Takvo ogromno prostranstvo i takva ljepota prirode, kao da udišeš sam život.

Samo što se nalaziš tamo, kroz tebe struji taj zrak i život. 

Donosimo zanimljivo iskustvo volontiranja u jednom sirotištu u Tanzaniji mladića iz Metkovića Grgura Vugdelije.

Ne znam točno kako sam došao na ideju da  idem volontirati, i to baš u Tanzaniju. Jednostavno se ukazala prilika. Uvijek sam htio otići u Afriku. Otkad znam za sebe, to mi je oduvijek bila želja. I tako sam otišao.

Moja majka je sve to organizirala, zajedno s predsjednicom Udruge Kolajna ljubavi Ivanom Marasović, njenom dobrom prijateljicom, koja djeluje u Tanzaniji. Majka mi je stalno pričala o Ivani, o Udruzi Kolajna ljubavi, preko koje smo već nekoliko godina kao obitelj kumovi jednoj djevojci u Tanzaniji. Kad sam završio preddiplomski studij, imao sam  vremena da se posvetim volontiranju. Potakli su me i neki prijatelji, koji su kao mladi već bili na drugim kontinentima. Jedan od razloga je što sam htio pomagati a drugi je taj što sam stvarno htio vidjeti svijeta, posebno Afriku.

Kako bih sve to započeo morao sam postati volonter Udruge, kako bi se mogao pripremiti za volontiranje u Tanzaniji. Najprije sam morao ispuniti jedan psiho test a nakon toga odraditi 80 sati volontiranja u nekoj udruzi ili ustanovi. Ja sam to odradio o školi za djecu s posebnim potrebama, Voštarnica u Zadru. To mi je bilo vrlo posebno iskustvo. Najprije zato što me je pripremilo za ono što me je čekalo u Tanzaniji. Nemaju svi braću i sestre pa da znaju kako komunicirati s djecom, osobito onom u poteškoćama. To mi je pomoglo da naučim kako komunicirati s djecom koja imaju posebne potrebe.  Teško bi mi bilo da sam došao tamo a da se ne znam približiti toj djeci. Na kraju nisam gledao na tu djecu kao da imaju posebne potrebe. Kad se navikneš na njih vidiš da su ista djeca kao i sva ostala. Imaju svoje neke mušice kao i drugi, ali vidiš da je to sve normalno.

To je trajalo oko 2 mjeseca, nakon čega sam organizirao akciju prikupljanja sredstava za udrugu. To sam odradio pred crkvom Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, gdje sam prodavao suvenire iz Tanzanije. Ljudi su mogli ostaviti dobrovoljni prilog i uzeti što im se sviđa od proizvoda. Nakon toga sam se počeo pripremati za put u Tanzaniju. Uzeo sam najnužnije osobne stvari. Ponio sam i dva velika kofera stvari najmjenjenih za sirotište. Uz to sam nosio i stipendije za sirotišta, za školovanje djece, najviše za knjige i uniforme u kojima borave u školi.

