
I sinovi pokriše plaštem golotinju svoga oca
Spoznati sebe golog znači postati svjestan svoje ranjivosti – svojih fizičkih granica u vremenu i prostoru i svojih temeljnih, fizioloških nedostataka.
Svi smo u arci, koju su nam u nasljedstvo ostavili naši preci. To mora biti popraćeno zahvalnošću. Jordan Peterson
Noa je imao tri sina koji su se zvali Šem, Jafet i Ham (Postanak 5,32). Šem je bio praotac svih sinova Eberovih, a to je važno jer je riječ Eber korijen riječi “hebrejski”. Sama Riječ Šem znači “ime”, što znači da je Noa očekivao da će ime njegovog sina biti veliko. Noa je udijelio svoj blagoslov Šemu, čime ga je postavio iznad njegove braće (Postanak 9,26–27), a upravo je preko Šema došao obećani potomak koji će satrti Sotonu (Postanak 3,15). Dok je blagoslivljao svog sina Jafeta, Noa je rekao sljedeće riječi: „Nek Bog raširi Jafeta da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek` mu je sluga!“ (Postanak 9,27). Ham je bio najmlađi od trojice Noinih sinova. Zbog Hamova grijeha protiv oca Noe (Postanak 9,20-25), Noa je prokleo Kanaana, rekavši da će on biti sluga Šemu (Postanak 9,26).
Postanak nam govori o tome kako je Bog stvorio savršenu Zemlju, no prvi su se ljudi pobunili protiv Njega. To je dovelo do katastrofalnih posljedica. Ljudi su postali grješni, a njihova se opakost čak povećavala kako su naraštaji prolazili: „U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila“. (Postanak 6, 11-13) Bog je na Zemlju donio poplavne vode, koje su uništile sve ljude i sve životinje osim Noe, njegove obitelji i jedan par svake vrste životinja (sedam parova čistih životinja). Oni su bili spašeni jer je Bog zapovjedio Noi neka izgradi arku, u kojoj su bili sigurni za vrijeme potopa. Nakon potopa, Noa i njegova obitelj bili su jedini ljudi na Zemlji. No nije trebalo proći puno vremena da stvari ponovno krenu loše.
„Noa poče obrađivati zemlju i zasadi vinograd. A kad je pio vino, opio se, i ležao je otkriven u šatoru svojemu. I Ham, vidje golotinju svog oca i ispriča to dvojici svoje braće.“ Kako su reagirali Noini sinovi na takvu situaciju? Očito vrlo različito.
Kada je Ham vidio svoga oca golog, brzo je to dojavio svojoj braći. Ham je sam - pronalazi svog pijanog oca bespomoćnog i golog u svom šatoru na zemlji. Što bi Ham trebao učiniti? Naravno da može skrenuti pogled. Ali ipak ga je vidio golog. Nije Ham kriv što mu je otac tako pijan, u tako nemogućem položaju!
Ponižavajući svog oca, Ham se nadao da će uzurpirati očev autoritet i istisnuti svoju stariju braću u obiteljskoj hijerarhiji. No zapravo, ako usporedimo ponašanje Hama i njegove braće, njegov nedostatak poštovanja postaje očit. Čak i ako je Ham nevino došao do svoga oca kada je on ležao nepokriven u svome šatoru, vidjeti oca golog bila je velika uvreda. Ham nije trebao donijeti sramotu svojoj obitelj time što je rekao ”dvojici braći koji su bila vani”, koji još uvijek nisu vidjeli ništa. To je bilo krajnje ponižavajuće za Nou! Izgledno je da se Ham narugao očevoj pripitosti i da je iz tog razloga možda otišao reći braći: „ovaj starac više nije što je bio“!
