Ljudska priroda sa svojim potrebama i željama ima tri slabe točke, koje se odnose na tri sklonosti, koje možemo nazvati pukotinama ili otvorenim ranama. One u čovjeku postoje od iskona.

Prva pukotina oslabljuje zdravu i prirodnu želju čovjeka za životom, za postojanjem, za stvaranjem, za rađanjem. Zove se pohlepa. To je izopačena sklonost prema skupljanju za sebe, posjedovanju za sebe, rađanju za sebe.

Druga pukotina odnosi se na čovjekovu zdravu i prirodnu potrebu da bude priznat i ljubljen. Izopačena sklonost koja u nama živi sastoji se u sljedećem: Umjesto da nadiđemo potrebu za priznanjem i ljubavlju, umjesto da je pretvorimo u istinski i osobni odnos prema nekoj drugoj osobi, mi je koristimo samo za vlastitu korist.

Treća pukotina zbog koje smo krhki, ranjivi i osjetljivi na napast odnosi se na zdravu ljudsku potrebu za stvaranjem, organiziranjem, vladanjem nad vremenom i stvarima. Izopačena sklonost sastoji se u tome, da želimo nad svime vladati u svoju korist posredstvom moći, bogatstva ili znanja.

Ljubav je najpoželjnije dobro, koje nam najbolje pomaže u osobnom procvatu. Prirodni ljudski životni pokretač je čovjekova ljubav prema sebi, koja prerasta u ljubav prema drugima i prema Bogu. Ljubav prema sebi može postati izopačena ako je prenaglašena, ako je usmjerena isključivo na sebe, ako sebe smatra jedinim dobrom, ako odbacuje ljubav prema Bogu i prema drugima.

Duhovna će borba od nas tražiti da se odreknemo svoga obožavanog „ja“ i potražimo pravoga Boga. Cijelo nas Evanđelje poziva da, nasljedujući Isusa, razapinjemo taj izopačeni i prenaglašeni odnos prema samom sebi, da bismo našli mudrost prave ljubavi. Čovjek se treba izgubiti da bi se našao, treba nadići samoga sebe da bi mogao ljubiti, treba se odreći samoga sebe da bi pošao prema drugima.

Pasha želje liječi od pohlepe

Prva pukotina oslabljuje zdravu i prirodnu želju čovjeka za životom, za postojanjem, za stvaranjem, za rađanjem. Zove se pohlepa. To je izopačena sklonost prema skupljanju za sebe, posjedovanju za sebe, rađanju za sebe. Želja za Dobrim i Lijepim pretvara se u želju za ugodom, za uživanjem u svakom mogućem komforu. Riječ je o praktičnom materijalizmu čovjeka, kojemu se ne da moliti. Njegov se trbuh prilijepio uza zemlju, kaže Psalam 44. Takav čovjek izbjegava svaki napor, i ne želi izaći iz sebe i poći prema drugima. Simbol te pohlepe je svinja, koja ruje u neprestanoj potrazi za hranom. Na ovu se sklonost nakalemljuje strah od pogrješke, strah od gubitka i škrtost. Potraga za vlastitim užitkom potiče ljubomoru, zavist, zlopamćenje i cijelu povorku laži i nasilja. Crkveni oci govore o trostrukoj pohlepi: za novcem, za seksom i za svijetom. Izopačena sklonost tjera čovjeka da sve svodi na samoga sebe. Pohlepa je kao zvijer što vreba na pragu, kaže Knjiga postanka 4. Zato su čak i naša najnesebičnija i najvelikodušnija ostvarenja često pomiješana sa skrivenim motivacijama, koje proizlaze iz te pohlepe. Duhovna borba naučit će nas paziti na one prve misli, koje proizlaze iz pohlepe. Ne moramo poricati prirodne potrebe, pa niti potrebu za užitkom, koja nas motivira. Kroz duhovnu borbu preusmjerit ćemo svoje želje, prikazujući ih Bogu. To je pasha želje koju opisuje sveti Augustin. To je put od cupiditas do caritas, od lakomosti do ljubavi. Sveti Augustin ne misli da treba omalovažavati ili osuđivati užitak, nego da ga treba povezati s njegovim izvorom, obratiti, usmjeriti. Osim toga, pasha želje ne događa se u nekom određenom trenutku, nego je stalan pokret, koji dinamizira cijeli ljudski život. Na taj način prelazimo iz Babilona u Jeruzalem, sa starog na novog čovjeka, od Adama do Krista, od ne-postojanja do istinskoga postojanja, što je Božja želja za nas.

