Svjedočanstvo se odnosi na ono što se dogodilo u ljeto 2002. u okrugu Kitgum, na sjeveru Ugande, na području napadnutom od strane zloglasnih pobunjenika LRA (Lord's Resistance Army).

Hic sunt leones/dracones (ovdje su lavovi/zmajevi) navodno je uobičajena fraza na srednjovjekovnim geografskim kartama. Označavala je nepoznata i neistražena područja, često vrlo opasna. Hic sunt leones je fraza koju na sličan način koristi brat Jorge, zli redovnik u romanu Ime ruže, misleći pritom  na opasno znanje koje sadržavaju knjige u biblioteci, ili kada se glavni junak u romanu, brat William iz Baskervillea nađe u knjižnici  pred kartom Afrike, koja predstavlja upravo to neistraženo i opasno područje. Postoji bezbroj priča o rasprostranjenosti opasnih čudovišta na rubovima svijeta ali, iako postoji uvjerenje kod ljudi da se čudovišta nalaze u udaljenim krajevima zemlje, sigurno je također istina da se čudovišta nalaze i blizu kuće, u našem okruženju i svakodnevnici, a često i u nama samima.

Prisjećanje na vlastitu prošlost vježba je koju bismo svi trebali činiti kako bismo potvrdili važnost razlučivanja s obzirom na činjenice i događaje koji su važni u našem životu. Zbog toga sam odlučio, u našoj tjednoj kolumni "Hic sunt leones", prisjetiti se iskustva koje sam proživio prije osamnaest godina u Ugandi. Nije pitanje samo odgovarajućeg prepoznavanja Božanske Providnosti, već je i pokušaj suočavanja, gledajući u prošlost, s onim što se i danas događa na periferijama našeg siromašnog svijeta: rasprava o dobru i zlu, o onome što je dopušteno ili nedopušteno, o milosti i grijehu, kako bi se nadišla svaka vrsta fundamentalizma.

Izvješće koje slijedi, za mene koji o tome pišem, otklanja strah ali je također i prije svega slika drame koju ne mogu zaboraviti. Svjedočanstvo se odnosi na ono što se dogodilo u ljeto 2002. u okrugu Kitgum, na sjeveru Ugande, na području napadnutom od strane zloglasnih pobunjenika LRA (Lord's Resistance Army). Božjom milošću, danas ti pobunjenici više nisu prisutni na teritoriju Ugande, iako i dalje pustoše različitim djelovima Afrike. Pod vodstvom njihovog povijesnog vođe, jednog luđaka vizionara po imenu Joseph Kony, (na jeziku Acholi: "trava") nastavljaju ubijati i razarati, posebno u Srednjoafričkoj Republici i na područjima bivšeg  Zaira i Južnog Sudana.

Dana 28. kolovoza 2002. zatekao sam s dvojicom subraće kombonijanaca u mjestu Tumangu (na Acholi jeziku: "mjesto gdje živi divlja zvijer"), selu izgubljenom usred visoke trave, tridesetak kilometara istočno od Kitguma. Na tom mjestu nedaleko od sudanske granice, s nazivom koji je sve samo ne ohrabrujući, otac Tarcisio Pazzaglia, otac Carlos Rodriguez Soto i ja susrećemo grupu pobunjenika, u misiji teškog posredovanja za mir koji promiču Katolička crkva i drugi vjerski lokalni čelnici.

Ne krijem da sam osjetio strah, veliki strah koji se javi još i danas. Kad mi se u sjećanje vrati taj dan javlja se osjećaj izgubljenosti. Mislim da je bilo pravo čudo uspjeti izbjeći smrt u takvim okolnostima.

U najmanju je ruku šokantno suočiti se s tim luđacima koji se bore s nekom vrstom krunice oko vrata, u ime navodnog boga s bizarnim pretenzijama: strogo zabranjuju jesti bijele piliće, posjedovati krave etničke skupine Ankole te nadasve zapovjed ubiti svakoga tko pije alkohol ili puši duhan. Međutim, tješim se saznanjem da su moja dva suputnika već imala priliku doživjeti ovu vrstu iskustva u prošlosti, i to uvijek uspješno. Po našem dolasku, otac Tarcisio prvi je progovorio, pozdravljajući sve razoružavajućom spontanošću. Pobunjenici, malo stariji od tinejdžera i svi u maskirnoj odjeći, tjeraju nas da sjednemo na tri stolice ispod drveta. Pretpostavljam da ih je bilo oko petnaestak.

Na ocu Carlosu je bilo da objasni razlog našeg posjeta: uspostaviti kontakt, koji može pomoći dijalogu kako bi se postigao mir. Odjednom ustaje pobunjenik i viče: "Vojnici, vojnici, vlada!" Uslijedili su beskrajni rafali iz mitraljeza i posvuda pljusak metaka. Kolibe se porušene i pretvorene u goruće grmlje. Ležimo na zemlji, s glavom u stranu, više ne možemo brojati udarce.
Iver leti posvuda a oca Carlosa, koji je utočište potražio ispod kolibe, komad gorućeg krova pogodi u ruku. Sva trojica se skrivamo pod drvo, gdje smo samo nekoliko minuta prije razgovara s pobunjenicima čekali da nas prepozna netko od vlasti. Vrištimo na sav glas: "Mi smo misionari, ne pucajte." Vojnici su svuda oko nas, usmjeravajući svoje mitraljeze u naše glave. Ostajemo ležati na zemlji. Urlajući na nas optužuju nas da pripadamo Al Qaidi.