Kad se približilo vrijeme putovanja, tek sam tada postao svjestan dam idem u Afriku, jedan potpuno novi svijet za mene. Letio sam Zagreb – Instanbul - Dar es Salaam. Sve je to dugo trajalo jer sam morao čekati dugo u Istanbulu avion za Dar es Salaam. Kad sam sletio bio je čudan osjećaj – odjednom oko mene sve crnci i to baš izrazito. Pa val vrućine, ogromna promjena temperature jer je kod nas bila zima,  sve ono na što nisam bio naviknut. Nikad nisam bio doživio takvu sparinu, što je u prvom trenu veliki šok. Nakon izlaska iz aviona uredio sam formalnosti oko vize, što je potrajalo oko 2 sata. Imao sam samo pola sata da pronađem autobus za mjesto gdje sam trebao putovati. Ušao sam u autobus kao zadnji putnik, minutu prije polaska. Autobusni kolodvor je jedna ogromna livada, na kojoj je bilo otprilike tisuću autobusa. Imao sam sreću što je vozač Ubera znao dobro engleski i pomogao mi pronaći autobus. To je bilo vrlo stresno, ali i prvo Božje proviđenje.  Postoje manji autobusi koje zovu Dala Dala. Oni su manji i prevoze svašta – ljude, životinje, stvari, idu od mjesta do mjesta. Ovi su normalni, kao kod nas i namijenjeni su za velike udaljenosti. Ali, također svako malo se zaustavljaju, ljudi ulaze i izlaze, uvijek je pun, nešto vrlo čudno za naše prilike. Do grada Songea, na jugu Tanzanije, putovao sam otprilike 18 sati. Iako sam bio jedini bijelac u busu, nisam osjetio nikakvu negativnu energiju ili da me netko ne voli, nekakav rasizam prema meni od bilo koga. Dapače, kao da su se trudili biti ljubazniji prema meni cijelo vrijeme putovanja, kao i za cijelog boravka u Tanzaniji. Oni sami prilaze tebi i komuniciraju, na ulici ili bilo gdje drugdje. Puno su socijalniji nego mi. Zaustave se, pričaju, pitaju, pokazuju da si dobrodošao.

U Songeu sam stigao u sirotište sv. Ante, u kojemu su uz djecu bile časne sestre tanzanijke i jedna volonterka iz Hrvatske, koja je tamo ostala još samo nekoliko dana. Songea je velik grad, čini mi se područje slabije razvijeno od drugih dijelova Tanzanije, a sirotište se nalazi u samom središtu. Centar grada je za nas dosta čudno mjesto jer samo par ulica ima asfalt, vrlo malo za tako veliki grad. Asfaltirane su uglavnom glavne prometnice koje vode od mjesta do mjesta.

Djeca redovito pohađaju vrtić i školu i vraćaju se u sirotište u popodnevnim satima radnim danom. Prvih par dana sam upoznao malo grad a onda sam u jutarnjim satima uglavnom dijelio školarine, starijoj djeci izravno a manjoj preko roditelja, uglavnom majki. Popodne sam radio s djecom, iza podne najprije s manjima iz vrtića a onda poslije i sa starijima – crtanje, priča, pomaganje u zadaćama, itd. Djeca su me odmah prihvatila i brzo sam se sprijateljio s njima jer su navikli na volontere. Djeca su vrlo miroljubiva i međusobno. Rijetko je kad bila neka prepirka ili svađa među samom djecom. Kao da su svi međusobno braća i sestre.

Djeca su iz dosta teških obiteljskih prilika. Ili je veliko siromaštvo ili su ostali bez jednog ili oba roditelja. Dojam je da je djeci lakše ostati s majkom. Majke su one koje vidiš na svakom koraku da nešto rade – prodaju, prenose, rade u polju. Upoznao sam dosta njihovih životnih priča. Ali, nisam ih želio previše ispitivati da ne bi proživljavali možda opet neku traumu. Mnoga od te djece su proživjela teške životne situacije. Oni sami o tome ne pričaju punu. Možeš ipak osjetiti kod pojedinog djeteta da li se dogodila neka tragedija ili ne. Osjeti se neka tuga u pozadini. Unatoč svega, oni su nasmijani i veseli. Rijetko sam čuo plač. Ako se i dogodi nije nikad da privuče pažnju. Stane negdje u kut i tiho jeca, da izbaci tu bol iz sebe. Ja se sjećam kad bi plakao, često je bilo da privučem pozornost majke ili oca.

Radio sam i u polju. Priroda mi se jako sviđa. Što se hrane tiče, uglavnom se jede „ugali“ (kukuruzna smjesa, bez nekog okusa), riža i meso od krave. Na to meso sam se teško naviknuo jer nije pripremljeno ni začinjeno kao kod nas pa mi je trebalo duže da se priviknem. Voće se jede svaki dan i to mi je bilo pravo otkriće, toliko raznog i ukusnog voća, nešto čudesno. Ribu sam također jeo, jednom tjedno ali ne znam kako se zove jer takvu nisam susretao kod nas.

