Često ovih dana, unatoč situaciji koja se može vrlo brzo promijeniti, čujemo ili čitamo u medijima zanimljiv izraz: Nova normalnost. Ovo geslo trebalo bi izraziti i pozvati nas na novi način života u posebnim okolnostima, koja smo proživljavali ovih mjeseci.

Ostavljamo građanskim vlastima da reguliraju način ponašanja u ovoj novoj normalnosti.

Vrlo je zanimljivo vidjeti što znači ovaj zanimljivi izričaj u kršćanstvu. Ova nova normalnost postoji od kada je kršćanstva, od događaja Isusa Krista. Crkva živi u novoj normalnosti od njezina ustanovljenja. Za kršćanina nova normalnost i nije nova, ali u svojoj biti i jest uvijek nova. Ali, započnimo sa normalnošću. Budimo normalni.

Za kršćanina je normalno ono što je u skladu s naravnim zakonom, nekom vrstom moralnog koda, koji je upisan u savjest svake ljudske osobe i poziva nas na život u punini. Mi spontano težimo živjeti po ovom izvornom kodu u svakoj našoj životnoj situaciji. Kršćanski normalan je onaj koji nastoji pomoću Božje milosti živjeti po Božjoj volji. Izvor normalnosti za kršćanina je volja Boga koji nas ljubi. Ako sam usklađen („uštiman“) s Božjom voljom, u braku kao muž ili žena, kao mladić ili djevojka, kao otac, kao svećenik, tada sam u kršćanskom smislu normalan.

Normalno jest u kršćanskom smislu i umjereno, ne pretjerano, balansirano Duhom Svetim. Normalnost je biti Božji čovjek. Normalnost je poniznost. Normalnost je mirnoća duha koji želi dobro drugog. Nasuprot normalnosti ne stoji ludost. Suprotno normalnosti u kršćanstvu je odbacivanje Boga, nevjera. U kršćanstvu je normalna predbračna čistoća, u kršćanstvu je normalna vjernost jednoj ženi i mužu do kraja života, u kršćanstvu je biološka datost spola normalna, u kršćanstvu je normalno prihvatiti dijete u utrobi i otvoriti se životu i onda kada je teško i neizvjesno. Međutim, za mentalitet današnjeg društva sve je to ludost. Tako da je kršćanska normalnost isto što i ludost u nekršćanskom okružju. Kršćanska normalnost znači nešto sasvim drugo od nekršćanske normalnosti. Čudno zvuči i kada je napisano. Kršćanska normalnost je ludost. Tu pozivam u pomoć sv. Pavla: „Naravan čovjek ne prima ono što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati“. (1 Kor 2,14). Zaključujemo: kršćanstvo poznaje normalnost, ali je ona u Duhu, u Bogu ukorijenjena. Nadspoznatljiva. Tko je upoznao novu normalnost ne pušta je tako lako. On ostavlja normalnost bez Boga, nevjernost i prihvaća novu normalnost.

Recimo nešto i o riječi nova. Novost je nešto staro u kršćanstvu. Zanimljivo. Novo je staro. Kristovo uskrsnuće i pobjeda nad smrću, po kojima primamo oproštenje grijeha, vremenski se dogodilo prije više od dvije tisuće godina, ali sakramentalno je nevjerojatna, trenutna i vječna novost. Novo je također i obraćenje kršćanina. Opet moram načiniti razliku. Preobraćenje je kada netko mijenja religiju. Obraćenje je svakodnevni „posao“ kršćanina. Rekao je jedan suvremeni svetac da se svako jutro budimo kao nihilisti. Uvijek započinjemo iznova. Vjerujem da je ujutro teško misliti na nešto novo. Ali upravo tada smo pozvani na novost. A to je obraćenje. Okrenuti pamet, um, srce prema Izvoru. Svi su izvori moji u tebi. Sve činim novo.

Biti obraćen u Božjoj volji je nova normalnost. Kršćanstvo nudi rješenje. Ako hoćeš biti kršćanski normalan moraš biti lud za svijet bez Boga. „Neka se nitko ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar.“ (1 Kor 3,18)  Ako hoćeš biti uvijek nov i svjež, povjeruj da su ti grijesi oprošteni (ispovijed) i obrati se jedinom Normalnom. Osobi Isusa Krista. Ljubavi. Miru. Ništa nova pod suncem. Ali u Kristu: sve je uvijek novo i ludo normalno.