Željko Mardešić rođen je u Milni na Braču, ali je djetinjstvo proveo u prelijepoj Komiži na Visu, gdje je i pokopan. Bio je jedan od najcjenjenijih sociologa religije, iako je završio pravo i radio kao pravnik. Poznavao je teologiju i bio oduševljen II. Vatikanskim koncilom. Pisao je o zanimljivim stvarima i razgovarao s različitim ljudima. Pratio je sve što se događa u Hrvatskoj i svijetu, na društvenoj i osobito crkvenoj razini. O sebi je napisao nekoliko stranica u Uvodu knjige „Lica i maske svetoga“. Govori nam o tri poniženja koja je doživio, koja su u njemu izazvala pobunu, te kako je uspio nadvladati ta poniženja. Radi se o poniženju razuma, osobne moralne nedosljednosti i poniženju dobrote. Na kraju je doživio i poniženje siromaštva, uzrokovano dijelom težinom Domovinskog rata a dijelom vlastitim odabirom samozatajnog života.

U bivšoj državi je pisao pod jednim drugim imenom – Jakov Jukić. Fra Ante Vučković kaže: „Sakrio se da može raditi ono što mu srce voli. Na vani je bio pravnik, a iznutra, iza toga imena skrivao se važni čovjek. Kao čovjek je bio važan. K tome, bio je osobito dobar čovjek, otvoren prema svakome. Kad mislim o njemu mislim prvenstveno o njemu kao čovjeku premda sam ga najprije upoznao preko tekstova. On je viši i važniji od tekstova. Kao čovjek je vrlo zanimljiv. Imao je poteškoća s probavom. Bio je dosta mršav. Bio je pozoran. Kad bi govorio oči bi mu bile jako žive. Nosio je naočale. Imao je povišen, karakterističan glas. “. Fra Ante Vučković drži vrlo važnim upravo osjećaj poniženja: „Joj, sramim se što ne znam. Joj, sramim se što ne mogu. I onda kad te taj osjećaj uhvati da se sramiš što ne znaš – hoćeš znati. To je sjajno! To je Sokrat otkrio. Sokrat, kad bi razgovarao s mladima, tjerao ih je sve dotle dok se ne osjete poniženi, jer misle da znaju a ne znaju. I onda Sokrat kaže: „Sad, sad kad si osjetio poniženost, sad možeš ići u pravo traženje. Sve dotle dok ti umišljaš da znaš, ti si ohol, ti umišljaš. A zapravo iznutra prazno“. I onda bi Sokrat skidao te ljušture, jednu po jednu, sve dok ne bi ta poniženost izletjela vani. I onda bi Sokrat rekao: „Ja sam mislio da znam, ali sada vidim da ne znam. I to je sjajno!“ Željko Mardešić govori sličnim rječnikom kao Sokrat.

Djetinjstvo je proveo okružen brigom roditelja i u gotovo idiličnom okruženju Komiže i otoka Visa: „Svako sjećanje počinje s djetinjstvom, jer njega najdublje pamtimo. U mojem slučaju to je sjećanje počelo u Komiži na otoku Visu – okrenutu prema beskraju pučine i otvorenu prijetnjama morskog valovlja. Jedan od obveznih pratitelja tog života bilo je tadašnje tradicionalno kršćanstvo, nezaboravno u svojim običajima i prelijepo u svojim obredima. Majka mi je bila jako pobožna, a otac ne jer je mnogo radio, ali se tek poslije otkrilo koliko je prema svima nama u obitelji ostao uvijek dobar i zabrinut. Danas bi ga nazvali rahnerovskim anonimnim kršćaninom. Kao i sva ostala djeca rado sam se igrao oko crkve i oponašao svećenikove kretnje u obredima. Stoga smo u podrumu prigodice gradili male drvene oltariće i nosili liturgijsko ruho sakupljeno od starih odbačenih tkanina. Sve nam je tada bilo izvorom radosti i ništa nas nije rastuživalo u našoj naivnoj dječjoj religioznosti.“

