„O antifone” ili Velike antifone jest naziv za sedam antifona koje se pjevaju ili recitiraju uz evanđeoski hvalospjev Magnificat (Veliča), na molitvi Večernje, tijekom Došašća, i to u osmini pred Božić, od 17. do 23. prosinca, u vremenu neposredne priprave za Božić. Izražavaju dinamiku divljenja pred otajstvom utjelovljenja onoga tko ih pjeva.

Antifona od 20. prosinca „O divni ključu Davidov“ prikazuje Kristova djela, vlast da može otvarati i zatvarati, oslobađati sužnjeve iz tame. Antifona se poziva na dolazak Mesije kao ključa koji otvara, kao sluge Gospodnjeg u svojoj apsolutnoj moći - otvoriti ilizatvoriti - i u ulozi Osloboditelja onih koji su zarobljenici tame.

Točno podrijetlo “O antifona” nije poznato. Boecije (480.-524.) ih spominje, naslućujući tako da su već u njegovo vrijeme bile prisutne. U osmom su stoljeću bile u liturgijskoj uporabi u Rimu. Jasno je, dakle, da su “O antifone” dio liturgijske tradicije još od davnih vremena. U vrijeme pape Grgura Velikoga, krajem VI. st., spomenute su u Liber responsalis sive antiphonariusu, kao antifone za evanđeoski hvalospjev Magnificat za sedam posljednjih dana u došašću neposredno prije Božića.

Značaj “O antifona” je dvojak: svaka od njih naglašava jednu Mesijinu titulu: O Sapientia (O Mudrosti), O Adonai (O Gospodine), O Radix Jesse (O Korjenu Jišajev), O Clavis David (O Ključu Davidov), O Oriens (O Istok), O Rex gentium (O Kralju naroda), O Emmanuel (O Emanuele – s nama Bog). Također, svaka od njih odnosi se na Izaijino proročanstvo o Mesijinu dolasku.

Tvore u obrnutom slijedu dvije latinske riječi: »ERO CRAS« : »Bit ću sutra«, ili: »Doći ću sutra«. Bog koji dolazi u štalicu, koji se utjelovljuje, jest ta Mudrost, Gospodin, Jesin korijen, ključ Davidov, Istok, Kralj naroda, Emanuel. Na mesijanske zazive i molitve Krist gotovo da odgovara: »Doći ću sutra.« Dok raste molitva Crkve i iščekuje se Kristov dolazak, raste i sigurnost njegova odgovora, obećanje s kraja knjige  Otkrivenja: »Da, dolazim uskoro.« (Usp. Otk 22, 20.). To su tekstovi koji svjedoče o riječima svetog Pavla, koji citira proroka Joela: "Tko zazove ime Gospodnje, spasit će se!“

Mesijin, odnosno Kristov konačni dolazak očekuje se u suton svijeta, a Magnificat označava da će Spasitelj doći od Blažene Djevice Marije.

O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš,
i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš
sve snažno, blago redeći: dođi među nas, uči nas,
da pravi put nam pokažeš!

O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što
Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom,
i dade zakon Sinajski: pohiti da nas izbaviš
božanskom svojom desnicom!

O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti sunce
pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara
po tminama! Prosvijetli sve, što gube se u
smrtnoj sjeni nemiloj.

O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam,
od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram
u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor,
iz crnog jada spasi sam.

O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih,
pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih,
kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi izbavi iz
nevolja nas premnogih.

O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog,
što otvaraš i zatvaraš i nema stvora nikakvog,
što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi,

sužnjeve iz mraka vodi tamničkog.

O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš,
ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš:
o dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje
nam vječno daš. 

Nalazimo se u jedinstvenom vremenu i stanju ljudske povijesti koje je, barem djelomice, iskusio gotovo svaki stanovnik na Zemlji. Čak ni prisjećanje onih koji su preživjeli zadnja dva svjetska rata ne pamti "gubitak odnosa" i "gubitak sigurnog okruženja" ovih razmjera, te takvo ograničenje slobode kretanja. Pod bombama i granatama, u podzemnim skloništima za zračnu uzbunu ljudi su trčali zajedno, skupljajući se često u velikim skupinama na jednom mjestu. Pričale su se priče, sviralo se i pjevalo. Okupljanje i zajedništvo, otkad je svijeta i čovjeka, nesumnjivo je najmoćnije sredstvo u borbi protiv straha i tjeskobe.

Trenutačni „zastoj života“ izazvan pandemijom COVID-19, više od ratova, oduzima čovjeku ono najvažnije: ljudski kontakt. U situaciji koja nam je nametnuta, kao da je zastalo sve očito i uobičajeno, svodeći naš ljudski život na nekoliko osnovnih stvari: prehrana, medicinska skrb i posao (ako netko ima sreću da je zaposlen). Stoga je ovo prilično radikalno vrijeme,  koje svodi ljudski život na njegovu „golu strukturu“, slično kao u zatvoru. Ono što najviše neke ljude pogađa jest činjenica da se nalaze u potpunoj samoći, bez i jednog pogleda i kontakta, bez mogućnosti da pozdrave i imaju bliski kontakt s najdražima i najbližima. Kod velike većine je to isto barem u znatnoj mjeri reducirano. Oni koji su imali teže simptome, a s kojima smo imali priliku razgovarati, kažu  da sad razumiju što znači riječ pakao.

