
Usred smrti donosila je svjetlo
U koncentracionom logoru, tom mraku crnila, zapečenog ljudskog mesa, štakora debelih od stalne gozbe ljudskim mrtvim tijelom, miševa koji grickaju uši, prste i nokte, osoba je nemoćna obraniti se. Tijelo joj je iscrpljeno od izgladnjivanja i izloženosti prljavštini i raznim bolestima. U takvom zemaljskom paklu postoje anđeli. Uvijek postoje anđeli u ljudskom ruhu - ljudi čiji pogled umiruje i tješi, ljudi na koje se možeš osloniti. Jedan od njih je bez sumnje i Stanislawa Leszcynska, koja je 1943.godine deportirana u Auschwitz i tamo ostala do njegova oslobođenja 1945.godine. Logoraši su je zvali „majka“ i „anđeo dobrote“.
Patnja u koncentracionim logorima o kojoj slušamo i učimo iz povijesti, ponekad na jedno uho i zatvorenih očiju u školskim klupama i fakultetima, što radi straha i nemoći suočavanja sa Zlim na djelu, što radi osobne psihološke nemoći u kulturi ravnodušnosti i obilja (prikrivene kultura smrti) koja određuje granice toj patnji, ipak većinu nas može i mora, bez obzira na gluhoću i sljepoću, duboko dotaknuti. Navala osjećaja ogorčenosti, osvetoljubivosti i gađenja budi u nama ono iskonsko ljudsko čuđenje nad onime što može čovjek činiti čovjeku i gdje je kraj ljudskoj okrutnosti i svireposti?
Stanislawa Leszczynski rođena je 1896.godine u poljskom gradiću Lodz. U svojoj 12 godini s roditeljima odlazi u Rio de Janeiro, gdje se školuje i uči portugalski i njemački jezik, što će joj kasnije spasiti život. 1916.godine udaje se za Bronislawa Leszczynskog, s kojim je rodila četvero djece: Silviu, Bronislawa, Stanislawa i Henryka. Živjeli su Varšavi gdje je Stanislawa upisala i završila školu za primalje. Tu je obitelj Leszczynski zadesio drugi svjetski rat, a bračni par se odmah uključio u pokret otpora i u varšavskom getu pomagao je Židovima. Gestapo je otkrio njihovu djelatnost i cijela je obitelj osuđena i poslana u logore. Dvoje djece deportirali su u Mauthausen-Gusen, dok je Stanislawa sa kćeri poslana u Auschwitz –Birkenau. Supruga više nikada nije vidjela jer je umro tijekom varšavskog ustanka, prve oružane pobune Židova u ondašnjem Reichu.
U jednom od svojih sjećanja Elizabeth Solomon, preživjela rodilja iz Auschwitz-a, piše o Stanislawi: „usred smrti, jada i prljavštine – Marija, u košulji na pruge, donosila je svjetlo Isusa“. Stanislawa je za pranje novorođenčadi trebala po kantu vode ići dvadeset minuta od barake nazvane „porodiljni odjel“. Dozvolu kretanja nisu imali drugi zatvorenici. Bili su streljani ako bi se pojavili izvan baraka. Rodilje su znale da će se njihova babica vratiti jer su osjećale da postoji duša koja je uz njih u njihovoj beskrajnoj osamljenosti i bespomoćnosti. Ona im je donosila vodu za pranje i piće, a bila je to voda i za krštenje. Preživjeli svjedoci kažu da je bila ekstremno pobožna. Njezina vjera govori kako je cijelim svojim bićem živjela za Život. Poput Marije nosila ga pod srcem i vraćala kamo pripada. U Nebo. Molitva krunica je bila njezin oslonac bez koje nije ulazila niti u jednu bitku za život.
Kada bi sestre noću probudili i hitno pozivali na intervencije, u brzini ne bi mogle pronaći svoje papuče i na intervenciji bi se pojavile samo u jednoj. „Na isti način molila je i moja majka“, sjeća se Bronislaw Leszczynski - „Dođi Djevice i u pomoć mi priteci makar s jednom papučom. Mama je govorila da je uvijek osjećala njezinu pomoć i zagovor.“ Od 3000 djece, koliko je porodila žive u tom logoru smrti, 1500 ubijeno je po porodu, više od 1000 ih je umrlo od posljedica logoraškog načina života, nekoliko stotina je oduzeto majkama i promijenjena im je nacionalnost, a tek je 30-tak djece preživjelo i dočekalo oslobođenje.
Svako dijete koje je porodila u tim neljudskim uvjetima krstila je i ako je bilo moguće vraćala u krilo majke, većinom nežidovskih majki, Poljakinja i Ruskinja. I ta djeca koja su mogla biti uz majku, iscrpljenu do krajnjih granica kada tijelo nema iz čega proizvesti potrebno mlijeko (najčešća bolest bila je dizenterija i majke su doslovce ležale u vlastitoj stolici), umirala su od pothlađenosti i gladi.
