Alessandro Manzoni

Zaručnici (I promessi sposi)

Kakva priča o ljubavi! Ljubav kao vrlina bori se s ludošću i korupcijom, izdajom i licemjerjem, s kukavičlukom i opakom brutalnošću, s pobunom i bolešću i -  pobjeđuje.

 

Lombardija je mjesto na koje se sručila sva nevolja i izopačenost koju utjelovljuju četiri konjanika iz knjige Otkrivenja: rat, glad, kuga, smrt. Sva četiri prolaze Lombardijom i pustoše zemlju.

Kuga, koju je donio kao nulti pacijent talijanski vojnik u službi neprijateljske Španjolske, doista pogađa sve značajne likove i većina će se naći zbog toga u karanteni. Svi će kugu shvatiti kao nešto više od bolesti, jer bolest kuge radikalno mijenja ili redefinira ono što su zamislili kao svoju sudbinu. Shvaćaju je kao višu silu, kao bič koji je očistio zemlju od zlih ljudi, koje utjelovljuju  „bravi“. Zahvaćala je sve i svakoga, - „nitko nije imao povjerenja u prijatelja, susjeda, rodbinu“. Njen skriveni otrov nalazio se u najintimnijim odnosima i mjestima, svi su bili sumnjivi, nitko nije bio siguran, svaki susret i dodir je mogao značiti smrt.

Usred takvih prilika, dvoje mladih, Lorenzo i Lucija žele sklopiti brak. Prepreka njihovom braku je don Rodrigo, koji prijeti svećeniku don Abbondiu smrću, ako ih on vjenča. Don Abbondio kukavički popušta pred prijetnjama don Rodriga, koji pak čini svaku vrstu nepravde i čija zloća ne poznaje granica. On kao da nema fizičkog izgleda, utjelovljuje ga njegov dvorac na osami, živi izolirano od svih, sam sa svojim dubokim strahovima. Don Abbondio rijetko pokazuje ono što njegovo ime sugerira – „obilje božanske milosti te moralnih i duhovnih darova“ potrebnih za njegovu službu, u stalnom je strahu za vlastiti život i zbog straha se ne može posvetiti ni Bogu ni bližnjemu: „O, jadan ja! Koji ljudi! Kakva srca!! Nema ljubavi, svatko misli samo na sebe, a na mene nitko ne misli.“ Nakon tih riječi u vrtu zakopava novac koji mu je preostao.

Dvoje mladih zaručnika bježe - Lorenzo u Milano a Lucija u samostan u Monci. Rodrigo ustraje u potrazi za Lucijom, organizira njenu otmicu iz samostana, u čemu mu pomaže Innominato – „Neimenovani“, bez imena jer utjelovljuje samo zlo. Nakon obraćenja,  bit će velik u činjenju dobra kao što je i u zlu, postaje „oruđe spasa (strumento di salvezza)“ za druge. U glavi mu zvone Lucijine riječi: „Bog oprašta mnoštvo grijeha zbog jednog djela milosrđa“, i njegovo obraćenje se događa simbolički u zoru s izlaskom sunca, oslobađajućim plačem pokajanja i dolaskom kardinala, koji ga prihvaća kao izgubljenog sina.

Luciji pomaže kapucin Fra Kristofor, čije ime znači „onaj koji nosi Krista“ - preko nabujale rijeke pune smrtnih opasnosti. Nesebično, poput Krista služi drugima suprotstavljajući se svakoj vrsti nepravde i polažući svoj život za druge. U Luciji prepoznaje dobrotu i čistoću duše a u Lorencu iskrenost i nesebičnost. Priopćava Luciji da je k njoj u zaštitu došao sami Bog: „Bog vas je doista pohodio (Dio vi ha visitate)“.

Lucija Mondella, čije ime znači „svjetlo svijeta“, jest ona koja utjelovljuje dobrotu i nevinost, koje imaju snagu svladati one koje je zahvatilo veliko zlo (Innominato), koje rasvjetljuju tamu svijeta. Ona je ona po kojoj se događaju prava čudesa – (la giovine del miracolo), uvijek slijedeći put dobrote a ne znajući što je iza toga čeka.

