"Za mladih dana želio sam vruće, da srca drugih svojim prožmem srcem, da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam ne znah kamo…."        Byron Manfred                                                                                                     

„Nju (Gretu) ne zaboravljam, sve mi dolazi na pamet Schillerov stih: "Oh, dass sie ewig grünen bliebe, die schöne Zeit der ersten Liebe." (O, da se vječno ostane zelenjeti lijepo vrijeme prve ljubavi). Prva je ljubav najdublja i zato mi je uspomena sveta. Sve je ovo prolazno. Kao Gretu teško da sam što tako duboko volio; i svejedno prošlo je, sjećam se, oplemenilo me je, ali se i bez toga može živjeti.”           Ivan Mertz                                                                                                        

 Ivan Merz je rođen 1896. u Banjaluci, kao sin jedinac u svojih roditelja, odgajan u liberalnom građanskom duhu. Odrastao je u također u Banjaluci, u obiteljskom i društvenom ambijentu gdje se više pazilo na građanske i svjetske vrednote, dok su kršćanske bila više formalnost i tradicija. Bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu. Studirao je u Beču, Parizu i Zagrebu. Postao je doktor znanosti. Bio je profesor francuskog jezika i književnosti. Imao je široku kulturu. Bio je jedan od nositelja katoličkog pokreta, puno je radio s mladima, napisao je mnogo vrijednih tekstova. Umro je 1928. sa 32 godine na glasu svetosti. Grob mu se nalazi u Zagrebu u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

U šesnaestoj godini zaljubio se u svoju vršnjakinju Gretu Teschner. Taj doživljaj zaljubljenosti vrlo je snažno proživljavao. No, ubrzo je Greta, za kratkog boravka kod roditelja u Travniku, stupila u vezu s jednim mladićem muslimanom koji je iskorištava i napušta. Ona to doživljava vrlo traumatično i tragično, te je u tom razočaranju počinila samoubojstvo: „Kad sam saznao za njezinu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego vremenom... Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi. Duša se je njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost. Ali Bože, groza me hvata kada pomislim da si je život sama uzela.“

Roditelji mu nisu bili osobito pobožni. Stoga je smatrao svojom dužnošću kao sina i svojim poslanjem uvesti ih dublje u vjeru: „Najsretniji dan bi bio za mene, kad bi otac i majka postali dobri kršćani., kad bi naša obitelj postala katoličkom obitelji; jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca dobro djeluju logički dokazi…A kod majke će moći djelovati ljubav prema meni.“ To je stvarno urodilo plodom i otac se nakon dvadeset i pet godina pričestio: „Nadam se da će ona ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe što je imamo biti u ovom životu združeni u Bogu“.

Majci piše kako je važno da obitelj ostvari duhovni poziv, jer je majka htjela i brinula najviše o tome da njezinom sinu jedincu bude dobro i lijepo ovdje na zemlji: „Ti me siliš da priznam kako mi je sveta ljubav prema tati i tebi. Ipak bih htio, da se naše međusobno nastojanje ne upravlja samo na naše blagostanje, na naše zdravlje, već da mi obiteljsko život promatramo kao sredstvo k jednom cilju: to znači djelovati u našem krugu na čast Božju i sreću našeg bližnjeg…osim veza naravne ljubavi, koji priroda i zahvalnost učvršćuju, mora biti uspostavljena i duševna srodnost.“  I majka se , kao i otac, pri kraju života obratila i doživjela neku vrstu preobraženja nakon Ivanove smrti.

Prvu pouku o vjeri je primio u vrtići kod časnih sestara. U osnovnoj i srednjoj školi se bavio brojnim aktivnostima: učio je engleski i francuski jezik, svirao violinu i glasovir, bavio se gimnastikom i klizanjem, te igrao tenis i šah. Sve to mu je pomoglo u organizaciji vlastitog vremena, disciplini i posvećenosti. Kad je sazreo uvidio je da to nije dovoljno i da za izgradnju sebe kao osobe još nešto nedostaje a to je duhovna i moralna dimenzija. Na njega je u tom smislu, kao i u ljubavi prema Domovini, najveći utjecaj imao njegov profesor umjetnosti i književnosti Ljubomir Maraković, za kojega je rekao da ga je „spasio za vječnost“. Iz tog vremena je stvorio jedno geslo: „živjeti za istinu, dobrotu i ljepotu“, po kojemu će nastojati živjeti.