Prvo poniženje s kojim se Željko susreo naziva „poniženje uma“. To se dogodilo u Komiži kad je završio II svjetski rat: „U velikom primorskom gradu, gdje sam nastavio školovanje, učili su nas rusku povijest, rusku književnost, ruski jezik, gledali smo njihove filmove, čitali njihove knjige. Današnji naraštaj teško može predočiti pod kakvim smo uvjetima stjecali prva znanja. U toj golemoj i strašnoj pustinji istinske mudrosti i odsutnosti prave znanosti nigdje nismo mogli susresti dubljeg smisla, nigdje umnog poticaja, nigdje suvislog izričaja. Sve je preplavila i udavila neka površnost, plitkost, jednostavnost, neuvjerljivost, bahatost, kič i glupost. Naš mladenački razum – gladan znanja – bit će u tim prilikama opće boljševičke ideologizacije društva ponižen do sâmoga dna.“ Fra Ante Vučković komentira: „Možeš zamisliti mlade ljude koji hoće znanje a dobivaju ideologiju, koji hoće odgovore na pitanja kako funkcionira svijet, kako funkcionira kozmos, kako naučiti. A dobivaju samo ideologiju. To je za njega bilo silno poniženje. Dakle, to je bilo prvo poniženje razuma. I meni se čini da je to jako važno. Razum hoće prave odgovore. Razum se ne može zadovoljiti površnim. Razum se ne može zadovoljiti ideologijom. Razum zadovoljava samo istina. Jedino i jedino istina. I to je najbolje što mladi ljudi imaju. Ne možeš se zadovoljiti nikad nečim što ti nije dalo odgovor. Ti moraš prokopati do istine, što god da napravio. On je imao tu strast za istinom zato što je bio u okruženju koje mu nije davalo istinu.“  

Otud onda prva oporba i prva pobuna protiv takvog ponižavanja zdrava razuma. Odmah mu se nametnulo pitanje kako izaći iz stanja te poniženosti i koja su to nova znanja koja mora steći, kako do njih doći? I onda, sasvim iznenada, kao što to biva kad se nešto silno želi, dolazi do onoga za čim je toliko vapio: „Zato sam se dao na grozničavo i nestrpljivo traženje drugih izvora, iako ih u stvari nije bilo moguće pronaći u ondašnjem društvu. A onda ću jedne noći posve iznenada, u podrumu i potkrovlju kuće, otkriti u mnoge sanduke skupljen nepregledan broj katoličkih knjiga i časopisa, koje je neposredno prije svoje smrti ostavio moj stric kanonik. Osjećao sam se ushićenim kao onaj što je uspio pronaći zakopano blago u gusarskim špiljama. Gotovo sve ono najvrijednije što je bilo objavljeno između dvaju svjetskih ratova iz područja teologije, filozofije, znanosti i povijesti neočekivano se našlo tu pohranjeno. Na dohvat mi je ruke bila doslovce cijela naša moderna katolička kultura, što se nisam mogao ni u snu nadati da će  se dogoditi. Bacio sam se strastveno na čitanje kao gladan na hranu i žedan na vodu.“

Ono za čim je žudio našao je u svojoj kući, na stranim jezicima koje nije poznavao, pa se stoga dao na učenje stranih jezika i strastveno čitanje svega što je pronašao. To je trajalo više od deset godina.  Fra Ante kaže: „Kroz deset godina u njemu je ojačao duh i on je znao razlikovati istinu od laži, ono što treba tražiti od ideologije. Ojačao je otkrivajući ono što je istina. Otkrio je važne pisce, prvenstveno one koji dolaze iz katoličkog pokreta između dva rata. I ojačanog duha imao je snage susresti se sa svijetom. Prevladao je prvo poniženje razuma. To je za mene sjajno. Zato što je on sada kao katolik bio svjestan, imao odgovore na pitanja. Ne može ga nitko više  tek tako zaglupiti. Ne može mu začepiti usta. On zna više od drugih. On je probio kroz glupost, kroz površnost, kroz neznanje u znanje. I osjećao se jak. To je za mene fascinantna priča, gdje čovjek samo zato što zna nosi u sebi slobodu da se susretne s drugima, sa svijetom. To je prva priča. Ali tu priča ne završava. To je prva priča, koja je vjerojatno najlakša. Možda je najlakše od svega steći znanje. Danas nama nije više tako spriječeno znanje, spriječen pristup (znanju) kao što je njemu bio na otoku. Gdje ćeš ti na otoku naći knjige koje govore o slobodi duha. To je bilo skriveno i on je to otkrio.“