Preusmjeravanje želje liječi od taštine

Druga pukotina odnosi se na čovjekovu zdravu i prirodnu potrebu da bude priznat i ljubljen. Ljudska priroda muškarca i žene izgrađuje se zahvaljujući priznanju i ljubavi drugih. Trebamo sve ono što nas povezuje s našom obitelji, roditeljima, kulturom, odgojem. Iz te ljudske prirode, koja se oblikovala zahvaljujući utjecajima određene okoline, crpimo čvrstoću svoje osobnosti, svoj duboki „ja“, koji je sposoban za osobni odnos s drugim čovjekom. Da bismo mogli otkriti i razviti taj osobni „ja“, Biblija nam daje jednu zapovijed: ostaviti oca i majku te se osobnim odnosom povezati sa supružnikom. Bog je rekao Abrahamu: Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati (Post 12,1). Od toga trenutka Abraham stupa u odnos poslušnosti prema Bogu, u vrlo osoban odnos povjerenja i vjere. Izopačena sklonost koja u nama živi sastoji se u sljedećem: Umjesto da nadiđemo potrebu za priznanjem i ljubavlju, umjesto da je pretvorimo u istinski i osobni odnos prema nekoj drugoj osobi, mi je koristimo samo za vlastitu korist. Želimo da nam se okolina divi i da nas časti, hvali i cijeni. Želimo biti poznati i prominentni samo zbog vlastite koristi. To je taština čovjeka koji traži uvijek neko novo postolje, da bi mu se divila uvijek neka nova publika. Sliku svinje ovdje zamjenjuje slika pauna, koji širi svoje perje; veliki trbuh ovdje zamjenjuje napuhani torzo. Taština tako postaje moćan pokretač svih naših inicijativa. Naša su djela, čak i ona najplemenitija i najhrabrija, više ili manje uprljana taštinom, koja čovjeka tjera da se pravi važan, da privlači pozornost i ljubav. Evanđelje kaže da su mnogi farizeji počeli vjerovati u Isusa, ali je njihova vjera bila pomiješana sa željom da ih ljudi slave. Ta ih je taština paralizirala. Duhovna borba sastojat će se u preusmjeravanju želje za priznanjem. Ispravno držanje nalazimo u Isusu, koji moli Oca da ga proslavi. Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (Iv 17,1). Postoji ljubav, slava i svetost za kojom trebamo težiti, ali takvu ljubav, slavu i svetost nam ne mogu dati ljudi. Samo nas Bog može proslaviti. Sveci su znali preobratiti svoju taštinu upravo zahvaljujući želji da ih proslavi Božja svetost.

Služenje Bogu liječi od oholosti

Treća pukotina zbog koje smo krhki, ranjivi i osjetljivi na napast odnosi se na zdravu ljudsku potrebu za stvaranjem, organiziranjem, vladanjem nad vremenom i stvarima. Izopačena sklonost sastoji se u tome, da želimo nad svime vladati u svoju korist posredstvom moći, bogatstva ili znanja. Takav čovjek želi imati mnogo utjecaja i brojnu publiku. Želi imati inicijativu nad događajima, nad stvarima, nad ljudima, nad samim sobom, želi sve nadzirati u svoju korist. Takav je čovjek uvijek u pravu, uvijek ima posljednju riječ, nikad ne priznaje svoje pogrješke ili zablude, nikad se ne ispričava. Simbol je orao koji želi dominirati. Ljudski „ja“ postaje idol. Takav si čovjek zamišlja da je najbolji i misli da o svemu mora biti obaviješten. Ova posljednja izopačena sklonost zove se oholost. Crkveni oci kažu da je oholost izvor svih drugih izopačenosti. Iskazuje se u želji da čovjek bude potpuno neovisan od svakoga autoriteta, Božjeg ili ljudskog. Duhovna borba može preusmjeriti ovu sklonost ako je se umjesto u službu vlastitoga carstva stavi u službu Kraljevstva Božjega. Mnogi sveci i osnivači uspjeli su obratiti svoj dominantni duh time što su ga stavili u Božju službu.