„Šem i Jafet uzmu ogrtač, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime, idući natraške pokriju očevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu, tako te ne vidješe oca gola. Kad se Noa otrijeznio od vina i saznao što mu je učinio najmlađi sin, reče: “ Neka je proklet Kanaanac; braći svojoj najniži sluga neka bude!” Potom nastavi: “Blagoslovljen da je Gospod, Bog Šemov; Kanaan neka je sluga njegov! Neka raširi Bog Jafeta; neka prebiva u šatorima Šemovim; Kanaan neka mu je sluga!” (Post 9, 20-29)
Dvojica starije braće pokazali su poštovanje i pokrili gologa oca, zaštitili ga možda od pogleda drugih i još veće sramote. Oni su u boljoj poziciji. Nisu vidjeli svoga oca golog i pijanog. Tekst kaže: „Otišli su natraške u šator – i pokrili oca. Oči su im bile zatvorene – da ne vide oca golog.” Hodati unatrag, okretati se, ne vidjeti ništa - a zatim pokriti golotinju svog oca - to je umjetnost koju normalni ljudi ne moraju nužno svladati! To zvuči, uz dužno poštovanje, sasvim nemoguće. Staviti haljinu preko njihovih ramena - hodati unatrag, okrenuti se, a zatim nepogrešivo nositi svoga oca - ne gledajući i ne spotičući se. Ovo stvarno morate probati. Svatko bi pomislio da će se spotaknuti i polomiti kosti. To je prilično teško, skoro pa nemoguće. Kod njih se pojavio pozitivan sram, koji traži da pokriješ golotinju i spasiš i svoje i dostojanstvo drugoga.
Grci su razlikovali dvije vrste srama - aischyne i aidos. Podrijetlo riječi aischyne znači nepoštivanje. Doživljavamo ga u kršenju kodeksa i običaja koje je stvorio čovjek. Najčešće je to potencijalni tiranin, čovjek koji traži samodostatnost, koji bi (ako je moguće) postao sam sebi otac i stvoritelj, čija su ograničenost i ovisnost uvreda njegovom autonomnom samopoimanju. Poput Edipa, Ham čini (metaforično) oceubojstvo, a njegovi potomci prakticiraju (doslovno) incest. Jedan od njegovih potomaka, Nimrod (čije ime označava buntovnost), osvojit će carstvo i nastojat će postati svemoćni i samodostatni gospodar zemlje.
Podrijetlo riječi aidos je strahopoštovanje. Osjećamo to posebno kada stojimo pred stvarima koje prirodno izazivaju poštovanje, stvarima koje su tajanstvene, stvari koje imaju moć ili tajnu koju bismo trebali poštovati. Aidos osjećamo kada uđemo u tamu špilje ili šume, kada uđemo u hram ili sudnicu, kada stojimo pred moćnim ljudskim likovima. I mi to osjećamo – ili bismo to trebali osjetiti – s obzirom na seksualnost ili golotinju: i ovdje postoji tajanstvena moć kojoj moramo odati poštovanje, ovdje također postoje nevidljiva i tajna značenja koja bismo trebali priznati. Grci nisu slučajno nazvali spolne organe aidoia, "nevjerojatne stvari", tj. stvari koje izazivaju sram i strahopoštovanje.
Ham nije pokazao poštovanje prema svome ocu, kao prema moralnoj i duhovnoj glavi obitelji. To je bilo vrlo važno u drevnome svijetu, zbog čega se Hamovo ponašanje smatralo vrlo ozbiljnim prekršajem. Neki smatraju da je ovo ukazivalo na želju za preuzimanjem vodstva obitelji. Sin je, smatraju Adorno i Horkheimer, „mogao misliti o ocu što god je htio: no ako nije htio izazvati teške zabrane i konflikte, morao je neumorno nastojati da ga učini zadovoljnim. Pred sinom je otac stalno težio da bude u pravu; u tome su se konkretizirali moć i uspjeh. Jedina mogućnost za sina, ako je želio održati bar u svojoj duhovnoj ravnoteži harmoniju između želje i naredbe, bila je ta da ocu, kao jakom i moćnom, pripiše sve moćne kvalitete koje su vrijedile kao pozitivne, čime je od zbilje stvorio ideal. Na taj je način dijete oblikovalo na očevoj snazi vlastiti moral, svoju svijest i konstatiralo konačno umom ono što je postojeće, naučivši to i poštivati i voljeti, a time je učilo stav spram autoritetu, i to ne samo u obitelji“.