Nakon mjeseca dana išao sam na sjever Tanzanije u područje Ngorongoro. U Ngorongoro su me dočekali svećenici i tu sam se susreo s plemenom Maasai. Tjedan dana sam proveo u planini na 3000 m, najviše u selu Nainokanoka. To je stari vulkanski lanac. To je strogo čuvani rezervat. Tu sam opet dijelio donacije u plemenu Maasai, koje opet ima više podplemena. Tu me najviše dojmila jednostavnost njihova života. Žive kao i prije nekoliko stotina godina. Nemaju nekih trajnih struktura i građevina. Kuće su im od drveta ispunjene blatom, sa slamnatim ili limenim krovovima. Neobično je vidjeti slamnati krov i na vrhu solarnu ploču kako bi mogli napuniti mobitel.  

Iako izrazito siromašni vrlo su gostoljubivi i darežljivi. Dijele s tobom sve što imaju. Svi te dočekuju i zajedno su s tobom na okupu. Od njih sam stalno dobivao nekakve darove. Npr., dobio sam jednu cijelu bačvu njihovog planinskog meda. I drugih stvari – narukvica, ukrašenih štapova i drugo. Priroda me je oduševila. Nisam nikad udisao takav zrak, vidio ispred sebe takvo ogromno prostranstvo i takvu ljepotu prirode, kao da udišeš sam život. Samo što se nalaziš tamo, kao da kroz tebe struji taj zrak i život. To je jedno posebno iskustvo. Obišao sam kratere, sela i proplanke. Stalno sam bio u obilasku.

Iako su ratničko pleme, nisam se ni u jednom trenutku osjetio ugroženim. Međutim, među njima još vladaju neki običaji za nas teško shvatljivi. Npr., ako netko siluje neku djevojku, mora obitelj obeštetiti njenu obitelj darujući kravu ili nešto slično. Ili, ako lav ubije kravu idu u potragu za lavom. Vrlo su hrabri i neustrašivi. S druge strane, znaju biti praznovjerni i boje se nekih sila. Mnogi od njih ne pričaju ni svahili ni engleski tako da se nije uvijek jednostavno sporazumjeti sa svima. Vrlo su direktni i jednostavni u komunikaciju. Uvijek se nekako u razgovoru dođe do toga što im je problem. Mogu reći da mnogi mladi trebaju stipendiju kako bi se školovali jer su obitelji toliko siromašne da im to ne mogu omogućiti.

U mjestu Monduli, blizu grada Arusha, susreo sam našeg svećenika misionara Tomislava Mesića, koji me je prekrasno ugostio. Tu sam također dijelio donacije. On je sve čudesno uredio – i njihove i naše biljke. Ja sam mu također donio sjemenje za paprike. Sve što je moglo uspjeti od naših plodova to je posadio – šipak, naranče, jabuke, čak i borove, sve što može uspjeti. Izgleda kao park. Tu se također nalazi jedno malo sirotište koje je on podigao. Tu nisu sva djeca bez roditelja. Ima dosta djevojčica. Nekad se djevojčicama odredi za koga će se udati čim se rode. Ako se ne školuje unaprijed joj može biti određena cijela budućnost, bez njenog pristanka. Lijepo je bilo, nakon više od mjesec dana, ponovo pričati hrvatski. Zaustavio sam se kratko u Arushi, gdje sam susreo drugog svećenika hrvata Velimira Tomića, brat moga vjeroučitelja. On je također izgradio veliki centar, s nekoliko škola i drugih ustanova. Započeo je sve s jednim kontejnerom.

