Gledaj me, gledaj me, tu sam već četiri mjeseca…
Gledaj me! Ravno u oči – unutra!
Daj da se vidim u tvojim očima!
Ove oči nisu gledale za sebe;
nisu bile više moje, niti su gledale samu sebe!
Bile su …u tvojima,  uvijek – da bi se mogla roditi u njima,
iz tvojih očiju sami moj lik, onako kao što me ti vidiš!
Pogled na sve stvari, na čitavi svijet, kao što ga ti vidiš.
Evo me sada – onakva kao što me ti želiš.

„Kao što me ti želiš“, Luigi Pirandello

Čim se dijete rodi, vizualni motorički sustav (gledanje i viđenje) istog trenutka postaje najvažniji za njegov rast, to jest način na koji dijete od početka komunicira. Ono što će najvjerojatnije gledati i vidjeti je majčino lice, osobito njezine oči. Majčino lice i oči postaju središte njegovog promatranja.

Novorođenče ne može odmah vidjeti, već refleksno slijedi i fiksira objekt. Bez ikakvog prethodnog iskustva, može pratiti pokretni objekt svojim očima i glavom, te može zadržati pogled na njemu. To se lako primjećuje kod većine novorođenčadi. Mnogi od njih, u roku od nekoliko minuta od rođenja, budno će  pratiti svojim očima objekt koji prolazi kroz njihovo vidno polje.

Novorođenče ne dolazi u život s pripremljenim predodžbama o predmetima i stvarima u svijetu oko sebe. Sve mu je to novo. Ne postoje predodžbe ili uspostavljeni sustav stvari koje bi se sukobljavali s njegovim vizualnim percepcijama otprije. Njegova iskustva postupno s vremenom postaju šira, složenija i obuhvatnija. Sve dok ga negativni podražaji ne preplavljuju, nastavlja sa svojim važnim zadatkom stvaranja percepcije svijeta oko sebe, slike ljudi i predmeta.

To ne znači da je novorođeno dijete prazna stranica. Ono nam stiže s nizom iznutra određenih percepcijskih sklonosti, motoričkih obrazaca, misaonih sklonosti, sposobnosti za emocionalnu izražajnost i, u određenoj mjeri, prepoznavanje. Ono treba pravovremeni i uravnoteženi podražaj. Jedna od prvih stvari takve ravnoteže je da se dojenče može dobro usredotočiti na predmete udaljene otprilike osam centimetara. Ne može jasno vidjeti predmete mnogo dalje ili mnogo bliže. Oni izlaze iz fokusa i vjerojatno postaju nejasni.

No, između gledanja i viđenja postoji vrlo bitna razlika, kao što postoji između slušanja i onoga što se čuje. Je li novorođenče odmah preplavljeno kaotičnim i neodoljivim svijetom? Svijet u kojem postoje svjetlost i mrak, kutovi, linije i oblici, ali nema smislenih predmeta, nema načina da se zna gdje jedna stvar prestaje a druga započinje, niti na koji način razlikovati ljude od predmeta. Prvih nekoliko tjedana nakon rođenja većinu vremena u budnom stanju provodi u prehrani i oko nje, a nešto manje u promjeni pelena ili kupanju.

Što će novorođenče vidjeti? Ispada da su, kada je novorođenče u uobičajenom položaju za hranjenje dojkom ili bočicom, njegove oči udaljene gotovo točno osam centimetara od očiju njegove majke (ako je ona okrenuta prema njemu). Majke tijekom hranjenja provode oko 70 % vremena gledajući svoje dijete, dok dijete može manje promatrati majku. To se postupno smanjuje. Važan zadatak za obadvoje je međusobno usklađivanje. Ono što će najvjerojatnije gledati i vidjeti je majčino lice, osobito njezine oči. Majčino lice i oči postaju središte njegovog promatranja.

Nekoliko ranijih teorija pretpostavljalo je da je prvi i najvažniji objekt za dijete dojka. No, ona je preblizu da bi bila u fokusu. Dakle, sve upućuje da je upravo majčino lice kao početno središte, od kojeg započinje rano izgrađivanje njegovog vidljivog svijeta te polazište za formiranje njegove rane sposobnosti uspostavljanja odnosa i izgradnje vlastitoga ja.

Kao što kaže Winnicott, dijete otprilike misli ovako:“Kad ja gledam, onda sam viđen, i tada postojim“. Lice majke služi mu kao ogledalo preko kojega prepoznaje sebe. Sve što dolazi od majke postaje prevažno za dijete: fizički dodir, glas i uzajamno gledanje s majkom. Sve mu to govori do ono postoji i da je važno.