Napad na autoritet oca narušava također odnose među braćom. Riječ je o granici ljudskog suživota koja se u starom svijetu shvaćala vrlo ozbiljno: kontinuitet života ljudi ovisio je o tradiciji koja je neometano prelazila s jedne generacije na drugu. To je bilo moguće samo ako su mlađi poštivali starije. Poštivanje starijih bio je uvjet samoodržanja neke grupe, klana, plemena, obitelji. Noa ne djeluje kao pojedinac u individualnom odnosu otac-sin, već kao glava obitelji radi kontinuiteta zajedničkog života. Osobito nakon njegove smrti, radi mogućeg suživota među braćom. Kontinuitet se može osigurati samo tamo gdje postoji solidarnost između sadašnjeg i prethodnog naraštaja, ovdje izraženo kao poštovanje te briga, kao nježna ljubav i zaštita slabog oca. To je i ono što će u nastavku sažeti zapovijed o poštivanju roditelja.
No kada se Noa probudio i saznao o sinovljevom ponašanju, umjesto njega prokleo je njegova unuka! Prokletstvo se ne odnosi osobno na Hamova sina Kanaana, već na narod koji će poteći od njega. Kletva spominje Kanaana, ne ostale Hamove sinove Kuša, Mizrajima i Puta. U osnovi, to je bilo predviđanje da će Kanaanci biti nadvladani od strane ostalih Noinih sinova.
Prije svega, niti jedno prokletstvo koje čovjek izgovori nema moć samo po sebi. Konačna moć blagoslova prebiva u Bogu. Ipak, Noina predviđanja pokazala su se istinitima kada su Kanaanci bili istjerani iz svoje zemlje i kada su ih Izraelci uništili (pročitajte na primjer Jošuu 3, 9-10), ne zbog toga što ih je Noa prokleo i zbog toga što su Izraelci trebali izvršiti prokletstvo, već ”zbog opakosti tih naroda” (Ponovljeni zakon 9, 4-5). Sud nad Kanaancima nije se dogodio prije nego što su počinili bezakonja. (Postanak 15, 16) To je važno za primijetiti: ti ljudi nisu bili kažnjeni zbog toga što su njihovi preci učinili nešto zlo, već zbog toga što je njihovo ponašanje bilo opako kao i ponašanje njihovih predaka. Očigledno je da su kopirali njihovo moralno otpadništvo.
Jordan Peterson kaže: „Moramo malo razmisliti o tome što je golotinja značila u priči o Adamu i Evi. Ideja je, u biti, bila da spoznati sebe golog znači postati svjestan svoje ranjivosti – svojih fizičkih granica u vremenu i prostoru i svojih temeljnih, fizioloških nedostataka, kako bi ih drugi mogli ocijeniti. Postoji biološka insuficijencija koja je ugrađena u tebe, jer si krhko, smrtno, ranjivo, poluludo stvorenje, a to je samo egzistencijalna istina. A onda, naravno, samo kao ljudsko biće - čak i sa svim tim manama - postoje nedostatci koje imaš, a koji su jedinstveni, samo tvoji, koje bi grupa mogla oštro osuditi... definitivno će sud grupe biti strog. I tako postati svjestan svoje golotinje znači postati svjestan sebe, spoznati svoje granice i spoznati svoju ranjivost. To je ono što se Hamu otkriva kada naiđe na golog oca.
Pitanje je što znači vidjeti svog oca golog? A pogotovo na neprikladan način, ovako. Ham nedovoljno poštuje svog oca. Pitanje je što točno predstavlja otac? Moglo bi se reći, pa to je otac kojeg imaš: ljudsko biće, čovjek kao ostali ljudi. Ali to je također Otac kao takav, a to znači Očev duh, ono što otac predstavlja. Ako imaš oca, imaš oboje u isto vrijeme: imaš osobnog oca, čovjeka poput drugih ljudi — baš kao i bilo čiji otac — ali ukoliko je taj muškarac tvoj otac, to znači da je on nešto više nego samo druga osoba. Ono što on jest, utjelovljenje je Očevog duha. Zanemariti tu činjenicu vrlo je neoprezno...“.