Ubrzo je Greta počinila samoubojstvo i to je odredilo tijek Ivanova života i razmišljanja o bitnim stvarima za život: „ Mrak me hvata kad pomislim, da je Vječnost izgubila. Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce otruje, daj Bože Vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde! Želim iz dna duše da je vidim tamo, na drugom svijetu. Jest Bože moj, ja te razumijem, život – veliš – je kratka teška kušnja – i tko ovu preboli istom stupa u život pun sjaja i boja…Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete dvadesetog vijeka. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje.

Mislim na prvu ljubav. Koliki pad iz Vječnosti u prolaznost. No što je na tome bilo zlo i prolazno, nestalo je, a ono uzvišeno i plemenito dalje živi u mojemu srcu, uzdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako! Možda je ona u to doba izdahnula. Za to nisam ni znao. Žarko sam se molio Bogu da je održi na životu i bio sam uvjeren o uspjehu molitve, ali bilo je prekasno. Već je ona prestala biti. Duša se njezina otresla prolaznosti i otišla je. Kamo? U Vječnost. Život je borba za Istinom, a ona kukavno odustaje od te borbe. Dijete je dvadesetog stoljeća, laganih nazora. Da je sada živa, možda bi bilo sve drugačije, ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete dvadesetog stoljeća. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje.

Prva je ljubav najdublja i zato mi je uspomena sveta. Na groblje nisam odnio cvijeća, jer čuvstva bi se otupila da se iznesu pred svijet. Otac njen i majka možda plaču, a meni je teško kad si dozovem slike u pamet. Bila je pametnija nego ostale njene drugarice, uvijek je čitala knjige i oduševljavala za se. Ali dubine joj nitko nije dao. Prolazio joj je život monotono, razmišljala je kad dan dođe, dan ode, čeka da i prođe. Možda bi se udala, dobila djece, i umrla. Takav je život. Nije znala zašto živi. Nije možda ni znala da postoji Vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, dovode do  spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote. Prošlo je, a proći ću i ja, kao i sve ovo, ali mi ćemo svi biti. Možda i ona jest! Vratimo se k ljudima. Život je borba za Istinom i promotrimo ga.“

Otprilike pola godine nakon Gretine smrti započinje pisati dnevnik, koji njoj posvećuje i u kojemu opisuje ono što proživljava u svakodnevnom životu, osobito o ljubavi prema Greti: „To je moj vijenac, koji polažem na njen grob, Svetoj i časnoj uspomeni prve ljubavi, koja me je preporodila.“

„Noćas sam sanjao o Travniku… Tražio sam Gretin stan. Kad sam se probudio, lebdjela mi je pred očima njezina slika kako veselo ide sa mnom u kratkim rukavima i domaćem odijelu od kuće u Travniku u dućan. Vesela je bila. Nje više nema, tijela njezinog nema, ali uspomena ostaje. Bože, oprosti njezinoj duši. Moje naslućivanje zašto je počinila samoubojstvo psihološki je obrazloženo. Svijet je nju gledao samo kao djevojku koja erotski privlači, a i ona se ponašala otvoreno, tako da je taj sud o sebi hranila. No glupi svijet nije pravo poznavao tu djevojku dobra srca, iskrenu, prirodno nadarenu, načitanu i mnogo pametniju od njezinih drugarica. U Travniku nije našla tko bi je razumio  i bila je nezadovoljna, a da ni sama to nije znala. Dok je bila ovdje, voljela me je, jer je znala da u njoj ne nalazim samo žensku, nego i čovjeka. Nazivala me je prijateljem. Naša duševna veza počivala je - moram priznati gledajući sada iz daleka - na donekle (ne sasvim) erotičnoj bazi. Bog zna bi li tolika  ljubav k njoj bila u meni, da se nije stvorila na taj erotični način.  Lijepo kaže Sveto pismo: platonska ljubav ne postoji, to je spojeno s ljubavlju k tijelu i osebujnoj duši djevojčinoj. Ova se ljubav smije nazvati idealnom. Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakve više nema na svijetu i s tugom se sjećam njene prilike. Teško mi je na srcu kad si predočim njezin jedinstveni lik i ćud, i mislim: bilo je prah i otišlo. Koliku utjehu mi daje vjera, da ću nju istu, tijelom i dušom opet vidjeti. Nema ženske koja je njoj slična i zato svaki dublji osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim.“

