država da ne ostanu neosjetljivi na ovaj vapaj čovječanstva. Neka učine sve što je u njihovoj moći da sačuvaju mir: tako će spasiti svijet od užasa rata čije zastrašujuće posljedice nitko ne može predvidjeti. Neka s punom odgovornošću čuju tjeskobni vapaj koji se sa svih strana Zemlje, od nedužne djece do staraca, od pojedinaca i zajednica, diže prema nebu: MIR! MIR! Mi danas ponavljamo ovaj svečani vapaj. Molimo sve one koji vladaju da ne ostanu gluhi na ovaj krik čovječanstva. Neka poduzmu sve što je do njih da spase mir. Oni će tako osloboditi svijet strahota rata, čije užasne posljedice nitko ne može predvidjeti. Nastavite s pregovorima. Da, ovo odano i otvoreno raspoloženje ima veliku vrijednost kao svjedok svačije savjesti i pred poviješću. Promicanje, poticanje, prihvaćanje pregovora, na svakoj razini i u svakom trenutku, norma je mudrosti i razboritosti, koja doziva blagoslov neba i zemlje.” Kao da je želio posvijestiti osobito kršćanima ono što je sam proživljavao i osjećao, a što je zabilježio i izrazio u svome Dnevniku duše: „Čitav je svijet moja obitelj“.

Sovjetski lider Nikita Hruščov reagirao je u Pravdi hvaleći papin apel: „Briga koju papa pokazuje za mir…, njegov poziv je dobar znak. Budući da u naše doba postoje najrazornija sredstva za uništenje ljudskog roda, nedopustivo je igrati se sudbinom naroda“.  Samo nekoliko tjedana poslije Hruščov je poslao papi čestitku za njegov 80. rođendan. Kriza je okončana zahvaljujući Papi: „Danas osjećam nešto dirljivo, nešto što mi dušu razvedrava. Riječ Evanđelja nije nijema. Ona odjekuje s jednoga do drugoga kraja svijeta i nalazi put do srdaca. Opasnosti i boli, ljudske razboritosti i mudrosti, sve se mora sliti u jedan hvalospjev ljubavi…U svemu svijetu postoji djelotvorna želja za izgradnjom i obnavljanjem, kako bi što sjajnije nad čovjekom zasjala nebeska svjetlost“.

Samo nekoliko mjeseci nakon kubanske krize Dobri papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji), na Veliki četvrtak 1963., u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu apelirajući za svjetski mir, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, ističući da je izgradnja mira stvar svih – kako pojedinaca tako i naroda - te citira riječi svoga prethodnika Pija XII.: »Mirom ne gubimo ništa. Ratom možemo sve izgubiti“. Zanimljivo je da je enciklika »Pacem in terris«, doduše samo u nekim dijelovima, objavljena čak i u tadašnjem SSSR-u u časopisu »Za Rubezan« te da su ju u cijelosti objavile, Crkvi inače vrlo nesklone, novine »New York Times«. Nikad kasnije nije više u tim novinama objavljena neka katolička enciklika.

Dakako, ta je kriza podsjetila svijet na mogućnost globalnog uništenja nuklearnim oružjem, u slučaju nepostojanja dijaloga i dobre volje na objema stranama tzv. Željezne zavjese. Gaženje čovjeka po bilo kojoj osnovi dovodi u svakom vremenu do duboke krize kulture i civilizacije pa i smisla. I danas mnogi pamte Papine riječi: “Život je hodočašće. Mi smo stvoreni za nebo. Ovdje na Zemlji zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje”. U toj enciklici Ivan XXIII. izriče i danas aktualnu poruku: »Nasilje nije nikada činilo drugo nego obaralo, a nikako podizalo; raspaljivalo strasti, a ne stišavalo ih; gomilalo mržnju i ruševine, a ne bratimilo zavađene; survalo je ljude i stranke u krutu nuždu da polagano, poslije bolnih iskustava, iznova grade na razvalinama što ih ostavi nesloga.«

Katolička vizija mira sastoji se od četiri čimbenika: ljudskih prava, razvitka, solidarnosti i svjetskoga poretka. No pritom mir na zemlji nije samo odsutnost rata, odnosno uspješno izbjegavanje rata, nego je istinsko ostvarenje ljudskoga dostojanstva na cijelom planetu.

Naglašava kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Mir je zadaća svih ljudi dobre volje koji vjeruju u istinu, u pravednost, u ljubav i u slobodu – riječi su iz posljednje enciklike svetoga Ivana XXIII., upravljene svim ljudima dobre volje u trenutku u kojemu se činilo da međunarodna zajednica ide prema trećem svjetskom ratu. Četiri su glavne točke istaknute za usmjeravanje čovječanstva na put mira: središnji položaj osobe koja je nepovrediva u svojim pravima, ali koja ima i dužnosti; opće dobro kojemu valja težiti i posvuda ostvarivati; moralni temelj političke zajednice, te snaga razuma i svjetionik vjere.