Noa griješi, zar ne? Proizvodi vino i opija se. Mogli biste reći, dobro, ako je izvaljen tamo da ga svi vide, teško da je Ham kriv ako naiđe na njega. Ali tu se skriva opasnost. Opasnost je u tome što ćeš možda uhvatiti svog oca u njegovom najranjivijem trenutku, a ako nemaš poštovanja onda se ogriješiš o Očev duh. A ako sagriješiš protiv Očevog duha i izgubiš poštovanje prema Očevom duhu, onda će te to vjerojatno pretvoriti u roba.
Mislim da je to posebno važno za našu trenutnu kulturnu situaciju. Mislim da nas neprestano tjera da vidimo golotinju svoga Oca, da tako kažem, zbog intenzivne kritike koja je usmjerena prema našoj kulturi – patrijarhalnoj kulturi. Stalno razotkrivamo njegove slabosti, ranjivosti i, recimo, golotinju. Nema ništa loše u kritici, ali svrha kritike je odvojiti žito od kukolja: ne možemo sve spaliti do temelja. To će reći, dobro, pažljivo ćemo ovo razmotriti; pažljivo ćemo razlikovati; zadržat ćemo ono što je dobro, a odmaknut ćemo se od onoga što je loše.
Kritika nije identificirati sve što je loše: već odvojiti ono što je dobro od onog lošeg, tako da možeš zadržati ono što je dobro i krenuti za time. Biti nepažljiv naspram toga je smrtonosno. U tebi je nastanjen Očev duh, zar ne? U mjeri u kojoj si ti kulturna konstrukcija, u tebi je nastanjen Očev duh. Ne poštivati to, znači potkopati samu strukturu koja čini dobar dio onoga što jesi, ukoliko si socijalizirani, kulturni entitet. Ako ostaneš bez toga temelja, što ti preostaje? Teško se možeš sam snaći. To jednostavno nije moguće. Ti si također kulturna tvorevina.
Ham čini ovu očajničku pogrešku i nemarno izlaže ranjivost svog oca. Stoga, ne samo da će on biti rob nego će to biti i svi njegovi potomci. On je u suprotnosti s druga dva sina, koji su, pretpostavljam, spremni iskazati svom ocu poštovanje bez obzira na sumnju koju imaju. Kada ga vide u kompromitirajućem položaju, postupaju prema njemu s poštovanjem i ne koriste to. Možda ih to čini jakima. Tako mi se čini. Mislim da je to ono što ta priča znači. To ima neke veze s poštovanjem.
Noa je upravo sagradio arku i prošao sa svime kroz potop. Nije tako loše, pa možda činjenica da je jednog dana popio previše vina nije bila dovoljna da opravda njegovo poniženje. I to da svakodnevno primijetimo da smo svi u arci, koju su nam ostavili u nasljedstvo naši preci: to je ogromna infrastruktura u kojoj živimo, koju uzimamo zdravo za gotovo jer tako dobro funkcionira. Štiti nas od stvari koje ne možemo ni zamisliti, a ne moramo ih ni zamišljati, jer smo tako dobro zaštićeni.
Ali to mora biti popraćeno zahvalnošću, a čini mi se da je svatko tko živi u zapadnjačkoj kulturi u ovom trenutku i mjestu u povijesti, a nije istovremeno zahvalan na tome, barem napola slijep. Nikada nije bilo bolje od ovoga, a moglo bi biti i mnogo gore - i vrlo je vjerojatno da će biti još gore, jer je za većinu ljudske povijesti upravo to „gore“ pravilo.“
- Mladen Klanac
- Hitovi: 1135