„Među fotografijama sam tražio njenu sliku, da je vidim, ali je nije bilo; sigurno ju je mama spremila. Bio sam žalostan. Tmuran je danas dan i sjetio sam se kako je na takav dan, u proljeće ako se ne varam, ona došla k nama s roditeljima i s kapetanom W. na stari kolodvor. Bio je i König (kolega) i igrali smo zaloga. Bilo je veselo i došao je red da brojim zvijezde - i tada sam nju i uopće žensku prvi put poljubio. Nećkao sam se, a opet mi je bilo drago. Ja se spram nje nisam najgalantnije ponašao i ako sam je uvijek volio. Vozao sam se s njom mnogo u fijakeru, dočekivao svaki dan kad je izašla iz škole, pratio kući i na vratima dobio poljubac, itd. Čitav odnos s njom isprepleten je samim poljupcima. No kad sam se vratio iz Travnika, već sam uviđao, da čovjek nije samo tijelo. Pitao sam se da li sam dobro radio, a kad sam saznao za njenu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego s vremenom. Ali opet se pitam da onog materijalnog nije bilo između nas, bi li postojao onaj duševni vez? Poljupcima smo se mi i duševno spojili. Ona je mrtva, više je neću nikad vidjeti, nju koja mi je utjeha u životu; i želim iz dna duše da je vidim Tamo, na drugom svijetu.  To što za nju osjećam, ne mogu kazati, nego suze moje koje teku kad si predočim ovu plemenitu i dobroćudnu Germanku. Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca,  ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju, sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim, i u prirodi.“

Dugo je tražio uzroke zašto je Greta počinila samoubojstvo. Dijelom ih je našao u liberalnom odgoju: „Kad sam po kiši pratio gospođe (gđu Teschner i gđu Supanek), prošla je jedna žena i digla suknju da se je dosta vidjelo. Pošto sam se instinktivno okrenuo, počele su govoriti o erotičnom, da ću se promijeniti itd. Bilo mi je teško da to baš čujem od Gretine mame, koju dosta volim, a vidim da je ovaj erotski element u odgajanju i u kćeri ubio prirođeni religiozni život, tako da se mogla odlučiti na samoubojstvo. Ili, točnije rečeno: puštam erotične misli, živim iz dana u dan, bez molitve i misli na vječnost, pa život postane bez svrhe. U času rezignacije i neraspoloženja pita se tada čovjek zašto se ne bi ubio, i to može učiniti...Napasti navale užasno, no molitva me diže.“

Godinu dana nakon Gretine smrti, Ivan je učinio zavjet čistoće do braka. Uvjeren je bio da je do Gretine smrti došlo jer je Greti manjkalo obiteljskih i bračnih ideala: „ Opet sam vidio Gretinu sliku u snu – možda drugi put iza njene smrti. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko gladio, sjetim se da bi joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol, koji bi ja opjevavao. I svaki si čovjek treba naći taj idol.. Izgleda da je to za me otkrivenje: izmiren sam možda zauvijek s prirodom; ženski element je u mojem životu odigrao ulogu, koju mora. Nema ženske koja je njoj slična, i zato svaki dublji osjećaj koji se u duši pojavi spram druge, u klici uništim. Svrha – ideal – bi mi života bio, da dajem sobom dobar primjer i da u to „mehaničko doba tehnike“ i svoj dio pridonesem idealizmu. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti“. Gretina se slika iskristalizirala u njegovoj duši tako, da mu je postala ideal prema kojemu je još dugo težio: „No, što je na tom bilo zlo i prolazno nestalo je, ono uzvišeno i plemenito i dalje živi u srcu mojemu, izdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako!“