Također i neka istraživanja potvrđuju važnost pogleda u ranoj fazi života i povezanosti s drugima. Ahrens i Spitz primijetili su da u dobi od tri mjeseca pokazuju više interesa i više se osmjehuju licima koja im stoje direktno nasuprot, u odnosu na položaj iz  profila ili na druge predmete koji se pojavljuju pred njima. A u najranijim crtežima djece, u fokusu su bile dvije velike točke koje predstavljaju oči, točno smještene unutar većeg kruga koji predstavlja lice.

To znači da je novorođenče usmjereno od samog početka prema ljudskom licu ili nekim njegovim karakteristikama. Urođena sklonost određenoj vizualnoj konfiguraciji nije mala stvar. Podrazumijeva da je neka shema ili „slika“ ljudskog lica kodirana u našim genima, koja se odražava na naš mozak i na kraju se izražava u našem ponašanju, bez ikakvih prethodnih specifičnih iskustava učenja.

Zapravo, ništa na svijetu ne može zaokupiti djetetovu pažnju kao ljudsko lice. Poticaji koji dolaze djetetu preko lica bliskih mu osoba su presudni za njegov kasniji razvoj, promjene koje se događaju na njihovim licima su posebno fascinantni za novorođenče. Čini se da je ljudsko lice doista nešto što ga najviše okupira.

To vrijedi nadasve za lice majke. Negdje oko šestog tjedna, djetetov vizualni motorički sustav postiže razvojnu fazu koja ovu interakciju s majkom podiže na novu razinu. Ono što se događa je vrlo istančano. Dojenče jednostavno postaje sposobno vizualno fiksirati majčine poglede. Što se tiče majke, ona prvi put doživljava sasvim sigurno da je dojenče stvarno gleda. Čak štoviše, da je gleda ravno u oči. Majka može doživjeti da su ona i dijete konačno "povezani". Najčešće majke ne mogu prepoznati ovu promjenu.

To je vrijeme u kojem započinje aktivnije uključivanje oca djeteta u odnos. Postaje važan još jedan par očiju koji otvara djetetu vrata prema svijetu i koji pomaže u postupnom odvajanju od majke. Dijete na taj način dodatno osnažuje svoj ja i može na stvari gledati i drugačije nego majka. Tako se djetetu otvara put prema vlastitoj budućnosti. Uloga oca je vrlo važna za dijete.

Erik Clapton je važnost toga pogleda lijepo izrazio u pjesmi „Oči njegova oca“: „Najbliže što sam ikada pogledao u očeve oči, bilo je u trenutku kada sam pogledao u oči svog sina“. Ova rečenica nam zapravo govori da se i otac potvrđuje u očima sina.

Do kraja trećeg mjeseca dijete postiže još jedan kvalitativni skok u razvoju. Vizualni motorički sustav postao je u osnovi zreo. Prije svega, njegov vizualni svijet nije više ograničen na kratku udaljenost od 8 cm. Žarišna udaljenost novorođenčeta doseže gotovo jednaki opseg kao i kod odraslih. Dojenče može pratiti majku dok odlazi, prilazi i kreće se po sobi. Brzo okreće očima kako bi slijedilo predmet ili držalo ga fiksiranim, a jednako je sposobno brzo skrenuti pogled kako bi objekte dovelo u fokus.

Ovo razvojno obilježje je izvanredno kad ga usporedimo s nezrelošću većine ostalih njegovih komunikacijskih sustava i sposobnošću za kontakt, kao na primjer govora, gesta, kretanja ili baratanja predmetima. Takva zrelost motoričke kontrole smjera pogleda omogućava mu veću kontrolu nad onim što će vidjeti. Na taj način dijete već počinje odabirati što hoće i što ne želi gledati. Dijete postaje pravi partner.

Međusobno gledanje djeteta i majke, a potom i oca, važno je za kasniju sposobnost „čitanja“ s lica drugih osoba, ali i za svijest o sebi i drugome (tko sam ja za sebe, tko je drugi za mene i tko sam ja za drugoga). Dijete najprije u očima majke a potom i oca pronalazi svoj i fizički i emocionalni ja.

To lijepo odražava jedna kratka maorska poezija:  

Tako sam sretan zbog tebe.

 Gledam ljepotu tvoga lica

i vidim veliki dar za nas oboje.

U tebi je toliko jasan otisak

naših divnih predaka,

koji su svakim svojim udahom izmolili budućnost.

(za Moniku)