Nešto slično je opisao Michel Foucault u poglavlju posvećenom Panoptikonu, idealnom zatvoru koji je 1791. godine projektirao Jeremy Bentham. To se trenutno događa u bilo kojem naselju, selu ili gradu, bogatoj ili siromašnoj zemlji diljem svijeta: „Određenog dana, svima se naređuje da se zatvore svaki u svoju kuću.  Strogo se kažnjava svaki izlazak, čak i pod prijetnjom smrću. Gradonačelnik osobno odlazi zatvoriti vrata svake kuće. Sa sobom nosi ključ, koji zatim predaje nadzorniku, koji ga čuva do kraja karantene. Svaka obitelj ima zalihe hrane i pića, pripremljene su male drvene cijevi između ulice i unutrašnjosti kuća, koje će omogućiti da svatko dobije svoj obrok ali bez ikakve komunikacije. Ako je prijeko potrebno napustiti kuću, to će moći jedan po jedan, izbjegavajući svaki susret. Svatko se zatvorio u svoju kuću, svaki na svom prozoru, odgovarajući samo na zaziv svojega imena. Naredba vrijedi za sve. Njena funkcija je uspostaviti red i prevladati kaos koji nastaje zbog bolesti, koja se prenosi kad se ljudi nađu u bliskom kontaktu. To je zlo koje se množi zbog straha i smrti kojima su pogođeni svi, osobito zaraženi.“

Temelj  antifone „O divni ključu Davidov“ su dva citata iz Iz 22, 22 (»Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti, kad zatvori nitko ne će otvoriti.«) protiv Šibne, nadstojnika dvora i postavljanje Elijakima (usp. Otk 3, 7: Davidov ključ – Krist) te prva pjesma o sluzi koji pati, iz Iz 42, 7 (»da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami«).

Biblijski tekstovi Starog zavjeta iz kojih je preuzeta antifona pripadaju razdoblju babilonskog progonstva i želji da se narod oslobodi tog smrtnog zatvora. Vapaj ljudi Bog čuje i ispunjava kroz lik Kira a povratak u Zemlju omogućen je ediktom koji je izdao. U ovom iskustvu oslobođenja ne možemo ne pronaći lik onoga što će sam Isus ispuniti za svakog čovjeka: konačno oslobođenje od najmračnijeg zatvora grijeha i smrti!

Prorok Izaija govori o Elijakimu, gospodaru Davidove kraljevske palače u Jeruzalemu, koji na to mjesto dolazi umjesto Šibne, koji je pak zloupotrijebio svoj autoritet zbog svoje oholosti i isprazne slave.

U Izaije ovaj događaj nalazimo opisan slikom ključa. Kako kaže Chesterton „ključ je prije svega stvar koja ima oblik. To je nešto što u potpunosti ovisi o zadržavanju oblika. I mala promjena može imati za posljedicu da ne može otključati bravu.

Drugo, oblik samog ključa prilično je fantastičan oblik. Međutim, ključ nije stvar apstrakcije ili nekakvog tumačenja. Ili odgovara bravi ili ne odgovara. Ili može otvoriti ili ne može.

Treće, budući da je ključ nužno stvar izrađena prema nacrtu, u ključu ima nesumnjivo mnogo stvari koje se čine složenima. Samo je jedna jednostavna stvar. Otvorio je vrata…jer odgovara bravi. Nakon toga se otvara neki novi prostor u nama i pred nama. I put je pred nama otvoren...“

Ključ je znak moći. Ključevi su predani upravitelju kuće. Kralj mu je u potpunosti povjerio brigu o svom posjedu, o svem blagu koje se nalazi u palači. Protokol primopredaje ključeva tražio je da mu se stave na ramena, kao izraz težine odgovornosti koju je preuzeo. Izaijino proročanstvo vjerojatno se odnosi na ovu gestu: „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan. Na njegovim je ramenima moć “(Iz 9,5). Moć je izražena u slici otvaranja ili zatvaranja, radnja koju može učiniti samo onaj tko ima takvu moć. To je snaga koju ima Krist kao novi David, kao izabrani i pomazani Mesija - da spasi svoj narod od ropstva grijeha i smrti, koja se događa po Kristovoj žrtvi na križu.

Stoga je predstojeće Mesijino rođenje trenutak kada je čovječanstvo otkrilo izgubljeni ključ svoje sudbine. U knjizi Otkrivenja, Mesija je već izvojevao pobjedu: "Ovako govori Sveti, Istinoljubivi, Onaj koji ima Davidov ključ: kad otvori nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti “( Otk 3,7). Gospodin Isus posjeduje ključ nebeskog Jeruzalema, Davidova grada, odnosno on ima vrhovnu vlast nad njim. I u slici Davidova grada ima moć nad svakim narodom, gradom, kućom, nad svakom osobom.