On sam zaključuje o tom prvom poniženju koje je morao svladati: „Neke izvanredne tekstove još i danas pamtim, kao da sam ih tek jučer pročitao. Polako sam izašao iz stanja poniženog razuma. Pobuna je očito jenjavala i stišavala se gorljiva želja za znanjem. Opet sam  zadobio – makar u nepovoljnu okruženju – svoje kršćansko intelektualno dostojanstvo i izašao iz njegova djetinjasta tumačenja. Nažalost ni sada nisam posve pogodio cilja, jer je glava doduše bila puna razumskih razloga za kršćanstvo, ali srce prazno od njegova doživljavanja.“

Slijedilo je stoga drugo poniženje, puno teže od prvoga i to nakon što je otkrio da može svladati poniženi razum -  osobne moralne nedosljednosti i pobuna protiv nje.  Tu je pobunu u sebi počeo sve jače osjećati. Željko  ovu drugu pobunu naziva „pobuna ponižene moralnosti“: „Učiniti od kršćana moralnu osobu mnogo je teže nego čitati knjige o kršćanskom moralu. Skok od znanja o kršćanstvu u življeno kršćanstvo zaista je velik, pa nije čudno da ga mnogi odgađaju. A kad se konačno odluče na taj korak, dočekuju ih obično iznimne duhovne teškoće i nepredvidljive zapreke. Valja se naime sučeliti sa slabostima vlastitog bića i kušnjama koje nikad ne prestaju. I sâm Isus reče da prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. Na tom trnovitom putu nema, dakako, svjedoka, jer svatko mora sâm izboriti krhku slobodu od napasati pada. Često nije presudno da li smo u svemu baš uspjeli, nego koliko smo napora i dobre volje uložili. Plodovi se pišu na nebu, a ne na zemlji. Izvan ljudskog pogleda i u tišini osobne odluke, odvija se svačija drama moralne odgovornosti pred vlastitom savješću. Pri tome je presudno da vjernik ima povjerenje u Božje milosrđe, a ne u svoje kreposne sposobnosti. Ne otkupljujemo, naime, nikada sebe, nego to čine bližnji i Bog za nas. Na taj se strmi put odlučih opet iz pobune. Posjedovao sam već dovoljno znanja o etici svoje vjere, ali istodobno bio vrlo udaljen od njezina dosljedna življenja. Bolje reći, što sam o etici više znao, to se u meni osjećaj moralne odgovornosti brže budio, tjerajući me nerijetko u očaj i tjeskobu. Pitao sam otvoreno sebe: kako možeš biti toliko dobro upućen u kršćanstvo. A tako malo mariti za njegove ćudoredne dužnosti. Odluka se više nije mogla odugovlačiti, jer mi je oznaka licemjerja – upućena od mene sâmoga, kucala na vrata.

Fra Ante o tome kaže: “Sam sebi je govorio: „Ej, Željko, ti si licemjer. Sve znaš a ne živiš tako. To je neizdrživo! I to je pobuna iznutra koja je otkrila istinu. Ali, ti još sebe nisi oblikovao po istini. I ne mogu to izdržati. Moram se sad pobuniti protiv sebe.“ Najprije se pobunio protiv svijeta koji mu ne daje istinu, koji ga sprječava. A sad je otkrio da je on sam sebi veća prepreka od svijeta. Svijet je svladao znanjem i svijet više nema snage nad njim, ali ima njegov moralni život koji nije doveden u red. I pobunio se protiv toga. I onda je krenuo ispravljati krive crte iz djetinjstva, rata  i poraća. On neće govoriti o čemu je točno riječ i to nije potrebno. Nitko ne mora govoriti u čemu moralno nije posložio svoj život, jer to nije važno. Ali je važno to priznati samom sebi. I on to čini javno, priznaje da nije bilo posloženo i da to treba napraviti. I što je onda tražio? Tražio je s kim će to napraviti. I gledajte koga je našao. Mora naći nekog sugovornika“: „Pobunio sam se dakle protiv ponižene moralnosti u sustavu svoga dobro izgrađenog intelektualnog kršćanstva i krenuo ispravljati krive crte iz djetinjstva, rata i poraća. A tu filozofija, teologija i znanost nisu ništa pomagale, ako nisu i lomile krila u uzletu. Trebalo je naći vjerne suputnike, koji su prošli slične putanje i živjeli ista iskustva grijeha i otkupljenja. Najdragocjeniji prijatelj u toj nevolji bio je zacijelo Dostojevski. U razdoblju teške moralne krize više su mi značili njegovi romani nego sve filozofije ovoga svijeta zajedno.“ Zanimljivo je kako je ideologija koja ga je blokirala dolazila iz Rusije, prvenstveno komunistička ideologija. Spas mu također dolazi iz Rusije. I to preko Dostojevskoga. Počeo je drugovati sa sugovornicima koji više nisu među živima, ali su mu imali što reći, koji su mu hranili duh, osobito brojni svjedoci susreta s Kristom, kao Papini, Mauriac, Claudel, Green, Bernanos i drugi.