Odatle sam nastavio za grad Lushoto, također planinsko područje, pa u grad Morogoro i onda opet u Dar es Salaam. Nisam se puno zadržao u Dar es Salemu. Ogroman je grad i tek tu osjetiš da ti se može nešto neugodno dogoditi. Produžio sam za Zanzibar, koji me oduševio. Upravo kao na filmovima, palme, kokosi, ogromne pješčane plaže, more predivno. Nešto prekrasno. Tu sam ostao nekoliko dana – Stone Town, Uroa, Paje. Zanzibar je dosta napredniji zbog turizma, ali također se vidi puno siromaštva.

Ponovo sam se vratio u Songeu  u sirotište. Otprilike nakon mjesec dana sam morao produžiti vizu. To sam napravio na granici s Malawijem. Kako sam se sprijateljio s graničarima, nisam morao ni prelaziti granicu nego su mi oni sve riješili. Inače bi bio morao preći granicu, tamo prenoćiti. A tamo je drugi novac i sve drugačije. Jako sam im zahvalan. Vratio sam se u grad Mbeya i opet obišao grad i okolicu. Nakon toga sam se ponovo vratio u Songeu. Trebao sam ostati još najmanje mjesec dana, ali pojavila se korona i morao sam se vratiti kući. Nisam zapravo ni znao stvarno stanje i što se točno događa jer sam imao razbijen mobitel pa nisam bio skroz informiran. Nisam se mogao vratiti direktno preko Istanbula, bili su otkazani letovi, nego preko Adis Abebe – Etiopija. Uspio sam uhvatiti nekako zadnji let, zahvaljujući mojoj majci i Udruzi koji su se pobrinuli da mi pronađu let. Čudno je bilo vidjeti ljude u skafanderima, kao da neki svemirci hodaju aerodromima. Osobito je bilo čudno na aerodromu u Istanbulu, koji je bio prepun ljudi na polasku a na povratku jedva koji čovjek. Nisam ni tada osjećao neki strah, iako je bilo sve čudno. Nekako je više bila zabrinuta moja obitelj, što je i normalno, jer nisu bili sigurni kako ću se vratiti kući.

Sad mi se javlja snažna želja da ponovno odem u Tanzaniju. Nakon mjesec dana boravka tamo bio sam se malo opustio, ali sam tek pred kraj boravka bio sasvim opušten, tako da mi se javio čak osjećao kao da sam tanzanijac. Upoznao sam dosta mladih ljudi i njihov način života, u gradu i na selu. Nema neke velike razlike između njih i nas. Imaju klubove, barove, izlaze van, razgovaraju međusobno i druže se normalno. Imaju mobitele i teme slično kao i mi. U tom smislu zanimaju ih iste stvari kao i nas. Nema nekog velikog odstupanja. Povezao sam se s puno ljudi a posebno sam se sprijateljio s Levijasom u sirotištu. On je malo stariji. Pomagao je u sirotištu, osobito oko stipendija pa smo se dosta povezali. Čujemo se i danas skoro svaki dan. Trenutno studira u blizini Dar es Salaama.

Preporučio bih svim mladim ljudima da se isplati steći iskustvo volontiranja, osobito kao što sam ja imao priliku u Tanzaniji. Kao zaključak, želio bih reći da me je osobito dirnula, unatoč teškim uvjetima života za mnoge od njih, njihova TOPLINA s kojom te prime i njihova BEZBRIŽNOST. Oni nemaju komplekse zbog toga što izgledaju ovako ili onako. To im jednostavno ne stvara komplekse, kao što to može biti slučaj kod nas, gdje te može opterećivati neka manje bitna stvar. Njih opterećuju pravi životni problemi. Ta bezbrižnost se gotovo osjeća u zraku. Njihova HAKUNA MATATA – BEZ BRIGE. Želio bih što je moguće prije ponoviti to iskustvo. Vezao sam se baš za tu djecu iz sirotišta u kojemu sam najviše boravio. Znači, najprije Tanzanija pa, ako bude prilike, neka druga zemlja. Najviše bih volio obići cijelu Afriku.