Postojala je naredba zloglasnog doktora Josepha Mengela kojom se svako rođeno dijete bez podvezivanja pupčane vrpce utapalo pred očima majke i bacalo u kante za smeće štakorima za hranu. Hrabro mu se suprostavila govoreći kako ne želi biti Herod nad nevinima te joj je dužnost poštivati Hipokratovu zakletvu i ne ubijati djecu. Njen sin Bronislaw kaže da je jednom na Badnjak od svojih roditelja dobila paket kruha. Izrezan na kriške, stavila ga je na komad kartona i dala kao hostiju za pričest zatvorenicima. Odjednom je u spavaonicu ušao liječnik Mengele, "anđeo smrti".
“Moja je majka tražila njegov pogled. A on je spustio pogled i rekao da je na trenutak pomislio da se osjeća čovječnijim. A tko je to rekao? Jednoj logorašici, Poljakinji. Odmah je otišao, a progona nije bilo. Ljudi su znali da ona ima moć nad njim ”.
Jedna od logorašica Maria Saloman, iznosi nam svoje dojmove o Stanislawi: "Tjednima nije imala priliku leći. Ponekad bi sjela blizu pacijenta na pećnici, zadrijemala na trenutak, ali je ubrzo skočila i otrčao do jedne žene koja je zapomagala... Kad mi se Stanislava prvi put približila, znala sam da će sve biti u redu. Ne znam zašto, ali to je bilo tako. Moja je beba uspjela izdržati tri mjeseca u logoru, ali činilo mi se da je osuđena na smrt od gladi. Bila sam potpuno lišena mlijeka. "Majka" je nekako pronašla dvije žene koje su mogle dojiti moju bebu, jednu Estonku i Ruskinju. Do danas ne znam po kojoj cijeni je to učinila. Moja Liz svoj život duguje Stanislavi.
Među preživjelom novorođenčadi je i Zofia Wareluk koja je rođena u sijećnju 1945, dan prije nego li je logor oslobođen. Gđa. Zofia jedan je od svjedoka u procesu beatifikacije koji je pokrenut 1992.godine. U sjećanju nosi majčine riječi koja je primalju Stanislawu nazvala „herojem“. „Gdje mnogi ljudi, bez obzira na obrazovanje, u želji da prežive logorašku patnju i sami prestanu biti ljudska bića, jedna slabašna i mršava žena bila je utjelovljenje dobra“.
Kod kršćanske duše osobit je odnos prema počiniteljima nasilja. Ne umanjuju njihova zlodjela i osobnu odgovornost. Nisu imuni na osobne osjećaje vezane uz traumu koju su prošli. Ali kao da njihove rane krvare drugačije. Stanislawa je za neprijatelje govorila „oni su samo jadni ljudi“. Takovo herojstvo je ono što u procesu beatifikacije posebno istražuju „đavolji odvjetnici“. Traže herojstvo u nasljedovanju Krista. I nalaze ga. Ljudskim snagama nije moguće živjeti život u tami ako se ne upali vjera i ne preoblikuje sve ljudske osjećaje, misli i djela. Viktor Frankl, osnivač logoterapije i poznati psihijatar prošlog stoljeća koji je i sam preživio Auschwitz, piše o vjeri u smisao koji su pomagali zatvorenicima da prežive. Koji je smisao pronašla Stanislawa? Želju da vidi supruga i neko od svoje četvero djece? Troje od njih su zajedno s njom deportirani u logore smrti, a suprug i najstariji sin su izbjegli deportaciju. Ljudski gledano možemo razumjeti njezinu borbu do jednog trenutka. Ali, kako razumjeti da je postotak živo rođene djece, u neljudskim uvjetima, bio na visini današnjih najmodernijih bolnica? Kako razumjeti utjecaj koji je imala na „anđela smrti“, kako su zvali spomenutog doktora Mengela, ako ne pomislimo da je unutarnji život te žene bio bogat i pun milosti. Činjenica da je kao djevojčica učila njemački jezik i da je tek kao udana žena završila za primalju dio su Božanske Providnosti i Mudrosti, koja ju je vodila da smisao otkrije, a onda i upozna Smisao s velikim slovom i donese ga tamo gdje po ljudski nema smisla.
Individulani zločin lako postane dio konstruiranog zločinačkog plana za uništenjem. Jednako tako individualni dobri čin dio je otkupiteljskog Božjeg plana cijelog ljudskog roda. Njezina vjera u Boga bila je toliko snažna da je sama njezina pojava potkopavala zločinački naum uništenja. Sjetimo se još svetaca iz tog doba – Maksimilijana Kolbea, Edith Stein i našeg Ajozije Stepinca i brojnih drugih, znanih i neznanih.
Stanislawa Leszczynska umrla je u ožujku 1974.godine od posljedice raka crijeva. 1992.godine započeo je njezin proces beatifikacije. Božja milost neprestano djeluje u Crkvi da je učini savršenijom po rastućem broju njenih svetih, koji se pribrajaju prethodnima i kruna svetih se svakodnevno obogaćuje novim dijamantima.
Stanislawa Leszczynska zaključuje svoje kratke, ali užasne memoare sljedećim riječima: "Sva su djeca rođena živa. Svrha im je bila živjeti."
- Martina Šimunić
- Hitovi: 883