Sve je to još uvijek bilo nedovoljno, nedostajalo mu je nešto ključno što je prepoznao kod sebe da mu nedostaje: „Svejedno, temeljni se obrat ipak zbio posve izvan toga okruga i u potpuno duhovnom obzorju: molitvi. Možda imaju pravo neki muslimanski teolozi kad tvrde da molitva više dijeli vjernike od nevjernika nego vjera u jednoga Boga. Dok čovjek ne padne na koljena pred Bogom, i ne zavapi iz najdubljih râna svoje duše krik slabosti i očaja, teško se može reći da je postao religiozno biće. No tu počinje osobna tajna i područje ljudske intimnosti, o čemu se – kako negdje napisa Kierkegaard – nikada nikome ništa ne govori, osim sebi i Bogu.“

O molitvi gotovo nikad nije govorio. Fra Ante Vučković svjedoči: „On je došao do toga da neće moći svoj život urediti moralno prema znanju kojeg je stekao ranije, ukoliko ne klekne, ukoliko ne počne moliti. Njega je zanimalo sve, posebno što se događa u Crkvi, sve pokrete. U Crkvi nije bilo časopisa kojeg on nije čitao. Sve je znao – tko je desno, tko je lijevo, tko je za biskupe, tko je protiv pape. Kad bi ja imao potrebu znati što se događa u Crkvi, najdraže mi je bilo otići ispred crkve Gospe od zdravlja, ili dolje uz Marmontovu, računajući da ću susresti Željka, i onda razgovarati s njime kratko vrijeme. Tad bi saznao sve što se događa. On bi mi sve rekao: „Ovaj piše ovo, pročitaj ovo, molim te nemoj propustiti ovo. Ti si u kratko vrijeme dobio informaciju što se događa u katoličkoj crkvi, osim ako ti se nije dogodilo što se meni dogodilo, a i drugima – da bi u Marmontovoj naišao na Željka a on ti se ne javi. Ti ideš prema njemu javiti se a on ništa, prođe pored tebe. Dok nismo otkrili da ima brata blizanca, koji naravno nije poznavao njegove prijatelje. Željko je na taj način bio mjesto informacija o tome što se događa u katoličkoj crkvi. On je bio jako zainteresiran. Njemu je bilo stalo da sazna i o novim pokretima, o tome kako ljudi mole u tim pokretima, recimo kod karizmatika ili neokatekumena, kako izgledaju njihove molitve po kućama, koji su to fenomeni, što se tu događa. Bio je jako znatiželjan. Ali on je imao svoje duboko iskustvo molitve. Odlazio je u crkvu Gospe od zdravlja. To mu je bilo drago mjesto i molio bi u tišini, kad ne bi bilo nikoga. I tamo je odlazio nekad na misu. Imao je prijatelja fra Špiru Marasovića, na čiju je misu također odlazio. Dakle, sve ga je zanimalo.“