Troja odškrinuta vrata

Želja, koja se oslanja na prirodne potrebe (sigurnost, biti ljubljen i priznat, biti na mjestu koje nam pripada), nažalost biva iskvarena i usmjerena prema ostvarenju vlastitoga „ja“, te postaje izopačena: umjesto da traži apsolutno Dobro koje se nalazi u Bogu, okreće se prema sebi. Čovjek tada postaje neumjereni uživatelj, častohlepan i dominantan. Ta devijacija je iskonska, što se vidi iz prvih poglavlja knjige Postanka. Čak je i Isus bio u napasti da se ostvari neovisno od Boga, i to u onim istim slabim točkama, koje su zajedničke svim ljudima: osigurati se od nedostatka hrane, iz taštine učiniti veliko čudo pred mnoštvom okupljenim u Hramu da bi bio priznat, i konačno – vladati svijetom. No, Isus je zatvorio vrata tim izopačenim sklonostima jer je bio stalno povezan sa svojim Ocem, i jer je bio poslušan Njegovoj riječi. Kod nas su ta vrata uvijek više ili manje odškrinuta pa se, ako nismo stalno budni, kroz njih uvlači Napasnik sa svim svojim sugestijama. Ako želimo biti doista iskreni prema sebi, morat ćemo priznati da se u cijeli naš život, pa čak i u naša najplemenitija djela i najdublje želje, umiješao taj korov – ta sklonost za samoostvarenjem – i to u tri oblika. To su žeđ za užitkom i za novcem, žudnja za počastima, borba za vlast. Po riječima svetoga Augustina, duhovna se borba ne sastoji u poništavanju želje, koja je životni pokretač, nego u njezinu preusmjeravanju. Do izopačavanja želje dolazi zbog toga, što se čovjek namjerno odvraća od Boga, što nema potrebu za Njim, što hoće biti sam sebi dostatan, a protiv konačnosti i smrti bori se tako, da pokušava posjedovati stvari i cijeli svemir. Budući da su i želja i sposobnost za primanje Boga u pozitivnom smislu neizmjerni, nema granica ni pohlepi ni traženju prolaznih i djelomičnih užitaka, bogatstva, časti, moći, tjelesnoga užitka, koji nikada nisu dostatni i koji su uvijek nesigurni. Nezasitna pohlepa postaje ropstvo, budući da predmeti za koje mislimo da ih posjedujemo zapravo posjeduju nas. Po svetom Augustinu, ta je lančana povezanost zapravo egzistencijalna uvjetovanost na ovome svijetu. Iz oholosti i pohlepe proizlazi neznanje, tj. neprepoznavanje samoga sebe i Stvoritelja, dakle nemogućnost spoznavanja ljepote i reda, koji postoje u svemu stvorenom. Zato Augustin u svojim Ispovijestima vapi: „Gdje sam bio kada sam te tražio? Bio si preda mnom, a ja sam se bio udaljio od samoga sebe, i nisam nalazio ni sebe, a još manje tebe“.

Postaješ ono što ljubiš

Po duhovnoj borbi, preuzimajući rizik da će izgubiti samoga sebe, čovjek se otvara Bogu i postaje mu podložan, te tako ponovno stječe izgubljenu slobodu. Priznajući Boga za svojega Stvoritelja, čovjek ponovno nalazi smisao svojega postojanja. Može istinski ljubiti samoga sebe onom ljubavlju, kojom ljubi Boga. Još radikalnije rečeno, čovjek dolazi do punine svoje ljudskosti kada dopušta da ga Bog divinizira. Evo što nam kaže sveti Augustin: „Postaješ ono što ljubiš. Ljubiš zemlju? Postat ćeš zemlja. Ljubiš Boga? Što da kažem? Hoćeš li postati Bog? Ne usuđujem se to reći, ali poslušajmo što nam kaže Pismo: Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega! (Ps 82,6; Iv 10,34)“. To je pasha. Čovjek mora umrijeti oholim, pohlepnim i taštim željama da bi se otvorio životvornoj dinamici ljubavi, poniznoj i nesebičnoj želji, koja je dar Duha Svetoga. To umiranje i ponovno rađanje djelo je ljubavi, jer sveti Augustin kaže: „Oni koji imaju ljubav rođeni su od Boga“. Tu pobjedu zahvaljujemo Kristu. On, koji je naš život, sišao je među nas. Na sebe je uzeo našu smrt, uništio je smrt preobiljem svojega života. I tako, sudjelovanjem u smrti i uskrsnuću Krista, čovjek može umrijeti tjelesnim željama i otvoriti se želji Duha. Ta pasha je prijelaz s ljubavi prema sebi i stvarima koja ide sve do preziranja Boga, na ljubav prema Bogu koja ide sve do preziranja samoga sebe. To je prijelaz s iluzije na istinski život, s pokušaja posjedovanja Boga na mogućnost da On posjeduje nas.

Preuzeto i prilagođeno iz Glasnik Mira - Međugorje

Prevela Lidija Paris