U međuvremenu čujemo dječji plač. Vidim kako su neki svezani za noge i bačeni na zemlju kao da su kokoši. Jedna žena na zemlji, krvari, ali nitko joj ne pomaže. Drugi su ljudi pretučeni do smrti. Optuženi su za suradnju s pobunjenicima. Oduzimaju nam nekoliko osobnih stvari dok nam vojnik skače po leđima a nekolicina njih udara nogama. Jedan od njih, namjerno, zapali cigaretu a zatim je ugasi na mojim leđima. Vojnici urlajući nam govore da nemamo nikakve nade. "Uskoro ćete biti ubijeni", kažu na engleskom.
Ovo psihološko zlostavljanje traje četrdesetak minuta. Gledamo se nijemo, razmišljajući o najgorem. Otac Tarcisio mi reče: «Giulio, mislim da je ovaj put gotovo». "U redu", odgovaram, "molimo se ocu Raffaeleu iz Barija". Prisjećam se svih voljenih i oca Raffaelea, našeg brata kojeg su pobunjenici ubili 2000. godine. Molim ga za zagovor. Ne znam što će biti s mojim životom, ali osjećam veliku prepuštenost i smirenost, neobičnu hladnoću. Iznenada izlazi policajac. Upoznao sam ga prije dvadeset godina u Kampali i on me prepoznaje. Zahvaljujući njemu moj život je spašen. Možete samo zamisliti olakšanje, radost kad nam kaže da možemo ustati.

Međutim, naša avantura još uvijek nije gotova. Moramo se vratiti svojoj misiji u Kitgum, ali još smo daleko od našeg  automobila. Vladini vojnici nam zato naređuju da ih slijedimo kroz visoku travu kako bismo pobjegli pobunjenicima. Kažu nam da pripadaju mobilnoj jedinici vojske i da nisu obaviješteni o našem sastanku s pobunjenicima. Šetamo u savani, pod suncem, osam ili više sati.  Potpuno iscrpljeni dolazimo do vojarne u Pagimu, nekoliko kilometara od Kitguma. Tražimo malo vode, ali ona nam je uskraćena. Zatim smo ubačeni u jedan automobil, terenac.
Međutim, u Kitgumu umjesto da nas vrate u katoličku misiju, vojska nas iz neobjašnjivih razloga stavlja u pritvor. Zatvoreni smo u kolibu od metala promjera četiri metra, s prozorom i vratima. Skidaju nam cipele i odjeću, hlače ostaju na nama. Ponovno tražimo malo vode, ali uzalud. Moći ćemo piti tek u jedanaest sati sljedećeg dana. Noću smo obavili ispovijed a ujutro nas napokon izvode, te bose prate vojnici obavještajci koji su došli iz grada Gulua. Puno su ljubazniji od svojih kolega s kojima smo imali posla do tada i dopuštaju nam da se obučemo i napijemo. Postavljaju nam mnoga pitanja i nedugo nakon što nas helikopterom prebacuju u Gulu kod najviših lokalnih vojnih vlasti, nanovo nas ispituju.

Prema službenoj verziji koju su dale vlasti Kampale, mobilna jedinica pucala je na nas jer nadležna tijela nisu bila obaviještena o našoj mirovnoj misiji. Međutim, Monsinjor John Baptist Odama, nadbiskup Gulua to službeno poriče. Lokalni tisak ponavlja njegove riječi podsjećajući da su vlasti Kitguma unaprijed obaviještene u skladu s propisima. Na kraju nam kažu da je to bio "nesporazum". Pušteni smo, ali i dalje smo uznemireni. Ne možemo a da ne pomislimo na lokalno stanovništvo koje je rat uništio, rat o kojem ništa ne čujemo, izuzev kad se pojavi vijesti o nekom misionaru koji je otet ili ubijen.
Danas, nakon nekog vremena, osvrćući se na te tragične trenutke, sve sam uvjereniji da je ono što smo doživjeli sitnica u usporedbi s onim što trpe oni koji su izloženi, od jutra do večeri, svakodnevnom nasilju, ubojstvima i drugih strahotama. Dok pišem, osjećam kako su  riječi nedostatne. Jedno je pisati za stolom u redakciji. Drugo je pak izravno gledati kako teče krv, osjetiti smrad leševa zbog kojeg ne možete udisati zrak. Otac Tarcisio, koji je preminuo 2018. godine, svake godine 30. kolovoza telefonirao mi je kako bi proslavili dan našeg oslobođenja.

Jedno je sigurno, taj građanski rat – preko kojeg su se obogatili trgovci oružjem - završio je nakon dvadeset godina neviđenog nasilja, uzrokujući najmanje 100 000 žrtava i više od milijun raseljenih. Završilo je 2007., prije trinaest godina. Tijekom sukoba oteta su mnogobrojna djeca školske dobi.  Ni danas se ne zna što se dogodilo s mnogima od te djece. Ovaj put, dragi čitatelji, sjeo sam i počeo pisati s jasnom namjerom: da se ne zaboravi.

HIC SUNT LEONES