U zrelim godinama postalo mu je sve razvidnije da da kršćanstvo nije samo mudrost i ćudoredno življenje nego nešto mnogo više i dublje od toga. Željko to naziva: dobrota. Susreo se u svome radu i životu, te općenito u društvu, s poniženjem dobroga čovjeka: „Dugogodišnji čitanjem i proniknućem u tekstove Evanđelja otkrivala mi se cijela mreža čudnovato podudarnih značenjâ, koja su nepovratno uvirala u uvijek isto dohodište: ono o potrebi čovjekova obraćenja na dobrotu, koja je sâm Bog, jer je on određen Ljubavlju. Istoznačnice pojma dobrote su mnogobrojne: ljubiti neprijatelje svoje, dati život za bližnje, imati čisto srce, ne suditi druge nego sebe, biti krotak, ponizan, mirotvoran, milosrdan, oprostiti bratu, moliti za progonitelje, ne činiti pravdu da nas ljudi vide, izabrati uska vrata i tijesan put. Upravo sam u svoje zrelo doba počeo osjećati kako je taj dobri čovjek bio u meni na najdrastičniji način ponižen i izrugan, kao prije razum u boljševičkoj ideologizaciji i moralna odgovornost u odveć razumski življenom kršćanstvu. „ Fra Ante o tome kaže: „Kršćanstvo neće spasiti znanstvenici, iako mu je bilo važno znanje i stalno je čitao knjige. Znao je što znači znanje bez morala i dobrote. Ne čak ni moralni ljudi. Moral je prekratak. Ja mogu svoj moralni život urediti, mogu biti moralan a osuđivati druge ljude. Mogu biti moralan i ne biti dobar. To je jako neobično. Mogu poštivati sve moralne zakone u svom životu a biti osoran, krut, osuđivati. Ima ljudi koji moralno žive a njihovo srce osuđuje sve druge oko sebe. Željko je otkrio da se mora pobuniti, da bi probio tu opnu, da bi se mogao osloboditi toga poniženja i da probije do dobrote. To je čovjek koji je otkrio zbog čega je tu Crkva. Zbog ovoga svijeta. On je znao razlikovati onu bolju Crkvu, militantnu Crkvu koja kaže: „Mi znamo, mi smo najbolji, mi smo najjači, nitko ne može protiv nas.“ Taj militantni duh u kojemu vjernici sebe smatraju boljima od drugih. I znao je Crkvu II Vatikanskog koncila koja se pomirila sa svijetom, otkrila dobrotu, otkrila potrebu ljudi za dobrotom. I on se za tu Crkvu opredijelio. Jer znao je da gubi, da će biti ismijan, da će biti odbačen. Ali je hodio kroz to poniženje i postajao dobrim čovjekom.“

Iz toga je proizašla njegova treća pobuna i borba za dobrotom, za dobrim čovjekom u sebi: „Zamjećivao sam da se dobar čovjek pokazao ne samo suvišnim nego je postao ruglo, čudovište, nakaza i sramota za svjetovni svijet, ali i za mnoge kršćane koji su se tom svijetu prilagodili. Zar uopće možemo više zamisliti da bi dobar čovjek mogao danas preživjeti u gospodarstvu, politici, industriji zabave, mass-medijima, društvenom životu, vojsci – gdje svuda vlada nemilosrdni zakon natjecanja – a kamoli još u podzemlju droge, nasilja, okrutnosti, kriminala, bijede i smrti. Svatko hoće biti snažan, bučan, poznat, lijep, učen, ugledan i utjecajan, a nitko blag, miran, skroman, povučen i tih. Ti su ostali nazočni i živi još jedino u umjetnosti, jer tamo nikome ne smetaju.“

Željko nije sebe smatrao dobrim čovjekom, ali je znao da bez dobrote, kako ju je sam opisao, ne može sebe nazivati, niti može biti kršćanin: „Dapače, bez dobrote nema ni Crkve, ni vjernika. Sve to na svojim krhkim leđima nosi i drži dobri čovjek iz Evanđelja. Biti uman je sigurno potrebno, a ćudoredan nužno. Ipak, bez dobrote koja je sablazan svijetu nema kršćanstva. Dosta da pustimo dobrog čovjeka neka živi među nama – ne razapevši ga na križ – već smo sve učinili što treba za naše spasenje. Nemojmo se zato rugati dobrima nego ih pokušajmo barem djelimice nasljedovati. Za tu je sržnu kršćansku istinu jamačno vrijedilo živjeti i svjedočiti. U svojem sam životu dugo koračao preko krivih crta i prolazio kroz obrnute puteve, dospjevši tako do triju spomenutih pobuna, koje međutim nikad nisam dizao protiv drugih nego samo protiv sebe, nezadovoljan vlastitim kršćanskim razmišljanjem, moralom i dobrotom.“