Autoritet na koji se antifona odnosi s izrazima "ključ" i "žezlo" jest Krist kao pobjednik smrti, na što nas podsjeća Otk 1,17-18: "Ja sam Prvi i Posljednji, i onaj Živi. Bio sam mrtav, ali sada živim vječno i imam ključeve smrti i podzemlja ”. Ova mu je vlast dana za konačnu pobjedu nad smrću, koju je postigao svojom smrću i uskrsnućem.

Izraz "tama i sjena smrti" podsjeća na vremena zatvorske ćelije, na tamnice gdje ne dopire nikakvo svjetlo dana. Te se vizije mraka često koriste kao metafore za depresiju, tugu i očaj koji zahvaća čovječanstvo: „osloboditi zarobljenike iz zatvora i pustiti iz tamnice one koji sjede u tami (Izaija 42: 6-7).

Kad je Dietrich Bonhöffer kratko pred Božić 1944. ovu čežnju pretočio u riječi, bio je u tamnici berlinskog Gestapoa. Kad se ključ okrene u bravi, a pojavi se samo nacistički stražar, kako se mogao osjećati Bonhöffer? Vrata se zalupe natrag i ključ ponovo okrene u bravi. Iznova ostaje sam u tami zatvorske ćelije. Poznato je da priča ima tragičan kraj za Bonhöffera, koji unatoč tome kaže: „Neka danas gore, toplo i svijetlo, svijeće što si ih donio u našu tamu. Ponovo nas okupi, ako je moguće, da budemo zajedno. Znamo da Tvoje svjetlo sja u noći. "

Dom Prosper Guérager dobro opisuje zazivanje Krista kao Davidovog ključa u ovom liturgijskom vremenu: „ Danas ti barem majčine grudi još uvijek nude slatko i mirno utočište u kojem ne primaš ništa osim svjedočanstva najnježnije i najpoštovanije ljubavi. Ali, o Gospodine, moraš izaći iz tog blagoslovljenog utočišta. Ti, o Vječno svjetlo, moraš zasjati usred tame, jer zatvorenik kojeg si došao osloboditi čami u svom zatvoru. Leži u sjeni smrti i propast će ako odmah ne dođeš i ne otvoriš vrata svojim svemogućim Ključem! Zatvorenik, o Isuse, ljudski je rod, rob svojih pogrešaka i poroka. Dođi i slomi jaram koji ga tlači i ponižava! Zatvorenik je naše srce koje prečesto robuje grijesima kojih se ne odriče. Dođi, božanski Osloboditelju, spasi sve koje si došao osloboditi svojom milošću i u nama podigni dostojanstvo tvoje braće.“

 

Malcolm Guite u poemi Waiting on the Word: A Poem a Day for Advent, Christmas and Epiphany , ukazuje na to da čovječanstvo očajnički treba povratak Riječi, Kristu:“„Sad imamo potreba za Tobom, zaboravljeni korjenu, sjemenu i stablu svakog živog bića.“ To je Krist koji dolazi u Božićnoj noći:

„Vapim za ključem koji sam bacio

Što  se uvijek iznova okretao određenim dodirom

I s dražesnim podizanjem zasuna

Otvarao moju tamu svjetlosti dana.

O, dođi opet, dođi brzo, oslobodi me,

Ključu koji odgovaraš svim mojim životnim ranama.“

 

"O Clavis" (O Ključu) je zapravo živopisan opis Guiteova osobnog iskustva s depresijom. On se sjeća da je majku pratio kao dječak kako bi izradila ključ. Ključ je bio velik, staromodan i kad je bravar počeo rezati metal, pamti osjećaj uznemirenosti dok je slušao glasne zvukove rezanja. Njegov sonet "O Clavis" opisuje takvu slika ključa, koji je izrezan i oblikovan po mjeri,  za Kristovu patnju. Dok je pisao svoj sonet, razmišljao je o tome koliko je Krist morao trpjeti, biti „presječen“ kako bi postao ključ koji će ljudskom rodu otvoriti vrata slobode: „Odjednom sam došao vidjeti njegovu Muku, udarce čekića koje je primio, traženje i pronalazak  rana, nekako kao pukotina koja čini Krista ključem koji konačno odgovara, otključava, otvara i liječi našu ranjenost.“

Postoje situacije bez izlaza. Bez rješenja. Dio je čovjekova iskustva da samome sebi ne može pomoći, da netko drugi mora doći otključati tamnicu i osloboditi ga. Ne konkretni čuvar tamnice, već onaj koji ima moć nad stvarnim životom, nad cjelokupnom stvarnosti života.

 

Dođi, ključu Davidov! Dođi, Gospode! Vrijeme očekivanja će uskoro biti dovršeno. Dođi i reci nam:" Spašeni ste!“

Ti si ključ koji nas može izvući iz zatvorskih zidova smrti i tame, tjeskobe i beznađa. Ti si ključ koji može  otvoriti zatvor cijeloga svijeta i pokazati bijelu zoru spasenja. Tvoj dolazak u tamu našeg života je ključ našega spasa.