Usredotočena na temu neratovanja i izgradnje putova mira – te velike težnje ljudskih bića – enciklika vidi svjetlost u razdoblju napetosti i hladnoga rata. Poruka je snažna: mir ostaje samo na riječima, ako nije utemeljen na poretku koji je utemeljen na istini, izgrađen u skladu s pravednošću, oživljen i integriran ljubavlju i ostvaren u slobodi: „Istina će izgraditi mir ako svi pojedinci iskreno priznaju ne samo njihova prava, nego i svoje dužnosti prema drugima. Pravda će izgraditi mir ako svi mi u praksi poštujemo prava drugih i ako ispunimo svoje obveze prema njima. Ljubav će izgraditi mir ako ljudi osjete potrebe drugih kao svoje vlastite te ako ono što imaju dijele s drugima. Sloboda će izgraditi mir, i činiti ga plodnim, ako ljudi budu u izboru sredstava za taj cilj djelovali u skladu s razumom i ako budu prihvatili odgovornost za vlastito djelovanje“.

Zanimljivo je da je The New York Times objavio encikliku Pacem in terris u cijelosti, što je bio prvi takav slučaj. U SAD-u je sljedeće (1964.) godine započelo i dodjeljivanje nagrade zvane Nagrada Pacem in terris za mir i slobodu (Pacem in terris Peace and Freedom Award).

Na početku enciklike Ivan XXIII. izriče odlučno »udarnu« poruku, koja je sve više u sukobu s današnjim mentalitetom: »Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio.«  Stajalište je pape Ivana XXIII. da se mir na zemlji može uspostaviti samo ako postoji pravilan poredak između pojedinaca, između država i unutar njih, te između svih ljudi. Ti se odnosi trebaju temeljiti na činjenici da je »svaki čovjek osoba« te da kao osoba »ima pravo i dužnosti koje proizlaze izravno i istodobno iz ljudske prirode. Kao što ne možemo suditi o općem dobru pojedinih zemalja, tako ne možemo ni o općem dobru svih naroda ne vodimo li računa o ljudskoj osobi.« Opće je dobro, kaže Ivan XXIII., »objektivno spoznavanje, očuvanje i promidžba svih prava ljudske osobe«. No pritom se ne smije zaboraviti iznimno važna činjenica »da se opće dobro odnosi na čitava čovjeka, to jest na potrebe njegova tijela i njegova duha«.

U »Pacem in terris« Ivan XXIII. sustavno navodi i opisuje niz ljudskih prava. Ponajprije to je pravo na život i s tim u vezi pravo na odgovarajući životni standard. Nadalje, važna su prava glede ćudoredne i kulturne vrjednote: »Čovjek po naravnom pravu zahtijeva da ga se poštuje, da se cijeni njegov ugled, da smije slobodno istraživati istinu i, poštujući ćudoredni poredak i sveopću korist, iznositi, širiti svoje mišljenje, gajiti bilo koje umijeće; konačno, da o javnim zbivanjima bude po istini obaviješten.« Ivan XXIII. navodi i pravo u području religijskoga djelokruga: »Među čovjekova prava valja ubrojiti i to da smije i štovati Boga prema ispravnom zahtjevu svoje savjesti i, privatno i javno, ispovijedati svoju vjeru.« Posebno je naglašeno pravo vezano uz obitelj, »koja se zasniva na ženidbi« te koju, što je najvažnije, »treba smatrati prvom i naravnom klicom ljudskoga društva«. Posebno se u enciklici naglašavaju prava na rad te prava koja iz njega proizlaze: »Ne ćemo prešutjeti da radniku pripada plaća odmjerena prema zahtjevima pravednosti koja (…) mora omogućiti način života pristao čovjekovu dostojanstvu.« Na žalost u razvijenim industrijskim državama milijuni ljudi koji bi željeli raditi danas ne mogu naći posao.

Posebnu pozornost Ivan XXIII. posvećuje odnosima između naroda (država) koji »moraju biti usklađeni s istinom, pravdom, zdušnom solidarnošću i slobodom«, odnosno »isti naime naravni zakon koji ravna načinom života pojedinih građana treba ravnati i uzajamnim međudržavnim odnosima«. Na žalost, ustanovljuje Ivan XXIII., postoji nastojanje da se mir u svijetu pokušava očuvati proizvodnjom i gomilanjem oružja. Stoga upućuje apel da utrka u naoružanju treba prestati »jer se istinski i čvrsti mir među narodima ne sastoji u ravnoteži oružja, nego u međusobnom povjerenju«. To iziskuje da se »umjesto vrhovnoga načela na kojem danas počiva mir postavi sasvim drugo, koje bi odredilo da čvrstina pravoga mira među narodima nije u jednakoj oružanoj snazi, nego jedino u uzajamnu povjerenju«.

Završna misao enciklike »Pacem in terris« glasi: »Red pak koji je na snazi u  ljudskom društvu sav je moralne naravi: zasniva se naime na istini; treba ga ostvarivati prema zahtjevima pravednosti, iziskuje da ga oživljuje i dovršuje uzajamna ljubav i, najzad, ima se urediti, ne kršeći slobode, na danomice sve ljudskijoj jednakosti.« No »mir je prazna riječ«, kaže Ivan XXIII., »ako ne počiva na poretku koji je u glavnim crtama predočen u ovoj enciklici«. A usto mogu se samo dodati Isusove riječi: »Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati« (Mt 5, 9). 

Poslije se ispostavilo da je to bila svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je papa teško bolestan (rak želuca) i da neće još dugo živjeti. Papa je na te priče reagirao na samo njemu svojstven način: “Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman.” Nije dočekao završetak Drugog vatikanskog sabora. Umro je 3. lipnja 1963. godine. Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 27. travnja 2014., zajedno s Papom Ivanom Pavlom II.,  svetim.