Zadnje poniženje koje je doživio ne nalazi se u knjizi ali ga donosi fra Ante Vučković: „Doživio ga je u zadnjim godinama. To je bilo poniženje siromaštva. Rat je opustošio. Rat je donio i siromaštvo. On je živio skromno. Bio je jako znatiželjan. I onda bi iz svoje znatiželje, kako nije mogao kupiti sve novine, očima htio vidjeti što piše na naslovnim stranicama. Jednom mu se dogodilo da je bio ponižen jer je prodavačica vikala na penzionere, koji ne žele kupiti a hoće čitati. Pa je doživio nutarnje poniženje zbog siromaštva. Ono što je on radio bilo je besplatno – predstavljao knjige, držao predavanja, držao duhovne vježbe, čak i biskupima, odlazio na različite strane, pisao po časopisima, pisao knjige – ali nije bio plaćen za to. On je točno znao da većina tih stvari koje radiš u Crkvi i za Crkvu, da neće biti plaćen za to. Nije se nikome žalio. Ali kroz to se približio puno više Kristu, siromašnom Kristu. Kroz to je najvjerojatnije bio najbliži Sokratu. Sokrat je, kad su ga sudili, kad je trebao opravdati svoju istinitost, pozvao se na svjedoka siromaštvo. Kaže Sokrat: „Vi imate ljude oko sebe koji prodaju znanje. To su sofisti, koji kažu: „Dajte nam svoju djecu, dajte nam svoje sinove i mi ćemo ih naučiti znanju. Vi ćete nam platiti za to“. Sokrat kaže: „Ja nisam nikada nikome naplaćivao to što sam razgovarao s njima. Davao sam im najbolje i najviše. Moje siromaštvo svjedoči o mojoj iskrenosti i mojoj istinitosti“.

To je zadnje siromaštvo, zadnji otpor koji je Željko prošao i koji svjedoči o ozbiljnosti sva ova tri puknuća, poniženja koja je proživio u životu. Oni su kao opne koje su pucale jedna za drugom, ne bi li izbistrila čistoća koje je u njemu. I tako je umro s tom čistoćom, jednostavnošću znatiželjnog djeteta, koji je znao sve o Crkvi a ljubio je do kraja svim srcem. Njemu nije bilo skriveno niti loše, niti zlo što se događa. Nikada u njegovom tonu nije bilo osude ljudi. On je uvijek govorio: „Ljudi su ti više nego ono što oni kažu. Ljudi su ti dublji nego ono što oni sami o sebi misle“. Dakle, on je otkrivao u ljudima dobrotu i dubinu, više nego što su oni sami vidjeli. I zato se on nikada ne bi svađao s ljudima zbog toga što su oni rekli. On bi rekao: „On je to rekao i možda to zvuči oštro. Ali, on je važniji, on je više od toga. Ne možemo zbog njegovih oštrih riječi njega odbaciti. Njega treba sačuvati. On je puno važniji“. Kad bi ga god susreo, kad bismo god  surađivali, radili nešto zajedničko, uvijek je bilo osvježenje. On spada u vrlo inspirativne ljude, posebno za one koje zanima stanje u Crkvi, koji hoće neku vrstu jasnoće, kritičkog pogleda. Ali pogleda koji nije osoran, koji nije mrzitelj nego koji voli ono o čemu govori. On kad govori o Crkvi točno se osjeća, ne samo da on govori izvan nje o njoj, nego govori iznutra, kao onaj koji je voli. Kad bi govorio ono što on vjeruje, što mu je važno, uvijek se vraćao na Evanđelje. I to je radio u zadnjoj kolumni, koju je objavljivao u časopisu „Svjetlo riječi“, gdje se bavio onim što je bilo srce cijelog njegovog rada, a to je mirotvorstvo. On je bio vrlo angažirani mirotvorac. Naravno, izgubio je mnoge prijatelje zbog toga. Osjećao se često puta osamljenim. Ali, našao je neke druge odnose i neke druge prijatelje, s nekakvim mirom u sebi, jer nije mogao izdati to što mu je dolazilo kao jasnoća da treba napraviti. I onda, u zadnjem trenutku, kad moraš dati sve od sebe. I kad sve daš i kad ostane ništa, pojavi se najdragocjenije – život koji stoji u svjetlu Božje riječi. On nam ima donijeti nešto što nije moje, ali kad se susretnem s njim kao da je moje, nešto što mi je darovano. Zahvalan sam Željku, jer i nakon što je otišao ostao je među nama. I dalje daje. Neovisno o siromaštvu, on je bogatiji od puno drugih. To bogatstvo neće doći, niti može doći kroz materijalno. Može doći samo iz ove čistoće koje je ostala među nama.„