Lorenco Tremaglio, čije ime znači „onaj koji prima vijenac pobjednika“, koji iz bezbroj zamki u koje je uhvaćen (tremaglio je neka vrsta mreže) uvijek nalazi put izlaska. Ono što je Lucija posjedovala kao dar, Lorenco je morao steći kroz različite kušnje i djela milosrđa, a sve kulminira u činu oproštenja Rodrigu.

Lorenco i Lucija obolijevaju od kuge, on u Bergamu (koji je tada bio pod Venecijom) a ona Milanu, poharanom od kuge i drugih nevolja (koji je tada bio pod upravom Španjolske), ali obadvoje će preživjeti. Fra Kristofor, koji je i sam obolio od kuge, prije nego što će umrijeti traži od Lorenca da odustane od svog zahtjeva za pravdom i oprosti Rodrigu, koji im je nanio toliko patnje i zla.  Jer, samo u činu opraštanja a ne u kazni, leži razrješenje (risolvimento), koje će mu vratiti Luciju.

"Vidi!", - reče Kristofor tihim i dubokim glasom Lorencu – „ To može biti kazna, može biti milost. Osjećaj koji sada imaš prema ovom čovjeku koji te je uvrijedio, da, taj isti osjećaj ima Bog kad ga ti vrijeđaš i jednoga dana ćeš se naći u toj situaciji pred njime. Blagoslovi ga (Rodriga) i bit ćeš blagoslovljen. Možda spas ovog čovjeka i tvoj spas ovisi o tebi, o tvom osjećaju oproštenja, suosjećanja, ... ljubavi! "

Kristofor predaje svog neprijatelja Božjoj pravdi: "Doći će dan (Verrà un giorno)", kad će položiti račune Bogu. Don Rodrigo umire u milanskom lazaretu u mukama, sam i napušten, bez obzira što su mu Lorenco i Lucija oprostili. Don Abbondio ipak uspijeva preživjeti kugu. Razmišljajući o učinku kuge, koja je oslobodila Lombardiju od Don Rodriga i njegovih podanika, primjećuje: „Ah! … Ako bi kuga učinila takve stvari uvijek i svugdje, bila bi šteta govoriti o tome samo loše. Moglo bi se reći da je potrebna svakoj generaciji“, aludirajući na Rodrigovu smrt. Na kraju, pod pritiskom kardinala Borromea (zaštitnika siromašnih i malenih) najprije sudjeluje u spašavanju Lucije potom i sklapanju braka dvoje mladih.

Prije nego što će umrijeti fra Kristofor savjetuje Lorenca, ostavljajući mu neku vrstu oporuke: „Idi s dobrom namjerom. Bog će sigurno blagosloviti tvoju upornost da je pronađeš i tvoju ljubav prema njoj, tvoju vjernost u želji i traženju one koju ti je dao Bog, koji je stroži od čovjeka ali u svom praštanju neće gledati na ono nesavršeno u tvom načinu na koji je tražiš. Sjeti se  da smo odgovorni za naše postupke, ne pred ljudima nego, bez ikakve sumnje, pred Bogom.“

"Sjetite se, sine, ako ti Crkva daje ovu suputnicu, ona to ne čini kako bi ti pružila vremenitu i ovozemaljsku utjehu koja bi, ma koliko velika bila, morala završiti u velikoj boli u trenutku rastanka. Ona to čini kako bi vas oboje stavila na put utjehe, koja nikad ne prestaje. Volite se kao drugovi na putu, s mišlju da ćete jednog dana morati napustiti jedno drugo, ali s nadom da ćete ponovo zauvijek biti zajedno." Ako vam Bog daruje djecu, vodite brigu da ih odgajate, da im usadite ljubav prema Njemu i prema svim ljudima. I tako ćete ih dobro voditi u svemu ostalome. Oni će živjeti u tužnom svijetu i tužnim vremenima, među oholim ljudima i provokatorima. Samo im reci da uvijek opraštaju, uvijek! Sve, sve!"

Konačno, Lorenco pronalazi Luciju u lazaretu. Ubrzo će se vjenčati i započeti novi, obiteljski život.