Zvuk je u različitim oblicima dio našeg života. On se ne odnosi samo na glazbu. To je širi pojam koji označava mnoge nevidljive valove koji struje zrakom i dopiru do našeg uha. Ono što nam uđe kroz uho mijenja nas, preobražava, prodire duboko u nas.

Buka svake vrste: vriskanje, škripanje, šaputanje, vikanje, otkucaj, vrtnja, stenjanje, plač, itd. Različitost izraza skovanih za definiranje zvuka ukazuje na to kakvih sve vrsta i intenziteta mogu biti. Kad bi se samo zaustavili na trenutak kako bi odredili koliko vrsta zvuka čujemo u danu, ni približno ih ne bismo mogli nabrojiti.

A tu je i glazba kojom smo okruženi daleko više nego što mislimo. Naši su životi prožeti zvučnom dimenzijom.  Ipak, često ne obraćamo previše pozornosti na tu činjenicu. Čini se da je naš pristup svijetu oko nas prije svega "vizualan", sastavljen od slika i boja. Oči su nam jasno vidljive na licu. Različitih su nijansi i kao takve ogledalo su duše, one su ljepota muškarca i žene.

Uši su diskretnije. One stoje sa strana glave, često skrivene ispod kose, sigurno nisu prvo što ugledamo kada primijetimo neku osobu. Ipak, uši i njihova sposobnost hvatanja vanjskog svijeta nešto su posebno, možda jedinstveno. Imaju zapravo nešto čudesno. One su vrata u onaj svijet vibracija koji u nas ulazi i pretvara se u poruke, osjete i raznovrsne emocije.

Ovaj zasebni svemir, koji svoj vrhunac pronalazi u glazbi, i čovjekova sposobnost da usklađuje zvukove, oduvijek je fascinirala sve narode. Kao da se iza prividno banalnog čina, kao što je slušanje, krije nešto puno dublje. Najosnovnije. Kao da se iza sposobnosti upravljanja nizom zvukova na neki način skriva ogromna, gotovo nepobjediva moć.

Priča o Orfeju otvara nam nove vidike na tom putovanju. Čudesna priča koja je inspirirala pjesnike i glazbenike svih vremena. Paradigma snage pjesme i glazbe. Orfej, sin muze Kaliope, božice prekrasnog glasa, i Eagra, samotnog lovca, dobija liru kao dar od Apolona. Sam Apolon ga vježba u glazbi i on počinje lutati svirajući i pjevajući. A učinak njegove glazbe na one koji je slušaju ima nešto zadivljujuće.

Po riječima Seneke, "Na slatku Orfejevu glazbu zastaje buka brze bujice, a prolazna voda, nemoćna da nastavi putovanje, izgubila je zamah ... nepokretna šuma njihala se noseći ptice na drveću; ili ako je neka od njih bila u letu, dirnuta čuvši slatki pjev, izgubila je snagu i pala ... Drijade (besmrtne šumske nimfe), izlazeći iz svojih hrastova, pojurile su prema pjevaču, čak su i zvijeri izišle iz svojih jazbina privučene milozvučnim pjevanjem".

Kad Orfej svira, sve se smiruje, prestaju brige, nestaju strahovi, brzo dolazi do mira. Moć njegove glazbe je ogromna. Tko god je sluša ostaje očaran, ne može joj se oduprijeti: taj sklad duboko preobražava njegovu dušu.

Svi smo, barem jednom, osjetili unutar nas tu pomirljivu snagu glazbe.

Prije nekoliko godina slučajno sam ušao u baziliku Sainte Marie-Madeleine u mjestu Vézelay u Burgundiji. Remek djelo romaničke arhitekture, koja je potom pretvorena u gotičku u 12. stoljeću, predstavlja se oku svojom veličanstvenom fasadom, onom istom, premda preuređenom u narednim stoljećima, pred kojom su stajali srednjovjekovni hodočasnici koji su prolazili „vječnim brdima“ kako bi tamo stigli.

Kad sam ušao, visoke lađe katedrale otvorile su mi se u punoj i nabijenoj tišini, pojačanoj činjenicom da su mi oči trebale neko vrijeme kako bi se navikao na iznenadnu tamu i meko svjetlo koje je prodiralo ukoso kroz visoke prozore. Međutim, ono što mi je duboko promijenilo raspoloženje bilo je slušanje napjeva redovnika benediktinaca koji su dolazili od zbora na dnu lađe. Pjevali su psalme časoslova, polaganim i savršenim gregorijanskim melodijama. Kao da je nešto ušlo u mene i postupno je nestao nemir. Kao da se otkucaj, ritam života odjednom usporio, otvarajući se nekom dalekom iskustvu, daleko od svakodnevnog života.

Oni koji su slušali Orfejevu glazbu živjeli su slično iskustvo. Njihovo je srce pronašlo mir i nisu mogli odoljeti tom smiraju srca.

Jedna od glavnih karakteristika glazbe, koja opisuje njenu punu snagu, je upravo to da se ne može odoljeti njenoj ljepoti. Biva se kao očaran njome, obuzet nekom vrstom čarolije (incantesimo), riječ koja, gle slučaja, čuva u sebi ono „pjevanje“ (cantare) kojega je upravo Orfej poučavao.

Veliki njemački pjesnik Rainer Maria Rilke, u Sonetu o Orfeju, najbolje opisuje što znači biti ovladan notama: „Tamo se uzdiže stablo. Oh, čisto uzdizanje! / Orfej pjeva! Veličina stabla koje sluša! / I sve utihnu. Ali upravo u toj šutnji/ dogodi se novi početak / znak i promjena. / (...) stvorio si za njih hram u slušanju".

Sve utihnu. Tišina je neophodan uvjet za svako slušanje ali i učinak ljepote glazbe koja očarava. Kao uvjet predstavlja čekanje, tišinu prije početka koncerta, čin povjerenja koji dajemo našem sugovorniku, onima koji su pred nama i koji će uskoro početi svirati. Kao učinak je možda još dublja i zbijenija. To je tišina koja se širi kad glazba započne i koja postaje polagano potpunija kako glazba prodire u nas. To nije apsolutna tišina, već tihi stav onih koji, obuzeti zvučnom harmonijom koja ih okružuje, puste da prodre u njih, zaboravljajući sve ono što ih okružuje.

Sve utihnu. Čak i sada sve šuti, u ovom čudnom vremenu odnosa na daljinu. Vrijeme prisilne tišine koja može postati plodonosna, ako postane tišina puna očekivanja ili tišina koja doprinosi ljepoti koja se otkriva pred nama.

Prevedeno iz Ossevatore Romano