Iako je poslije Gretine smrti susretao djevojke koje su ga privlačile, ni prema jednoj djevojci koju je kasnije upoznao nije osjećao takvu ljubav kao prema Greti: „ Sjećam se uvijek Grete. Kad vidim kakvu djevojku gdje se smije s mladićem, meni je teško. Onakvo što kao što je Greta, neću naći. I da se nađe, opet bi uspomena na Gretu ovaj odnos  pomrčala i ne bi čovjek mogao biti tako iskren.“

Žene i ono što je žensko - Ewig weibliches (vječno žensko) – stalno ga zaokuplja, intenzivno osjeća žensku privlačnost i spolni nagon, ali znao je njime vladati. Isto tako ga  zaokuplja i muško - ženski odnos, teoretski i praktično i znao je dobro da je, kako sam kaže, potrebno mnogo „krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu“. Još kao mladić uviđao je koliko je žena degradirana i podčinjena muškarcu i njegovim strastima, što je ugrožavalo njeno dostojanstvo i vodilo do raspada obitelji: „Jedan od najtočnijih kriterija za prosuđivanje ćudoredne razine jednog razdoblja jest kako se žena poštuje u dotičnom narodu. Znamo da se ona u prijašnjim vjekovima cijenila i književnici su sanjali o idealima i čistim ljepoticama – omladina je maštala o neznanoj i čarobnoj ljepotici – a danas je ideal društva i mladeži gola žena sa kino platna koja nije ni sestra, ni majka, ni čovjek.“

Zbog borbe za žensko dostojanstvo, same žene i djevojke su ga prozvale „vitezom ženske časti“, a Marica Stanković na desetu obljetnicu njegove smrti kaže: „Za njega je žena nešto veliko i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene majke; još više ona mu je sestra Djevice iz Lurda, koju će cijeloga života ljubiti žarom sredovječnih mistika. Upravo zato vrijeđa ga ne samo nabacivanje na žensku čast i dostojanstvo već ga duboko vrijeđa lakoumno ponašanje onoga ženskog svijeta koji zaboravlja kakovu vrednotu nosi u sebi…A to samo zato jer je jasno vidio što znači u životu obitelji i naroda dobra žena, a kako utjecaj zle žene ostavlja nezdrave tragove i razara obitelji i narode.“ Taj značaj žene za oblikovanje čitavoga društva i stabilnost obitelji, naglašava više puta i sam Mertz: „Suvremeno iskustvo je pokazalo da je žena povoljno djelovala u zemljama gdje je imala utjecaj na zakonodavstvo i to poglavito na zakone o zdravstvu, o uvjetima rada, o uređenju plaća, o zaštiti djece i o pobijanju alkoholizma. Plemeniti mladić počinje osjećati u stanovitim godinama svoga života neku osamljenost. U njemu se budi težnja za družicom koja će svojim blagim, dobrim, vedrim bićem uljepšati njegov život. Ona će ga razumjeti, zanimat će se za sve zašto i on, poduprijet će ga u radu i tješiti u teškim časovima života. Ona će postati kraljicom njegova doma, u kojemu će on rado boraviti. Rad će mu biti lakši jer će znati da radi za ljubljenu ženu kod koje se nakon teškog rada oporavlja. Bez prave pobožnosti žene niti će muž, niti njegova djeca biti sretni. Svaku obitelj snađu brige, trpljenja, nesreće. Jedino se pobožna duša može snaći u svim teškoćama i neće smalaksati pod bremenom života.“

Ovo iskustvo kroz tragični kraj prve ljubavi pomoglo je Ivanu da se mogao djelotvorno boriti za čistoću svoju duše i da je mogao izaći pobjednikom kao što će se vidjeti kasnije. S druge pak strane jasno se vidi iz dnevnika, kako je iskustvo prve ljubavi sa svojim tragičnim završetkom usmjerilo njegove misli i njegovu dušu prema Bogu i tako pridonijelo njegovu dozrijevanju u vjeri, gdje sasvim jasno vidi da ljubav između muškarca i žene treba usmjeriti prema braku i obitelji gdje može potpuno dozrijeti.